Sustav replikacije DNK

Kada se stanica dijeli, i DNK se u njoj mora podijeliti i replicirati. Sustav replikacije DNK u ljudima i organizmima drugih živih bića, drugi je sustav koji se ne može objasniti procesima evolucije. DNK je nukleinska kiselina, sastavljena od nukleotida. Svaki nukleotid ima dva dijela. Prvi je ugljikohidratni prsten (deoksiriboza), a drugi je baza pričvršćena uz ugljikohidratni prsten. Postoje četiri baze; adenin (A), citozin (C), gvanin (G) i timin (T). Jedna se baza veže uz svaki ugljikohidratni prsten. Ugljikohidratni prsteni međusobno su povezani u lanac. Na jednom kraju lanca nalazi se skupina 5'OH (pet primarnih hidroksimetila). Na drugome kraju lanca DNK nalazi se skupina 3'OH (tri primarna hidroksimetila). Redoslijed parova baze u lancu DNK počinje od 5 primarnih krajeva do 3 primarna kraja lanca. Dva lanca DNK u stanicama su međusobno isprepleteni u obliku spirale. Baze nukleotida svake spiralne niti međusobno su spojene.

A je uvijek vezan s T, a G sa C. Tako se dvije niti međusobno dopunjuju.

Jedna od njih može replicirati onu drugu. Poznajete li osnovni raspored jednog lanca DNK, tada poznajete i osnovni raspored drugog lanca spirale.

Naprimjer, ako je dio rasporeda baza jednoga lanca TTGAC, tada isti dio drugog lanca sigurno ima baze AACTG. Dakle, svaki od dva lanca može služiti kao obrazac za stvaranje drugog lanca. Konačan rezultat su dva nova dvostruka lanca DNK, koji odgovaraju matičnom dvostrukom lancu.

Prema tome, kada se stanica dijeli na dvije stanice, svaka od njih imat će odgovarajući dvostruki lanac DNK (Behe, 1998., str. 184).

Da bi se DNK mogla replicirati, dva spiralna lanca DNK moraju biti razdvojena. No, dva dopunska lanca DNK u matičnoj stanici vezana su kemijskim spojem. Replikacija se događa na onim mjestima na lancu DNK, koja se nazivaju 'izvorima replikacije'. Bjelančevina se veže uz DNK na jednome od tih mjesta i razdvaja lance. Potom se pojavljuje druga bjelančevina, helikas koja, iskorištavajući taj otvor među njima, počinje povlačiti lanac (kao snježna ralica). No, kada su dva lanca DNK jednom razdvojena, nastoje se iznova spojiti ili, ukoliko to ne učine, svaki pojedini lanac može se zamrsiti kako se između njegovih različitih dijelova odvija spajanje vodikovim vezovima. Taj problem rješava SSB (signle-strand binding protein), bjelančevina koja veže jedan lanac, koja oblaže jedan lanac, sprečavajući da se on zaplete ili iznova poveže s drugim lancem DNK. No, tu je i drugi problem. Kako se spirala pokreće naprijed, odvajajući dva lanca spiralne DNK, dva se lanca DNK ispred spirale koja se pomiče naprijed, međusobno zapliću. Pritom enzim giras reže čvorove, razmrsuje i iznova spaja lance DNK (Behe, 1998., str. 190).

Replikaciju lanca DNK zapravo izvršava polimerni enzim koji se veže uz lanac DNK. Polimer je pričvršćen uz izvorne lance DNK prstenom bjelančevinastih spona. Postoji složen sustav bjelančevina koji tovari prsten na lanac DNK. Posebna vrsta RNK započinje proces replikacije međusobno povezujući nekoliko nukleotidnih baza, i tako oblikuje kratak lanac DNK. Polimer potom nastavlja dodavati dopunske nukleotidne baze na 3 primarna kraja novoga lanca. Naprimjer, ako se na izvornom lancu DNK nalazi baza G, polimer dodaje novom lancu dopunsku bazu C. Dodavanje nukleotidnih baza odvija se u 'replikacijskim rašljama', mjestima na kojima se dva izvorna lanca DNK međusobno razdvajaju (Behe, 1998., str. 188.).

