4.   SUSRET SA SAI BABOM

Ono što sam saznao od taksiste je u meni stvorilo potpunu zbrku. Krenuo sam kako bih našao određenu vrstu spoznaje a našao se usred zbunjujućih obavijesti koje su dovodile u pitanje moje istine i čvrstinu mojih korijena. Zbog toga, moram priznati, nisam bio ni malo tužan: sve me više privlačilo, kao kad sam, kao dijete, ulazio u neku šumu ili pećinu u očekivanju da ću tko zna što pronaći.

Poslijepodne odlazim na Sai Babin daršan. Objašnjavaju mi da Sai Baba izlazi iz hrama i otprilike sedam minuta šeće pred sljedbenicima koji pružaju pisma sa molbama ili traže pomoć. To viđenje indijskih učitelja se naziva daršan. No da bi se ušlo u dvorište hrama u kojem se održava daršan potrebno je stati u red u nekoj vrsti otvorenog predsoblja. Prvi u redu izvlači iz vrećice broj i taj red ulazi prema izvučenom broju. Neki vrše neke čudne obrede kako bi dospjeli u red koji će prvi ući u dvorište. Jasno je da oni koji se nalaze u prvom redu mogu zauzeti strateški bolje položaje i imati Sai Babu „nadohvat ruke”. Ostali biraju red broj sedam ili devet ili tri, brojeve koji, prema nekoj tradiciji, donose sreću, pa su čak i božanski. Izvlačenje im skoro uvijek donosi razočarenje. Pričaju mi da neki, samo da bi dobili priliku da ih Sai Baba primi, služe u ašramu, radeći u kuhinji, uredima, knjižari; indijski učitelj uistinu onima koji služe na kraju njihovog boravka udjeljuje prijem. Osobe koje vrše nesebično služenje se nazivaju sevak.

Neki zapadnjaci sjedaju u lotosov položaj i padaju u neku vrst transa. Nikada nećete vidjeti istočnjaka da sjedi u tom položaju. Samo zapadnjaci osjećaju tu potrebu, misleći da je izvanjsko važnije od unutarnjeg. Drugi do smiješnosti oponašaju indijce koji imaju naviku do u beskraj pisati neku rečenicu u bilježnicu. Te su rečenice obično mantre, to jest zazivanje. Zapadnjaci oponašaju bez ikakvog razumijevanja. Ono što je egzotično ih privlači i daje im osjećaj da su različiti. Neki misle da je bez mantre nemoguć duhovni rast, drugi su uvjereni da je u današnje vrijeme mantra beznačajna, jer je Sai Babino prisutnost zamijenilo sve ostale instrumente.

Muškarci su svi odjeveni u bijelo, dok žene nose sari ili punjabi. To odijevanje u bijelo odijelo ili sari, kažu mi, je na izričit Babin zahtjev koji tako sprečava da nečija skupocjena odjeća dovodi u neugodnost one siromašne. Na ovaj su način svi sljedbenici jednaki i ne može se razlikovati nekog liječnika od seljaka, šefa od njegovog službenika, gazdu od sluge. No žene ipak uvijek nađu načina da se natječu birajući skupocjene vezene sarije.

Neki indijci mažu čelo pepelom kako bi iskazali želju i volju da nadziru svoj um i vlastite želje svedu na najmanju moguću mjeru. I ponovo zapadnjaci patetično oponašaju indijsku naviku a da uopće ne shvaćaju značenje i žele time samo privući pažnju ostalih, kao da kažu: „Ja sam čovjek potpuno posvećen duhovnom traženju!”.

Čini mi se da sam opkoljen fanaticima; ili su možda pogani? Zanimljivo je i da se samo zapadnjaci ponašaju na tako pretjeran način, jer su indijci vrlo povučeni, nisu egzibicionisti i svoju duhovnost žive vrlo jednostavno, čisto, i što je najvažnije, istinskije.

„Velika je privilegija biti primljen od Babe” objašnjava mi neki indijac.

„Ma nema li neki način da te Baba primi bez cijelog tog ceremonijala, izravno, da ne moraš čekati u tom redu?”.

Čini se da je indijac zaprepašten.

„Ne, ne, Baba zna koga treba zvati!”.

Neki mi zapadnjak objašnjava da Baba zapravo zove one kojima je najviše potreban, i navodi mi Babine riječi:

„Tko ide liječniku? Bolesnik ili zdrav čovjek? I tko traži više liječničku pomoć nego onaj tko je bolesniji i kome su potrebniji lijekovi?”

„Znači da nije baš velika prednost kada te Baba primi. To znači samo da ti je potrebna pomoć, da nisi u ravnoteži, da ti nešto nedostaje!”.

„Upravo tako”.

„Pa kako onda svi rade sve moguće samo da bi bili primljeni?”.

„Zato jer svi od nečega bolujemo i svima nam je potrebna njegova pomoć. Onome tko želi dostići Spoznaju, kome je bolesno dijete, kome poslovi idu loše, tko traži ženu, tko je očajan jer mu je žena pobjegla s drugim ili mu se dijete drogira, tko se želi pokazati, tko želi onaj osobni uspjeh koji nikada nije imao, koga žena gura da postane netko.

