Svatko je upleten na svoj način

Uloga savjesti

Zar na način Vašeg razmišljanja nije utjecalo Vaše katoličko porijeklo do današnjeg dana?

Ne. Za mene je bilo odlučujuće ono što sam uz pomoć fenomenološkog pristupa otkrio o savjesti.

Godinama sam se pitao: što je, zapravo, savjest? Što je savjesno i što se događa sa savjesnim ljudima i čine li oni dobro ili loše?

Jedan od učinaka savjesti koji sam uočio je da ona onemogućava ljubav prema onima izvan granica  odre- đene grupe. To je za mene bila važna spoznaja. Da mogu voljeti i poštivati one koji ne pripadaju mojoj grupi samo ako se izdignem iznad savjesti. To je važno u mom radu. Ova spoznaja je rezultat pomnog promatranja i nije preuzeta iz bilo koje teorije ili tradicije.

Nedužnost

Kako ste došli do ove spoznaje? 

Promatranjem učinaka nevinosti i krivice. Vidio sam da se nedužnost i krivnja u različitom kontekstu sasvim različito doživljavaju. Kao i to da uvijek postoji veza s jednom sasvim određenom savješću. Vidio sam da savjest nije nešto jedinstveno, već nešto višeslojno. Ograničeno je na određeno područje i određene ljude i ima važnu ulogu regulacije ljudskog ponašanja. Dakle, ona nema nadređenu, tako reći, božansku funkciju i ne daje nam informaciju o tome što je zapravo dobro ili loše u nekom univerzalnom kontekstu.

Kako je to utjecalo na vaš terapeutski rad?

Prvo što sam vidio bilo je da postoji duboka vezanost djece za obitelj iz koje potječu. Za dijete je najgore ako bi bilo isključeno iz nje. To je elementarno. Dijete živi sa spoznajom da pripada određenoj obitelji. Dijete želi tu pripadnost i ono dijeli sudbinu te obitelji, ma kakva ona bila. Stoga će dijete učiniti sve kako bi očuvalo osjećaj pripadnosti, ponekad bez obzira na posljedice po sebe. Ova ljubav ne služi strategiji preživljavanja, jer je dijete voljno žrtvovati i vlastiti život da bi pomoglo drugim članovima obitelji. Ova veza je potpuno nesebična i njome upravlja jedno posebno osjetilo. Dijete instinktivno zna što mora učiniti i dopustiti, kako bi steklo pravo na pripadnost. To čak zna i pas, dakle, to nije samo ljudska osobina.

Svuda gdje postoji ovakva veza, automatski postoji i spontano opažanje: Koja pravila ovdje vladaju i što moram ispoštovati da bih stekao pravo na pripadnost, i što moram napraviti ili dopustiti kako ne bih izgubio svoju pripadnost? Osjetilo za ovu vrstu opažanja je savjest. Stoga onaj tko pripada  većem broju  grupa ima i različite savjesti.

Može se, isto tako reći da ista savjest reagira različito u različitim grupama. To počinje već kod oca i majke. Ja točno znam što moram napraviti da bih se svidio svome ocu i što moram napraviti da bih se svidio svojoj majci. Kod oboje važe  različita mjerila.  Ali uvijek  se radi o istom: Pripadam li tu ili ne. Ovu savjest nazivam savjest vezivanja.

Kad dijete ide u školu ili pripada nekoj skupini ili se priključi nekom pokretu, lijevim ili desnim radikalima, u svakoj se grupi ponaša savjesno. Ove grupe služe različitim ciljevima s različitim sadržajima. Sami sadržaji, međutim, ništa ne govore o savjesti. U svakoj grupi nameće se isto pitanje: Što moram napraviti kako bih pripadao i što moram izbjegavati da ne izgubim pravo na pripadnost. Imati osjećaj krivice ovdje znači samo bojazan gubitka prava na pripadnost. Imati čistu savjest znači samo da naša pripadnost nije ugrožena. Težnja ka pripadnosti i ovoj vrsti nedužnosti glavna je pokretačka snaga našeg ponašanja na jednoj dubokoj ljudskoj razini. U tome nema ničeg nadređenog ili božanskog. Grupa odlučuje što je za mene dobro, savjesno, ili neprihvatljivo.

Svejedno kojoj grupi, religiji ili partiji netko pripada, članovi su savjesni u istoj formi, s istim osjećajima, s istim strahovima ako prekrše pravila, bez obzira na to koliko različiti bili sadržaji i ciljevi na koje su se ove grupe obvezale.

To je za mene bio jedan od ključnih uvida. Sada na savjest gledam mnogo nepristranije.

To što vi opisujete je na neki način napuštanje dogme i okretanje čovjeku. 

