SVE I DA SAM U ONO VRIJEME IMAO KONJSKI REP

U širem gradskom području Bostona svakog ljeta naiđe nekoliko nepodnošljivo vrućih dana, pa psujete i proklinjete sve oko sebe. Naravno, preživite li to, ostatak ljeta nije tako loš.

Bogatuni pobjegnu od vreline u Vermont ili Cape Cod, pa grad opusti i čovjek se osjeća barem malo lagodnije. Veliki drvored koji je davno zasađen duž šetališta uz rijeku Charles tvori ugodnu hladovinu, a studenti s Harvarda i Sveučilišta u Bostonu uporno vježbaju za regatu na ljeskavoj rijeci. Mlade djevojke u kratkim hlačicama sunčaju se ležeći na golemim ručnicima i slušaju glazbu s iPodova ili walkmana. Kombi preuređen u pokretnu slastičarnicu zaustavi se na određenom mjestu, a vlasnik otvori prozor i počne prodavati sladolede i slastice. Neki tip na gitari svira staru pjesmu Neila Younga, dugodlaki pas zaluđeno trči za frizbijem. Psihijatar simpatizer Demokratske stranke (ako i nije tako, zamišljam da jest) vozi tamnocrveni Saab kabriolet cestom uz rijeku.

Osobita jesen u Novoj Engleskoj - kratka i ljupka, gotovo stidljivo ispunja sve kraće dane.

Malo-pomalo bujno zelenilo koje nas okružuje poprima žutosmede nijanse. Kad umjesto kratkih hlača za trčanje moram početi odijevati trenirku, otpalo lišće već se kovitla nošeno vjetrom a brojni žirevi padaju po asfaltnim stazama odjekujući tupim, gotovo suhim zvukom.

Marljive vjeverice veselo trče uokolo skupljajući hranu koja će im potrajati preko zime.

Nakon što Halloween prođe, poput kakvog sposobnog i nemilosrdnog poreznika stiže zima. Prije nego što toga postanem svjestan, rijeku prekriva debeo led i čamci su odneseni u spremišta. Ako mu se prohtije, čovjek može lako prijeći s jedne strane rijeke na drugu. Drveće je ogoljeno i njihove tanke grane njišu se i dodiruju na vjetru, proizvodeći zvukove poput starih, suhih kostiju. Tu i tamo, visoko u deblima, čovjek može uočiti vjeveričja gnijezda.

Mora da spavaju dubokim snom u svojim skrovištima. Jata gusaka dolijeću iz Kanade, podsjećajući me daje sjevernije odavde još mnogo hladnije. Vjetar što puše preko rijeke hladan je i oštar poput tek izbrušena sječiva. Dani su sve kraći, oblaci sve gušći.

Mi trkači sada nosimo rukavice, vunene kape navučene su nam sve do ušiju, a poneki od nas koriste i higijenske maske za disanje. Ipak, vrhovi prstiju i ušiju uvijek su nam hladni.

Nije u pitanju samo hladni vjetar, da je tako još bi bilo dobro. Ako je čovjek uvjeren da se s nečim može izboriti, onda mu je mnogo lakše. Ali, najgore je kad naiđe snježna oluja. Snijeg što je napadao preko noći zaledi se u golemu sklisku ledenu površinu, pa se po takvim stazama gotovo ne može trčati. Zato smo mi trkači primorani odustati od svakodnevnog trčanja i da bismo ostali u formi, odlazimo plivati na zatvorene bazene, vozimo one besmislene neljudske stacionarne bicikle i čekamo proljeće.

Kao što već znate, rijeka o kojoj pišem zove se Charles. Mnogi ljudi vole povremeno boraviti uz rijeku. Jedni odlaze na dugo pješačenje, izvode psa u šetnju, voze bicikl ili se bave rekreativnim trčanjem, a drugi uživaju u utrkivanju na koturaljkama ili na daskama s koturaljkama. (Koliko je taj oblik zabave uistinu zabavan, uopće ne mogu dokučiti.) Kao da su privučeni magnetom, ljudi se okupljaju duž obala rijeke.

Gledati u takvo obilje vode i to svakoga dana vjerojatno je bitno za ljudska bića. Ovo, za ljudska bića, vjerojatno je pretjerano i uopćeno - ali znam da je strašno bitno jednoj osobi: meni. Ako prođe neko vrijeme da ne vidim vodu, imam osjećaj da duboko u meni nešto presušuje. Vjerojatno je taj osjećaj sličan onome koji ima ljubitelj glazbe kad je zbog nekog razloga duže odvojen od glazbe. Činjenica što sam odrastao pokraj mora vjerojatno ima neke veze s time.

