Usput rečeno, neki ljudi misle da ukoliko razotkrivate centralizaciju glo- balne moći morate biti jedan od onih nacionalista koji mašu zastavom. Pa, neki jesu, ali za mene je jedina dobra stvar kod zastava to što vam pokazuju smjer vjetra. Gledao sam jedan američki kaubojski show u kojem je neki mo- mak, kopija Johna Waynea, rekao: 'Brinite se za svoju zastavu i vaša zastava će se brinuti za vas'. S obzirom kako je bio izgužvan i raščupan, mislim da je njegova zastava raskinula dogovor. Ja se suprotstavljam globalnoj centralizaciji zato što smatram da ljudi trebaju imati kontrolu nad odlukama koje utječu na njihov život, a ne zato što mislim da treba dići ljestve i odgurivati sve koji se

žele popeti na brod. Nacionalizam i globalna centralizacija dva su izraza istog sranja.

Postoji manja verzija tih polarnosti poznata kao roditelji i obitelj. Rodi- telji bez razlike provode centralizaciju moći, a obitelji, općenito, djeluju po nacionalističkim načelima: 'Mi smo obitelj, mi se brinemo za svoje'. Opet, ja to mogu razumjeti, ali to je i dalje iluzija. Jedina razlika između roditelja i djeteta je točka u kojoj su ušli u DVD film. Oni koji su ušli u točki A postaju roditelji onih koji ulaze nekoliko scena dalje niz disk. Oni su roditelji samo zato što su kombinirali svoj DNK softver kako bi stvorili holograme kroz koje drugi mogu iskusiti Vremensku omču. Ta 'krv nije voda' stvar je još jedna iluzija. Prema nekome koga poznajete deset minuta možete osjećati empatiju i pove- zanost kakvu često ne biste mogli osjetiti prema svojim roditeljima i braći ni da pokušavate cijeli život. Takva veza može se dogoditi unutar obitelji, ali i ne mora, kao što vidimo u velikom broju slučajeva. Čak i tada iza te veze ne stoji iluzorna holografska 'obitelj', nego svijest koja upravlja softverom koji zovemo obitelj. Također može biti da je DNK (tijelo-um-emocije) programirana da osjeća privlačenje prema drugom programu radi zajedničkog iskustva u ilu- ziji reinkarnacije-karme, ali to je druga razina povezanosti, često više brak iz interesa nego Beskrajna Jednota. Volim biti sa svojom obitelji i gledati ih kako se razvijaju, i nipošto ne tvrdim da ljudi ne bi trebali djelovati kao obiteljska jedinica, ako je to njihov izbor. Ali moramo razumjeti što je zapravo obitelj i onda uživati u iskustvu (ili otići svojim putem) bez da nas iluzija kontrolira. Ne razumijemo li to, obitelji mogu biti noćna mora koja će nas progoniti do kraja života.

Čini se da mnogi roditelji vjeruju da imaju pravo svojoj djeci govoriti kako da misle, što da vjeruju i kako bi trebali živjeti svoje iluzorne živote. Ne mogu se načuditi takvoj aroganciji. U televizijskoj seriji Židovski zakon vidio sam kako djecu od rođenja odgajaju da slijede stroga i ekstremna uvjerenja svojih roditelja. Dječacima se kosa ne šiša do treće godine jer je Židovima naređeno da ne diraju plodove s drveta do treće godine. Tada dolazi do cere- monijalnog sisanja kose, pri čemu se ostavljaju 'sveti zalisci', i od tog trenutka on mora nositi židovsku kapicu. On ima tri godine, i nema nikakvo pravo od- lučiti koju će religiju slijediti, ili želi li uopće slijediti neku religiju. Isto je i sa židovskim bebama koje se obrezuju samo zato što tako nalaže religijski zakon, i s kršćanskim bebama koje se krste u crkvama bez mogućnosti izbora. Dan nakon ceremonije sisanja kose (mora da se Sikhi zgražaju), malog Židova vode u školu kako bi naučio židovsku abecedu. Ostriženi momčić iz dokumentarca

izgledao je potpuno zbunjeno onim što se događa, ali još nije vidio ništa. Če- kalo ga je doživotno pokoravanje slovu Tore.

