SUSRET S KURDIMA

Ušli smo u Iran u potrazi za starim carstvom i tragovima Aleksandra, tražeći Darija, mudraca Zaratustru i druge mrtve, a našli smo živ narod, tih i miran, uhvaćen u vrtlogu događaja koje ne mogu shvatiti i za koje nisu krivi.

Već dva tjedna nalazimo se u Iranu. Danju sve zatvoreno. Ramazan — vjernici jedu

noću iza zatovrenih vrata, a navjernici — to je njihov problem. Tako je u gradovima.

Urbano stanovništvo u valu histerije, demonstracija, traži neku katarzu, neko čišćenje, pražnjenje. U neku ruku može ih se shvatiti. Lako je bilo živjeti rentijerski od prodaje nafte. Lako je bilo kupovati famozne projekte, nuklearne elektrane i fontane. Trošio se i bacao novac šakom i kapom, kupovalo se sve naj, naj... najbolje TV stanice, najbolji telefonsko— telegrafski sistemi, najbolji kamioni, autobusi, automobili, avioni... No, uz američke rakete i elektrane, dolazili su i američki tehničari, dolazila je i kultura Cola—Cole. A uza sve to veliki dio naroda je nepismen, nesposoban voditi ekonomski mehanizam izgrađen u duhu strane mu kulture. I onda, reakcija. Naviru strasti sa svim ekscesima koje takve situacije donose.

Nekome naviknutom na rentijerski život nagli prelaz, trzaj u realnost nije lako i bezbolno prihvatljiv. Iran traži izgubljeni identitet, zato se trza, traži povratak povjerenja u svoje vlastite snage, svoju vlastitu kulturu, a tu se pojavljuju i manipulatori ljudi gube dodir s realnošću i događaju se stvari koje ispunjavaju stupce svjetskih listova.

Ali taj Iran nije bio Iran koji nas je zanimao. Već tri dana čekamo u Tabrizu, u poluizgorjelom hotelu sa simboličkim imenom „Feniks”. Izabrali smo baš „prave zemlje i pravi trenutak” za filmove. Iran u vrtlogu revolucije i rata, a mi snimamo „istinu o čovjeku”?!

—Drugome vi to! — govore nam još od Turske.

—   Ali kud baš u Azerbajdžan, kud baš među Kurde? — pitaju. — Hoćete kulturu? Vozite u Perzepolisi snimajte trijumfalnu kapiju...

Dosta nam je i Taj Mahala i Eiffelovog tornja i Akropolisa. Objašnjavam golobradom arheologu Rezi da su sve te građevine već postale sterilnim simbolima, tisuću puta snimljenima, koji nas proganjaju s milijuna razglednica do te mjere da smo svi već ravnodušni.

Valja uhvatiti srž iranske povijesti i kulture kroz prikaze tradicionalnoga pečenja kruha,

kroz gradove i spomenike koji nisu turističke razglednice.

—Ali kud baš u Azerbajdžan? — pitaju nas. Muče ih ti Kurdi.

—   Želimo ići u Taht —i—Sulejman gdje je, navodno, rođen Zaratustra. Želimo snimati te prazne i napuštene dvorce i hramove poklonika religije bez boga. Htjeli bismo kroz te ruševine uhvatiti neku filozofijsku nit koja je formirala kulturu Irana prije najezde Arapa.

—Au, škakljive ideje — šapće Reza i nikako da dobijemo dozvolu.

Šesti dan u Tabrizu. Krećemo u cik zore, naravno, bez dozvole, bez vodiča, kao i do sada, kao i uvijek, pravac — brda Azerbajdžana. 150 kilometara izvan Tabriza skrećemo lijevo i silazimo sa ceste. Do Zaratustrinog rodnog mjesta i svetog napuštenog grada može se samo konjima, eventualno džipom. Samo takva mjesta nas zanimaju.

Slijedimo mapu Japanca Kašija, koja će se već isti dan pokazati netočnom. Deset kilometara nakon silaska sa ceste cijeli se ugođaj mijenja. Histerija i kaos kao da su rukom odsječeni. Evo nas u stvarnom Iranu. Prolazimo kroz sela, ljudi mašu, pozdravljaju nas.

Jest Ramazan, ali ne za putnika stranca, rekao je Muhamed, a ti ljudi iz Kurana stvaraju

politiku. Stojimo, vide da smo žedni i gladni, dolazi hrana i piće. Platiti? Niti govora!

—Taht—i—Sulejman, gdje je? — pitamo.

Ne znaju, vozimo dalje. Podne je, ulazimo u planine, cesta nestaje, no mi dalje slijedimo mapu. Sve je pod kontrolom, uvjerava me Bebek, dok mi se u mislima pojavljuje prva sumnja. Sela više nema, imamo još nekoliko kanistera benzina i nastavljamo vožnju.

