SUSRET S KARMOM - Rudolf Štajner

Susret s karmom
Predavanje, Dr.Rudolf Steiner
Beč, 8 veljače 1912,  GA 130

Prevod: Monte Christo 

Na kraju dva javna predavanja koja sam održao u ovome gradu, naglasio sam da na antropozofiju ne bi trebalo gledati kao na teoriju ili puku znanost, niti kao znanje u uobičajenom smislu. To je prije nešto što iz pukog znanja i teorije izrasta iz naših duša u neposredan život, u eliksir života. Na taj način, antropozofija nam ne daje samo znanje, već primamo i snage koje nam pomažu na našim svakodnevnim životima tijekom fizičke egzistencije kao i u ukupnom životu kojeg provedemo tijekom fizičke egzistencije i ne-fizičke egzistencije između smrti i novog rođenja. Što više doživljavamo antropozofiju kao nešto što nam donosi snagu, podršku i obnovu životnih energija, to je više razumijemo.

Nakon što ovo čuje, netko može pitati, “Ako će nam antropozofija donijeti okrjepu u životu, zašto moramo stjecati toliko onog što izgleda kao teoretsko znanje? Zašto nam se relativno dosađuje na našim sastancima ogranaka s opisima prijašnjih planetarnih evolucija naše Zemlje? Zašto moramo učiti o stvarima koje su se davno odigrale? Zašto se moramo upoznati s intimnim i suptilnim zakonima reinkarnacije, karme i tako dalje?”

Neki ljudi mogu vjerovati da im se nudi samo još jedna znanost. Ovaj problem, koji nam se nameće, zahtijeva da eliminiramo sve lake i jednostavne pristupe u odgovaranju na njega. Moramo se pažljivo upitati da li, postavljajući to pitanje, ne unosimo u njega nešto od ležernog načina života što se manifestira kada nerado učimo i stječemo nešto na duhovan način. To je za nas nelagodno iskustvo i prisiljeni smo pitati se da li nešto od tog stava nelagode možda ne nalazi svoj izraz u pitanju koje je postavljeno. Tako smo, vođeni da vjerujemo da se najviši cilj koji nam antropozofija može ponuditi može dosegnuti lakšim putovima nego onima koji smo mi poduzeli kroz našu vlastitu literaturu.

Često se kaže, gotovo nonšalantno, da čovjek treba samo upoznati sebe, da sve što treba napraviti da bi postao antropozof je da bude dobar. Da, to je duboka mudrost znati da je biti dobra osoba jedan od najtežih zadataka, i da na putu pripreme ništa u životu ne zahtijeva više nego realizacija ovog ideala da se bude dobar. Problem samospoznaje, međutim, ne može se riješiti brzim odgovorom, kako su mnogi skloni vjerovati. Dakle, danas, baciti ćemo svijetlo na neka od pitanja koja su se pojavila. Zatim ćemo vidjeti kako nas antropozofija ispunjava, čak i samo nastupom, kao učenje ili kao znanost, ali da također nudi u eminentnom smislu put prema samospoznaji i onome što možemo zvati hodočašće prema tome da postanemo dobra osoba. Da bi to napravili moramo sa različitih gledišta razmotriti kako antropozofija može u životu biti plodonosna.

Uzmimo specifično pitanje koje se ne tiče znanstvenog istraživanja, već svakodnevnog života — pitanje koje nam je svima poznato. Kako možemo naći utjehu u životu kada na ovaj ili onaj način moramo patiti, kada u životu ne nalazimo zadovoljstvo? Drugim riječima, upitajmo se kako antropozofija može pružiti komfor i utjehu kada je to zaista potrebno. Očito, ono što se ovdje može reći u općim terminima mora se uvijek primijeniti na nečiji vlastiti individualni slučaj. Ako se predaje mnogim ljudima, može se govoriti samo uopćeno.