Čak je i način na koji djeca ustaju iz kreveta propisan židovskim zako- nom. Moraju se odijevati odozgo nadolje, tako da prvo obuku desnu, pa onda lijevu stranu. Djecu programiraju robotskim ponašanjem od najranije dobi. Moraju staviti ćepicu na glavu istog trenutka kad se probude; donose im zdjelu s vodom da operu ruke. Rabin Dovid Jaffe objasnio je da se ruke moraju od- mah oprati jer su 'možda noću dirali dijelove tijela koji su duhovno nečisti'. To je ono što je drugima poznato kao 'češanje jaja'. Ako je Bog stvorio jaja, kako ona mogu biti duhovno nečista? Djevojčice i dječaci prema ortodoksnom ži- dovskom zakonu službeno postaju odrasli s 12 odnosno 13 godina, i otada za svoje postupke odgovaraju sami, a ne više njihovi roditelji. Od tog trenutka nije im dopušteno da dodirnu pripadnika suprotnog spola dok ne stupe u brak, čak ni svoju braću ili sestre. Jedna majka ispričala nam je koliko može biti teško izbjegavati kontakt u trgovini prilikom uzimanja vraćenog novca. Trik je u tome, rekla je, da držite dlan nisko kako bi kusur mogao pasti na njega. Što im je da takvim budalaštinama opterećuju djecu od 12 ili 13 godina? Sretan Bar Mitzvah, sine moj, dobrodošao u doživotni strah i represiju.

Druge religije također svoju volju nameću djeci kroz roditeljsku i religij- sku diktaturu. Tko su ti ljudi da svojoj djeci govore što će vjerovati, ne dajući im nikakav izbor ili pristup drugim mogućnostima? Možete li zamisliti sljed- benike židovske vjere kako potiču svoju djecu da prouče Kršćanstvo, Budizam ili ovu knjigu prije nego što odluče žele li slijediti beskrajne zakone Judaizma koji će diktirati sve aspekte njihovih života? Nema šanse. Isto tako, ni kršćan- ski roditelji ne bi to napravili u vezi s Judaizmom i drugim religijama. Ne, vaši roditelji su kršćani ili Židovi, i zato ćete, vi djeco, ići u crkvu ili sinagogu i no- siti ovaj križ ili onu kapu. Mora postojati roditeljsko vodstvo kako bi se djecu zaštitilo, ali to nije isto kao govoriti im što da vjeruju i nametati svoj program njihovoj stvarnosti. Nijedno od moje djece ne slijedi religiju, ali kad bi to bio njihov izbor, poželio bih im sreću. Radi se o njihovom životu, ne mojem.

Žele li mladi ljudi biti slobodni, moraju biti dovoljno jaki da sami odluče što će vjerovati; moraju odbaciti downloadanje i ne dopustiti svojim roditeljima ili pritisku vršnjaka da ih primoraju na pokornost. Roditelji znaju biti stručnja- ci za igranje na kartu krivnje i znaju kako vas natjerati da se osjećate loše zato što ne radite ono što oni kažu ili žele. Ako želite biti slobodni, nemojte pasti na tu staru psihološku igru. Ukoliko roditelji nisu u stanju poštovati pravo svoje djece na slobodu ili vjeru, onda nek' se nose, kažem ja. Oni odbacuju svoja pra-

va da ih se shvaća ozbiljno. Ima mnogo fantastičnih roditelja koji svojoj djeci dopuštaju da se razvijaju bez pritisaka i nametanja, i mnogo drugih koji idu u suprotnom smjeru i nije ih briga što će se dogoditi s njihovom djecom, a ka- moli da bi im ponudili vodstvo i podršku. Koji god tip roditelja imali, na nama je da slijedimo naša srca, a ne bilo kakve roditeljske šablone downloadane u našu stvarnost. Razumijem zašto se neki ljudi cijeli svoj život osjećaju krivima što nisu ispunili očekivanja svojih roditelja, ili su ogorčeni zbog načina na koji su ih njihovi roditelji tretirali. Ali hej, donosim vam dobre i vesele vijesti. Sve su to sranja. U stvari, ne postoje roditelji, samo holografske iluzije koje zovemo 'obitelj'.Ono što nas povezuje je svijest, a ne obitelj.

Nemojmo zaboraviti ni da se njihalo njiše na dvije strane. Djeca također mogu nametati svoju volju roditeljima i koristiti vlastita oružja krivnje. 'Oh majko, ne bi to smjela raditi u svojim godinama, osjećam se tako neugodno.' Pa onda odjebi i poštedi se neugodnosti, tamo su ti vrata. Roditelji očajavaju što nisu uvijek na raspolaganju svojoj djeci jer ih okolnosti sprječavaju. Ali mi smo Beskrajna Jednota; mi smo 'roditelji' i 'djeca', i podijeljenost i 'prostor' iz- među nas također su iluzije. Znam kako teško može biti živjeti tu svjesnost, ali samo kada izražavamo ljubav bez nebitne vezanosti možemo biti slobodni.

