Svatko je upleten na svoj način

Uloga savjesti

Zar na način Vašeg razmišljanja nije utjecalo Vaše katoličko porijeklo do današnjeg dana?

Ne. Za mene je bilo odlučujuće ono što sam uz po- moć fenomenološkog pristupa otkrio o savjesti.

Godinama sam se pitao: što je, zapravo, savjest? Što je savjesno i što se događa sa savjesnim ljudima i čine li oni dobro ili loše?

Jedan od učinaka savjesti koji sam uočio je da ona onemogućava ljubav prema onima izvan granica  odre- đene grupe. To je za mene bila važna spoznaja. Da mogu voljeti i poštivati one koji ne pripadaju mojoj grupi samo ako se izdignem iznad savjesti. To je važno u mom radu. Ova spoznaja je rezultat pomnog promatranja i nije preuzeta iz bilo koje teorije ili tradicije.

Nedužnost

Kako ste došli do ove spoznaje?

Promatranjem učinaka nevinosti i krivice. Vidio sam da se nedužnost i krivnja u različitom kontekstu sasvim različito doživljavaju. Kao i to da uvijek postoji veza s jed- nom sasvim određenom savješću. Vidio sam da savjest nije nešto jedinstveno, već nešto višeslojno. Ograničeno je na

određeno područje i određene ljude i ima važnu ulogu regulacije ljudskog ponašanja. Dakle, ona nema nad- ređenu, tako reći, božansku funkciju i ne daje nam infor- maciju o tome što je zapravo dobro ili loše u nekom uni- verzalnom kontekstu.

Kako je to utjecalo na vaš terapeutski rad?

Prvo što sam vidio bilo je da postoji duboka vezanost djece za obitelj iz koje potječu. Za dijete je najgore ako bi bilo isključeno iz nje. To je elementarno. Dijete živi sa spoznajom da pripada određenoj obitelji. Dijete želi tu pripadnost i ono dijeli sudbinu te obitelji, ma kakva ona bila. Stoga će dijete učiniti sve kako bi očuvalo osjećaj pripadnosti, ponekad bez obzira na posljedice po sebe. Ova ljubav ne služi strategiji preživljavanja, jer je dijete voljno žrtvovati i vlastiti život da bi pomoglo drugim članovima obitelji. Ova veza je potpuno nesebična i njo- me upravlja jedno posebno osjetilo. Dijete instinktivno zna što mora učiniti i dopustiti, kako bi steklo pravo na pripadnost. To čak zna i pas, dakle, to nije samo ljudska osobina.

Svuda gdje postoji ovakva veza, automatski postoji i spontano opažanje: Koja pravila ovdje vladaju i što moram ispoštovati da bih stekao pravo na pripadnost, i što moram na- praviti ili dopustiti kako ne bih izgubio svoju pripadnost? Os- jetilo za ovu vrstu opažanja je savjest. Stoga onaj tko pripada  većem broju  grupa ima i različite savjesti.

Može se, isto tako reći da ista savjest reagira različito u različitim grupama. To počinje već kod oca i majke. Ja točno znam što moram napraviti da bih se svidio svome ocu i što moram napraviti da bih se svidio svojoj majci. Kod oboje važe  različita mjerila.  Ali uvijek  se radi o istom: Pripadam li tu ili ne. Ovu savjest nazivam savjest vezivanja.

Kad dijete ide u školu ili pripada nekoj skupini ili se priključi nekom pokretu, lijevim ili desnim radikalima, u svakoj se grupi ponaša savjesno. Ove grupe služe raz- ličitim ciljevima s različitim sadržajima. Sami sadržaji, međutim, ništa ne govore o savjesti. U svakoj grupi na- meće se isto pitanje: Što moram napraviti kako bih pripadao i što moram izbjegavati da ne izgubim pravo na pripadnost. Imati osjećaj krivice ovdje znači samo bojazan gubitka prava na pripadnost. Imati čistu savjest znači samo da naša pripadnost nije ugrožena. Težnja ka pripadnosti i ovoj vrsti nedužnosti glavna je pokretačka snaga našeg ponašanja na jednoj dubokoj ljudskoj razini. U tome nema ničeg nadređenog ili božanskog. Grupa odlučuje što je za mene dobro, savjesno, ili neprihvatljivo.

Svejedno kojoj grupi, religiji ili partiji netko pripada, članovi su savjesni u istoj formi, s istim osjećajima, s istim strahovima ako prekrše pravila, bez obzira na to koliko različiti bili sadržaji i ciljevi na koje su se ove grupe obvezale.

To je za mene bio jedan od ključnih uvida. Sada na savjest gledam mnogo nepristranije.

To što vi opisujete je na neki način napuštanje dogme i okre- tanje čovjeku.