Zašto trebamo komfor, utjehu u životu? Zato što možemo biti tužni zbog brojnih događaja, ili zato što patimo kao rezultat boli koja nam je nanesena. Prirodno je da, najprije, čovjek reagira na bol kao da se iznutra buni protiv nje. Pita se zašto mora trpjeti bol. “Zašto mi je nanesena ova bol? Zašto moj život nije uređen na takav način da ne trpim bol, da sam zadovoljan”? Na ovo se pitanje može zadovoljavajuće odgovoriti na osnovu pravog znanja u vezi prirode ljudske karme, ljudske sudbine. Zašto patimo u svijetu? Ovdje mislimo na vanjsku kao i na unutarnju patnju koja se javlja u našoj psihičkoj organizaciji i ostavlja nas neispunjenima. Zašto se susrećemo s takvim iskustvima koja nas ostavljaju nezadovoljnima?

U izvršavanju zakona karme, otkriti ćemo da su osnovni razlozi za patnju slični onom što se može opisati slijedećim primjerom koji se odnosi na običan život između rođenja i smrti. Recimo da je mladić do svoje osamnaeste godine živio na račun svog oca. Zatim otac gubi sav imetak i bankrotira. Mladi čovjek sada mora naučiti nešto vrijedno i potruditi se da podržava sebe. Kao rezultat, život ga je pogodio s bolom i oskudicom. Sasvim je razumljivo da ne reagira sa simpatijama na bol kroz koju mora proći.

Sada pogledajmo period kada je dosegnuo dob od pedeset. Pošto je, spletom događaja, morao sebe obrazovati u ranoj dobi, postao je pristojna osoba. Pronašao je pravo uporište u životu. Shvaća zašto je negativno reagirao na bol i patnju kada su ga u početku pogodile, ali sada mora o tome razmišljati drugačije. Mora sebi reći da mu patnja ne bi bila došla da je već bio stekao osjećaj zrelosti — barem, u ograničenom stupnju u kojem ga osamnaestogodišnjak može steći. Da nije bio unesrećen bolom, ostao bi bio dobar ni za što. Bol je bila ta koja je transformirala njegove mane u pozitivne sposobnosti. Treba zahvaliti boli da je postao drugačiji čovjek u periodu od četrdeset godina. Što je tada stvarno dovedeno zajedno? Njegove mane i njegova bol su dovedene zajedno. Njegove mane su stvarno vidjele bol da bi njegova nezrelost mogla biti transformirana u zrelost.

Čak i jednostavno razmatranje života između rođenja i smrti može dovesti do ovakvog gledanja. Ako gledamo na ukupnost života, međutim, i ako se suočimo s našom karmom kako je objašnjeno na predavanju prije dva dana, doći ćemo do zaključka da je sva bol koja nas pogodi, sva patnja koja nam dođe na put, takve prirode da je bila tražena od naših mana. Daleko najveći dio naše boli i patnje je tražen od nesavršenosti koju smo donijeli preko od ranijih inkarnacija. Pošto te nesavršenosti imamo unutar nas, postoji u nama mudriji čovjek nego smo mi sami koji bira put boli i patnje. To je, zaista, jedno od zlatnih pravila života da svi u nama nosimo mudrijeg čovjeka nego smo to mi sami, mnogo mudrijeg čovjeka. Onaj kojem kažemo, “Ja,” u običnom životu je manje mudar. Ako bi to bilo prepušteno ovoj manje mudroj osobi u nama da biramo između patnje i radosti, on bi bez sumnje izabrao put prema radosti. Ali mudriji čovjek je onaj koji vlada u dubinama naše podsvijesti i koji ostaje nedostupan običnoj svijesti. On odvraća naš pogled sa lake zabave i pali u nama magičnu snagu koja traži put boli bez da mi to stvarno znamo. Ali što se misli s riječima: Bez da mi to stvarno znamo? Znači da mudriji čovjek u nama prevlada manje mudrog. On uvijek radi na takav način da su naše mane vođene do naše boli i čini nas da patimo jer sa svakom unutarnjom i vanjskom patnjom eliminiramo neku od naših grešaka i postajemo transformirani u nešto bolje.