Roditeljski pritisak često je povezan s velikim softverom koji se zove Mo- raš nešto postići u životu. To znači biti 'uspješan' na načine za koje sustav - i ljudi koje je programirao sustav - kažu da predstavljaju uspjeh. To je u golemoj većini slučajeva povezano s jednom od dvije stvari, a obično obje: statusom i novcem. Možemo vidjeti statusni softver u onome što zovemo slavne osobe, ali to se širi na sve poslove i titule koje nas čine 'uspješnim' prema definiciji su- stava. To uključuje status predsjednika ili premijera, odvjetnika, suca, šefa poli- cije, vojnog zapovjednika, liječnika, vrhunskog poslovnog čovjeka, burzovnog mešetara ili televizijskog spikera. To su iluzije koje održavaju kontinuitet veće iluzije, i zato sustav lupa žig 'uspješan' na njihove životopise. Zašto sustav - Ma- trix - ne bi htio da ljudi teže ulogama koje mu najbolje služe? Nije nikakva slu- čajnost što su poslovi koji se smatraju 'najuspješnijima' upravo oni koji nabolje služe sustavu. Ali tu stvar s uspjehom treba pobliže razmotriti:

Predsjednici i premijeri su marionete sila koje diktiraju njihove odluke i, u slučaju Georgea W. Busha kao i mnogih drugih, jasno je da imbecil može biti 'uspješan' dosegavši 'najviši položaj'. Ljudi ga mogu zvati predsjednikom Sjedinjenih Država, ali on je i dalje imbecil. Njegov status to nimalo ne mijenja, osim u našoj izmanipuliranoj percepciji. A da biste se uspeli po nauljenom stu-

pu politike morate imati korumpiranost u krvi i sposobnost da vam je laganje refleksna reakcija.

Je li to stvarno uspjeh?

Odvjetnik služi sustavu provodeći zakone koji su skrojeni kako bi stanov- ništvo zarobili u moru pravila, regulativa i birokracije. Odvjetnici glavne struje tako masno naplaćuju svoje služenje sustavu da to velikoj većini ljudi uskra- ćuje pristup procesu ili mogućnosti da se suprotstave prisilama vlade, sudova i policije koji mogu koristiti novac poreznih obveznika za obranu sustava od tih istih poreznih obveznika kojima bi trebali služiti. Oni zatvaraju ljude koristeći njihov 'novac'. Većina 'zakona' koje provode odvjetnici ionako su prijevara.

Je li to stvarno uspjeh?

Odvjetnici koji  s najviše entuzijazma i bespogovorno ližu dupe sustavu mogu napredovati do još većeg uspjeha koji se zove sudac. Oni vode brigu da uvijek pobjeđuje volja sustava, a oni kojima se najviše može vjerovati da će donijeti 'pravu' odluku uvijek će dobivati važne slučajeve u kojima sustav naj- više želi pobijediti. Oni su pijuni sustava, poput političara, i mnogi su duboko korumpirani unutar, iz temelja korumpirane, pravne septičke jame.

Je li to stvarno uspjeh?

Policajci igraju istu ulogu, silom provodeći zakone kako bi nametnuli vo- lju sustava i obranili je od suprotstavljanja. Čak i oni koji su istinski pošteni prisiljeni su biti pokorni ili lete s posla. Policajci ne služe prvenstveno ljudima, oni služe sustavu, s časnim izuzecima. Sustav je taj koji ih plaća, i kroz njiho- vu uniformu ili nalog za uhićenje, daje im moć nad drugima, moć za kojom mnogi čeznu.

Je li to stvarno uspjeh?

Vojska vodi ratove i osvaja zemlje u skladu s planovima sustava, prodajući sebi i narodu priču da bezuman pokolj nad ljudima predstavlja 'obranu slobo- de'. Mnogi su iz vlastitog iskustva u Iraku shvatili kakvo su topovsko meso i koliko političari koji ih šalju u bitke malo mare za posljedice po njih i njihove obitelji.

Je li to stvarno uspjeh?