Kako se replikacijska rašlja pomiče niz jedan lanac od 5 primarnih krajeva do 3 primarna kraja, polimerni enzim neprestano replicira taj lanac, koji se naziva vodećim lancem. DNK se može replicirati samo u tom smjeru, prema 3 primarna kraja. No, dva lanca DNK koja tvore dvostruku spiralu DNK, okrenuta su u suprotnim smjerovima. Kako se, dakle, replicira taj drugi lanac? Dok polimerni enzim bez prestanka replicira vodeći lanac na gore opisan način, uvijek se pomičući prema 3 primarna kraja vodećeg lanca, istodobno replicira drugi ili tromi lanac i to diskontinuirano, dodavajući skupine nukleotida njegovoj novoj nadopuni u suprotnom smjeru.

Proces započinje kratkim segmentom RNK, koji služi kao fitilj. Potom se tom dijelu RNK pridodaje nekoliko nukleotida i to unatrag, prema 3 primarna kraja tromog lanca. Nakon dodavanja tih nekoliko nukleotida unatrag, mehanizam polimerne replikacije se oslobađa i pomiče prema naprijed, te se iznova spaja na novome mjestu replikacijske rašlje, koja se neprestano pomiče prema 3 primarna kraja vodećeg lanca i udaljava od 3 primarna kraja tromog lanca. Polimer nastavlja replicirati vodeći lanac dodavanjem baza njegovu dopunskom lancu, koji se pokreće naprijed i istodobno nastavlja replicirati tromi lanac dodavanjem njegovu dopunskom lancu drugi niz baza unatrag. Novoj nadopuni tromog lanca polimer dodaje drugi fragment RNK fitilja i još nekoliko nukleotida koji se pokreću unatrag, dok ne dotaknu prethodni niz RNK fitilja i nukleotida. Svaki niz nukleotida repliciran na nadopuni tromog lanca naziva se Okazakijev fragment.

Da bi se novi Okazakijev fragment mogao spojiti s prethodnim, neophodan je poseban enzim koji će ukloniti RNK frtilj između dvaju fragmenata.

Nakon toga, dva Okazakijeva fragmenta mora spojiti enzim koji se zove DNK ligas. Potom se mehanizam polimerne replikacije mora otkvačiti i pomaknuti naprijed do replikacijske rašlje i iznova zakvačiti. Proces se nastavlja sve dok se vodeći i tromi lanac potpuno ne repliciraju (Behe, 1998., str. 191). Postoji također i složen sustav ispravljanja koji ispravlja pogreške koje se mogu javiti u procesu replikacije.

Behe primjećuje (1998., str. 192): "Još nitko nije objavio rad u stručnoj znanstvenoj literaturi, koji bi detaljno objasnio kako je replikacija DNK u cjelini ili replikacija nekih njezinih dijelova, mogla nastati na darvinistički način, dakle postupno." Isto vrijedi i za tisuće drugih složenih biomolekularnih struktura i procesa koji postoje u ljudima i drugim živim bićima.

Živčani spojevi u mozgu

J. Travis kaže (2000.c): "Ljudski mozak koji se razvija ... mora osigurati da milijarde živčanih stanica u njemu uspostave među sobom bilijune veza."

Budući da znanstvenici kažu da su sve svjesne funkcije proizvodi moždane aktivnosti, te su veze veoma značajne. Osim nekih neodređenih nagađanja o 'molekulama-vodiljama' i slijepog vjerovanja da je to nedvojbeno rezultat evolucije, znanstvenici nisu precizno objasnili na koji način nastaju te veze. Na temelju pokusa s voćnim mušicama, znanstvenici tvrde da su otkrili gen koji naizgled šifrira 38.000 različitih 'molekula-vodilja'. Čak i da je točno, to predstavlja ogroman problem za evolucioniste. Kako samo jedan gen može biti odgovoran za tako mnogo molekula-vodilja? Kako se tih 38.000 različitih 'molekula-vodilja' raspoređuje upravo na takav način da stvore neophodne veze između živčanih stanica u mozgu muhe? Čak i da pretpostavimo da je jedan gen sposoban za to, kako on može stići odande do drugog složenijeg mozga jednostavnim nasumičnim mutacijama DNK i prirodnom selekcijom?

