Suvremena istraživanja psihokineze
Nakon što smo razmotrili neke od novijih znanstvenih istraživanja vidovitosti i telepatije, osvrnut ćemo se na psihokinezu (pk), za koju smatram da predstavlja djelovanje istančanog elementa uma na prostu materiju. Istaknuti su znanstvenici u 19. i početkom 20. st. izvješćivali o pojedinim makropsihokinetičkim pojavama, kao što je lebdenje stolova. Kasniji su se istraživači usredotočili na reproducirajuće mikro psiho-kinetičke pojave.
Jedan takav primjer pokusi su bacanja kocke, u kojima su ispitanici pokušavali mislima utjecati na ishod. Godine 1989., psihologinja Diane Ferrari i Dean Radin, koji su tada radili na Sveučilištu Princeton, izvršili su metaanalizu svih takvih pokusa do tada objavljenih u časopisima u zemljama engleskog govornog područja (Radin i Ferrari, 1991.). Sabrali su 73 izvješća 52 različitih istraživača objavljenih u razdoblju od 1935. do 1987.
Ta su izvješća uključivala rezultate 2,6 milijuna pokušaja bacanja kocke u 148 pokusa u kojima je sudjelovalo 2.569 ispitanika. U njima su zabilježene i kontrolne studije u kojima ispitanici nisu pokušavali mentalno utjecati na ishod bacanja kocke. Omjer pogodaka u kontrolnim studijama iznosio je 50,02%, što je sukladno vjerojatnosti slučaja, dok je omjer pogodaka u pokusima iznosio 51,2%. Radin primjećuje (1997., str. 134): "Premda se ne čini osobito značajnim, statistički gledano, omjer vjerojatnosti da nije riječ o slučaju iznosi više od milijardu naprama jedan."
Radin i Ferrari su provjerili svoje statističke rezultate radi otklanjanja mogućih kritika. Je li se većina pozitivnih rezultata odnosila samo na nekolicinu od velikog broja studija? Nakon uklanjanja studija s najpozitivnijim rezultatima iz baze podataka, preostale su studije još uvijek upućivale na pozitivan rezultat s omjerom vjerojatnosti većom od 3.000.000 : 1. Jesu li se pozitivni rezultati odnosili na velik broj studija nekolicine istraživača?
Radin i Ferrari su utvrdili da su nakon što su iz svoje baze podataka uklonili istraživače koji su izvršili većinu studija, preostali rezultati i dalje bili pozitivni, s omjerom vjerojatnosti milijardu naprama jedan. Jesu li pozitivni rezultati proizašli iz selektivnog izvješćivanja? Bilo bi potrebno 17 974 neobjavljenih studija s negativnim rezultatima da bi se mogli eliminirati pozitivni rezultati. To bi ukupno iznosilo 121 neobjavljenu studiju na svaku objavljenu studiju (Radin, 1997., str. 134-135).
Raniji istraživači uočili su problem da veliki brojevi, kao što je 6, češće se pojavljuju od manjih brojeva. Utvrđeno je da se na površini kocke s brojem šest nalazi šest malih udubljenja. Radi toga je ta površina kocke bila lakša od drugih površina s manjim brojevima i stoga je bilo vjerojatnije da će se kocka okrenuti upravo na tu stranu. Prema tome, da su ispitanici pokušavali bacanjem kocke dobiti broj 6, rezultat bi nadilazio vjerojatnost slučaja i to ne radi nekih paranormalnih mentalnih utjecaja, već zbog prirodne težnje da se broj 6 pojavljuje češće od manjih brojeva. Istraživači su utvrdili eksperimentalne protokole za kontrolu, izmijenivši odabrane brojeve na pažljivo izbalansiran način. Od 148 studija u ukupnom broju uzoraka, koje su analizirali Radin i Ferrari, 69 ih je izvršeno bez toga protokola. Izvijestili su da je te studije: "... i dalje potvrđivao veoma bitan dokaz o interakcijama uma i materije, pri čemu je omjer vjerojatnosti slučaja iznosio više od bilijun naprama jedan." (Radin, 1997., str. 137).