Malo se postiže ako netko pokuša razumjeti ove riječi teoretski. Mnogo više se može steći kada netko u životu stvara svete trenutke tijekom kojih je voljan koristiti svu svoju energiju u naporu da ispuni dušu s živim sadržajem ovakvih riječi. Uobičajeni život, sa svim svojim radom, pritiskom, gungulama i obvezama pruža za to malo šanse. Kod takvog stanja stvari, nije uvijek moguće ušutkati manje mudrog čovjeka u nama. Ali kada kreiramo sveti trenutak u životu, koliko god da može biti kratak, tada možemo reći, “Ostaviti ću po strani prolazne učinke života; Moju patnju ću vidjeti na takav način da osjećam kako je mudar čovjek u meni bio od njih privučen magičnom snagom. Shvaćam da sam sebi nametnuo određeno iskustvo bola bez kojeg ne bi prevladao neke od mojih mana”. Obuzeti će nas osjećaj blažene mudrosti koji čini da osjetimo da čak i ako se svijet čini ispunjen patnjom, to je, ipak, zračenje čiste mudrosti. Ovakav stav je jedan od plodova Antropozofije na dobrobit života. Ovo što je rečeno može, naravno, biti zaboravljeno, ali ako to ne zaboravimo, već redovito prakticiramo ovakve misli, postati ćemo svjesni činjenice da smo planirali sjeme u našoj duši. Što smo koristili da doživimo osjećaje tuge i stav utučenosti biti će transformirano u pozitivan stav prema životu, u snagu i energiju. Iz tih svetih trenutaka u životu roditi će se harmoničnije duše i jače osobnosti.

Sada možemo prijeći na drugi korak u našem doživljaju. Antropozof može biti odlučan da poduzme ovaj drugi korak tek nakon što se mnogo puta suočio s pogledom na njegove patnje na upravo opisani način. Iskustvo koje sada može biti pridodano sastoji se od gledanja na nečije radosti i na sve što se u životu događa putem sreće. Onaj tko se može suočiti sa sudbinom bez predrasuda i kao da je zaista sam želio svoje patnje, naći će se suočen s čudnom reakcijom kada gleda na svoju radost i sreću. S njima se ne može suočiti na isti način kako se suočio s patnjama. Lako je vidjeti kako netko u patnji nalazi utjehu. Onaj tko ovo ne vjeruje samo se treba izložiti iskustvu.

Teško je, međutim, izaći na kraj s radošću i srećom. Koliko god mogli prihvatiti stav da smo željeli našu patnju, kada isti pristup primijenimo na radost i sreću, ne možemo nego sramiti se sebe. Biti će doživljen duboki osjećaj srama. Jedini način da prevladamo taj osjećaj je da shvatimo da mi sami nismo onaj tko nam je dao našu radost i sreću kroz zakon karme. To je jedini lijek pošto, inače, osjećaj srama može postati toliko jak da nas praktično uništava u našim dušama. Olakšanje se jedino može naći ako mudrijeg čovjeka u nama ne pravimo odgovornim da nas je vodio prema našim radostima. S ovom mišlju, osjećamo da smo pogodili istinu, jer će osjećaj srama nestati. Činjenica je da nam naša radost i sreća dolazi u životu kao nešto što nam je poklonjeno, bez našeg sudjelovanja, mudrim božanskim vođenjem, kao nešto što moramo prihvatiti kao milost, kao nešto što će nas ujediniti s univerzumom. Sreća i radost trebaju na nas imati takav učinak u svetim trenucima u našim životima i u našim intimnim satima introspekcije da ih trebamo doživjeti kao milost, kao milost božanskih snaga svijeta koje nas žele primiti i koje nas, takoreći, ugrađuju u njihovo biće.