To nije napuštanje. Ja mogu biti svjestan svih vrijednosti svog porijekla, ali one nisu apsolutne. Ponekad ih se pridržavam, iz odanosti prema mojoj obitelji. Čitao sam da je Martin Heideger kada bi ulazio u crkvu, uzimao svetu vodu, kleknuo i prekrižio se iako više nije bio pobornik te vjere. Na takav način je odavao priznanje svojim korijenima. Smatram divljenja vrijednim to prihvaćanje svojih korijena bez potrebe za opravdavanjem.

Svaka grupa pokazuje osnovne ljudske vrijednosti, bez obzira što su one različite. I, naravno, nije mi bilo lako napraviti ovaj skok iz katoličkog porijekla preko noći i početi život gledati na ovaj način.

Što se time promijenilo?

U tom smislu, nisam više tako savjestan.

Dobro

Kako činjenica da nužno morate biti objektivni utječe na vaše razumijevanje savjesti?

Definiranje dobrog ili lošeg više ne počiva na savjesti. Ono je nastanjeno s druge strane savjesti. Savjest nam ne može pomoći da spoznamo dobro. Ono se prvenstveno, odvija opažanjem, promatranjem, poštivanjem. Tek kada se odreknem uske savjesti kao mjerila, mogu vidjeti da je svatko vezan na svoj način, svatko je na svoj način i dobar i upleten. Ono što netko čini zbog svoje upletenosti je ponekad izuzetno loše. Usprkos tome, on je samo upleten. Tu prestaju sva vrednovanja. Ali ne iz ljubavi, već iz uvida. To je velika razlika. Nije mi cilj zavoljeti nekoga, i zato tu osobu mogu ostaviti na miru i poštivati je bez uplitanja svoje savjesti. Istovremeno, gledajući na ljudsku savjest na ovaj način uviđam da je pojedinac uvijek ograničen. Onda se mogu odreći mojih zahtjeva prema drugoj osobi, mogu joj pristupiti puno opuštenije i pustiti je na miru da bude upravo onakva kakva jest.

Zato je za mene potpuno nezamislivo obrazovati grupu koja bi zastupala jedno jedino mišljenje.

Savjest i superego

To što ste rekli bi značilo: ne postoji samo jedan superego, već postoji mnogo njih.

Da, upravo tako. Ovisno od toga gdje se nalazimo u određenom trenutku.

Je li savjest isto što i superego?

Ne. Superego se čuje. To ima veze sa sabranim osobama. Savjest ide dalje od toga i ima učinak na nas bez obzira čujemo li mi njen glas ili ne.

Ima »tjelesnih« terapeuta, koji kažu da djeca preuzimaju držanje tijela svojih roditelja. Imaju slične poteškoće s disanjem, ili idu povijeni prema naprijed, ili im je dijafragma blokirana. Čini se da je to isti fenomen kao i ovaj koji ste opisali kao savjest, samo na tjelesnoj razini.

Točno. To je jedan od načina iskazivanja pripadanja. Isto ponašanje, isto disanje. Djeca slijepih roditelja se ponekad ponašaju kao da su i sama slijepa, iako vide. Tu je očigledno koliko je duboko ovo vezivanje.

Vi kažete da superego djeluje svjesnije od savjesti.

Savjest je obuhvatnija od superega. Ako je netko pod kontrolom superega onda čuje: To ne smiješ raditi. Dok kod savjesti on ništa ne čuje. Na jednoj elementarnoj razini, jednostavno se zna da treba tako ili onako, da to pripada tamo ili tu.

To je savjest vezivanja. A kako se odražava osjećaj krivnje? Kod savjesti vezivanja, osjećaj krivnje je strah od gubitka pripadnosti. Suprotno od toga je osjećaj nevinost, koji doživljavamo kao pravo na pripadnost. To se, također, naziva i čast. Onaj tko je u nekoj grupi ugledan, ima veliko pravo na pripadnost.

Savjest i poravnanje

Drugo iskustvo krivice je u vezi s poravnanjem između davanja i uzimanja ili dobitka i gubitka. Sasvim duboko u duši postoji potreba za poravnanjem. Ako netko nešto dobije, ima potrebu za poravnanjem, i onda daje. To ima važnu društvenu funkciju: omogućuje razmjenu i slogu. Grupa se održava upravo tako što svatko daje i svatko uzima, i to podjednako.

Dat ću jedan sasvim jednostavan primjer: Čovjek voli ženu i ona njega. On dolazi iz obitelji gdje se manje ili više smije uzimati, što važi i za ženu. To se osjeća instinktivno. Kada sam zajedno s nekim, točno znam koliko on smije uzeti, a koliko smije ili može dati. Time se vodim i znam koliko i što mu smijem dati. Dakle, smijem mu dati samo onoliko koliko mi može i želi vratiti. Kad netko daje više nego što drugi može primiti, veza je ugrožena. Stoga je davanje u vezi uvijek ograničeno mogućnostima partnera.