Površina vode mijenja se svakodnevno; njena boja, oblici valova, brzina struje. Svako godišnje doba donosi izrazite promjene kako biljkama tako i životinjama koje žive u blizini rijeke. Oblaci kojekakvih oblika pojave se i nestanu, a površina rijeke, osvijetljena suncem, odražava te bijele oblike onako kako se pojave i nestanu, ponekad vrlo vjerno, ponekad sasvim izobličeno. Kad god je u pitanju promjena godišnjih doba, smjer vjetra mijenja se kao da je netko pritisnuo električni prekidač. Zanimljivo je što trkači osjećaju svaku, makar i najmanju promjenu godišnjih doba, i to na vlastitoj koži, čak i način na koji vjetar puše i kakav miris donosi. Duboko sam svjestan da usred svega toga predstavljam sićušnu mrvu u golemom mozaiku prirode. Ja sam lako zamjenjiva prirodna pojava, poput vode koja teče ispod mosta i otječe u more.

U ožujku se golemi nanosi snijega napokon počnu topiti i nakon bljuzgavice koja redovito uslijedi nakon što snijeg okopni i sve se osuši - upravo u vrijeme kad ljudi počnu odlagati teške zimske kapute i ponovno se pojavljivati duž Charlesa gdje će krajem travnja procvjetati trešnja - počinjem se osjećati kao da sam izašao na pozornicu na kojoj je dekor već sasvim postavljen, jer, Bostonski maraton se bliži.

Nažalost, sada je tek početak listopada. Već je poprilično hladno za trčanje u majici bez rukava, ali i prerano za trenirku dugih rukava. Još mjesec i koji dan, pa ću sudjelovati u Newyorskom maratonu. Upravo je vrijeme da smanjim količinu pretrčanih kilometara i oslobodim se umora koji sve češće osjećam. Pravi je trenutak da počnem smanjivati napore.

Bez obzira na to koliko od današnjeg dana idućih dana pretrčao, to mi neće pomoći u samoj utrci. Zapravo, može smanjiti moje šanse. Gledajući u malu bilježnicu u koju zapisujem misli o trčanju, čini mi se da sam se ipak dobro pripremio za taj maraton:

lipanj: 250 km

srpanj: 300 km

kolovoz: 350 km

rujan: 300 km

Sve skupa izgleda prilično dobro. Tjedni prosjek pretrčanih kilometara u lipnju iznosi 62,5, u srpnju 75, u kolovozu 87,5 i u rujnu 75 km. Očekujem da će krajnji broj pretrčanih kilometara u listopadu biti jednak onome iz lipnja, otprilike 250 km.

Kupio sam i nove Mizuno tenisice za trčanje. U golemoj trgovini sportske odjeće u Cambridgeu isprobao sam bezbroj raznih modela, ali opet sam kupio isti model Mizuno tenisica u kakvima već dugo trčim. Prije svega, lake su, a i jastučići nad potplatima donekle su čvrsti i otporni. Ali, kao i uvijek, treba proći izvjesno vrijeme da se noge naviknu na njih.

Sviđa mi se što taj model tenisica nema nikakve nepotrebne "modne" dodatke. To je moj osobni izbor. Jednostavno mi se sviđaju te i takve tenisice, ništa više. Svaka osoba ima svoj vlastiti stil. Onog trena kad sam počeo razgovarati s prodavačem koji mi je prodao Mizuno tenisice, priznao mi je: "Istina je, taj model tenisica izgleda sasvim obično i ne izdvaja se ni po čemu osim po vrhunskoj kvaliteti, ali što se tiče općeg izgleda, baš i nije jako dobro prihvaćen." Posve mi je jasno što mi je želio reći. Te tenisice nemaju na sebi ništa otkačeno, čak ni osobit stil koji bi se trebao mijenjati iz godine u godinu, čak nisu atraktivne. Za prosječnog kupca te tenisice nemaju gotovo ništa privlačno. (Drugim riječima, u svijetu obuće

1. tenisica predstavljaju pandan jednom običnom Subaru automobilu.) Ali gumeni potplati na

tim tenisicama jako su dobro izrađeni i kad trčim osjećam odličnu stabilnost i potrebno trenje.