To nije napuštanje. Ja mogu biti svjestan svih vrijed-

nosti svog porijekla, ali one nisu apsolutne. Ponekad ih se pridržavam, iz odanosti prema mojoj obitelji. Čitao sam da je Martin Heideger kada bi ulazio u crkvu, uzi- mao svetu vodu, kleknuo i prekrižio se iako više nije bio pobornik te vjere. Na takav način je odavao priznanje svojim korijenima. Smatram divljenja vrijednim to prih- vaćanje svojih korijena bez potrebe za opravdavanjem.

Svaka grupa pokazuje osnovne ljudske vrijednosti,

bez obzira što su one različite. I, naravno, nije mi bilo

lako napraviti ovaj skok iz katoličkog porijekla preko noći i početi život gledati na ovaj način.

Što se time promijenilo?

U tom smislu, nisam više tako savjestan.

Dobro

Kako činjenica da nužno morate biti objektivni utječe na vaše razumijevanje savjesti?

Definiranje dobrog ili lošeg više ne počiva na savjes- ti. Ono je nastanjeno s druge strane savjesti. Savjest nam ne može pomoći da spoznamo dobro. Ono se prvenst- veno, odvija opažanjem, promatranjem, poštivanjem. Tek kada se odreknem uske savjesti kao mjerila, mogu vid- jeti da je svatko vezan na svoj način, svatko je na svoj na- čin i dobar i upleten. Ono što netko čini zbog svoje up- letenosti je ponekad izuzetno loše. Usprkos tome, on je samo upleten. Tu prestaju sva vrednovanja. Ali ne iz lju- bavi, već iz uvida. To je velika razlika. Nije mi cilj zavo- ljeti nekoga, i zato tu osobu mogu ostaviti na miru i pošti- vati je bez uplitanja svoje savjesti. Istovremeno, gledajući na ljudsku savjest na ovaj način uviđam da je pojedinac uvijek ograničen. Onda se mogu odreći mojih zahtjeva prema drugoj osobi, mogu joj pristupiti puno opuštenije i pustiti je na miru da bude upravo onakva kakva jest.

Zato je za mene potpuno nezamislivo obrazovati gru- pu koja bi zastupala jedno jedino mišljenje.

Savjest i superego

To što ste rekli bi značilo: ne postoji samo jedan superego, već postoji mnogo njih.

Da, upravo tako. Ovisno od toga gdje se nalazimo u određenom trenutku.

Je li savjest isto što i superego?

Ne. Superego se čuje. To ima veze sa sabranim osoba- ma. Savjest ide dalje od toga i ima učinak na nas bez ob- zira čujemo li mi njen glas ili ne.

Ima »tjelesnih« terapeuta, koji kažu da djeca preuzimaju drža- nje tijela svojih roditelja. Imaju slične poteškoće s disanjem, ili idu povijeni prema naprijed, ili im je dijafragma blokirana. Čini se da je to istifenomen kao i ovaj koji ste opisali kao sav- jest, samo na tjelesnoj razini.

Točno. To je jedan od načina iskazivanja pripadanja. Isto ponašanje, isto disanje. Djeca slijepih roditelja se ponekad ponašaju kao da su i sama slijepa, iako vide. Tu je očigledno koliko je duboko ovo vezivanje.

Vi kažete da superego djeluje svjesnije od savjesti.

Savjest je obuhvatnija od superega. Ako je netko pod kontrolom superega onda čuje: To ne smiješ raditi. Dok kod savjesti on ništa ne čuje. Na jednoj elementarnoj ra- zini, jednostavno se zna da treba tako ili onako, da to pripada tamo ili tu.

To je savjest vezivanja. A kako se odražava osjećaj krivnje? Kod savjesti vezivanja, osjećaj krivnje je strah od gubit- ka pripadnosti. Suprotno od toga je osjećaj nevinost, koji doživljavamo kao pravo na pripadnost. To se, također, naziva i čast. Onaj tko je u nekoj grupi ugledan, ima veli- ko pravo na pripadnost.

Savjest i poravnanje

Drugo iskustvo krivice je u vezi s poravnanjem između davanja i uzimanja ili dobitka i gubitka. Sasvim duboko u duši postoji potreba za poravnanjem. Ako netko nešto

dobije, ima potrebu za poravnanjem, i onda daje. To ima važnu društvenu funkciju: omogućuje razmjenu i slogu. Grupa se održava upravo tako što svatko daje i svatko uzima, i to podjednako.

Dat ću jedan sasvim jednostavan primjer:  Čovjek voli ženu i ona njega. On dolazi iz obitelji gdje se manje ili više smije uzimati, što važi i za ženu. To se osjeća in- stinktivno. Kada sam zajedno s nekim, točno znam ko- liko on smije uzeti, a koliko smije ili može dati. Time se vodim i znam koliko i što mu smijem dati. Dakle, smi- jem mu dati samo onoliko koliko mi može i želi vratiti. Kad netko daje više nego što drugi može primiti, veza je ugrožena. Stoga je davanje u vezi uvijek ograničeno mo- gućnostima partnera.