Dok nas naša bol i patnja vodi do samih sebe i čini nas iskrenije svojima, kroz radost i sreću, ako ih smatramo za milost, razvijamo osjećaj koji se može opisati jedino kao biti blaženo ugrađen u božanske sile i snage svijeta. Jedini opravdani stav prema sreći i radosti je onaj zahvalnosti. Nitko neće razumjeti radost i sreću u intimnim satima samospoznaje ako ih pripisuje svojoj karmi. Ako uključuje karmu, čini grešku i podložan je slabljenju i paralizi duhovnog u njemu. Svaka misao u smislu da su radost i sreća zasluženi u stvari nas slabe i paraliziraju. Tu činjenicu može biti teško razumjeti jer svatko tko priznaje da mu je bol nanesena od svoje vlastite osobnosti očito očekuje i da je svoj vlastiti gospodar također i u odnosu na radost i sreću. Ali jednostavan pogled na život može nas naučiti da radost i sreća imaju snagu gašenja. Nigdje taj efekt gašenja od radosti i sreće nije bolje opisan nego u Goetheovu Faustu u riječima, “I tako sam teturao od želje do užitka. A kod užitka sam opečen željom”. Jednostavna refleksija na utjecaj osobnog zadovoljstva pokazuje da je u njemu nerazdvojno nešto što nas čini da teturamo i umrljamo naše pravo biće.

Ovdje se ne propovijeda protiv uživanja, niti poziv koji ukazuje na praksu auto-torture, niti na štipanje s užarenim kliještima, ili slično. Ako netko na pravi način prepoznaje situaciju, to ne znači da od nje treba bježati. Nikakav bijeg se, dakle, ne sugerira, već tiho prihvaćanje radosti i sreće kada god se pojave. Moramo razviti unutarnji stav da ih doživljavamo kao milost, što više to bolje. Time sebe uranjamo više u božanstvenost. Prema tome, ove riječi nisu kazane da bi propovijedale asketizam, već da bi probudile pravo raspoloženje prema radosti i sreći.

Ako se misli da radost i sreća imaju efekt paraliziranja i gašenja, i da bi prema tome čovjek od njih trebao bježati, tada bi promovirali ideal lažnog asketizma i auto-torture. U tom bi slučaju, čovjek, u stvari, bježao od milosti koja mu je dana od bogova. Auto-tortura prakticirana od asketa, redovnika i redovnica nije ništa drugo osim kontinuirane pobune protiv bogova. Ona nas odvraća od toga da osjetimo bol kao nešto što je došlo kroz našu karmu. U radosti i sreći, možemo osjetiti da se božansko spušta k nama.

Neka nam radost i sreća budu znak kako su nas bogovi blizu privukli, i neka naša bol i patnja budu znak koliko smo udaljeni od toga što bi trebali postati kao dobra ljudska bića. To je temeljni stav prema karmi bez kojeg stvarno ne možemo u životu ići naprijed. U onom što nam svijet daruje kao dobrotu i ljepotu, moramo zamisliti svjetske snage o kojima se govori u Bibliji, “I pogledao je na svijet i vidio da je bilo dobro”. Ali podjednako kao što doživljavamo bol i patnju, moramo prepoznati što je čovjek napravio od svijeta tijekom evolucije, koji je izvorno bio dobar svijet, i što moramo pridonijeti prema njegovu poboljšanju odgajajući se da se s bolom nosimo sa svrhom i energijom.

Ono što je sada opisano su dva načina suočenja s karmom. U određenoj mjeri, naša karma se sastoji od patnje i radosti. Na ispravan način se povezujemo s karmom kada je smatramo kao nešto što smo zaista željeli i kada naše patnje i radosti možemo suočiti s odgovarajućim razumijevanjem. Ali osvrt na karmu se može proširiti i dalje, što ćemo napraviti danas i sutra.