Prema mojem mišljenju, zapravo, prema mojem iskustvu, sjajne su za udaljenost koja se trči u maratonu. Dakako, kvaliteta tenisica posljednjih nekoliko godina izrazito se popravila, pa između tenisica koje imaju otprilike istu cijenu, bez obzira na marku proizvođača, nema nekih velikih razlika. Ali, pojedini trkači pronalaze bitne, male detalje u nekima od njih i u njima uvijek traže određenu vrstu psihološkog pouzdanja.

S obzirom na to da je ostalo još jedva mjesec dana do maratona koji toliko željno iščekujem, upravo počinjem trčati u tim novim tenisicama.

Nakon svih tih treninga i pretrčanih kilometara silan umor nakupio se u meni i čini mi se da ne mogu trčati onako brzo kao prije mjesec dana. Sada samo trčkaram uz rijeku Charles dok djevojke za koje mi se čini da su brucošice s Harvarda, trče dvaput brže od mene. Većina tih djevojaka onižeg je rasta, vrlo su mršave, na sebi nose trenirke boje trule višnje sa znakom Sveučilišta u Harvardu, imaju plavu dugu kosu svezanu u konjski rep, koriste nove modele iPoda, i trče nevjerojatno brzo. Čovjek može jako lako osjetiti agresivnost koja izbija iz njih.

Očito su se, na razne načine, već naučile pobjeđivati ljude, ali se još nisu naviknule na činjenicu da i njih netko može pobijediti. Sve izgledaju jako pametno, zdravo, zgodne su i, joj, vrlo ozbiljne, štoviše, prepune samopouzdanja. Promatrajući njihove izdužene korake i snažne zamahe, čovjek može lako zaključiti da su tipične trkačice na srednje udaljenosti, sasvim nenaviknute na utrke na velike udaljenosti. Mentalno su mnogo sposobnije za kratke utrke pri velikoj brzini.

U usporedbi s njima ja sam već odavno naučio biti gubitnik. Postoji bezbroj stvari na ovome svijetu za koje nisam sposoban, a i ne razumijem ih valjano, uz mnoštvo suparnika koji me lako mogu pobijediti. Ne želim o tome govoriti, ali većina tih djevojaka vjerojatno ne zna onoliko koliko ja znam o boli. Naravno, možda još nema potrebe da o tome znaju koliko ja znam. Ove slučajne misli jave mi se dok promatram njihove prkosne konjske repove kako se njišu, uz više nego agresivne korake trčanja. Držeći se usporenog, gotovo ležernog ritma, nastavljam trčati uz rijeku Charles.

Jesam li ikada, za cijeloga života, imao toliko, poput svjetlosti lakih dana kao što ih one imaju? Možda svega nekoliko. Ali, sve i da sam tada imao kosu spletenu u dugi konjski rep, sumnjam da bi se moj rep tako pobjedonosno njihao kao njihovi. A moje noge ne bi tako lakonogo i hitro trčale kao njihove. Ništa bolje nisam mogao ni očekivati. Ipak, te su djevojke brucošice na jednom jedinom Harvardu.

Doista je zanimljivo promatrati te jako lijepe djevojke dok trče. Dok ih tako promatram, sasvim jednostavna misao mi padne na pamet: jedna generacija smjenjuje drugu. Gotovo sve stvari na ovome svijetu tako funkcioniraju, pa se ne osjećam loše kad me prestignu. Te djevojke imaju svoj ritam, svoj osjećaj za vrijeme, ili će prije biti, za prolaznost vremena. Isto tako, ja se držim svoga ritma, svoga osjećaja za vrijeme. Ta dva načina gledanja na stvari sasvim su suprotna, ali tako i treba.

Dok rano ujutro trčim uz rijeku Charles često sretnem iste ljude. Jedna od njih je oniža Indijka koja u to vrijeme izlazi u šetnju. Pretpostavljam da joj je oko šezdeset godina, vrlo je vitka, ima jako otmjene pokrete i uvijek je besprijekorno odjevena. Čudno - ali možda uopće nije toliko čudno - svakog dana na sebi ima sasvim drugačiju odjeću. Jednom je na sebi imala jako elegantan sari, drugi put savim komotan gornji dio trenirke s imenom određenog fakulteta. Ako me pamćenje dobro služi, nikad je nisam vidio dva puta u istoj odjeći. Dok svakog jutra trčim, jedno od malih zadovoljstava koje uistinu osjećam jest da vidim što će imati na sebi.

