SUSRET S MOREM

Vjetar je i dalje jačao i negdje oko osamdesetog meridijana uletjeli smo u jaku oluju. Koliko god bila neugodna, tek nakon te oluje ušli smo u pravi i konačni kontakt s vibracijom oceana.

Kada su se prve kapljice počele spuštati, bili smo gotovo veseli. Kiša je izvukla Bebeka

na palubu. Kao i ja, bio je u kratkim izrezanim trapericama. Kapljice su učestale i sklonili smo s palube nepričvršćene stvari i odjeću. Blagi vjetar se pojačao. Bob se prihvatio kormila, a ja sam preuzeo latinsko jedro. Zategnuo sam ga blago, razmišljajući da li da ga spustim, no odlučio sam da ga ipak ostavim donekle skraćenog da hvata jugozapadni vjetar koji je neprekidno jačao.

Uskoro,  nebo  se  zamračilo  dok  se  čaroban  osjećaj  mira,  misterije  i  topline  širio

oceanom. Čuli su se zvuci grmljavine s bljeskovima u daljini. Horizont se palio plavom, bijelom i crvenom bojom. Jedro se nadulo, brzina broda povećala dok gotovo nismo klizeći lebdjeli iznad koturajućeg, čelično sivog mora. Gusta pjena uzdizala se u zrak udarajući u naša vruća tjelesa, obasjavajući nam lica, dajući Bobu mističan izraz.

Sada je već gusto kišilo, more je kipjelo, a brod je teturao i poskakivao na vodi. Usprkos bočnoj struji, nismo gubili pravac. S jakim sjeverozapadnim vjetrom jedro je snažno vuklo, stroj je zujao pravilno i umirujuće, s obzirom na valove što su se lomili u suprotnom pravcu. Činilo se kao da klizimo dva puta brže od stvarne brzine broda.

Usprkos bučnim naletima mora, i subjektivno smo doživljavali tu plovidbu kao da se

odvijala gotovo u tišini.

Zvukovi i vjetar snažno su rasli, no ja sam osjećao neki veliki unutarnji mir, osjećaj usporavanja, kao da se u meni polako zaustavlja neki kotač zamašnjak.

Bebekovo ozbiljno lice osvijetljeno bljeskovima munje i mokro od pjene, apsorbirano u koncentraciji, isijavalo je neki unutarnji mir. Bob je mimo upravljao kormilom kao da se ništa ne događa. Ricky je već dva dana pijan ležao u kabini. Čo Čo se povukla u salon. Jack dolje kod stroja. Zakračunali su otvore, pripremivši se za oluju, i nestali.

Bob za kormilom, Bebek i ja na jedrima, Jack uz motor, a u nama neka čvrsta spremnost, gotovo želja da se sukobimo s bijesnim silama mora koje su nas od početka ignorirale. Da, tu smo, čekamo vas, ne treba nam vaša blagonaklonost, vi bogovi mora i vjetra, dođite da se ogledamo, dosta je bilo lažne ljubaznosti i prenavljanja. Sudjelovali smo sva trojica u tišini, u tom osjećaju kao da tonemo u neku nevidljivu tekućinu, ispuštali smo zrak iz pluća i smirivali se čekajući bitku. Tu i tamo pažnju bi nam privlačilo poput bujnog trbuha trudnice napeto jedro koje je odražavalo svjetlost munja što su iscrtavale brodsku siluetu na mrkom oceanu.

Poslije svih tih tjedana dosade i tetošenja bilo je ugodno osjećati oštre udare vjetra u lice, potočiće vode koji su se slijevali oko nogu, slušati bijesne krikove mora i oluje u žrvnju Indijskog oceana. Želio sam da se taj trenutak zaledi, razvuče u vječnost. Prepoznavao sam taj isti osjećaj u oštro iscrtanom Bebekovom licu. Osjećao sam se kao pomorac u Wagnerovoj operi, riješen da izazove prirodne elemente i sile, ploveći kroz ljutite fermentirajuće oblake, nepokolebljivo i odlučno.

