Broj obitelji s jednim roditeljem danas sve više raste i to me zabrinjava. U mojem je razvoju bilo važno što sam imao i majku i oca kao učitelje. Na primjer, bio sam veći i teži od većine djece, i moja majka uvijek se bojala da ću upotrijebiti prednost svoga rasta da postanem nasilnik. Zato je stvarno naglašavala da moram razvijati ono što ljudi danas zovu "moja ženska strana". Kao što sam rekao, bila je vrlo nježna i puna ljubavi i htjela je da i ja budem takav. I bio sam. Jednog dana došao sam kući iz prvog razreda sa svjedodžbom, a na njoj je nastavnik napisao: "Robert bi trebao biti prodorniji. Podsjeća me na bika Ferdinanda (iz priče o velikom biku koji je, umjesto da se bori protiv matadora, sjeo u areni i počeo mirisati cvijeće koje su bacali obožavatelji. To je slučajno bila jedna od priča za laku noć koje mi je majka najradije pričala). Svi drugi dječaci ga napadaju i naguravaju, iako je Robert mnogo veći od njih."

   Kad je moja majka pročitala svjedodžbu, bila je oduševljena. Kad je moj otac došao kući i pročitao istu tu svjedodžbu, pretvorio se u pobješnjelog bika, i to ne onog koji je mirisao cvijeće. "Kako to misliš, drugi dječaci te naguravaju? Zašto im to dopuštaš? Zar se pretvaraš u mekušca?" upitao je, gledajući komentar o mojem ponašanju, a ne moje ocjene. Kad sam mu objasnio da sam samo slušao majčine instrukcije, otac se okrenuo prema majci i rekao: "Mali dječaci su nasilnici. Sva djeca moraju naučiti kako izaći na kraj s nasilnicima. Ako to ne nauče rano u životu, često i kao odrasli dopuštaju nasilnicima da ih zlostavljaju. Učenje ljubaznosti je jedan način postupanja s nasilnicima, ali isto tako je i uzvraćanje udaraca, ako i kada ljubaznost zakaže.

   Otac se okrenuo prema meni i upitao: "Kako se osjećaš kada te drugi zlostavljaju?"

   Uplakan, rekao sam: "Osjećam se užasno. Bespomoćno i uplašeno. Ne želim ići u školu. Relim uzvratiti udarac, ali želim biti dobar dječak i učiniti ono što ti i majka od mene želite. Mrzim kad me zovu "Debeljko" i "Dambo" i kad me guraju. Ono što najviše mrzim je kad samo stojim i ne radim ništa. Osjećam se kao mekušac i slabić. Čak mi se i djevojčice smiju jer samo stojim i plačem.

   Moj otac okrenuo se prema majci i pogledao je na trenutak, dajući joj do znanja da mu se ne sviđa ono što sam učio. "Pa, što želiš učiniti?" upita on.

   "Htio bih uzvratiti", rekoh. "Znam da ih mogu istući. Oni su samo mali gadovi koji napadaju ljude, i mene vole napadati jer sam najveći u razredu. Svi kažu: "Nemoj ih udarati jer si veći", ali mrzim samo stajati i trpjeti to. Htio bih da mogu učiniti nešto. Znaju da im neću uzvratiti, pa me i dalje napadaju pred svima drugima. Htio bih ih zgrabiti i istući ih."

   "Pa, nemoj ih udarati", reče moj otac tiho. "Ali daj im do znanja kako god znaš da više nećeš to trpjeti. Sada učiš vrlo važnu lekciju iz samopoštovanja i obrane svojih prava. Samo ih ne udaraj. Upotrijebi svoj razum da pronađeš način da im daš do znanja kako te više ne smiju napadati."

   Moje suze su stale. Osjećao sam se mnogo bolje kad sam obrisao oči i osjetio malo hrabrosti i samopouzdanja. Sada sam bio spreman da se vratim u školu.

   Slijedećeg dana mojega oca i majku pozvali su u školu. Učitelj i ravnatelj škole bili su vrlo uznemireni. Kad su moji roditelji ušli u sobu, sjedio sam u stolici u kutu, poprskan blatom. "Cto se dogodilo?" upita moj otac sjedajući.

   "Pa, ne mogu reći da dečki nisu sami krivi za to", reče učitelj. "Ali znao sam da će se nešto promijeniti nakon što sam vam napisao poruku na Robertovoj svjedodžbi."

   "Je li ih istukao?" upita moj otac zabrinuto.

   "Ne, nije", reče ravnatelj. "Gledao sam sve. Dečki su ga počeli dražiti. Ali ovog puta Robert ih je zamolio da prestanu umjesto da samo stoji i trpi, no oni su nastavili. Tri ih je puta strpljivo molio da prestanu, ali samo su ga nastavili dražiti. Iznenada Robert se vratio u razred, zgrabio njihove kutije s užinama i ispraznio ih u onu blatnu lokvu. Dok sam jurio prema njima, dečki su napali Roberta. Počeli su ga udarati, ali nije im uzvraćao."

   "Što je učinio?" upita moj otac.

   "Prije no što sam stigao do njih, Robert je ugrabio dvojicu dječaka i gurnuo ih u istu blatnu lokvu. Tako se poprskao blatom. Dječake sam poslao kući da se presvuku jer bili su mokri do kože."

   "Ali nisam ih udario", oglasio sam se ja iza kuta.

   Moj otac me pogledao, ušutkavši me s kažiprstom na ustima, pa se okrenuo ravnatelju i učitelju i rekao: "Riješit ćemo to kod kuće."