Liječnik je mafijaška sponzoruša u sindikatu organiziranog kriminala po- znatom kao farmaceutski kartel. Oni diktiraju koju će terapiju liječnik prepisi- vati (npr. rak = kemoterapija), zajedno s nacionalnim medicinskim udruženji- ma koje kartel nadzire. Liječnici su programirani službenim gledištem na tijelo i zdravlje kroz svoje 'školovanje', i prihvate li ovu verziju medicine iz Kamenog doba, sustav ih nagrađuje njihovim dokumentima o stečenim kvalifikacijama. Kao rezultat toga, jedan od najvećih uzročnika smrti su liječnici.

Je li to stvarno uspjeh?

Vođe transnacionalnih korporacija obično smatramo ekstremno uspješ- nim ljudima koji zarađuju ogromne plaće. Ali što je s pustošenjem koje uzro- kuju diljem svijeta? Zauzimaju poljoprivredno zemljište i tjeraju lokalno sta- novništvo u glad; plaćaju im sitniš da mukotrpno rade nakon što im unište sve alternative za zaposlenje i podmićuju korumpirane vlade i sigurnosne agencije da napadaju sve one koji ugrožavaju njihovu korporacijsku diktaturu. Što je s ubojstvima i genocidom koje mnoge od ovih korporacija izazivaju, i ratovima koji se vode za obranu ili promicanje njihovih interesa?

Je li to stvarno uspjeh?

Burzovni mešetari mogu zaraditi toliko 'novaca' da neke od za život naj- skupljih dijelova Londona često nazivaju 'mešetarski pojas'. Ali, što su ti ljudi zapravo? Oni su profesionalni kockari poput onih koji igraju za stolovima u Las Vegasu. Jedina je razlika u tome što se burzovni mešetari igraju sa životima milijardi ljudi širom svijeta koji trpe posljedice načina na koji ti tipovi 'inve- stiraju' (kockaju) 'novac' svojih klijenata. Dobar posao za njih može značiti siromaštvo i glad za ljude čijeg postojanja oni nisu ni svjesni. Imamo cijele televizijske kanale posvećene praćenju ruletskih stolova Wall Streeta i london- skog Citya pod krinkom 'financijskog tržišta'. Mogli bi isto tako izvještavati o partijama pokera u MGM Grandu. Burzovni mešetari su možda slavni po svom bogatstvu, ali svoj 'novac' zarađuju na manipuliranju i tuđoj bijedi.

Je li to stvarno uspjeh?

Televizijski spikeri i njihovi kolege novinari prikazuju svijet u obliku koji neprestano učvršćuje iluziju, izvještavajući o događajima na načine koji od- govaraju sustavu i programu problem-reakcija-rješenje. Većina njih - iako ne svi - radi to zato što nemaju pojma što se stvarno događa, pa samo ponavljaju službene izvore. Druge 'zvijezde' malih ekrana prezentiraju zatupljujuće banal-

nosti koje prevladavaju u programima i hipnotiziraju gledatelje u cjeloživotni drijemež.

Je li to stvarno uspjeh?

Ne, sve su to sranja. U svim tim profesijama postoje ljudi koji se pokuša- vaju usprotiviti sustavu, ali pogledajte što se događa liječniku koji svoje paci- jente želi liječiti metodama koje se suprotstavljaju farmaceutskoj diktaturi, ili sveučilišnom profesoru koji svojim  studentima  pokušava  pružiti  širi  pogled na mogućnosti. Poput poštenih policajaca, novinara i drugih, oni ili postaju konformisti ili ostaju bez posla. Tako su najuspješniji ljudi u ovim simbolima uspjeha oni koji najropskije služe sustavu. To je rezultat plana, a ne propusta.

Uvijek kad se računa 'uspješnost', negdje u kombinaciji bit će i novac, če- sto odmah na prvom mjestu. Novine i magazini zasljepljuju nas izvještajima o bogatstvu nekih ljudi, kao da je to mjerilo bilo čega. To nije čak ni mjerilo koliko novca imaju, jer ne postoji novac - samo reciklirani dug. Ako ne postoji novac, kako bilo tko može imati novac ili dugovati novac? Čovjek je možda seronja, ali je milijarderski seronja, i to mu daje status. Zašto? Često je upravo činjenica da je seronja to što ga je učinilo milijarderom, zbog bezobzirnosti koja je potrebna da se nagomila sav taj dug, oprostite, 'novac'. Trka za statusom, moći i kontrolom kroz novac učinila je ljude robovima njihovih iluzija. Iskri- vila je našu stvarnost i zavezala nas je za sustav bilo kroz želju za uspjehom ili očajničku potrebu da preživimo. Možete raditi s enormnom predanošću u pomaganju drugima, ili dati važan doprinos razumijevanju među ljudima, i zaraditi vrlo malo. Ali možete se obogatiti jednostavno kupnjom i prodajom kuće, ne radeći ništa osim što ste živjeli u njoj ili je ostavili praznu dok joj ne poraste cijena na tržištu.