Prokleti Holandez koji luta svijetom tražeći ženu koja će biti vjerna. Čuo sam završne Wagnerove akorde, dok se Senta baca sa stijene u bijesne valove, a njegov brod tone u kipući

horizont, doneseći konačno smirenje.

I onda je počelo. Naglo i neočekivano. Oštar vrisak prodorne bijelo plave vatre rasvijetlio je mračno poslijepodne, pretvarajući ga u svijetleći bijeli nadrealistički pejzaž. Jureći preko naših glava bljesak se sunovratio u valove, gaseći se kao da netko pritišće prekidač. Slijedio je trenutak ispunjen tamom i tišinom. Malo poslije udarila je gromoglasna eksplozija, tresući brod, lomeći jarbol poput slamke. Uz glasan prasak jarbol se srušio, a meni kao da je bilo drago. Sve se to događalo brže nego je bilo tko mogao reagirati. Krma se izdigla iz mora, Bob je beskorisno vrtio mrtvo kormilo, a brod se okretao u stranu primajući udarac prvog od masivnih valova što su uslijedili. Brod je klateći se posrnuo, nagnutom polupotopljenom stranom grabio je more i ispravljao se dok je val vode odnio jarbol i jedra. Pogledao sam jesu li Bob i Bebek još uvijek na palubi.

Bebek se čvrsto držao za odsječeni panj od jarbola, a Bob je urlao. Hvala nebesima za taj val koji nas je oslobodio jarbola, možda nam sad uspije okrenuti brod. No, kormilo je još uvijek bilo mrtvo, krma je lebdjela iznad vode, a propeler je urlao u prazno, sjekući zrakom. Odjednom, brod se zatresao od snažnog tupog udarca. Bacio me na pod i prema ogradi koju sam uhvatio u zadnji čas. Na tren pomislih da smo udarili o stijenu, no udarci su se ponavljali i ja shvatih apsurdnost moje ideje o stijeni u kilometrima dubokom Tihom oceanu. Ugledao sam Bebeka kako sa sjekirom u ruci juri preko palube vičući:

—Pomozi mi! Jarbol treba osloboditi spona. Udara nas!

Dovukao sam se do druge sjekire, zgrabio je i krenuo do Bebeka. Brod se počeo vrtjeti

u krug. Bilo je nemoguće držati ravnotežu i udarati sjekirom po prepletenim žicama koje su vukle jarbol u vodu.

—   Samo  da  smirim  brod!  -  vikao  je  Bob,  čekajući  da  se  krma  konačno  spusti.

Odjednom, propeler je zagrizao u vodu i kormilo se snažno zavrtjelo u središnju poziciju i udarilo Boba u glavu. Bob je zateturao. Mislio sam, odletjet će preko palube, no naglo se sabrao, zgrabio kormilo i zadržao ga.

—Brzo, brzo! — vikao je Bob. — Javi Jacku da nabije puni gas.

Otvorio sam okno i prenio komandu. Stroj je počeo vriskati od napora. Bob se borio s morem kako bi okrenuo pramac u smjeru valova. Na tren brod se smirio. Bila je to prilika da Bebek i ja konačno izvedemo tih nekoliko oštrih udaraca sjekirom o žice. Žice su prsle, jarbol se otkvačio i brod se nagnuo ustranu, zahvatio galone valova i onda naglo uspravio i zaokrenuo u vjetar.

—   Imam je, prokleta bila! Konačno je opet imam! — urlao je Bob, osjećajući da je brod opet pod kontrolom. Bebek se držao sidra s izrazom iskrenog trijumfa. Jack je otpustio gas, no svako popuštanje i brod bi počeo kliziti ustranu, gubeći pravac, otkrivajući bok.

