Sv. George Mivart i čuda u Lourdesu

Znanstvenik koji je bio mnogo naklonjeniji spiritističkim fenomenima bio je sv. George Mivart. Mivart je odlučio osobno provesti istraživanja o spiritizmu, nakon što se s njime upoznao kroz razgovore s Wallaceom i čitanjem njegove knjižice 'Znanstveni aspekt nadnaravnog'. Zimu 1870., proveo je u Napulju, gdje su boravili gospođa Guppv, medij koju je Wallace poznavao i njezin suprug. Nakon ishođenja Wallaceove preporuke, Mivart je bio nazočan seansama gospođe Guppv. Tijekom jedne od njih, dobio je točne odgovore na pitanja koje je u mislima postavljao. To ga je veoma iznenadilo. Na drugoj seansi, koja je održana u zamračenoj prostoriji, tajanstveno se pojavilo cvijeće. Mivart je u svom pismu Wallaceu opisao: "... vrata su bila zaključana, soba pregledana i poduzete su sve potrebne mjere opreza. Iako zbog svega što sam čuo od vas i drugih, nisam bio iznenađen, bio sam uvjeren u stvarnost tog fenomena. Jedna takva činjenica vrijedi kao stotinu drugih." (Wallace, 905., sv. 2, str. 300-301). U svom je pismu Mivart iznio nekoliko zaključaka, među kojima i sljedeće: "I. Svjedočio sam sili sposobnoj da premješta vidljive predmete na za mene posve nepoznat način. II. Svjedočio sam inteligenciji koja se razlikovala od one vidljivih pomagača. III. Na mojim seansama, ta se inteligencija pokazala sposobnom čitati moje misli." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 301).

Nekoliko godina poslije, Mivart je otišao u Lourdes, hodočasničko središte u Francuskoj u kojemu su se dogodila čudesna ozdravljenja, navodno intervencijom Djevice Marije. Tijekom boravka u Lourdesu, Mivart je  proučavao ta ozdravljenja, nakon čega je u pismu Wallaceu 5. travnja 1874., opsežno opisao svoja otkrića. U njemu je iznio i povijesti bolesti nekoliko osoba koje je prikupio od francuskih liječnika, uključujući dr. Dozensa (Wallace, 1905., sv. 2, str. 302-304). Navodimo dva takva slučaja.

Pedesetogodišnja Blaisette Soupevue godinama je bolovala od teške očne infekcije, radi koje je bila slabovidna. Očni su joj kapci bili preokrenuti, na njima nisu rasle trepavice i bile su prekrivene mesnatim izraslinama.

Doktori Dozens i Vergez proglasili su njezinu bolest neizlječivom. Nakon što je oprala oči vodom iz Lourdesa, ženi se posve povratio vid, izrasline su nestale, a trepavice su ponovno počele rasti.

Justin Bontisharts imao je desetogodišnjeg sina, čije su ruke i noge atrofirale uslijed rahitisa. Dijete, koje nikada nije prohodalo, bilo je na pragu smrti. Njegov liječnik, dr. Dozens, bio je u Lourdesu kada ga je majka uronila u tamošnju vodu. Dijete je nakon toga bilo potpuno nepokretno, pa su mnogi promatrači mislili da je mrtvo. No, dva dana nakon povratka kući, dijete je, na iznenađenje roditelja, počelo normalno hodati i bolest se više nikada nije vratila.

Wallace je svoje čitatelje uputio na dvije knjige Henrija Lasserrea,

Notre Dame de Lourdes i Les Episodes Miraculeux de Lourdes, u kojima su zabilježeni brojni drugi slučajevi čudesnih ozdravljenja u Lourdesu. "Ono što je najneobičnije u svezi tih ozdravljenja", napisao je Wallace (1905., sv. 2, str.

306), "njihova je brzina, koja je često gotovo trenutačna, što ih posve razlikuje od uobičajenih metoda liječenja."

Wallace je potom opisao neke slučajeve: "Među njima se najviše ističe slučaj Frangoisa Macaryja, tesara iz Lavaura, o kojemu izvješćuje gospodin Lasserre. Taj je čovjek trideset godina bolovao od proširenih vena, širokih poput prsta, koje su imale goleme čvorove, a često su i krvarile, proizvodeći brojne čireve, radi čega godinama nije mogao hodati ni stajati. Tri su mu liječnika rekla da ga ne mogu izliječiti. U dobi od 60 godina, saznao je za ozdravljenja u Lourdesu, pa je odlučio kušati tamošnje vode.

Netko mu je poslao bocu s vodom i jedne je večeri obje noge obložio zavojima natopljenima tom vodom. Sljedećeg se jutra, nakon ugodnog sna, probudio potpuno zdrav. Noge su mu bile glatke i na njima gotovo da nije bilo nijedne otečene žile, čvora, ni čira. To su potvrdila tri liječnika koja su ga obišla." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 306).

Najzanimljivije je Wallaceovo objašnjenje tih ozdravljenja. On je tvrdio da uzrok tih izlječenja nije bila sama voda, nego: "... stvarna duhovna sila", a izliječeni su vjerovali da je to bila Djevica Marija (Wallace, 1905., sv. 2, str. 308). Međutim, kako su ozdravljenja bila rijetka, nije bilo moguće predvidjeti tko će biti izliječen. Wallace je istaknuo da nisu ozdravljali samo religiozni ili na drugi način zaslužni pacijenti. S obzirom na to, smatrao je da su sami pacijenti bili spiritistički mediji, osobe koje obično nisu bile uzori krijeposti. A budući da su neki od njih, kao i mediji, bili u izvjesnoj mjeri senzibilni, duhovna su ih bića, neovisno o drugim razlozima, odabrala kao prijenosnike spiritističkih djelovanja.

U mnogim je slučajevima ozdravljene pacijente: "... veoma neobičan splet okolnosti ponukao da probaju vodu iz Lourdesa." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 308). Wallace je to pokušao objasniti pretpostavkom na koji su se način odvijali tipični slučajevi ozdravljenja: "

1.) duhovne inteligencije odabiru određene pojedince radi njihove spiritističke osjetljivosti i njihove inače neizlječive bolesti podložne nadnaravnom izlječenju;

2.) duhovne inteligencije započinju ozdravljenje, čega pacijenti nisu svjesni;

3.) u nastojanju da pojačaju duhovnu svijest pacijenta i drugih ljudi, duhovne im inteligencije, u određenom trenutku liječenja, sugeriraju da kušaju vodu iz Lourdesa ili da odu u Lourdes;

4.) pacijenti djeluju na taj sugestivan poticaj i bivaju  stvarno izliječeni, što pripisuju čudesnoj intervenciji Bogorodice." (Wallace, 1905., sv. 2, str. 308-309).

Prema tom scenariju, duhovne inteligencije djeluju sukladno religijskim i kulturnim sklonostima pacijenata.

To je značajna ideja, kojoj ćemo se vratiti u jednome od sljedećih poglavlja.