Ukratko, svi imamo nešto u čemu želimo da nam pomogne”.

„Čini se da vrlo dobro poznaješ mehanizam!”.

„U Puttaparthi dolazim od osamdesetih i svake godine provodim ovdje odmor. Dovoljno mi je vidjeti ga. Ako me još i primi, tim bolje. I meni je nešto potrebno: pomoć da bolje vršim svoje dužnosti i zauvijek se oslobodim ovog postojanja”.

„Meni na ovom svijetu i nije tako loše, da budem iskren. Želim samo znati nešto više od onog što općenito znamo”.

„I ja sam došao prvi puta u Puttaparthi s tom mišlju, a onda sam otkrio stvarnost svih stvari: uronio sam u Sai filozofiju shvatio da ovaj svijet nije naša stvarnost”.

„Želiš li reći da prije nisi bio siguran u postojanje drugačije stvarnosti a sada jesi?”

„Upravo tako”.

„A kako si otkrio da postoji ona drugačija stvarnost? Baba ti je kazao?”.

„Baba ti samo ukaže da postoji drugačija stvarnost. Onda je na svakom od nas da o tome razmislimo i iskusimo je. “

„Kako Sai Baba pokaže da postoji drugačija stvarnost, nevidljiva pa stoga i neopipljiva?”.

„Jednostavno! Kada se uvjeriš da njegova čuda nisu prijevara, da su stvarnost, da manipulira energijom kako mu se sviđa, da je vlasnik svega onog što je opipljivo, da svaku stvar može promijeniti tako da puhne u nju, pa i samom mišlju, tada moraš zaključiti da postoji nešto što mi ne poznamo. Drugim riječima, postoji stvarnost koja izmiče našem razumijevanju”.

„Ne radi li se možda samo o sugestiji? Jer Sai Baba bi mogao biti tako vješt da uvjeri u ono što nije stvarno. Spretni opsjenar te uvjeri da magarci lete!”.

„Zbog toga Sai Baba i kaže: Dođite i promatrajte i vjerovati čete tek kada vidite; a kada budete vidjeli idite i ispričajte samo ono u što ste sigurni: ni više ni manje”.

„Ti si ga vidio da praviti čuda?”

„Vidio sam ih već toliko da na mene ne ostavljaju više nikakav utisak. Taj čovjek ima moć koja prelazi našu moć poimanja”.

„Ma nisi li se mogao prevariti?”.

„Prvi puta sam i sam sebi postavio to pitanje. Onda sam vidio stvari koje nitko ne bi mogao osporiti. Vidio sam kako se promijenio prsten koji je moj prijatelj pet mjeseci nosio na prstu a Sai Baba ga je promijenio a da ga nije ni dotaknuo: samo je puhnuo u njega. Običan je prsten postao dragocjenost sa ogromnim dijamantom vrijednim… tko zna koliko”.

„Sai Baba dakle materijalizira i skupocjene stvari?”

„Kad bi htjeli izračunati vrijednost nakita koji materijalizira svake godine, jedan bi računar otišao u

tilt”.

„No kakvog smisla ima materijalizirati tako skupocjene predmete kad ih, pretpostavljam, nitko ne želi prodati?”.

„Materijalizacije imaju dva cilja. Prvi je nagrada onome tko od Sai Babe očekuje neku naročitu pažnju. No važnija je svrha to što predmet djeluje izravno ili neizravno na psihu, prisiljavajući je da neprestano misli na svoje duhovno traganje. Usredotočenost misli na jedan cilj uvijek donosi visoko djelotvorne rezultate”.

„Ako je to glavna svrha zašto materijalizira skupocjene predmete? Bio bi dovoljan i komad papira!”.

„Ustvari katkada i jeste tako, no ne možemo isključiti da određeno kamenje zrači naročitim zračenjem koje znanost potpuno ne poznaje. Tako onome tko je bojažljiv  materijalizira smaragd, onom tko traži spoznaju dijamant, i tako dalje. Onom tko je bolesniji, više daje. Neki su ljudi prepuni nakita koji im je Baba materijalizirao! Onaj tko pozna Sai Babino učenje ne želi ništa”.

„Upoznao sam gospođu koja mi je kazala da joj je Baba materijalizirao znatan broj stvari”.

„Biti će da ima nekih teškoća. Kada postoji fizička teškoća, kao u slučaju organske bolesti, Baba povremeno materijalizira neki predmet kojemu je svrha da drži bolest pod nadzorom. Ako je  teškoća psihičke naravi tada će materijalizacije biti malobrojne ili ih uopće neće biti. Sve o ovisi o stupnju potrebe da se osoba oporavi”.

„Te se osobe osjećaju silno nagrađenima tim predmetima koje im je Baba materijalizirao!”.

„Ali ti kažeš da bi se oni zapravo trebali osjećati loše! Vjerojatno najveći broj ljudi uopće nije shvatio značenje materijalizacija”.

„Je li tebi kada što materijalizirao?”