—   Reci mu neka da gas, pa makar prsla! — vikao je Bob držeći taj spasonosni, jedini kurs izravno u vjetar. Brod se konačno okrenuo izravno u vjetar i krenuo naprijed.

Bebek je na trenutak nestao pod palubom vraćajući se odjeven u crveno gumificirano odijelo za oluje noseći još dva za mene i Boba. Tek tada shvatio sam koliko mi je hladno. Bebek je prihvatio kormilo i dodao nam odijela.

—Krenimo dolje da se odjenemo — rekao je Bob. — Čeka nas duga i naporna noć.

Još uvijek me nije napuštalo ushićenje. Tek kada sam ušao u kabinu, želudac mi se zgrčio, zavrtjelo mi se u glavi i počeo sam povraćati preko blijede Čo Čo San koja je šćućurena u uglu izgovarala nerazumljive molitve. Trebalo je mnogo napora i volje da sam se pribrao i odjenuo, i još više, dok sam se prisilio popiti toplu juhu iz termos—boce. Ponovo sam izašao na palubu zamijeniti Bebeka. Kao što je Bob predvidio, noć je bila dugačka i teška, no po izlasku na palubu, meni se vratila volja i samopouzdanje. Osjećao sam se dobro. Konačno sam se ogledao s morem, konačno se nešto dogodilo. Te je noći četiri puta vjetar mijenjao pravac. Nekih sat i pol Jack je držao stroj u punom gasu. Radio je kao mahnit. Zavrtao, oblagao je limom, lemio lemilicom, stiskao kliještima. Stroj je izdržao, no drvenarija

oko stroja pregrijala se i pred jutro počela tinjati. Nekoliko sati Čo Čo je nanosila mokre krpe, mijenjajući ih i ne dozvoljavajući da se drvo upali. Tek poslije izlaska sunca vjetar je nešto popustio i Jack je podesio stroj na 1000 okretaja. Zavijanje se smirilo i drvo je prestalo tinjati. Skuhali smo doručak, a kada su zrake sunca probile oblak opet smo uzeli kurs prema Indoneziji.

Prošlo je četrdeset dana otkako je Iran nestao s horizonta. Miris nove zemlje osjetio se u zraku dugo prije samog dolaska. Je li to uopće bio miris? Nepristran, vječni nepromjenjivi ocean je počeo umirati, slabio je i gubio svoj intenzitet. Ocean se razlikuje od mora. Proboj u jedno bezlično ništa. To ništavilo oceana možda je druga strana ništavila crnih rupa i pećina, no pećine su pune misterija, duhova, strave. Duša oceana je bezukusna, bezlična, ona djeluje skriveno, nenametljivo, to je voda, gola voda. Čudo je putovati po oceanu. Putujući na zemlji čovjek blago mijenja zvukove, mirise. No ocean je drugačiji. Realnost jedne kulture, jednog geografskog područja. Svi mirisi i zvukovi, cijela povijest, sadašnjost i budućnost neke zemlje tone u ništavilo. S jedne strane nestane Srednji Istok, i onda dugačak period Limbo — Asfodel - prolaz kroz čistilište, a sa druge strane izvire nešto novo. I onda, to uzbuđenje, što će to izroniti? Kada čovjek putuje cestom iz Jugoslavije preko Austrije, zna da će izroniti Njemačka, njegovo tijelo je već svim osjetilima pripremljeno za Njemačku. Putovanje u Grčku se razlikuje od putovanja u Njemačku. Put determinira cilj. No, s oceanom je drugačije. Put je uvijek isti. Putovanje u Australiju, Kinu, uvijek to bezlično ništa i onda odjednom vibracija zemlje koja dolazi.

