Suvremena istraživanja paranormalnih pojava

Osim izoliranih pokusa s pojedincima kao što je Geller, postoji velik broj eksperimentalnih dokaza paranormalnih učinaka povezanih s mentalnom voljom. Pokusi uglavnom uključuju mikropsihokinetičke učinke i vidovitost.

Takva su istraživanja postala veoma popularna sredinom 20. St., a nastavljaju se i danas. Dobar pregled tih istraživanja nalazi se u knjizi The Conscious Universe: The Scientific Truth of Psychic Phenomena (1997.), koju je napisao Dean Radin iz Laboratorija za istraživanje svijesti pri Sveučilištu u Nevadi. Razmotrimo najprije pokuse povezane s vidovitošću.

Vidovitost

Najjednostavnija vrsta pokusa povezanih s vidovitošću uključuje pogađanje karata. Nobelovac Charles Richet izvršio je nekoliko takvih pokusa, čije je rezultate objavio 1889. godine. Nakon što je hipnotizirao svoje subjekte, zatražio ih je da pogode koje se karte skrivaju u neprozirnim omotnicama (Radin, 1997., str. 93). Poslije, sredinom 20. st., dr. J. B. Rhine na Sveučilištu Duke i dr. S. G. Soal u Engleskoj proveli su mnogo sustavnija istraživanja. Ti su istraživači izvodili pokuse ispitivanja vidovitosti, pod strogo kontroliranim uvjetima, u kojima su subjekti 'primatelji' uspijevali točno pogoditi boje igraćih karata koje su promatrali 'prenositelji' u izoliranoj prostoriji. Broj točnih pogodaka nadilazio je vjerojatnost slučaja.

Takvi rezultati Rhineovih i pokusa drugih istraživača nadahnuli su prof.

H. J. Eysencka, ravnatelja odsjeka za psihologiju pri Londonskom sveučilištu, koji je rekao: "Ukoliko nije riječ o nekoj divovskoj uroti u kojoj sudjeluje oko 30 sveučilišnih odsjeka diljem svijeta i nekoliko stotina najcjenjenijih znanstvenika iz različitih polja znanosti, od kojih su mnogi prvotno bili neskloni tvrdnjama istraživača parapsihologiie, nepristranom promatraču preostaje samo zaključiti da doista postoji mali broj ljudi koji pogađaju misli koje postoje u umovima drugih ljudi ili u nekom drugom svijetu i to na znanosti još uvijek nepoznate načine." (Radin, 1997., str. 96-97).

No, nisu svi bili u to uvjereni. Godine 1955., dr. George Price s Medicinskog odsjeka pri Sveučilištu u Minnesoti, objavio je u časopisu Science izrazito kritičan članak o pokusima s pogađanjem karata. Price se pozivao na čuvenu izjavu Davida Humea, koji je rekao da je mnogo razboritije vjerovati da su svjedoci čuda bili prevareni ih da su lagali, nego li prihvatiti kršenje nepobitno utvrđenih zakona fizike. Na temelju toga, Price je tvrdio (1955.) da su rezultati Rhineovih i Soalovih pokusa sigurno proizašli iz nerazotkrivene prijevare, jer se suprotstavljaju zakonima fizike. No, nekoliko godina poslije Price je poslao pismo Science-u (1972.) o svom članku iz 1955., u kojemu je napisao: "Tijekom protekle godine održavao sam prepisku s J. B. Rhineom, na temelju koje sam se uvjerio da sam svojim riječima prema njemu postupio veoma nepošteno." Požalio je i zbog svojih optužbi za prijevaru. Naravno, moguće je da su posrijedi bile neke smicalice ili da je netko nehotice davao navještaje subjektima. Ali Rhine i Soal su se osobito potrudili spriječiti takve stvari.