Karma ne pokazuje samo ono što je povezano s našim životima na radostan ili bolan način. Već kao rezultat djelovanja karme, tijekom naših života susrećemo mnoge ljude s kojima se slabo poznajemo, i ljude s kojima smo na razne načine povezani tijekom dugih perioda naših života kao rodbina i prijatelji. Susrećemo ljude koji ili direktno uzrokuju naš bol, ili kao rezultat nekog udruživanja koje je otišlo u opstrukcije. Susrećemo ljude koji su korisni, ili kojima mi možemo biti korisni. Ukratko, mnoge veze su moguće. Ako će učinci karme, kako je opisano prekjučer, postati plodonosni, tada moramo prihvatiti činjenicu da mudriji čovjek u nama želi određena iskustva. On traži osobu koja kao slučajno priječi naš put. On je onaj koji nas vodi do drugih ljudi s kojima smo upetljani na ovaj ili onaj način. Što stvarno vodi ovog mudrijeg čovjeka u nama kada želimo sresti ovu ili onu osobu? Na čemu se on zasniva? U odgovoru, moramo reći da smo je željeli sresti jer smo je prethodno već sreli. To se možda nije dogodilo u zadnjem životu; moglo se dogoditi mnogo ranije. Mudriji čovjek u nama vodi nas do te osobe jer smo s njom imali posla u prethodnom životu, ili zato jer smo se na ovaj ili onaj način zadužili. Vođeni smo do te osobe kao zaista pomoću magije.

Sada dosežemo raznovrsnu i zapetljanu oblast koja se može pokriti samo općenito. Naznake ovdje potječu iz vidovitog istraživanja. Mogu biti korisne za svakog pošto se mogu primijeniti na mnoge posebne situacije.

Mogu se napraviti čudna promatranja. Svi smo doživjeli ili primijetili kako, prema sredini naših života, uzlazna linija rasta postepeno se naginje da postane silazna linija, i naše mladenačke energije počinju opadati. Prolazimo vrhunac i onda se krećemo prema dolje. Ta točka promjene je negdje u našim tridesetima. To je također vrijeme u našim životima kada živimo najintenzivnije na fizičkom planu. U vezi toga, možemo postati plijen iluzije. Događaji koji od djetinjstva prethode ovom vrhuncu doneseni su s nama u ovo utjelovljenje. Oni su, takoreći, izvučeni iz prethodne egzistencije. Snage koje smo zajedno s nama donijeli iz duhovnog svijeta sada su smještene izvan nas i korištene za oblikovanje naših života. Te snage su istrošene kada dosegnemo ovu srednju točku.

U razmatranju silazne krivulje naših života, opažamo lekcije koje smo naučili u školi života, koje smo akumulirali i ponovili. One će biti uzete dalje u slijedeću inkarnaciju. To je nešto što nosimo u duhovni svijet; prethodno smo, uzeli nešto iz njega. To je vrijeme kada smo potpuno angažirani na fizičkom planu. Potpuno smo upleteni u sve što nam dolazi iz vanjskog svijeta. Prošli smo naš period pripreme; potpuno smo predani životu i moramo s njim izaći na kraj. Bavimo se sobom, ali smo primarno okupirani uređenjem našeg okruženja za sebe, i u nalaženje pravog odnosa prema svijetu u kojem živimo. Ljudske sposobnosti koje traže odnos prema svijetu su naša moć razmišljanja i onaj dio našeg voljnog bića koji je kontroliran od razuma. Ono što je dakle aktivno u nama duhovnom je svijetu strano, on se iz nas povlači i zatvara. Istina je da smo u sredini naših života najudaljeniji od stvarnosti duha.

