Neke od Mojih apostola i učenika poučavao

sam odašiljanju osjećaja, misli i riječi.

Istovremeno sam ih upozorio na opasnosti

koje leže u bavljenju s energijama osjećaja,

misli i riječi, dakle u odašiljanju i primanju.

U sadašnjosti [1991] mnogi ljudi slušaju

i čitaju Moju riječ, koja Ja, Krist Božji

Jesam i koju dajem preko Svojeg instrumenta.

Sve koji Me čuju preko Mojeg instrumenta

ili čitaju Moje riječi, također upozoravam

na opasnosti koje djeluju u odašiljanju

i primanju osjećaja, misli i riječi.

Svaki osjećaj, svaka misao i svaka riječ je

odašiljač koji traži sebi odgovarajući prijemnik

da bi se ostvario.

To što čovjek odašilje naći će prijemnik

koji se sastoji od istog ili sličnog misaonog

potencijala. Budući da svaki prijemnik

sadrži i odašiljača, on biva potaknut od

onoga koji odašilje i odašilje natrag opet isto

ili slično. Ovom razmjenom misli nastaje

sve veći odašiljački kompleks, jedan program

koji će potom i duša prihvatiti kao

opterećenje, kao uzrok. Iz toga proizlaze

udarci sudbine, bolesti i nevolje koji odgovaraju

onome od čega se sastoji kompleks ili

kompleksi, opterećujuće ili opterećenja.

Protivnik nastoji upravljati čovjeka tako

da ovaj neumorno misli suprotno i da zbog

toga suprotno i prima. Time se u mozgu

čovjeka i u njegovoj duši izgrađuju komunikacijska

polja koja on zatim i sam koristi.

Preko negativnih komunikacija, koje - dok je

duša opterećena - pripadaju i njegovome

odašiljačkom potencijalu, događaju se

takozvana ubrizgavanja, to znači, protivnik

pušta da njegove želje i njegova volja utječu

u tekuće negativne programe čovjeka.

Tko ovo dopusti, njegov će se život mijenjati

sve više i više u negativno. Na kraju

on neće više prepoznati da li su to njegovi

vlastiti negativni programi ili od protivnika

ili od duša koje vise na njemu, da bi preko

čovjeka ispunile ono što nekad u zemaljskom

opstanku, u svojim utjelovljenjima

nisu bile u stanju.

Vi ste čuli: Sva bića i sav bitak su komunikacijom

povezani jedno s drugim. Princip

komunikacije glasi: odašiljanje i primanje.

To što duhovno biće odašilje, može se vidjeti

kao savršena slika tamo gdje je odaslalo,

primjerice, u duhovnome biću koje prima.

Svaki kozmički impuls je zakon koji se

očituje kao savršena slika. Svaki kozmički

impuls je proživljeni zakon i stoga prožet

svjetlom i snagom. Impuls koji odašilje

duhovno biće nikad ne promaši primatelja,

jer impuls je slika koja je Ja Jesam, život.

U prepolariziranom, sotonskom principu

zbiva se slično: Odaslano ljudsko ja isto

tako je slika. Što više odašiljač živi taj

impuls, ljudsku sliku, to više je ona prožeta

onim koji odašilje. Što je više odašiljući živi,

to mu se brže ona vraća.

Zakon glasi: To što odašilješ dolazi od

tebe i ti to živiš.

Prepolarizirani princip kaže: To što

misliš i govoriš moraš izvršiti u sebi, to mora

š slikovito doživjeti u sebi, to će ti tada

utoliko brže doći. Tko izvede ovaj prepolarizirani

princip zadan od demona, morat će

ga podnositi.

Kamo čovjek odašilje, odatle prima

odgovor. Za odašiljanje izvan vječnoga bitka

moraju duša ili čovjek pružiti odgovaraju

će protuusluge.

Spoznajte i shvatite: Duša koja ide u

utjelovljenje, već u majčinom tijelu gradi

svoje nastajuće tijelo. Već organi i tjelesne

funkcije tvore magnete za materijalno zra-

čenje. Čim se dijete rodi, tad dojenče prima

od duše, preko organa i tjelesnih funkcija,

zračenje duše. Time duša stupa u neposrednu

vezu s tijelom.