Testovi s kartama obično su uključivali špil od 25 karata. Svaka je karta bila označena jednim od 5 simbola (zvijezdom, valovitom crtom, kvadratom, krugom ili križem), tako da je svaka od 5 karata predstavljala jedan simbol. Tijekom prvih pokusa, istraživači bi subjektu dali izmiješan špil karata zahtijevajući da pogodi koja se karta nalazi na vrhu. Nakon pogađanja, subjekt je preokrenuo gornju kartu da provjeri je li točno pogodio, nakon čega bi pogađao sljedeću kartu. Kritičari su tvrdili da su na pozadini karata možda ostali tiskarski otisci. Subjekti su stoga možda mogli dodirom osjetiti te otiske i na temelju njih točno pogoditi kartu. Da bi se izbjegla ta mogućnost, karte su stavljene u neprozirne omotnice. Kritičari su pretpostavili da su subjekti možda obilježili karte svojim noktima, pa su kroz omotnice mogli osjetiti te oznake. No, istraživači su tada tako uredili stvari da subjekt više nije dodirivao omotnice. Kritičari su pretpostavili da su istraživači subjektima možda davali suptilne navještaje. Da to spriječe, subjekte su odvojili od istraživača i karata neprozirnim pretincima.

Poslije su istraživači bili smješteni u udaljene prostorije ili zgrade. Kritičari su pretpostavili da su istraživači često pogrešno bilježili rezultate pokusa, koji su išli u korist parapsihološkim objašnjenjima. Kako bi riješili taj problem, rezultati pokusa bilježili su se dva puta i dvostruko su se provjeravali.

Upotrijebljene su i kamere kako bi se osiguralo da će istraživači slijediti utvrđenu proceduru i da neće pribjeći prijevari. Kritičari su pretpostavili da su istraživači nekad prestajali snimati podatke kada se činilo da su rezultati povoljni. Da riješe taj problem, pokusi su ponavljani više puta (Radin, 1997., str. 94-95).

Dean Radin je 1997. objavio rezultate svoje studije o 34 pokusa s pogađanjem karata, izvršenih pod najstrožim sigurnosnim uvjetima. U tim je pokusima sudjelovalo 24 istraživača u razdoblju od 1934. do 1939., godine i obuhvaćali su 907.000 pokušaja. Očekivana vjerojatnost slučajnosti pogotka bila je 1 od 5 pokušaja, u omjeru od 20%. Radin je svrstao studije u 4 skupine (1997., str. 96), sukladno vrsti sigurnosnih mjera koje su primijenjene i utvrdio je da je omjer pogodaka u sve 4 skupine znatno nadilazio vjerojatnost slučaja. Kritičari su pretpostavili da su takvi omjeri pogodaka možda bili rezultat selektivnog izvješćivanja.

Drugim riječima, za svako objavljeno izvješće s povoljnim rezultatima možda su postojale druge studije s nepovoljnim rezultatima, koje istraživači nisu objavili, već su ih spremili u svoju evidenciju. To se naziva 'problemom evidencije'. Međutim, da bi se mogli eliminirati pozitivni rezultati iz 34 objavljena izvješća bilo bi potrebno najmanje 29.000 neobjavljenih studija, što je omjer 861:1 (Radin, 1997., str. 97). No, malo je vjerojatno da postoji tako velik broj neobjavljenih studija. Radin je dalje istaknuo:

"Uzmemo li u obzir sve testove s kartama povezanim s istraživanjem izvanosjetilne percepcije, provedenih u razdoblju od 1882. do 1939. godine, a koje su u 186 publikacija objavili deseci istraživača diljem svijeta, ukupan rezultat te baze podataka o 4 milijuna ponovljenih pokusa nadilazi vjerojatnost slučaja za nevjerojatan omjer - više od milijardu bilijuna naprama jedan." Da bi se taj pozitivan rezultat mogao eliminirati, u 'evidenciji' bi se trebalo nalaziti 626.000 neobjavljenih studija, u omjeru većem od 3 300 neobjavljenih izvješća na svako objavljeno izvješće (Radin, 1997., str. 97).

U najuglednijem svjetskom znanstvenom časopisu, Nature, 1974., objavljen je rad fizičara Harolda Puthoffa i dr. Russella Targa, o pokusima ispitivanja paranormalnih pojava koji su izvršeni u Laboratoriju za elektroniku i bio-inženjering u Istraživačkom institutu Stanford, u suradnji sa Sveučilištem Stanford. Targ i Puthoff su nastojali ispitati sposobnost subjekta da opiše crteže predmeta ili prizore nedostupne običnim osjetilima.