Placenta

Drugi problem evolucionistima predstavlja podrijetlo placente ili posteljice u sisavcima. DNK fetusa je spoj DNK majke i oca. Stoga se razlikuje od DNK majke. Imunitetni sustav majke prirodno bi trebao odbaciti fetus kao strano tkivo. Placenta izolira fetus od izravnog dodira s majčinim imunitetnim sustavom. Osim toga, placenta opskrbljuje fetus hranjivim tvarima i iz njega izbacuje otpad. Reproduktivni biolog sa Sveučilišta Yale, Harvey J. Kliman kaže: "U mnogim pogledima, placenta je za fetus SCUBA-sustav, dok je istodobno i Kontrolni centar u Houstonu, koji vodi majku kroz trudnoću."

Evolucionisti tvrde da su se prije nastanka sisavaca s placentom, svi kopneni sisavci reproducirali polaganjem jajašaca. U izvješću objavljenom u

Science News, John Travis je rekao (2000.d, str. 318): "Podrijetlo placente, kao i mnoga druga evolucijska prilagođavanja, ostaje obavijeno tajnom. Međutim, to nije spriječilo biologe od nagađanja." No, nagađanja nisu stvarna znanstvena objašnjenja. A stvarna znanstvena objašnjenja jednostavno ne postoje.

"Proteklih je deset godina", kaže Behe (1998., str. 183),

"Journal of Molecular Evolution objavio više od tisuću radova ... Među njima nije bio nijedan rad koji bi potanko raspravljao o modelima posrednika u razvoju složenih biomolekularnih struktura. To nije svojstveno JME-u. U publikacijama kao što su Proceedings of the National Academy of Science, Nature, Science i Journal of Molecular Biology kao ni u jednom znanstvenom časopisu, koliko mi je poznato, nije objavljen nijedan rad koji potanko raspravlja o modelima posrednika u razvoju složenih biomolekularnih struktura."

Sličnost majmuna i ljudi

Fizikalni antropolozi i drugi znanstvenici pokušali su uz pomoć genetike razjasniti pretpostavljene evolucijske veze između ljudi, čimpanza i gorila.

Jesu li ljudi sličniji čimpanzama ili gorilama? Jesu li čimpanze i gorile međusobno sličnije nego što su slične ljudima? Različite studije otkrivaju različite rezultate. Kako tvrdi Marks (1994.), neki istraživači kažu da struktura kromosoma povezuje ljude i gorile, drugi tvrde da ona povezuje ljude i čimpanze, dok treći kažu da povezuje čimpanze i gorile. Dokaz mitohondrijske DNK pokazuje da su ljudi, čimpanze i gorile međusobno slični.

Dokaz nuklearne DNK je 'protuslovan', pri čemu dokaz kromosoma X potvrđuje sličnost čimpanzi i gorili, a dokaz kromosoma Y potvrđuje sličnost čimpanzi i ljudima Što se tiče kosturnog dokaza, lubanja povezuje ljude i čimpanze, dok ostatak kostura povezuje čimpanze i gorile (Marks, 1994., str. 65-66).

U nastojanju da uvedu red u taj niz zbunjujućih i protuslovnih zaključaka, mnogi znanstvenici polaze od pretpostavke da genetski dokaz nadilazi sve druge dokaze. No Marks dvoji u to vjerovanje (1994., str. 65): "Čini se da su molekularne studije o problemima antropološke sistematike često patile od [loše] kontrole kvalitete, ishitrenih uopćavanja, protuslovnih zaključaka i neopravdane pretpostavke da je genetički rad pouzdaniji ako dva radna tijela izvedu različite zaključke."

Sibley i Ahlquist (1984., str. 11) tvrde da su uz pomoć molekularne metode (hibridizacije DNK) rekonstruirali filogenezu čimpanzi, gorila i ljudi.