Još jedna osoba koju svakog dana sretnem krupni je stari bijelac koji žustro hoda s velikom crnom longetom na desnoj nozi. Možda to nosi zbog neke ozbiljne ozljede. Tu istu crnu longetu, koliko se mogu sjetiti, ima već četiri mjeseca. Što li mu je to bilo s nogom? Što god bilo, ne usporava ga, i hoda jako brzim ritmom. Sluša glazbu na neke goleme slušalice i nijemo i hitro korača stazom uz rijeku.

Trčeći jučer slušao sam album Rolling Stonesa Beggars Banquet. Onaj veseli refren "huu, huu" u pjesmi Sympathy for the Devil savršena je pratnja tijekom trčanja. Dan prije slušao sam album Reptile Erica Claptona. Volim te albume. Ima u njima nešto što me jako privlači, i nikad se ne umorim od toga što ih često slušam - osobito album Reptile. Ništa se ne može usporediti sa slušanjem albuma Reptile za vedrog, hladnog jutarnjeg trčanja. Taj album nije pretjerano sirov, a ni odveć dotjeran. Ima vrlo ujednačen ritam i sasvim prirodnu melodičnost.

Moj mozak lako se opusti uz takvu glazbu, a noge poslušno prate ritam. Ponekad, istina ne tako često, uz glazbu koju slušam na slušalice, začujem glas upozorenja: "Lijeva strana!" Tren kasnije s moje lijeve strane projuri biciklist.

* * *

Upravo dok trčim kojekakve misli o književnosti padnu mi na pamet. Ponekad mi ljudi postave ovakvo pitanje: "Poštovani gospodine Murakami, vi živite veoma zdravim životom, ne mislite li da jednog dana nećete uopće više moći pisati?" Kad sam u inozemstvu takva pitanja su rijetkost, ali kad sam u domovini, mnogi Japanci misle da je pisanje romana prilično nezdravo zanimanje, da su romanopisci izopačene osobe i da u dobroj mjeri žive nezdravim i opasnim životom kako bi mogli pisati o tome što su doživjeli. Naravno, postoji široko rasprostranjeno mišljenje da se pisac koji živi nezdravim i opasnim životom udaljava od svakidašnjeg, beskrajno dosadnog života kako bi mogao dosegnuti umjetničku čistoću kakva mu je potrebna za stvaranje. Takav način razmišljanja već neko vrijeme prevladava. U filmovima i tv dramama odavno se koriste takvim banalnostima - ili, da barem kažem koju dobru riječ - na takav način opisuju lik umjetnika.

Uglavnom se slažem s razmišljanjem da je pisanje romana jako nezdrava ljudska djelatnost. Mi pisci, kad se odlučimo pisati roman, kad počnemo razmišljati o radnji koja se provlači kroza nj, bez obzira na to je li to ili nije vrsta otrova koji se krije negdje duboko u čovječanstvu, on ipak izbije na površinu. Svaki pisac mora se suočiti s tim otrovom i, svjestan opće opasnosti, svaki pisac mora za sebe pronaći način na koji će se izboriti s time, jer inače njegova kreativnost neće nikada izbiti na vidjelo. (Molim vas da me ispričate zbog ove čudne ali očite analogije: kod ribe koju u Japanu zovemo fugu, najslasniji dio nalazi se uz žlijezdu koja luči otrov - otprilike o nečemu sličnom i ja ovdje pišem.) Bez obzira na to kako to mogli tumačiti, ipak je to nezdrava djelatnost.

Zato umjetnička aktivnost još od samog početka u sebi sadrži i dijelove koji su nezdravi i asocijalni. Ja u to uopće ne sumnjam. Upravo među piscima i drugim umjetnicima ima priličan broj onih čiji su životi dekadentni ili koji se ponašaju asocijalno. Zapravo, želim izjaviti da ne poričem istinu.

Oni među nama koji se nadaju da će se još dugo baviti pisanjem moraju razviti svojevrstan osobni obrambeni sustav kojim se mogu oduprijeti opasnim (i katkada čak smrtonosnim) otrovima koji su se zadržali u nama. Ako u tome uspijemo, možemo se mnogo djelotvornije suprotstaviti još opasnijim otrovima. Drugim riječima: možemo stvoriti mnogo snažniju, dojmljiviju prozu. U tom slučaju, čovjek mora imati silnu snagu kako bi stvorio obrambeni sustav i uspio ga održati za duže vrijeme. Tu i takvu energiju čovjek mora negdje pronaći, gdje li drugdje nego u svojoj psihifizičkoj kondiciji?