Jedan od ispitanika bio je Uri Geller, kojega se optuživalo za prijevaru. Bez obzira na to što mislimo o tim optužbama, moramo biti spremni na neovisnu procjenu pojedinih pokusa o tome jesu li ili nisu poduzete sve odgovarajuće mjere opreza za sprječavanje moguće prijevare. Targ i Puthoff su rekli (1974., str. 602): "Pokuse smo izvršili uz odgovarajući nadzor, primjenom vizualnih, akustičnih i električnih zaštita, kako bismo osigurali da su svi uobičajeni senzorni kanali blokirani. Čitavo smo vrijeme poduzimali mjere za sprječavanje propusnosti senzornih kanala i mogućih, namjernih ili nenamjernih prijevara."

Izvedeno je 13 pokusa za utvrđivanje vidovitosti s Uri Gellerom.

U prvih 10 pokusa, Geller ili istraživači bili su smješteni u izoliranoj sobi. U većini slučajeva Geller se nalazio u akustički i vizualno izoliranoj sobi s dvostrukim čeličnim zidovima i vratima s dvostrukom bravom. Tek nakon te izolacijske procedure, istraživači su izradili ciljane crteže i među njima odabrali one koje je Geller trebao raspoznati. Geller nije znao koji istraživač odabire koji crtež, kao ni metodu njihova odabiranja. U većini slučajeva, crteže su izrađivali znanstvenici iz Istraživačkog instituta Stanford, koji nisu bili članovi istraživačke skupine. Crteži su se čuvali na različitim mjestima, udaljenima od 4 do 7 m od mjesta promatranja. Istraživači su Gelleru dali olovku i papir i zatražili ga da reproducira odabran crtež, uz mogućnost odustajanja ukoliko smatra da ga ne može raspoznati.

Ukoliko ga je točno nacrtao, istraživači bi uzeli njegovu reprodukciju prije nego bi Gelleru bilo dopušteno da vidi odabrani crtež. U 3 slučaja crteži su izrađeni uz pomoć računala. U jednom je slučaju crtež bio vizualno izložen na kompjutorskom zaslonu. U drugom je slučaju bio pohranjen u računalnoj memoriji, ali nije bio izložen na zaslonu. U posljednjem slučaju crtež je bio izložen na zaslonu, no uz kontrastne preinake tako da nije bio vidljiv ljudskim okom. Tijekom ta 3 pokusa s kompjutorskim zaslonom, Geller se nalazio u izoliranom Faradayevu kavezu, konstruiranom tako da slabi električne signale. Geller je uspješno odgovorio na 10 od 13 testova. Radi procjene njihove točnosti, njegovi su crteži podneseni znanstvenicima iz Instituta Stanford koji nisu sudjelovali u istraživačkom timu i koji su trebali usporediti crteže subjekta s ciljanima. Targ i Puthoff su rekli (1974., str. 604): "Usporedivši podatke s ispitanikovim odgovorom, dva su suca pojedinačno ustanovila da potonji ne sadrži nijednu pogrešku.

Za njih je takva podudarnost potpuno vjerojatna, na temelju negativne hipoteze o nepostojanju informacijskog kanala, P = (10!)-1 = 3 x 10-7." Drugim riječima, Geller je uspješno izvršio prepoznavanje u svakom slučaju kada je izradio jedan ili niz crteža.

U drugom nizu pokusa za utvrđivanje vidovitosti, znanstvenik iz Istraživačkog instituta Stanford izradio je 100 crteža koje je stavio u dvostruke omotnice s crnim kartonom. Svakoga je dana za pokus odabrano dvadeset crteža. Geller je iznova pokušao izraditi crteže koji odgovaraju odabranima.

Pokus se izvodio jednom na dan tijekom tri dana. Targ i Puthoff su izvijestili (1974., str. 604): "Crteži proizvedeni ovim pokusom ne odstupaju znatno od vjerojatnosti." U posljednjem nizu od 10 pokusa, pred Gellera je stavljena zatvorena metalna kutija s kockom, koja je prethodno bila protresena. U svakom pokušaju Geller je zapisao koja se površina kocke nalazi na vrhu. U dva pokušaja je odbio napisati odgovor. Targ i Puthoff su izvijestili (1974., str. 604): "Svaki od osam danih odgovora bio je točan. Odgovori su se sastojali od, redom, tri dvojke, jedne četvorke, dvije petice i dvije šestice. Približan omjer vjerojatnost je 1:106 [1:1.000.000]."