'Gle, Bill i Ethel su zaradili 200.000 funti.' 'Ideš, pravi uspjeh; što su radili?'

'Živjeli su u svojoj kući.' 'I...?'

'To je to.'

Čak je i ovo često samo još jedna iluzija, jer ako poželite kupiti drugu kuću i one će biti skuplje. Sve što se iz toga rađa je da špekulanti zgrću bogatstvo dok se za sve ostale povećava cijena osnovnog ljudskog prava - prava na dom. To je izvrsno za Matrix, jer znači da morate raditi duže i još bespogovornije služiti sustavu kako biste zaradili 'novac' za dom. Dok sam pisao ovo poglavlje, vijesti u Britaniji bile su pune priča o 'mirovinskoj krizi' i o tome kako će milijuni lju-

di živjeti u siromaštvu kada odu u mirovinu zato što cijelog svog radnog vijeka nisu dovoljno uplaćivali za penziju. Ljudi od samo 40 godina sada se brinu što će biti s njima za 25 godina. Strah od budućnosti najveći je od svih strahova, i uključuje strah od 'smrti'. To je pravi smisao ove 'mirovinske krize' - stvaranje straha. Čuju se prijedlozi da se ljude prisili na plaćanje do 15 posto ili više od svog dohotka u mirovinske programe, a za prodavanje te ideje koristi se strah. Pravi motiv je stvaranje enormnog priljeva fiktivnih fondova u iluminatske osiguravajuće kompanije koji ih investiraju u skladu s iluminatskim planom. Oni koji kontroliraju banke isti su ljudi koji kontroliraju osiguravajuće kompa- nije i isti ljudi koji kontroliraju vladino oporezivanje. Cijeli ekonomski sustav mađioničarski je show s istim mađioničarom na čelu.

'Novac' su samo brojke koje se kreću po kompjutorskim ekranima, može- mo ga stvoriti onoliko puno ili malo koliko nas je volja. To je još jedna iluzija unutar iluzije, još jedan podzaplet u filmu. Imamo siromaštvo zbog nedostatka novca iako ne postoji novac, i imamo ljude koji žive u palačama kroz posjedo- vanje nečega što ne postoji. Pa ipak, život nam prolazi u nastojanju da stječemo sve više i više te stvari, i oni koji je imaju puno dobivaju poseban status. Čovjek se tome jednostavno mora smijati. Iluminati su oteli sredstvo razmjene kada su uveli prijevaru s novcem. Kao rezultat toga, oteli su snove ljudi - koji su uglavnom povezani s potrebom za novcem kako bi postigli ono što žele, ili po- sjedovanjem novca kao cilja samog po sebi. Jedan od glavnih razloga zašto su se Iluminati okomili na nekada samodovoljne zemlje 'Trećeg svijeta' je kako bi uništili njihovu samodovoljnost i učinili ih ovisnima o novcu. Kada se to po- stigne, onaj tko kontrolira novac kontrolira zemlju i njene ljude kroz ovisnost o njihovim sredstvima beskorisne razmjene.

Štoviše, guraju nas da jurimo za bogom kojeg zovu 'ekonomski rast'. Mi bismo se trebali veseliti kada objave povećanje ekonomskog rasta, jer to znači da zemlji 'ide dobro'. Ali ekonomski rast je samo količina novca koji ide iz ruke u ruku u zamjenu za dobra i usluge. To je sve. Kada nekoga prime u bolnicu ili kada naftni tanker zagadi obalu, oni povećavaju ekonomski rast jer uključuju trošenje novca. Rat daje ogroman doprinos ekonomskom rastu iz istog razlo- ga, kao što možemo vidjeti iz stotina milijardi koje troši samo američka vojska. S jedne strane kažemo da su bolesti, zagađivanje i ratovi vrlo nepoželjni, ali s druge strane ih bilanca sustava bilježi kao ekonomske uspjehe! 'Novac', meše- tarska kazina i ekonomski rast izrazi su istog sranja.