Sve dok dijete nije u stanju razlikovati

dobro od zla, roditelji snose odgovornost za

svoje dijete. Tako kako se oni ponašaju s

dojenčetom, kako s njime postupaju, što mu

govore ili o čemu razgovaraju u njegovoj

prisustnosti - to dojenče isprva prima preko

organa i tjelesnih funkcija. U daljnjem toku

ukorjenjivanja duše u tijelo tjelesne funkcije

se utiskuju u moždane stanice djeteta.

Spoznajte: Isto privlači isto. Nije slučaj

da dijete dolazi upravo u obitelj u kojoj se

sada rodilo. Stoga se ne može dobar ili

manje dobar razvoj djeteta povezivati samo

s roditeljima, nego s ukupnim energetskim

volumenom obitelji. Jer kad duše kao ljudi,

dakle u svome utjelovljenju stvaraju obitelj,

tada svi članovi obitelji imaju zadaću da

provjere svoju obiteljsku odašiljačku stanicu

i da od nje načine ono što će pojedincu

pomoći da postane čovjekom duha.

Obitelj - dakle svi članovi obitelji - tvori

mjesto rođenja, ili za pozitivno ili za negativno,

za i protiv, koje se potom prenosi na

sljedeća utjelovljenja pojedine duše. Gdje će

biti duša nakon ovog utjelovljenja, to odlu-

čuje svaki čovjek sam. Jer svaki je odgovoran

za ono što je kao duša ponio sa sobom iz

područja duša, i za to kako se kao čovjek

ponaša u ovome zemaljskom opstanku.

To što duša sadrži, svjetlo ili sjenu,

čovjek je sam sebi nametnuo. Članovi

obitelji imaju isto ili slično zajedno otplati-

ti ili zajedno podnositi. Stoga bi obitelj trebala

biti klica dobroga, čistoga, lijepoga i

plemenitoga.

Tko kontrolira svoju odašiljačku i prijemni

čku stanicu shvatit će što odašilje. Taj

onda zna i što prima. To što prima, to je on

danas i to će biti i u budućnosti - ili svjetlo

i sloboda ili tama i vezanost, iz čega opet

proizlaze patnja, bolest i nevolja.

Protivnik želi da čovjek neumorno oda-

šilje suprotno da bi ga - prema zakonu ÒŠto

siješ, dakle odašilješ, to ćeš žeti, dakle primati

Ó - vezao za sebe i za kotač ponovnog

utjelovljenja. Navezujućim ponašanjem

čovjeka on vezuje i slabije za sebe i vuče ih

takoreći opet naniže, to znači preko kotača

ponovnog utjelovljenja u sljedeća utjelovljenja.

Tada je moguće da se u jednome drugom

utjelovljenju sadašnja obitelj ponovno

nađe na okupu samo u drugačiijem sastavu

- otac ili majka mogu sada biti djeca nekada

šnjega djeteta.

Tko samoga sebe ne spozna taj ne poznaje

ni svoga sučelnika; on će time biti razdvojen

- jednom za Boga, onda opet protiv

Boga. Tako on ostaje njišuća trska na vjetru

kojoj je zatvoren pogled za istinu.

Dvostruko ili višestruko podijeljeni zovu

ÒGospodine, GospodineÓ, pa ipak nisu kod

Mene. Oni jednom hoće pripadati Meni,

onda opet svijetu. To su neodlučni koji govore

o svjetlu istine ali ne žive u svjetlu

istine i ne poznaju svjetlo istine. Oni govore

o Kraljevstvu nebeskom ali su daleko od

njega jer žive udaljeni od Boga. Oni su jednom

topli, onda opet hladni; oni nisu pouzdani

jer se ravnaju po mijeni vremena i po

onima koji su isti kao i oni: jednom topli, pa

opet hladni.

Dvostruko ili višestruko podijeljeni još

imaju malo svjetla u svojim dušama. Oni

ostaju vezani na kotač dolaženja i odlaženja

dok ne dostignu jedinstvo sa svim životnim

oblicima i time budu jedno s Bogom i sa

svim bićima i ljudima.