Oni kažu da je genski dokaz pokazao da su se prve čimpanze odvojile od gorila, nakon čega su se ljudi odvojili od čimpanzi. Ali Marks je istaknuo (1994., str. 65): "Taj je zaključak izveden na temelju:

1.) regresije međusobno povezanih točaka i ponovne procjene njihovih vrijednosti;

2.) nadomještanjem kontrola preko eksperimenata i;

3.) vršenjem točnih izmjena na temelju varijante koja ustvari nije izmjerena." Ili, jednostavnije rečeno, Sibleyjeva i Ahlquistova studija bila je pogrešna zbog umjetnog manipuliranja eksperimentalnim podacima. Marks je primijetio (1994., str. 66):

"Međutim, činjenicu da te manipulacije nisu dio općeg kanona znanstvenih protokola ne opravdava to što nisu spomenute u izvornim izvješćima, a drugi su ih otkrili neovisno... Ta su otkrića prikazala same istraživače nepoštenima, a javne branitelje rada ne osobito mudrima."

Sibleyjeva i Ahlquistova studija nije manjkava samo zbog tih tehničkih propusta, već i zbog netočnosti temeljnih pretpostavki studije. Kako tvrdi Marks (1994., str. 69), te su pretpostavke bile sljedeće:

1.) ljudi su se razvili iz čimpanzi ili gorila i to procesom u dva stupnja (tj. čimpanze iz gorila i potom ljudi iz čimpanzi; ili gorile iz čimpanzi, a potom ljudi iz gorila) i

2.) na taj proces upućuju trenutno dostupni genetski podaci i teorija." Marks je objasnio (1994., str. 69)

: "Te su pretpostavke pogubne jer ... iskrivljavaju sadržaj literature. Prije svega, ne smijemo zaboraviti činjenicu da ne znamo da su ustvari postojale dvije sekvencijske divergencije*, a ne samo jedna trifurkacija (trostruko račvanje)." Drugim riječima, posve je moguće da su ljudi, čimpanze i gorile potekli od zajedničkog nepoznatog pretka. Moglo bi se čak reći da je dokaz dosljedan božanskom stvaranju svih triju vrsta otprilike u njihovim sadašnjim oblicima.

Evolucionisti su godinama tvrdili da su DNK-a ljudi i čimpanza slični za 97%. Tvrdili su da to dokazuje evolucijsku vezu tih dviju vrsta. Takva je tvrdnja pogrešna iz nekoliko razloga. Prije svega, pretpostavljena sličnost od 97% izvedena je na temelju grubih tehnika hibridizacije DNK (Sibley i Alhquist, 1987.). Istraživači su u epruvetama razbili ljudski DNK na više malih dijelova, nakon čega su promatrali koliko će se tih dijelova iznova spojiti s komadićima DNK čimpanze. Samo se tri posto dijelova nije iznova spojilo. No, nitko zapravo ne zna koliko su ljudi i čimpanze stvarno genetski slični. Ljudski genom tek je nedavno utvrđen. Taj raspored otkriva

* divergencija, lat. (biol.) pojava različitih osobina pri razvitku neke vrste životinja

samo redoslijed otprilike 3 milijardi nukleotidnih baza u molekulama DNK, koje tvore ljudski genom. To nalikuje redoslijedu slova u knjizi na stranom jeziku. Da bismo mogli pročitati knjigu, moramo taj redoslijed slova pretvoriti u riječi i rečenice, te razumjeti njihovo značenje. Na DNK to još nije učinjeno. Koliko je trenutno poznato, 97% baza u ljudskom genomu ne tvori gene. On se zove

otpadnim DNK-a. Utvrđivanje nizova koji predstavljaju stvarne gene, a ne otpadi DNK moglo bi trajati desetljećima.

Genom čimpanze još uvijek nije utvrđen, a vjerojatno ni neće biti tijekom sljedećih godina. Dakle, trenutno ne raspolažemo stvarnom osnovom za znanstvenu usporedbu genoma čovjeka i čimpanze. Trenutno ne možemo reći: "Ovo su svi geni čimpanze, a ovo svi geni čovjeka" i govoriti o njihovim sličnostima ili razlikama.