   Ravnatelj i učitelj kimnuše glavama i učitelj reče: "Drago mi je što sam bio svjedok cijelog razvoja događaja tijekom posljednja dva mjeseca. Da nisam znao što se događalo prije ovog incidenta s blatom, ukorio bih samo Roberta. Ali možete biti sigurni da ću pozvati i roditelje druga dva dječaka na razgovor. Ne odobravam bacanje dječaka i njihove užine u blato, ali nadam se da ćemo sada vidjeti kraj ove agresije među dječacima."

   Slijedećeg dana imao sam sastanak s dvojicom dječaka. Razgovarali smo o našim međusobnim razlikama i rukovali se. Kasnije toga dana, druga djeca su mi prilazila i rukovala se sa mnom i tapšala me po leđima. Čestitali su mi što sam se suprotstavio dvojici nasilnika koji su napadali i njih. Zahvalio sam im, ali sam im rekao: "Trebali biste se naučiti voditi svoje vlastite bitke. Ako to ne učinite, prolazit ćete kroz život kao kukavice, i dopuštati nasilnicima svijeta da vas zlostavljaju." Moj otac bio bi ponosan da me čuo kako im ponavljam njegove riječi. Nakon tog dana, prvi razred postao je mnogo ugodniji. Stekao sam nešto vrijednog samopoštovanja, poštovanje razreda, a najzgodnija djevojka u razredu postala je moja djevojka. Ali još je zanimljivije bilo to što su mi dvojica nasilnika na kraju postali prijatelji. Naučio sam kako da stvorim mir svojom snagom umjesto da dozvolim nastavak straha i ponižavanja tako što ostajem slab.

   Tijekom slijedećeg tjedna, od roditelja sam naučio nekoliko važnih životnih lekcija kroz incident s blatnom lokvom. Taj je incident bio glavna tema razgovora za večerom. Naučio sam da u životu ne postoji pravi i krivi odgovor. Naučio sam da u životu činimo izbore, i da svaki izbor ima svoje posljedice. Ako nam se ne sviđa naš izbor i njegove posljedice, trebamo izabrati nešto drugo, kao i očekivati druge posljedice. Iz tog incidenta, od majke sam naučio koliko je važno biti nježan i pun ljubavi, a od oca koliko je važno biti snažan i uzvratiti udarac. Naučio sam da previše jednog ili drugog, ili samo jednog bez drugog, može biti ograničavajuće. Kao što previše vode može potopiti biljku koja umire od žeđi, tako se i mi ljudi u ponašanju možemo previše okrenuti na jednu ili drugu stranu. Kao što je moj otac rekao one noći kad smo se vratili iz ureda ravnatelja: "Mnogi ljudi žive u crno-bijelom svijetu ili svijetu pravog i krivog. Mnogi ljudi bi ti savjetovali da nikad ne uzvraćaš, a drugi bi ti rekli da uzvratiš. Ali ključ uspjeha u životu je ovo: ako moraš uzvratiti, moraš znati točno koliko jako uzvratiti. Znati mjeru zahtijeva mnogo više inteligencije nego jednostavno govoriti: "Ne uzvraćaj", ili "Uzvrati".

   Moj otac je često govorio: "Prava inteligencija je znati što je prikladno, a ne što je ispravno ili pogrešno." Kao dječak od šest godina, od majke sam naučio da moram biti ljubazan i nježan. Ali naučio sam da mogu biti i preljubazan i previše nježan. Od tate sam naučio kako biti snažan, ali sam naučio i to da svoju snagu moram koristiti na inteligentan i prikladan način. Često sam govorio da novčić ima dvije strane. Nikada nisam vidio novčić sa samo jednom stranom. Ali prečesto zaboravljamo tu činjenicu. Često mislimo da je naša strana jedina ili prava. Kada to činimo, možda smo pametni, možda i poznajemo činjenice, ali isto tako možda si ograničavamo inteligenciju.

   Jedan od mojih učitelja jednom je rekao: "Bog nam je dao lijevo i desno stopalo. Nije nam dao pravo ili krivo stopalo. Ljudi napreduju tako što prvo griješe na desnu, a zatim na lijevu stranu. Ljudi koji misle da su uvijek u pravu su poput ljudi koji imaju samo desno stopalo. Misle da napreduju, ali zapravo se vrte u krug."

   Mislim da bismo se kao društvo morali inteligentnije ponašati sa svoji snagama i slabostima. Moramo naučiti djelovati inteligentnije sa svoje ženske strane, kao i sa muške. Kad bih se naljutio na onog momka u školi 60-tih godina, obično bih otišao s njim iza dvorane da se potučemo. Nakon jednog ili dva udarca, počeli bismo se hrvati i umorili bi se. I borba bi završila. Najgore što se ikad dogodilo bila bi poneka poderana košulja ili krvavi nos. Često bismo bili dobri nakon borbe. Danas se djeca naljute, počinju razmišljati na manje inteligentan način "pravo ili krivo", izvade oružje i pobiju se. I to vrijedi i za dječake i za djevojčice. Možda smo sada u Informatičkom dobu, i možda djeca više znaju o svijetu od svoji roditelja, ali svi bismo trebali naučiti kako se inteligentnije ponašati s našim informacijama i emocijama. Kao što sam rekao, trebamo učiti i od majki i od očeva, jer s tolikom brojem informacija moramo postati i inteligentniji.

   Ova knjiga posvećena je roditeljima koji žele odgojiti djecu koja će biti pametnija , bogatija i financijski inteligentnija.