Molim vas, nemojte me razumjeti pogrešno. Ne želim tvrditi da je način na koji ja pišem jedini ispravan put koji bi pisci trebali slijediti. Baš kao što u književnosti postoji mnoštvo žanrova i podžanrova, tako postoji i mnoštvo raznolikih pisaca, a svaki od njih ima svoj pogled na svijet. Ono o čemu pišu razlikuje se, i ciljevi su im sasvim drugačiji. Dakle, nije istina da za prozaika postoji samo jedna mogućnost. Valjda je to u današnje vrijeme svakome jasno. Ali, iskreno govoreći, želim li napisati opsežno i vrijedno djelo moram dati sve od sebe da u tome uspijem. Iskreno vjerujem da je to vrijedno mojeg truda, ili, ako vam se više sviđa ovako: vjerujem kako je bolje da barem pokušam nego da ništa ne učinim. Ovo je već prilično trivijalno, ali izreka kaže: ako je nešto vrijedno truda, onda vrijedi dati cijeloga sebe. Ili, u nekim slučajevima, više od cijeloga sebe.

Želiti li se baviti nečim nezdravim kao što je to književnost, čovjek mora biti što je moguće zdraviji. To je moja životna izreka. Drugim riječima, nezdravoj duši potrebno je zdravo tijelo. Možda će vam se učiniti paradoksalnim, ali to je nešto što duboko osjećam još otkad sam se počeo profesionalno baviti pisanjem. Zdravo i nezdravo ne nalaze se uvijek na suprotnim stranama. Te dvije mogućnosti nisu u proturječnosti nego se mnogo prije nadopunjuju, a u nekim slučajevima čak djeluju zajednički. Dakako, mnogi ljudi koji žive zdravim životom razmišljaju jedino o što boljem zdravlju, a oni koji žive nezdravim životom razmišljaju jedino o tome. Ali, ako čovjek slijedi takav jednostrani pogled na stvari, život mu neće biti osobito plodan.

Neki pisci koji su u mladosti napisali divna, zanimljiva, uvjerljiva djela, kad dosegnu određene godine počnu osjećati velik umor. Izraz književno potrošeni sasvim je primjenjiv na njih. Njihova kasnija djela mogu i dalje biti zanimljiva, a njihova nemoć može im čak dati dodatnu vrijednost, ali sasvim je očito da kreativna snaga tih pisaca slabi. Vjerujem da se to događa zbog toga što se njihova tjelesna snaga ne može izboriti s toksinom koji ih truje.

Sposobnost organizma koja je sve do određenog dana mogla pružiti otpor i svladati taj otrov odjednom je počela slabjeti, a njihov obrambeni sustav sve je slabiji. Kad se to dogodi, pisac teško može biti i dalje intuitivno kreativan. Popustila je ravnoteža između bujne mašte i tjelesnih sposobnosti koja je održavala njegovu kreativnost. Piscu ne preostaje drugo nego poslužiti se tehnikama i metodama kojima se tijekom vremena služio upotrijebivši preostalu snagu kako bi stvorio nešto što podsjeća na književno djelo - ali takva djela gotovo redovito ostaju tek pokušaj. U takvoj se situaciji neki pisci ubiju, a drugi jednostavno odustanu od pisanja i odluče baviti se nečim drugim.

Ako je ikako moguće, volio bih izbjeći takvu književnu potrošenost. Moja vizija književnosti mnogo je spontanija i povezanija, zapravo to je književnost iz koje snažno izbija prirodna, pozitivna životna snaga. Za mene, pisanje romana slično je usponu na strmu planinu, tegobno napredovanje uz oštru liticu, dosegnuvši vrh nakon dugog i mukotrpnog penjanja. Čovjek ili uspije nadvladati svoje ograničenosti ili ne uspije, nema trećeg. To uvijek imam na umu dok pišem.

Suvišno je napominjati, jednog dana počet će popuštanje. S vremenom se neizbježno dogode tjelesne promjene. Prije ili poslije tijelo je poraženo i raspada se. Kad dođe do tjelesnog propadanja, i duh (sudeći po svemu) jednako nestaje. Duboko sam svjestan toga.

Međutim, trudim se odgoditi, koliko god je moguće, onaj tren kad će moja životna vitalnost biti poražena i tijelom zavladati otrovi. To je moj cilj kao pisca. Osim toga, u ovom trenutku nemam vremena za dokolicu. Upravo zbog toga čak i vrlo izdržljivi ljudi kažu za mene: "Ma taj nije umjetnik." Dok ja nastavljam trčati.