Oko nas plavičasto purpurne planine, kao plameni valovi nekoga debeloga oceana. Raslinje je rijetko, ptica i životinja malo. Između valova planina smjestile se plohe obrađene zemlje, dakle, tu se živi i radi.

Spušta se večer. Pri vrhu sedla planinskog lanca pojavljuje se nekih stotinu magaraca. Siva im se tijela tresu u ritmu, dok se ljeskaju poput neke velike zmije hvatajući zadnje zrake zalazećeg sunca. Zaustavljam džip, vičem: „Divno!”, grabim kameru i snimam.

Uskoro smo na vrhu. Sunce zalazi i cijeli pejzaš kao da govori u duhu Zaratustre:

„Čujte i počujte ljudi, žene, vi koji ste blizu i vi koji ste daleko, govori vam Spitana Zaratustra, sluga vječne svjetlosti.” U ušima kao da čujemo Rikardovu muziku dok kamene planine blješte u sumraku. Snimam rolu za rolom, vičući:

—Divno, divno! Daj još jednu kutiju!

Spavamo u nekoj spilji i drugi dan nastavljamo put. Spuštamo se niz brdo i opet smo u ravnici. Negdje u daljini uzdiže se neko golemo gorje. Opet konzultiramo kartu i pretpostavljamo da je to gorje, ustvari, ono koje se nalazi na toj nerazumljivoj japanskoj karti. Opet vozimo cijeli dan. Gorje raste, vrhovi mu nestaju u oblacima, no nikako mu prići.

—   Nemam dobar feeling — govori Bebek. — Ovo je sve prestravično za Zaratustru. Što bi taj mudrac radio ovdje, u tim jezivim planinama?! Prije ćemo naći Babu Rogu nego Zaratustru.

No ja inzistiram. Uhvatio me neki čudni poriv, ne mogu natrag. Planine se stvarno doimaju stravično. Tek drugi dan pristižemo do podnožja.

Pred nama mrke surove klisure, obrasle sivim raslinjem i šumom. Oko svega neka

teška, depresivna omaglica, kao oblak surovosti i neprijateljstva.

I tu, dok smo stajali pred tim stravičnim brdima, te oklijevali krenuti u te gudure u kojima vlada zakon puške divljih Kurda, pomislih na legende o Enkiduu i Gilgamešu te se latih pjesama iz starih zapisa.

Divlji stanovnici gudura i planina napadat će i uništavati plodove i kulturu Babilona, sve dok Gilgameš i Enkidu ne riješe tajnu skrivenu u tim planinama. Prilaz njima čuva vilenjak Humbaba. I kako kazuje drugo pjevanje epopeje s ploče o Gilgamešu, božica stvaranja i rađanja Arura odluči da mudrome Gilgamešu stvori prijatelja da ga prati u divlje krajeve.

„Arura opra sebi ruke, glinu ostrugne i baci je i stvori Enkidua. Enkidua, divljeg sina prirode, jedna razuzdana djevojka zavede da dođe u Uruk, gdje se on i Gilgameš sprijatelje. I dok Gilgameš i Enkidu po planinama traže začaranu šumu, njihove majke, Arura i Rimat Belita, mole da im vrhovne sile blagoslove sinove koji dalekim putovima idu u borbu protiv strašnoga Humbabe, da ga ubiju i da istrijebe sve zlo u zemlji.”

Na  svom  putu  nailaze  na  zastrašujuće  ali  prekrasne  planine,  ispunjene  cedrovim

šumama. Dive se postojbini bogova i čuju gromoglas Humbabe. Zastravljeni su, boje se. No, Gilgameš razjašnjava da su sve te šume i planine — Humbaba.

Uzimam tekst u ruke i naglas čitam četvrto pjevanje babilonske knjige Ahmenida:

„Zariknu nebo, zatutnji zemlja, dan se ukoči, tama iz njega skoči. Zabljesnu munja, oganj se zapali...

Humbaba je pobijeđen. Junak čisti oružje, kiti se sjajnim odijelom i stavlja sebi krunu

na glavu. Tako je krasan da ga i sama božica Ištar želi za dragana.”

Bebek sluša, prošla ga lijenost i apatija. Spreman je da juri bilo kuda.

—Na Armagedon ako treba, stari! — viče.

Pali auto, daje gas i tjeramo gore. Spušta se magla, kotači se skližu. Džip stenje od muke dok se penjemo uz korito rijeke.

—Na Armagedon! — ponavlja Bebek. Daje još jači gas dok noć polako pada.