Velik dio grebanja za uspjeh prema definiciji sustava motiviran je nesi- gurnošću i potrebom da se bude priznat zbog uspjeha. Sustav tako potkopava

samopouzdanje da je ljudima izuzetno teško pronaći sigurnost u sebi samima. Oni moraju imati potvrdu da su sposobni ili uspješni tako što će im to drugi reći. Da bi se to dogodilo, uz ovakvu percepciju uspješnosti, moraju se dokazi- vati prema pravilima sustava.

Djeca su primarni cilj takvog programiranja, posebno takozvani 'tweeni- es' ili 'tweens', u dobi od osam do dvanaest godina. 'Osvojite ih mlade i zadržite ih do kraja života', moto je sustava. BBC-jeva dokumentarna emisija Panorama iz studenog 2004. istaknula je opsjednutost 'tweensa' odjećom s markom koju proizvode iluminatske transnacionalne kompanije. Te kompanije često ostva- ruju fantastične profite proizvodeći svoju odjeću u izrabljivačkim tvornicama u najsiromašnijim zemljama i transportirajući je na Zapad gdje ju prodaju po vrhunskim cijenama. Usput rečeno, to se zove 'slobodna trgovina'. Marketing i pranje mozga su takvi da djeca danas navodno imaju izraz za klince koji ne nose odjeću s markom. Zovu ih 'Niki bezimeni'. Jedna devetogodišnjakinja u dokumentarcu je rekla da kad ne bi smjela nositi robu s markom 'odbila bih nositi svoju robu i... ostala bih u pidžami'. Dodala je da mrzi kad ju zovu 'dje- vojčica' jer ju to 'podsjeća na djetinjstvo', i otkrila je tragične razmjere u koji- ma su se mnoga mala djeca prepustila mentalitetu roja: 'Ako vidim nekoga da nosi nešto, na primjer pončo, ako mi se sviđa, računam to kao jedan... Kada dođem do pet ili šest [ljudi u ponču], tada pomislim da to moram imati'. Jedan dvanaestogodišnjak upitao je kako se takav stav prema odjeći s markom može zvati opsesijom kada je svako drugo dijete njegove dobi takvo. Taj isti dječak naglasio je da ne kupuje najnovije trendove jer bi bio kao ovca i izgledao kao svi drugi. Ali tada je otkrio da kupuje samo u određenim trgovinama gdje se prodaje odjeća s markom! Mary Macleod iz britanskog Nacionalnog instituta za obitelj i roditeljstvo iznijela je pronicljivo zapažanje:

'Djeca mogu misliti da donose odluke, a zapravo je odluka zarobila njih. Oni su zarobljeni identitetom, umjesto da budu u stanju otkriti vlastiti identitet. Tako postoji raspon identiteta koji im se nude, a oni se moraju u jedan uklopiti.'

Upravo tako. A isto je i s odraslima. Nema boljeg načina da nekim mani- pulirate nego da ga navedete da vjeruje kako on donosi odluke, dok ih zapravo donosite vi. To im daje osjećaj da imaju kontrolu iako je nemaju i, kao što sam već puno puta rekao, ljudi se neće pobuniti što nisu slobodni misle li da jesu. Devetogodišnjakinja iz emisije Panorama ispričala je kako Niki-bezimenu dje- cu tiraniziraju i maltretiraju zato što ne nose odjeću s markom. Upitana što

bi učinila kad neke njezine prijateljica ne bi nosile marke, rekla je: 'I dalje bih im bila prijateljica, ali ne bih se toliko družila s njima, inače će vas zlostavljati zajedno s njima.' Jedan roditelj imao je odgovor na ovo ludilo - predajte se sustavu: 'Ako doživljavaju probleme zbog nečega što se može tako lako riješiti kupovanjem pravog para tenisica - neka kupe  pravi  par  tenisica.  Zašto  od toga praviti pitanje?' Tek je jedna 12-godišnjakinja koja se školuje kod kuće u ovo ludilo unijela malo zdravog razuma. Imogen Donaldson nije htjela nositi robu poznatih marki, i istaknula je da čovjeka ne čini odjeća ili količina novca koji posjeduje. Rekla je da je samo u rijetkim prilikama bila u školama, i da joj izgledaju 'beživotno, pomalo poput zatvora'. One to i jesu, i pružaju okolinu za dominaciju i indoktrinaciju pritiska vršnjaka. Imogen, budući da je izvan takve okoline, bila je u stanju jasno vidjeti što takve marke stvarno predstavljaju:

'To je kao da vas netko posjeduje. Originalna riječ [brand] dolazi od duge šipke sa žigom koji se užaren utiskivao kravama u bok kako bi se vidjelo da ih farmer posjeduje. Tako, ako nosite ime kompanije na majici, to kao da pokazuje da vas posjeduju.'