Jedan drugi primjer: onaj tko se vjenča s hendikepira- nom osobom, automatski dolazi u položaj da više daje. Usprkos svemu, onaj drugi se ljuti na njega jer nema ni- kakve šanse da mu vrati na isti način. I ovdje isto može doći do ravnoteže, ali na jednoj višoj razini. I to ako hendi- kepirana osoba poštuje ono što mu drugi daje i kaže: Ja znam da mi ti daješ više, nego što ti ja mogu vratiti i to primam kao poseban poklon. Veza u kojoj nema ravnoteže između uloženog i primljenog ne može se dugo održati.

Kada nešto od nekoga dobijem, osjećam da sam mu nešto dužan. To, međutim, nije isti osjećaj krivice kao kod savjesti vezivanja. Ovdje se krivnja doživljava kao obve- za, a nevinost kao oslobođenost od te obveze, kao vrsta slobode.

li kojim  okvirima  se ovo  može primijeniti?

Ova vrsta dinamične razmjene ograničena je na male grupe, tako otprilike oko dvadesetak osoba, koliko ih ima u jednoj normalnoj hordi. To na toj razini ima smisla. Pre- ma većim grupama kao na primjer državi, imamo sasvim

drugi osjećaj. Ljudi će ponekad varati na porezu, dok im ne bi palo na pamet da ukradu novac od prijatelja.

Što je odnos anonimniji,  manji je osjećaj dužnosti?

Točno. To djeluje samo na ograničenoj razini. Ali često se ova granica prekoračuje na poguban način. Ako je, na primjer, nekome sudbina naklonjena, on se počinje pre- ma njoj odnositi kao prema nekoj osobi i pokušava plati- ti za ono što je dobio stjecajem okolnosti.

Na primjer: netko je spašen iz životne opasnosti, dok su drugi poginuli, kao npr. Židovi koji su preživjeli koncen- tracijski logor. Mnogi od njih poslije toga se ne usude po- novno prihvatiti život. Žive ograničeno. Svoj spas plaćaju ograničenim životom. Osjećaju se dužni prema mrtvima, jer oni žive, iako su drugi mrtvi. Potreba za ravnotežom primjenjuje se na razini na kojoj je potpuno neprikladna i apsurdna.

Pravedan Bog

Isto se događa i s Bogom. Od tu i proizlazi zahtjev za pravednim Bogom i oblikom pobožnosti koja želi udo- brovoljiti Boga i plaća ga ne bi li ga umilostivila da pruži ono što se od njega očekuje. Pravilo koje vrijedi samo u okviru razine malih grupa, prenosi se na jednu sasvim visoku razinu. To je onda potpuno poremećeno.

Zahtjev da Bog mora biti pravedan odgovara onome što mi zahtijevamo od sebi ravnih. Ako sam nešto nap- ravio za Boga, ako se, na primjer, zalažem u župi ili sam napravio križ i bosonog ga odnio u Rim, onda neki misle da sam zaslužio da me Bog spasi. Boga se tretira kao da je obavezan tako raditi.

Ali kada  promatramo  prirodu  ili  evoluciju, onda  vi- dimo da sile koje djeluju nisu uvijek pravedne.  Naša

predodžba o pravednosti, koja se temelji na poravnanju vrlo je ljudska i, kao takva, važna u osobnim vezama, ali neprimjenjiva kao sveopće načelo. Na toj razini ona pro- turječi  doživljajnoj   stvarnosti.

Poravnanje i ljubav

Odakle potječe ova potreba za poravnanjem?

Ne znam odakle potječe, ali bez ove potrebe za po- ravnanjem ne bi bilo ljudske zajednice. Nama je ona da- na da bismo mogli živjeti zajedno kao ljudi. To je njen smisao i, kao takvu je moramo poštivati.

Ali to se nigdje ne susreće kao konvencija među ljudima.

Ne, za to nije potreban dogovor. To svatko instinktiv- no osjeća.

Vidio sam što se događa kod veze između partnera ka- da se ovo načelo ne poštuje. Kod ljubavi mnogi imaju pre- dodžbu: ljubav znači da ti moraš meni davati, dok ja ne tre- bam činiti apsolutno ništa. Isto kao što dijete doživljava majku. I tu je to tako. Majka se potpuno nesebično brine o svom djetetu. Ali to je iskustvo koje smo doživjeli ranije, kao djeca. Ono je potpuno neprikladno za vezu medu part- nerima. Veza među zrelim osobama uspijeva samo kada postoji zdrava potreba za vraćanjem s ljubavlju, što oboga- ćuje odnos kroz pozitivnu razmjenu. Isto načelo vrijedi tak- đer i u negativnom smislu.