Krvavo crveni zalasci sunca oko Indije, u blizini Indonezije promijenili su se u purpurno ljubičaste. Nekoliko dana prije pojave Malezijskog, kopna voda je počela mijenjati boju. Intenzivno plava mijenja se u zelenu. No, nije to bilo tamno gusto zelenilo Perzijskog zaljeva, već neko iskreće bjelkasto prozračno zelenilo s mnoštvom prštavih točkica... Indonezija! Još prije samog dolaska osjetio sam da se tu radi o dva mirisa, dva spleta boja, dvije različite vibracije. S jedne strane lepršavo prozračna zelena boja mora — vesela igra letećih riba i razigranih kornjača, a s druge prljavo—plava i uvijek pomalo prijeteća, crna boja neba.

U jednom trenu zrak čist, prozračan, nebo plavo, već u drugom zrak gust, nabit,

prijeteći i neko teško mračno sivilo boji more, zrak, dušu i nebo.

Tada još nismo bili svjesni te crne vibracije Indonezije. Primjećivali smo je, ali, nas je ipak više upila euforija skorašnjeg dolaska.

Noć prije nego što će se pojaviti kopno usnuo sam težak, naporan san, san u kojem se penjem na brdo, a noge mi neprekidno klize, zemlja mi se odranja ispod ruku, ja se uspinjem, uspinjem, sve više i više. San koji me muči već godinama.

Kopno su najavili galebovi. Doletjeli su, napravili krug i ponudili nam počasnu pratnju. Nad morem se nadvila ljubičasta maglica i vidljivost je pala na nekoliko kilometara. Stajali smo na palubi i čekali.

Maglica, šum broda i onda kopno. Pojavilo se naglo i nestalo kao striptizeta koja na sekundu pokazuje ogoljelu dojku, da bi je u slijedećem trenu opet sakrila, izazivajući prije nego što će se potpuno obnažati.

Vjetar bi načas napravio rupu u zavjesi, bljesnula bi udaljena zelena brda. Prozor bi se zatvorio i čuo se samo šum broda — zemlja! Je li to stvarno zemlja, ili samo san?

Kada se maglica konačno razrijedila, bili smo na dohvat obale. Tamnozelena, palmama

pokrivena brda izranjala su gotovo direktno iz vode odijeljena od mora beskonačnim pojasom svjetlosive obale. Prošli smo otočić Pahaitan i rt Kulon i plovili već duže vremena paralelno uz obalu a da toga nismo bili svjesni.

Obala nam se nalazila s desne strane, udaljena svega nekoliko stotina metara. Predio je bio nenaseljen, iz guste džungle dopirali su samo krikovi ptica. Crvenkasta boja mora ukazala je da ulazimo u plićake. Bili smo prisiljeni udaljiti se u sigurnije vode.

Plovili smo uz zapadni bok Jave prema malenom pristaništu Bantenu, nekih 70 km zapadno od Djakarte. Kada su se na plažama počele uočavati prve kuće i kada smo u daljini prepoznali obrise Bantena, počela je padati blaga, topla kišica. Obrisi grada postali su sve jasniji, već smo razaznavali kuće, dućane, automobile. Zemlja! Je li to stvarno zemlja? Od uzbuđenja gotovo mi je pozlilo. Osjećao sam neku ludu želju da iskočim s broda i odmah doplivam do obale.

Tamo, malo dalje, normalni kreveti koji se ne ljuljaju, svjež kruh, voće, tvrdo tlo pod nogama. Još samo malo. Hoću li izdržati? Proživljavajući isto to, Jack je povećao brzinu. Spustili smo jedro i istakli žutu zastavu — poziv za carinike. Kiša je još uvijek padala, no meni je bilo savršeno svejedno, još samo nekoliko metara i onda, konačno, udarac broda o kej. Taj udarac osjetio sam cijelim tijelom. Kao ošinut gromom stojim ukočen, dok Ricky nasmiješen veže brod. Bjelozubi carinik dolazi na palubu.

Zvukovi, automobili... Polako, polako počeh shvaćati da smo stigli.

—   Zemlja, konačno, zemlja! — urliknuo sam, iskočio na obalu i teturajući trčao lokvama natopljenim molom prema gradiću što ga je prala kiša.