Iluminatska mreža ljudsku populaciju vidi upravo na takav način - kao stoku. Izbacuje na tržište pop pjevače kao Britney Spears, za koje vjeruje da će najbolje utjecati na tweenise, a klinci downloadaju sliku prema kojoj su izma- nipulirani težiti. To uključuje oblačenje pop-ikona u dizajnersku odjeću, kao što rade i sa sportskim zvijezdama, jer znaju da će programirani klinci zahti- jevati istu takvu odjeću. Možemo vidjeti koliko je daleko otišlo programiranje kada se sjetimo da su ljude nekada plaćali da hodaju po ulicama u sendviču od panoa na kojima se reklamirala neka trgovina ili firma. Sada ljudi plaćaju naj- više cijene za privilegij da budu sendvič-pano za Nike, Boss ili Ralph Lauren, a klinci imaju problema ako ne rade, ili ne mogu raditi, to isto. I još jednom, radi se o traženju uspjeha prema uvjetima sustava i na korist sustava. 'Na prednjoj strani moje majice piše «Armani», znači da sam uspio! Na tvojoj ne piše ništa

-   ti si neuspješan.'

Spominjanje pop pjevača vraća nas na jurnjavu za statusom i novcem kao simbolima uspjeha. Kada vidite te Pop Idol emisije na televiziji, i njihove bujajuće izdanke, postoje tisuće ljudi koji su spremni pretrpjeti najužasnija ismijavanja za najbljeđu šansu da postanu 'zvijezda'. Kroz kakvu agoniju pro- laze čekajući da neki sudac 'slavnih' poput Simona Cowella odluči o njihovoj sudbini, i kakvo olakšanje i zahvalnost prate njihovo napredovanje do sljedeće

faze njihovog iskorištavanja. 'Oh, hvala ti Simone; tako sam zahvalna, Simo- ne.' Nije mi namjera napadati Cowella osobno, on je možda sasvim fin čovjek iza svog kultiviranog imidža, ali način na koji ga vide oni koji bi htjeli biti 'zvijezde' pokazuje kako nas sustav kontrolira kroz želju da uspijemo prema njegovim uvjetima. Slava je takva droga jer osjećaj  sigurnosti dolazi izvana, a ne iznutra, pa ga treba stalno hraniti. To nije uvijek slučaj, postoje iznimke za sve što govorim, ali je uobičajena stvar. Ljudi traže od drugih da im govore kako su divni, mnogi od najslavnijih i najhvaljenijih glumaca i pjevača spadaju među najnesigurnije ličnosti. Uspjeh po diktatu sustava njihova je emocional- na štaka.

Kada padnemo na taj trik, predajemo kontrolu nad svojim životima oni- ma koje nastojimo impresionirati. Što god mislimo da će impresionirati ili privući 'prave osobe', to ćemo raditi. Uskoro više ne znamo tko smo to 'mi', jer je naslikana ličnost preuzela glavnu ulogu. Zašto bismo morali bilo koga impresionirati? Nek' se nose Simon Cowell i milijuni drugih samoproglašenih sudaca širom društva kojima predajemo svoju moć. Vi već jeste zvijezda, jer ste Beskrajna Jednota, Sve što postoji i Sve što ikada može postojati. Zar stvarno mislimo da Beskrajno treba impresionirati hologram po imenu Simon Cowell ili bilo koga drugog? Šalite li se? Beskrajno - VI - ne mora uspjeti tako što će postati predsjednik, odvjetnik, sudac, pop zvijezda ili bilo što drugo. Vi ste sve, uključujući Simona Cowella i sve druge iluzije koje ljudi misle da trebaju impresionirati - šefove, djecu u školi, roditelje, učitelje, sportske trenere, široku javnost. Sve su to sranja.