Jedan drugi primjer: onaj tko se vjenča s hendikepiranom osobom, automatski dolazi u položaj da više daje. Usprkos svemu, onaj drugi se ljuti na njega jer nema nikakve šanse da mu vrati na isti način. I ovdje isto može doći do ravnoteže, ali na jednoj višoj razini. I to ako hendikepirana osoba poštuje ono što mu drugi daje i kaže: Ja znam da mi ti daješ više, nego što ti ja mogu vratiti i to primam kao poseban poklon. Veza u kojoj nema ravnoteže između uloženog i primljenog ne može se dugo održati.

Kada nešto od nekoga dobijem, osjećam da sam mu nešto dužan. To, međutim, nije isti osjećaj krivice kao kod savjesti vezivanja. Ovdje se krivnja doživljava kao obveza, a nevinost kao oslobođenost od te obveze, kao vrsta slobode. 

U kojim  okvirima  se ovo  može primijeniti?

Ova vrsta dinamične razmjene ograničena je na male grupe, tako otprilike oko dvadesetak osoba, koliko ih ima u jednoj normalnoj hordi. To na toj razini ima smisla. Prema većim grupama kao na primjer državi, imamo sasvim drugi osjećaj. Ljudi će ponekad varati na porezu, dok im ne bi palo na pamet da ukradu novac od prijatelja.

Što je odnos anonimniji,  manji je osjećaj dužnosti?

Točno. To djeluje samo na ograničenoj razini. Ali često se ova granica prekoračuje na poguban način. Ako je, na primjer, nekome sudbina naklonjena, on se počinje prema njoj odnositi kao prema nekoj osobi i pokušava platiti za ono što je dobio stjecajem okolnosti.

Na primjer: netko je spašen iz životne opasnosti, dok su drugi poginuli, kao npr. Židovi koji su preživjeli koncentracijski logor. Mnogi od njih poslije toga se ne usude ponovno prihvatiti život. Žive ograničeno. Svoj spas plaćaju ograničenim životom. Osjećaju se dužni prema mrtvima, jer oni žive, iako su drugi mrtvi. Potreba za ravnotežom primjenjuje se na razini na kojoj je potpuno neprikladna i apsurdna.

Pravedan Bog

Isto se događa i s Bogom. Od tu i proizlazi zahtjev za pravednim Bogom i oblikom pobožnosti koja želi udobrovoljiti Boga i plaća ga ne bi li ga umilostivila da pruži ono što se od njega očekuje. Pravilo koje vrijedi samo u okviru razine malih grupa, prenosi se na jednu sasvim visoku razinu. To je onda potpuno poremećeno.

Zahtjev da Bog mora biti pravedan odgovara onome što mi zahtijevamo od sebi ravnih. Ako sam nešto napravio za Boga, ako se, na primjer, zalažem u župi ili sam napravio križ i bosonog ga odnio u Rim, onda neki misle da sam zaslužio da me Bog spasi. Boga se tretira kao da je obavezan tako raditi.

Ali kada  promatramo  prirodu  ili  evoluciju, onda  vidimo da sile koje djeluju nisu uvijek pravedne.  Naša predodžba o pravednosti, koja se temelji na poravnanju vrlo je ljudska i, kao takva, važna u osobnim vezama, ali neprimjenjiva kao sveopće načelo. Na toj razini ona proturječi doživljajnoj   stvarnosti.

Poravnanje i ljubav

Odakle potječe ova potreba za poravnanjem?

Ne znam odakle potječe, ali bez ove potrebe za poravnanjem ne bi bilo ljudske zajednice. Nama je ona dana da bismo mogli živjeti zajedno kao ljudi. To je njen smisao i, kao takvu je moramo poštivati.

Ali to se nigdje ne susreće kao konvencija među ljudima.

Ne, za to nije potreban dogovor. To svatko instinktivno osjeća.

Vidio sam što se događa kod veze između partnera kada se ovo načelo ne poštuje. Kod ljubavi mnogi imaju predodžbu: ljubav znači da ti moraš meni davati, dok ja ne trebam činiti apsolutno ništa. Isto kao što dijete doživljava majku. I tu je to tako. Majka se potpuno nesebično brine o svom djetetu. Ali to je iskustvo koje smo doživjeli ranije, kao djeca. Ono je potpuno neprikladno za vezu medu partnerima. Veza među zrelim osobama uspijeva samo kada postoji zdrava potreba za vraćanjem s ljubavlju, što obogaćuje odnos kroz pozitivnu razmjenu. Isto načelo vrijedi takđer i u negativnom smislu.