Nadalje, valja nam imati na umu da geni utvrđuju samo aminokiseline, koje moraju biti međusobno povezane kako bi oblikovale molekule bjelančevine (ili drugih polipeptida). Drugim riječima, geni jednostavno proizvode sirovu molekularnu građu za konstrukciju tijela i tjelesnih funkcija.

Ne iznenađuje što su tijela ljudi i čimpanza sastavljena od otprilike istih molekularnih sastojaka. I ljudi i čimpanze žive u istim prirodnim okruženjima i u osnovi se hrane istom vrstom hrane. Stoga sličnost gena i molekularnih sastojaka ne isključuje konstrukciju. Proizvođači različitih vrsta automobila koriste se u osnovi istim sastojcima. Ustvari, pravi problem nisu sastojci, već raspoređivanje tih sastojaka u složene oblike koji zajedno djeluju u stvaranju djelotvornog stroja. Sirova građa u tvornicu može stići u obliku čelika, stakla, gume, plastike itd. Ali i radnici u tvornici moraju oblikovati i rasporediti tu sirovu gradu u automobil. Na sličan način i geni mogu točno označiti kako se ta sirova molekularna građa oblikuje, no još uvijek nije dokazano da geni točno označuju i kako se ta molekularna sirova građa organizira u tijelima čimpanzi i ljudi. Ne uspijemo li to nepobitno utvrditi, posve je razumno pripisivati sličnost DNK čimpanza i ljudi, kao i njihove složene tjelesne oblike, inteligentnoj konstrukciji.

Najnovija istraživanja provedena do objavljivanja ove knjige, upućuju na zaključak da se genomi ljudi i čimpanzi razlikuju za samo 1,5% (Travis, 2000.a). "Što taj broj znači? Trenutno to nitko ne može reći", piše John Travis u

Science News (2000.a, str. 236). S obzirom na tako malo razlika, teško je objasniti mnoge stvari - kao, primjerice, zašto je ljudski mozak dvostruko veći od mozga čimpanze (Travis, 2000.a, str. 237). S obzirom na to, sličnost DNK čovjeka i čimpanze za mnoge je evolucioniste problem koji iziskuje objašnjenje. Primatolog sa Sveučilišta Emory, Frans de Waal, kaže: "Većina nas ne vjeruje da se za samo 1,5% razlikujemo od majmuna.

Iznimno je važno da znamo što tih 1,5% radi." (Travis, 2000.a, str. 237).

Čini se da je potrebno nešto više od DNK za spajanje složenih struktura koje definiraju pojedine različite vrste. Posve je moguće da je to 'nešto' inteligentna konstrukcija.

Neki znanstvenici ističu da je ljudski kromosom 2, kako se čini, spoj kromosoma 12 i 13 čimpanze. To navode kao dokaz evolucije. No, činjenica da su se kromosomi možda spojili ne govori nam kako se to dogodilo.

Možda je njihovo spajanje bilo dio inteligentno isplaniranog sustava stvaranja različitih tjelesnih oblika sustavnom manipulacijom kromosoma.

Drugi znanstvenici ukazuju na postojanje 'pseudogena' kao dokaza evolucije.

Pseudogeni su produžeci DNK koji nalikuju genima, no ne djeluju kao geni. Naime, ljudski DNK sadrži produžetak DNK koji nalikuje genu koji u drugim životinjama proizvodi vitamin C. No, u ljudima nije aktivan.

Međutim, činjenica da je gen možda bio deaktiviran ne govori nam kako se to dogodilo. Možda je to bila posljedica djelovanja inteligentnog konstruktora.

Afrička Eva

Neki znanstvenici tvrde da genski dokaz pokazuje da su svi ljudi potekli od zajedničkog pretka, naime, od žene koja je živjela u Africi prije otprilike 200.000 godina. Njezini su se potomci potom rasprostranili svijetom, potiskujući hominide koji su ondje možda živjeli i ne križajući se s njima. Hominide su potom potisnuli neandertalci ili potomci

Homo erectusa nalik neandertalcima, koji su navodno napustili Afriku u prethodnom valu seobe, koji se dogodio prije 1 ili 2 milijuna godina.