Ne trebamo impresionirati ljude, jer smo već uspješni i nikada nije po- stojao trenutak kada nismo bili uspješni. Mi smo uvijek Jedno, samo smo bili izmanipulirani da to zaboravimo. Ta amnezija učinila nas je stvorenjima DNK Matrixa koji opaža u kategorijama podjele, hijerarhija, uspjeha i neuspjeha, nas i njih, maloga mene. Simona Cowella smatraju uspješnim zbog programa Status kroz slavu i novac. Zašto njega smatraju uspješnijim od čistača ulica ili smetlara? Koji bi vam od njih više nedostajao kad se mjesec dana ne bi pojav- ljivao na poslu: tip koji vaše smeće odvozi kamionom, ili tip koji vam ga do- nosi na TV ekranu? Razlog zašto smetlara ne smatraju uspješnim je suprotno od onoga što Cowella čini 'zvijezdom'. On je bez statusa jer je bez slave i novca. Ali status je tako iluzoran i nebitan jer ovisi o tituli koja ide uz posao i/ili o onome što sustav definira statusom. Jednog dana možete imati moć i status, a sljedećeg dana otići ćete u mirovinu i sve će to nestati. Niste vi imali moć i status, nego titula koja je u vlasništvu sustava. Tako stoje stvari s ljudima u

uniformama. Moć nemaju oni - nego uniforma. Dopustili smo Matrixovim iluzijama da iskrive naše vrijednosti, percepcije, pa čak i naše snove. Ako imate potrebu da vas smatraju uspješnim, Matrix vas drži u šaci. Ako imate potrebu da vas vole ili poštuju, Matrix vas drži u šaci. Ako mislite da je netko uspješniji od nekoga drugog zbog svoje slave, statusa i novca, Matrix vas drži u šaci. Ali ne mora biti tako.

Zamislite sebe kako ležite na krevetu i imate još deset minuta života. U redu, to nije baš najugodnija misao (osim ako ne pratite isti nogometni klub kao ja), ali želim istaknuti jednu važnu stvar i to je dobar način da se isključite iz iluzija Matrixa. Znate da vam je preostalo još par minuta na ovom 'svijetu', i što vam je, u takvom stanju, sada važno? Je li važno što niste dobili posao za kojim ste težili cijeli život? Bi li bilo važno čak i da ste ga dobili? Jesu li sav taj napor, brige i žrtva bili vrijedni privremenog, iluzornog statusa koji vam je do- nio u očima onih koje kontroliraju sistemska izopačena 'mjerila' uspjeha? Je li važno što ste bili predsjednik, premijer ili pak ništa od toga? Je li važno što ste bili odvjetnik, sudac ili ništa od toga? Je li važno što ste bili šef policije, vrhun- ski poslovni čovjek, liječnik, televizijski spiker ili čovjek koji je meo ulice? Je li važno što ste bili milijarder ili ste se mučili da platite stanarinu? Je li važno što ste imali moć nad ljudima i mogli im govoriti što da rade? Je li važno što su vas doživljavali kao uspješnog ili neuspješnog čovjeka, genija ili luđaka? Uspjeh i neuspjeh, genijalnost i ludilo, ionako su samo točke gledišta.

Većina ljudi u svojim posljednjim trenucima uspije prepoznati uzalud- nost svega toga, jurnjave za novcem i verzijama uspjeha koje nam usađuje su- stav. Trik je u tome da to prozrete prije nego što takva vjerovanja oblikuju vaš život, ali čak i tada to nije važno, jer je i to iluzija. Za ovu spoznaju od ključne je važnosti da se ne uhvatite u podzaplete, u odvlačenja pažnje. Svi aspekti društva koje sam opisao u ovom poglavlju podzapleti su filma: politika, reli- gija, slava, ugled, novac, seks, rasa, nacija, uspjeh, obitelj, jebanje, govno - sve to. Da, čak i zavjera Iluminata. Važno je znati kako nas manipuliraju na razini pet osjetila, ali ako ostanemo na tome nećemo vidjeti pravu prirodu zamke u koju smo uhvaćeni. Ako postanemo previše fokusirani na podzaplete, nećemo vidjetifilm.

Matrix je mreža muholovki koje služe da nas zadrže u iluziji, a izlaz je u prekidu identificiranja s njim. To znači promijeniti našu percepciju jastva iz holograma, s njegovim imenom i osjećajem ograničenosti, i znati da smo Beskrajna Svijest. Kad se identificiramo s tim da smo ljudi, identificiramo se s DNK programom, a to nismo mi. Taj program je ono što se uzrujava zbog

ljudi koji govore 'jebem', homoseksualnih odnosa ili osvajanja Pop Idola. To je ono što diktira misli i emocionalne reakcije većine ljudi, a u našoj ignoranciji dopustili smo kompjutoru da kontrolira tastaturu. Ali on to ne može imamo li uvijek na umu jednu jednostavnu činjenicu:

Beskrajna ljubav jedina je istina - sve ostalo su sranja.