Suvremeni užitak u vremenu suvremenika Eduarda

Shvatite ovo prozno djelce onakvim kakvo jest: kao šalu, kao igru u
slobodno vrijeme, i ne tražite odveć revno nekog smisla. Kadšto na
trenutak mora biti i igre i šale i nevinosti. Ozbiljnost nikada nije
toliko daleko od nas i naših šala koliko bismo voljeli. Primjerice,
gorka zbilja koja stoji iza ove jezične pošalice jest u njoj
razigrano ismijana propast našega jezika, jezovita inflacija pojmova
i riječi. Za ljude s još doista živim osjećajem za jezik moj "Užitak
u vremenu" jedva daje za nijansu gluplji i isprazniji od većega
dijela one njemačke proze koja nas danomice zasipa iz novina, govora,
predavanja, reklama itd.
"Samo se ufaj udariti me!", uzviknula je Eduardova žena.
"Meti pred pragom svojih vrata", uzvratio je mrzovoljno, i dok je
hvatala zrak da bi ponovno progovorila, on zagrmi: "Ma ni govora!", i
ona se mane govora. Nikada joj nije mogao oprostiti njezino
podrijetlo iz Warnemiindea. Upozoravali su ga na kwarnemunđanke, no
on ju, zaprisegnuvši, ipak uze ne uspijevajući nikada joj začepiti
dangubicu, jer akoprem je biladote-penka, ipak je tečno natucavala
njemački.
No, nešto se moralo slučiti. Otišao je, dakle, kupio lijepu rolu
filma, snimio neku tadašnju zvijezdu, koju je zatim dao razviti, i
koja je kako zbacila jaram Versailleskoga mira odnosno Youn-gova
plana tako mu i priskrbila pristojnu rentu.
"Rečeno-učinjeno", smješkao se lukavi žurnalisac. Jer, tomu ga je
poučila majčina dosjetka: da bi se izvukao iz nedaća, najbolje je
ponašati se kao žurnalisac. Na zeleno ožbunjenim, modro onebljenim,
zlatno osunčanim grudima majke prirode oporavljao se od dobivenih
rana i bitaka, u vječnoj tišini šuma u kojima su dvoglavi orli još
jatimice stolovali. I baš tamo je stekao Elze Kadmij poznanstvo.
Jedan je pogled bio dovoljan za to poz-no znanstvo. Rano se svija tko
crvom želi biti. No, u najdubljoj nutrini njezina ženskog misterija
Elza je bila savršena ništica. Jednom će zgodom to sasvim slučajno
otkriti. "Budi ono što jesi!" uzviknula je sokoleći samu sebe, i u
istom trenu isparila.
"Tko sam ja, za tebe će, Eduarde, uvijek ostati tajna", šapnula je.
Tada on ode nekom mistiku i to plati dobrim komadom GeorgaKaisera33.
Vratio se duboko razočaran. "Na tebe ću morati odsad dobro
prigaziti", uzviknuo je, pa ju pregazio. No, pri pogledu na pregaženu
grešnicu obli ga hladan tuš, a kako mu je domovina ionako postala
preskupom, zaputi se k Novim Hebrejima, ali ga pri pretovaru
društvenoga kapitala umalo proždre neki proždrljivi ekvator. No,
umjesto da prerano zabode nosom u ledinu, on stupi na kopno i
uzviknu: "Abdallah!"
Neki ga urođenik pokuša poučiti: "Molim vas, kaže se Ab-dullah."
"Nije nego", odbrusi, "pa ne kaže se ni 'Walhulla.Tamo je i spjevao
onu slavnu "Generalsku jadikovku", stihove što odavna postadoše
omiljenom pjesmom svih tankoćutnih ministara rata:
Sa visina onog brijega U dol gleda general Pognut o svoj generalštap,
U oku mu tuga, žal.
Imao je za to mnogo razloga. Svi ga ostaviše na cjedilu, pa je,
nezadovoljan cjedilom, opustio nos. Nikada se nije osjećao tako
opušteno. Prijeteća kob nad njim je nadvila čelične pandže kao nad
šišmišem šišmačka. Turobno je gledalo zagonetno nebo budućnosti.
Otišao je gastrologu i zatražio da mu ovaj postavi relativnost;
poslije će se, međutim, ispostaviti daje gastrić lagao. Brižljivim
okretanjem uvijek druge strane narečenoga, sveudilj vjeran
iracionalnim datostima, branio je navrat-nanos principale interesnih
glupacija.
Tako se odvijao njegov začuđujući uspon. Stigavši na posljetku na
kraj svijeta, kamo je jedna jedina osoba prije njega ikada kročila
krzmavom nogom osvajača, sjeti se Herakla i njegovih umnih riječi:
"Stup, aj! polako!"
Nebeski mir prostruja njegovim prometnim žilama kucavicama, duša mu bijaše puna ali cijela to jest raspjevana.
(1933.)