U novije doba te su testove bacanja kocke zamijenili testovi generatora nasumičnih brojeva (random number generator - RNG). Generatori nasumičnih brojeva sadrže element koji emitira čestice iz nesustavnog radioaktivnog otpada ili proizvodi nesustavnu elektronsku buku. Svaki od njih proizvest će RNG nasumične elektronske valove (klinove) u signalu. Ti valovi prekidaju rad posebnog digitalnog sata, koji emitira nizove naizmjeničnih jedinica i nula (1010101010101...), pri čemu se ti brojevi izmjenjuju više milijuna puta u sekundi. RNG elektronika konstruirana je tako da naprava bilježi stanje sata (jedinicu li nulu) u trenucima kada valovi prekidaju niz naizmjeničnih jedinica i nula. Ako se valovi pojavljuju nasumce u omjeru od deset tisuća puta u sekundi, RNG će zabilježiti sporadičan niz od deset tisuća jedinica i nula u sekundi (npr. 10001101000111101010 ...). Suvremene RNG-strojevi otporni su na neovlaštene intervencije i automatski bilježe podatke. U RNG-u koji proizvodi nasumične nizove jedinica i nula, jedinice bi se, nakon dovoljnog broja pokušaja, trebale pojavljivati u omjeru od 50 posto. No, kada se od ispitanika zatraži da požele više jedinica od nula, taj postotak nadilazi razinu vjerojatnosti slučaja.
Suvremene RNG studije počele su radom Helmuta Schmidta, fizičara u Boeingovim laboratorijima. Robert Jahn, dekan Škole za inženjering i primijenjene znanosti u Princetonu, započeo je svoj program studija RNG, koji se i danas provodi u PEAR-u (Princeton Engineering Anomalies Research).
Godine 1987., Dean Radin i Roger Nelson, psiholog na Sveučilištu Princeton, izvršio je metaanalizu svih do tada izvršenih pokusa s RNG-om.
Njihovo je izvješće objavljeno u stručnom znanstvenom časopisu
Foundations of Physics. Pregledavajući podatke iz 597 eksperimentalnih studija izvršenih u razdoblju od 1959. do 1987., utvrdili su da je ukupan omjer točnih pogodaka iznosio 51%. Premda se to možda ne čini mnogo, vjerojatnost slučaja u brojnim zabilježenim pokušajima iznosi više od bilijun naprama jedan (Radin i Nelson, 1989., str. 140). Je li na te rezultate utjecalo selektivno izvješćivanje? Eliminacija dokaza koji potvrđuju postojanje parapsiholoških pojava iziskivala bi 54.000 neobjavljenih izvješća ili oko devedeset neobjavljenih izvješća s negativnim rezultatima na svako objavljeno izvješće (Radin i Nelson, 1989., str. 142). Drugi niz od 1262 eksperimentalne studije PEAR-a, provedene u razdoblju od 1989. do 1996., analizirao je York Dobyns, matematičar sa Sveučilišta Princeton. Njegova je analiza potvrdila prethodne studije. (Dobyns, 1996.).Analiziravši RNG istraživački program u cjelini, Nelson i Radin su izvijestili (1996.): "U cjelini je ustanovljeno, uzimajući u obzir sve dostupne podatke,
a.) da pokusi koji se izvode tijekom gotovo četrdeset godina nastavljaju pokazivati male, ali statistički neupitne učinke mentalne interakcije,
b.) istraživači s više desetaka sveučilišta diljem svijeta neovisno su ponovili te učinke i
c.) učinak je ponovljen primjenom novih eksperimentalnih metoda koje uključuju neovisne skeptične promatrače ... Za objašnjenje učinka interakcije predložen je čitav spektar teorija, u rasponu od učinaka u kvantnoj mehanici do vidovitosti."