Mrak je. Nigdje puta niti staze. Palimo pomoćni reflektor. Opasno je voziti, no gladni

smo, strah nas je vukova i bandita, tražimo selo. Hodam prvi, biram neku stazu, a Borna iza mene lagano vozi.

Izlazi mjesec, skoro će ponoć i konačno — u daljini svjetla! Uskačemo u džip i pažljivo

vozimo prema svjetlosti.

No, dobrodošlice nema. Ušli smo u kurdsko selo, a Kurdi ratuju. Vojno vozilo, džip sa specijalnim reflektorima ulazi u selo! Zaboravili smo razmotriti stvari iz kurdske perspektive. Te seljake, muslimane, koji za vrijeme ramazana noću kuhaju i jedu, hvata panika. U tren oka sve se isprazni, nesta naroda, samo osamljene vatre još tinjaju, škripe pritvorena vrata neke štale.

—   Što sad? Shvatili smo našu grešku.

—   Gasi reflektor — kažem.

—   A što ako ugasim, možda pripucaju? Sada kad nas već drže vojnicima bolje da se na

taj način izvučemo.

Šaramo reflektorom, bučimo, zujimo gasom u „leru” i tjeramo što prije van. Iza nas prati svjetlo nekog vozila.

Jurimo kroz noć zaboravljajući na klisure. Dolazimo do litice planine, dalje vozilo ne može. Okrećemo se, slijede nas, zaključujemo, pale se svjetla. Približavamo se, čemu?

—   Gasi svjetla! — vičem. — Ne gasi, pali! Vozi lijevo, vozi desno, gasi, pali,  stani,

vozi!

Gasimo svjetla i naslijepo vozimo u šikaru, džip propada u neku rupu.

Iskačemo, bacamo granje po džipu, utrčavamo u potok i skrivamo se, svjetla promiču.

Strepimo kao zečevi u žbunju. Pored nas prolazi traktor šarajući reflektorom. Ne vide nas, odlaze.

Iscrpljeni tražimo gdje ćemo spavati. Posvuda mokro močvarno tlo; nalazimo malu

suhu čistinu. Sručimo se na zemlju, no san ne dolazi.

Nakon nekoliko nervozno popušenih cigareta mjesec probija oblake. Borna diže glavu i zuri u tamu. Slijedim mu pogled. Nekoliko metara dalje od nas, nekih dva metra visoki stolac, a na njemu ukočen kao kip — čovjek.

Nepomično sjedi i zuri u nas, mi u njega. Duh Humbabe — kažem.

—   Ne, Zaratustre — šapuće u šali Bebek, da blokira strah i šok. Gledamo tu pojavu, ona nas, i na koncu skupljamo hrabrost i prilazimo. Kako ste? — pitam na jeziku urdu.

Nekih pet minuta kasnije konačno uspostavljamo kontakt. Radi se o starcu koji nešto čuva. Ne pokazuje neprijateljske namjere. Preumorni smo da bismo tu nešto objašnjavali ili da bismo shvatili što on to radi i pripovijeda. Odlazimo natrag do pokrivača. Sve nam je svejedno, hoćemo samo spavati.

- Sinat, sinat — starac još uvijek uzvikuje, no nama je svega dosta, padamo u san. Ta noć bila je puna iznenađenja. Negdje pred jutro sanjam da oko nas jašu Indijanci na konjima i čuh topot kopita u galopu. U nekom polusnu shvatih da je taj san vezan uz neku zbilju. Pažljivo privirujem ispod pokrivača.

Oko nas ukrug naoružana skupina Kurda, pokazuju na nas, jašu i šute. Jašu uokrug po

močvarnom tlu, no ne zalaze na našu čistinu. Tiho govorim Bebeku:

—   Stari, budi se, frka je.

Bebek gunđa, guram ga nogom.

Stari, opkoljeni smo.

Borna polubudan ne registrira moje riječi. Ne dižući pokrivač gunđa: Pusti me spavati!

—   Stari, frka je.

Konačno me shvaća, no i dalje mrmlja:

—Evo ti gan u torbi od kamere. Rješavaj.

—Stari, ima ih deset i nose oružje — dalje ja svoje.

—Hoću samo spavati, ništa me se ne tiče.

Ta reakcija bila je, izgleda, pravi odgovor. Možda je baš to bio jedini način, pokriti se preko glave i zaspati, tako umorni. I na mene pređe ta ravnodušnost. Spavati, spavati i neka bude što bude, pokrih se po glavi. Utonuh u san i konjanika nesta.