U drugom nizu pokusa s drugim subjektom, Targ i Puthoff su pokušali utvrditi može li subjekt, Pat Price (bivši gradski vijećnik i načelnik policije u Kaliforniji) prepoznati zemljopisne značajke mjesta udaljenih nekoliko kilometara. Direktor Odsjeka za informacijsku znanost i inženjering pri Istraživačkom institutu Stanford, odabrao je 12 lokacija udaljenih 30 minuta vožnje. Osim toga, pripremio je i upute o cestama kojima se stiže do svake od odabranih lokacija. Izuzev direktora, istraživači nisu bili upoznati s podacima o tim lokacijama i smjernicama. Prije svakog pokusa direktor je dao niz smjernica timu sastavljenom od 2 do 4 istraživača, koji bi potom otišli na to mjesto. Price je s još jednim istraživačem ostao u Institutu, gdje je potonjem opisao odabranu lokaciju. Ti su opisi zabilježeni na audio-vrpci. Price je sudjelovao u 9 takvih pokusa. Targ i Puthoff su izvijestili (1974., str. 605): "Nekoliko je opisa sadržavalo značajan broj točnih podataka o odabranoj lokaciji... Priceova sposobnost da točno opiše zgrade, dokove, ceste, vrtove i dr., uključujući građevne materijale, boju, okolinu i zbivanja, katkad je u velikoj mjeri upućivala na istinitost njegove vidovnjačke sposobnosti." Pet neovisnih sudaca iz Istraživačkog instituta Stanford posjetilo je te lokacije i pregledalo prijepise Priceovih opisa. Nakon toga su usporedili te opise s odabranim lokacijama koje su posjetili.

Targ i Puthoff izvijestili su (1974., str. 606): "Većina je potvrdila podudarnost 6 od 9 opisa i lokacija." Vjerojatnost slučaja je P = 5,6 x 10-4.

U posljednjem nizu pokusa trebalo je utvrditi je li aktivnost moždanih valova osoba (primatelja) povezana s aktivnošću moždanih valova osoba (prenositelja) podvrgnutih svjetlosnim bljeskovima na udaljenim lokacijama.

Tijekom svakog pokusa prenositelj je bio 10 sekunda podvrgnut svjetlosnim bljeskovima (6 ili 16 bljeskova u sekundi) ili 10 sekunda nije bio podvrgnut takvom bljeskanju. Primatelj, koji se nalazio u vizualno i elektronski izoliranoj sobi, čuo bi zvuk koji je označavao početak pokusa. No, primatelj nije znao uključuje li pokus bljeskanje svjetala ili ne. Slijed bljeskova bio je nasumičan. Stupanj korelacije mozga prenositelja i primatelja utvrđivao se mjerenjem alfa valova u mozgu primatelja.

Pod normalnim okolnostima, osobe podvrgnute bljeskanju svjetlosti pokazuju povećanje amplitude moždanih alfa valova. Prema tome, kada je prenositelj podvrgnut svjetlosnim bljeskovima i mozak primatelja treba pokazivati povećanje amplitude alfa valova. U mozgu jednog od primatelja doista je zamijećeno pojačanje amplitude alfa valova, koji su se pojačavali svaki put kada je prenositelj bio podvrgnut svjetlosnim bljeskovima. Taj je ispitanik potom bio odabran za daljnje pokuse, koji su imali iste rezultate. Prosječna i najveća snaga alfa valova kod tog primatelja, sukladno se smanjivala kada je prenositelj bio podvrgnut svjetlosnim bljeskovima 16 puta u sekundi (Targ i Puthoff, 1974., str. 607).

Targ i Puthoff su na temelju svih tih pokusa zaključili sljedeće (1974., str. 607): "Postoji kanal kojim se, još neutvrđenom percepcijskom uvjetovanosti može prenositi informacija o udaljenoj lokaciji." Nadalje, pretpostavili su i da je: "... sposobnost udaljene percepcije veoma rasprostranjena među ljudima, no, budući da općenito ne nadilazi razinu svjesnosti pojedinca, ona je potisnuta ili nezamijećena." Naposljetku su ustvrdili: "Naša nas promatranja tog fenomena navode na zaključak da se pokusi na polju tzv.

paranormalnih pojava mogu izvoditi znanstveno i nadamo se da će i drugi laboratoriji započeti dodatna istraživanja i pokušati potvrditi ta otkrića."