Šestog listopada trebam održati predavanje na Institutu tehnologije*, i s obzirom na to da će vjerojatno biti prisutno mnogo ljudi, trčeći danas vježbao sam govor koji trebam održati

* MIT (Massacusetts Institute of Technology)

(naravno, ne glasno). Kad se bavim takvim stvarima, ne slušam glazbu. Jedino ustrajno šapućem na engleskom.

Kad sam u Japanu veoma rijetko nastupam pred publikom. Uopće ne držim predavanja.

Ipak, u Sjedinjenim Državama održao sam prilično mngo predavanja na engleskom jeziku i nadam se da ću, ako se ukaže prilika, tako i nastaviti. Čudno, ah mnogo se lagodnije osjećam ako govorim osrednjim engleskim nego tečnim japanskim jezikom. Mislim da je to zbog toga što kad moram krajnje ozbiljno govoriti o nečemu na japanskom, imam dojam da ću se izgubiti u moru riječi. Postoji beskrajan broj mogućnosti i varijanti kako se mogu izraziti na japanskom.

Naime, ja i japanski u vrlo smo prisnom odnosu. Zato, ako trebam govoriti pred velikim brojem nepoznatih ljudi, zbunim se i osjećam se nelagodno kad izgovorim čitavu bujicu riječi.

Kad je u pitanju japanski jezik, želim što više i duže sjediti osamljen za stolom i pisati. Na domaćem terenu mogu se uspješno baviti riječima i njihovi međusobnim vezama, i to onako kako želim, oblikujući ih u određeni tekst. Uostalom, to mi je posao. Ali, kad pokušam javno govoriti o stvarima za koje sam siguran da sam ih točno utvrdio, osjećam da se u mojem govoru nešto važno izgubilo. Jer ja sam osoba koja se ne može tako lako pomiriti s takvim zbunjujućim gubitkom.

Kad se već odlučim prihvatiti i održati predavanje na stranom jeziku, moje lingvističke sposobnosti prilično su ograničene: premda veoma volim čitati knjige na engleskom, govorenje na engleskom nije mi jača strana. Ah, zbog toga se osjećam mnogo lagodnije dok držim predavanje. Dovoljno je da pomislim: to je strani jezik, što ti tu možeš? To mi je bilo veoma zanimljivo otkriće. Naravno, treba mi vremena da se pripremim. Prije nego što izađem na podij moram upamtiti govor od četrdesetak minuta na engleskom. Ako samo čitate napisani tekst, publici sve djeluje beživotno i nezanimljivo. Moram izabrati riječi koje mije lako izgovoriti kako bi me prisutni mogli razumjeti; isto tako, ne smijem ih zaboraviti nasmijati kako bi se mogli opustiti. Onima koji doista slušaju ono što govorim moram nekako pokazati tko sam. Čak i ako moje predavanje traje manje od sat vremena, moram pridobiti publiku ako želim da me s pozornošću sluša. A da bih u tome uspio svoj govor moram ponoviti bezbroj puta, a za to je potreban velik trud. Ali, to je i vrsta nagrade koja dolazi s novim izazovom.

Trčanje je sjajna aktivnost tijekom koje se trudim zapamtiti govor. Gotovo nesvjesno trčim, redajući riječi u glavi. Odmjeravam ritam rečenica, način na koji će zvučati. Dok tako razmišljam i smišljam mogu trčati na velike udaljenosti, držeći se prirodnog ritma koji me ne umara. Ponekad, dok u glavi vježbam govor, uhvatim se kako izvodim razne pokrete i grimase, a ljudi koji dolaze iz suprotnog smjera gledaju me čudnim pogledima.

* * *

Dok sam danas trčao ugledao sam punašnu kanadsku gusku kako leži mrtva na obali rijeke Charlesa. I jednu mrtvu vjevericu što je ležala pokraj stabla. Obje lešine izgledale su kao da su u dubokom snu, ali bile su mrtve. Izrazi su im bili smireni kao da su mirno prihvatile kraj života, kao da su napokon doživjele punu slobodu. U blizini spremišta za čamce uz samu rijeku sreo sam beskućnika koji je na sebi imao nekoliko komada prljave odjeće. Gurao je kolica za kupnju i glasno izvikivao: "America the Beautiful". Je li uistinu to mislio ili je tek bio ironičan, nisam mogao zaključiti.

U svakom slučaju, ušli smo u listopad. Prije nego što toga budem svjestan, i ovaj mjesec će proći. A ružno godišnje doba tek što nije stiglo.

6. 23. lipnja 1996. • Jezero Saroma, Hokkaido