„Da, prvu mi je godinu materijalizirao prsten koji mi je bio od velike koristi. Danas mogu i da ga ne nosim. Moje su misli čvrsto usredotočene uz cilj. Da nisam imao prsten vjerojatno ne bi uspio meditirati na Boga od jutra do večeri kao što sada činim i ne bi se u svakom trenutku dana prisjećao cilja života i toga da na najbolji mogući način vršim svoju dužnost, služeći bližnje s ljubavlju. Bez njega bi još uvijek bio na stupnju divljaka”.

Osoba koja mi ovo pripovijeda je vrlo povučena, očigledno obrazovana i naobražena. Ne ponaša se i izražava poput onih koji su predamnom, iza mene i oko mene. Jasno mi je da k Sai Babi dolaze fanatici, očajnici, neuravnoteženi, ali i tragatelji, ozbiljne osobe, ljudi na svom mjestu. Kajem se što sam pomislio da se nalazim u gnijezdu fanatika. S druge strane, na svim takvim mjestima, u svim crkvama, i svim pokretima ima ozbiljnih osoba i neuravnoteženih, inteligentnih i luđaka, egzibicionista i mudraca.

Ne usudim se svog susjeda pitati što je po struci. Djeluje vrlo smireno, uravnoteženo i ozbiljno. U Europi sam susretao Sai Babine sljedbenike malo poremećene ravnoteže, pa mi je to možda dalo pogrešan dojam o ljudima koji dolaze ovamo.

Redovi su izabrani. Naš je broj tri. Moj mi susjed kaže da još imamo vremena naći dobro mjesto i tako i jeste.

Nađem se u drugom redu. Moj mi se drug smiješi.

„Imaš sreću za prvi puta!”

Ne osjećam ništa, pa ni onda kada Baba izlazi iz hrama i kreće prema ženama koje su uvijek odvojene od muškaraca. U Europi se priča da se pri pogledu na Sai Babu osjećaju čudne energije. Možda te energije postoje samo u umu onih koji kažu da ih osjećaju.

Vratovi se istežu sjedeći taj mali narančasti lik koji se lagano kreće mješavinom kraljevskog stava i velike skromnosti istovremeno.

Ispred mene, odvojena od ostalih sljedbenika, sjedi skupina bolesnika. Bolesni, ili oni koji ne mogu sjediti na zemlji poput indijaca, smiju sjediti na stolicama.

Ma tko je uistinu taj čovjek? pitam se. Mora imati nešto različito u sebi kad privlači milijune ljudi iz svih krajeva svijeta. No što?

Sai Baba poslije par minuta napušta dio gdje su žene i kreće prema nama. Muškarci pružaju ruke, ne znam da li ga s poštovanjem pozdravljaju kao što to čine indijci ili nešto mole. Baba zastaje pred verandom i nešto materijalizira za nekog čovjeka koji pred njim kleči. Zamahne rukom. Pretpostavljam da materijalizira vibhuti, prah o kojem njegovi sljedbenici tako mnogo pripovijedaju, no ne vidim dobro. vibhuti bi trebao imati neku čudnu moć, mada oni koji su ga analizirali tvrde da se radi o prahu sastavljenom od običnih prirodnih elemenata, kao kalij, magnezij i slično.

Moj se susjed sretno smiješi zbog tog čovjeka koji djeluje dirnuto, pa čak i zbunjeno. I on ima suze u očima. Zašto je tako raznježen? Je li možda sretan samo stoga što njegov učitelj vodi računa o njegovom problemu ili zbog nekog drugog sakrivenog razloga? Mirna i povučena dirnutost mog susjeda me navodi na razmišljanje.

Sai Baba ponovno kreće i sada dolazi ravno prema nama. Prijemi se činio tako sićušnim a sada  je ogroman. Vjerojatno zbog toga što mi sjedimo na zemlji a on stoji. Narančasta tunika duga do poda ga čini još

veličanstvenijim. Opisali su mi ga kao pomalo ružnog a meni je lijep, njegovo lice isijava upečatljivu mirnoću. Gleda me i smiješi mi se dok se približava. Traži li možda mene? Kada je izašao nisam osjećao ništa: ni dobro ni loše; nikakav osjećaj. Sada se, međutim, u meni nešto budi.

Sai Baba uzima neka pisma od ljudi pokraj nas i, a da menije ni pogledao, upita:

„Otkuda dolaziš?”. Kažem mu otkuda sam.

„Idi!”.

Malo sam zbunjen. Što znači to „Go!”.

Moj mi susjed kaže da moram ustati, otići na verandu i čekati dok Baba završi obilazak, a onda će me primiti.

„Idi, idi!”.

Puštam da Baba prođe, potom ustajem i idem, pomalo nespretno, prema verandi. Stariji mi gospodin pokaže gdje da sjednem. Malo pomalo dolaze i drugi, očigledno pozvani kao i ja. Žene pristižu s jedne, muškarci s druge strane. Muškarci posjedaju oko mene, i osjećam se umiren. Oni, kažem sam sebi, sigurno poznaju postupak; samo ću raditi što i oni, i biti će sve u redu.

Baba stiže nakon par minuta, zastaje da bi popričao sa ponekim studentom, a onda otvori vrata i uvede nas u malu sobicu.