Svami kao Kršna

Sathya Sai je, naravno, isto što i Shirdi Sai i Prema Sai. Jesam li vam pričao o Kršni? Ispričat ću vam tu priču.

Bio sam sa Svamijem na mnogim putovanjima. Kada bismo bili u automobilu i vozili se do nekog odredišta, ja bih sjedio na prednjem sjedalu pored vozača, a Svami bi sjedio na stražnjem sjedalu sa nekim drugim poklonikom ili Svamijevim osobnim pomoćnikom. Tijekom vožnje ja bih se sve vrijeme okretao prema natrag, istežući svoj vrat kako bih vidio što se zbiva na stražnjem sjedalu, zbog toga što je to bilo mjesto na kojem se je nešto zbivalo. Svami bi se smijao ili zbijao šale ili pjevao bhajane, ili bi ponekad samo naprosto sjedio u tišini.

Jednom kada sam se okrenuo i pogledao, bio sam potpuno zapanjen, zbog toga što je Svami nestao, a na Njegovom mjestu je sjedila osoba sa prekrasnim i jedinstvenim licem izuzetne ljepote, kakvo nikada prije nisam vidio. Ne možete niti zamisliti tu neusporedivu ljepotu, niti jedan slikar nije nikada uspio naslikati nešto takvog, niti bi pjesnik mogao opisati. Naprosto je osvojila vaše srce i zanijela ga, takva je bila veličina te ljepote.

Ja sam zurio i buljio, onda bih se brzo okrenuo prema naprijed, zbog toga što sam bio posramljen činjenicom da sam tako očito uporno promatrao. Ali odmah nakon toga sam se ponovno okrenuo i počeo zuriti! Na kraju mi je jedan od dva Svamijeva pratitelja na stražnjem sjedalu, a to je bio Raja Reddy, dobro poznati pjevač bhajana, rekao: “Hislope, zašto buljiš u Svamija na takav način?” Ja mu na to nisam odgovorio, samo sam rekao Svamiju: “Svami, kakva je to tamno plava boja?”, zbog toga što je to prekrasno lice bilo tamno plavo. Svami je odgovorio: “Uvijek kada promatrate nešto čija je dubina nedostižna, gdje ju nije moguće dokučiti, kao što je ponekad slučaj s nebom ili kada se nalazite na brodu i promatrate dubinu oceana, dakle uvijek kada se dubina ne može dosegnuti, tada je to ta tamno plava boja.” To je bilo sve što je rekao.

Kada sam se sljedeći puta okrenuo, obični Svami je ponovno bio na svom mjestu. Drugi ljudi koji su sjedili na stražnjem sjedalu opće to nisu vidjeli.

Ništa više nije bilo rečeno o tom događaju, tek tri godine nakon toga. U to sam vrijeme bio u Prasanthi Nilayamu, sjedeći na terasi, kao i obično. Tamo je sjedio i jedan vojni dužnosnik iz Simle, njegova supruga i kćer. Čim su stigli, Svami ih je pozvao na intervju, što je bilo prilično neobično. Čak i u to doba ljudi su morali čekati dugo vremena, ponekad čak i tjednima prije nego bi dobili intervju. Ali njih je pozvao istog trenutka. Ja sam sjedio na dijelu natkrivene terase, tako da me je Svami pozvao da uđem s njima.

Razgovarao je s njima o događajima iz njihovog života prije nego što su se sreli, o događanjima nakon što su se upoznali, oženili, dobili djecu i tako dalje. Na taj im je način želio pokazati da je bio s članovima njihovih obitelji još od vremena kada su se rodili. Gospođi je dao ogrlicu a kćeri naušnice.

Tada se okrenuo meni i rekao: “Hislope, ispričaj im ti neke od priča.” Tako da sam ja ispričao neke od priča, i na kraju sam ispričao priču koju sam upravo sada ispričao i vama, o prelijepoj osobi koja je sjedila u automobilu. Ovaj vojni dužnosnik nije mogao doći k sebi. Rekao je: “To mora da je bio Kršna!” Svami ga je pogledao i rekao: “Da, to je točno.” Nakon toga je nastavio: “Pokazao sam Hislopu Kršnu kakav je on u stvarnosti i zapravo bio, a ne kako su ga umjetnici i pjesnici prikazali.” Čovjek je bio prilično uzbuđen i nije se mogao sabrati: “O, i ja bih želio vidjeti Kršnu!” Svami je došao do njega, potapšao ga po ramenu i rekao: “Strpljenja, strpljenja.”