Sunce je već visoko. Dižem se. Bebek spava kao zaklan. Nikoga nema, ni konjanika, ni starca, samo ta stolica na drvetu. Već sam poprimio istočno shvaćanje života i ne trudim se analizirati što se dogodilo. Slažem pokrivač, spremam stvari kad ugledah zmiju. Dignem kamen, zgnječim joj glavu i nastavim pakirati. Eto ti druge, opet dižem kamen, no ugledam i treću zmiju. Prošetah se uokolo i shvatih da se ovdje radi o zmijskom trgu, odnosno špici ili korzu. Odjednom shvatih zašto je stari sjedio na dvometarskom stolcu, zašto su Kurdi jahali uokrug. Budim Bebeka.

—Stari, brišimo odavde, ovo je neki zmijski majmunjak.

—Bebek se panično diže i brišemo.

Poslije smo analizirali stvar. Stari na stolcu drži neku stražu ili nešto čuva. Što i zašto, nismo ustanovili. Na stolcu je zbog zmija. Kurdi su vjerojatno došli i ustanovili da nismo ni vojska ni revolucionarna garda. Pošto se nije radilo o banditima, već o normalnim Kurdima, nisu imali razloga da nas napadnu, i otišli su. Stari nas je upozoravao da je tu neko zmijsko središte, i to bi bilo sve. Danas mi se čini kao neki san.

Za dana uđosmo u kurdsko selo. Ljudi gostoljubivi, nasmijani, a poglavar nas primi u

svoju kuću. Njegovi smo gosti, časti nas svime što ima. Kod njega provodimo noć.

Zanimljiv je taj život gorštaka. Žive u tim, od blata sazidanim kućama , žive kao prije tisuću godina. Ta gorja oduvijek bijahu postojbina nekakvih buntovnika i pobunjenika. Od starih vremena tu se skrivaju ljudi koji se na neki način ne slažu sa svijetom. Za razliku od onih iz Kapadokije, koji su samo htjeli da ih svijet pusti na miru, ovi, u ovom gorju, ne daju ni drugima mira. Razne civilizacije iz doline već milenijima pokušavaju pokriti to brdsko stanovništvo ali, ruku na srce, niti im brđani ne ostaju dužni. Od pamtivijeka na sudbinu i kulturu naroda iz ravnice Perzije, Mezopotamije, Babilona i drugih utjecali su ti gorštački narodi iz Iranskog gorja.

Kao i sve na svijetu, i ti gorštaci imaju svoju historijsku funkciju i pojavljuju se u različitim oblicima, u različitim zemljama.

„Na debele krave”, piše Platon „okomljuju se žilavi vuci s brda”. Zato preporučuje

Ateni da se ne oslanja samo na trgovinu, plaćeničku vojsku i lukavu politiku, jer će im se dogoditi ono što se dešava svakome tijelu čije salo privlači poglede gladnih.

Iz babilonskih spisa vidimo koliko su straha ulijevali ti gorštaci, čije su periodičke

eksplozije krvlju natapale doline.

Tu u Kurdistanu, uz ukusnu ovčetinu i kajmak, Bebek je zaradio dizenteriju što ga je mučila nekoliko dana. Blijed kao krpa ležao je uz našega domaćina, dok sam ja zdrav kao dren jurio za djecom, snimao nebo i na Bebekovo uzastopno polujalovo inzistiranje snimao i lijepe Kurdistanke.

U Taht turisti ne idu jer se cestom ne može doći. Arheolozi, ako idu, dolaze s vodičem i

ekspedicijom, na mazgama i konjima. U zemlju Zaratustre može se, navodno, ući i džipom, ali kako i gdje?

—Pa tamo nema ionako ništa osim oblaka, lijepih sunčevih zalaza i nešto ruševina —

govorila je djevojka u turističkom birou. — Pođite u Perzepolis, tamo su divne građevine, trijumfalne kapije, tamo su hoteli i aerodromi.

No ne putuju svi da bi vidjeli uživo turističke razglednice. Valjalo je snimiti ulaz u jednu drugu svijest. Zato putnik luta u tom bespuću, zastajkujući u selima i pitajući:

—   Zarduš zoraster arak kodta? Gdje je Zaratustrina zemlja?

Čovjek traži Zaratustru, a nalazi živ narod, topao i ugodan. Tu, u tim ljudima, u tim selima, skriva se još uvijek duh toga proroka. U zemlju Zaratustre ne dolazi se kao u Pariz ili u Beč, vlakom. Nigdje u Iranu ne piše: „Odavde počinje zemlja Zaratustre”. No, lutajući tim planinama, tražeći mu rodno mjesto, putnik najednom shvati daju je našao, da je ona već tu.

U zalazu sunca istinski je doživljaj te zemlje. Rađaju se misli, nadolazi ta zemlja, izlazi sama od sebe. Misli se formiraju same, kroz oblike tih kuća, kroz ritam hoda magarčića.