Okultno istraživanje ovdje otkriva značajnu činjenicu. Ljudi s kojima se susrećemo, i pravimo poznanstva u srednjem periodu naših života su zanimljivo baš oni ljudi s kojima smo bili upleteni tijekom perioda ranog djetinjstva u jednoj od naših prethodnih inkarnacija. Utvrđena je činjenica da, u pravilu, premda ne uvijek, u srednjem periodu naših života susrećemo, kao rezultat karmičkog vodstva, upravo one ljude koji su jednom bili naši roditelji. Malo je vjerojatno da u ranom djetinjstvu srećemo ljude koji su jednom bili naši roditelji. To se događa sredinom života. To može izgledati čudna činjenica, ali to je tako kako je. Kada pokušamo primijeniti ovakva pravila na životno iskustvo, i u skladu s tim usmjerimo i naše misli, tada mnogo možemo naučiti. Kada osoba u dobi od oko trideset uspostavi odnos s drugom, bilo preko spone ljubavi ili prijateljstva, ili kada su uključene u konflikt, ili u bilo koje drugo iskustvo, mnogo više ćemo razumjeti o tom odnosu ako hipotetički razmotrimo da je osoba jednom mogla biti povezana s drugom kao dijete s roditeljem.

Preokrenuvši ovu vezu, otkrivamo još jednu izvanrednu činjenicu. Upravo ljudi s kojima smo bili udruženi u našem ranom djetinjstvu, kao što su roditelji, sestre i braća, suigrači i drugi kompanjoni, u pravilu su baš ljudi koje smo u prethodnoj ili jednom od naših prethodnih inkarnacija susreli oko naše tridesete godine. Ti se ljudi često pojavljuju kao naši roditelji, sestre ili braća u sadašnjoj inkarnaciji.

Zanimljivo kako nam može izgledati na početku, pokušajmo to primijeniti na život. Iskustvo života postaje prosvijećeno ako ga pogledamo na ovaj način. Možemo, naravno, pogriješiti u našoj spekulaciji. Ali ako, u usamljenim satima, pogledamo na život tako da je ispunjen sa značenjem, možemo doći do dosta toga. Očito, ne smijemo složiti karmu prema sviđanju; ne smijemo izabrati ljude koji nam se sviđaju i pretpostaviti da bi mogli biti naši roditelji. Predrasude ne smiju falsificirati stvarne činjenice. Shvaćate opasnost kojoj smo izloženi i mogu se uvući mnoga pogrešna shvaćanja. Moramo naučiti ostati otvorena uma i objektivni.

Sada bi mogli pitati kakav je odnos s ljudima koje srećemo tijekom padajuće krivulje naših života. Otkrili smo da na početku naših života, susrećemo ljude s kojima smo se upoznali tijekom srednjeg perioda prethodnog života, dok sada sredinom naših života, prepoznajemo one s kojima smo bili spetljani početkom prethodnih egzistencija. Ali što sa periodom našeg silaznog života? Odgovor je da smo mogli biti vođeni do ljudi s kojima smo bili uključeni u prethodnom životu, ili možda s njima još nismo bili uključeni. Oni su bili povezani s nama u prethodnom životu ako ih srećemo u posebnim okolnostima koji se pojavljuju u odlučujućim trenucima života, kada nas, na primjer, gorko razočaranje suočava s ozbiljnom kušnjom. U takvoj situaciji, po svoj prilici tijekom drugog perioda naših život susrećemo ljude s kojima smo prije bili povezani. Time se uvjeti pomiču i iskustva kojima je uzrok u prošlosti mogu biti riješena.

Karma djeluje na mnoge načine i ne može se ugurati u konačne obrasce. Ali u pravilu, može se reći da tijekom druge polovine naših života susrećemo ljude s kojima karmičke veze koje se počinju plesti ne mogu biti riješene u jednom životu. Recimo da smo u prošlome životu nekome prouzročili patnju. Lako je pretpostaviti da će nas mudriji čovjek u nama u slijedećem životu voditi natrag do te osobe kako bi mogli izjednačiti štetu koju smo napravili. Ali životni uvjeti ne dozvoljavaju uvijek da sve bude izjednačeno, već možda samo dio. Time su stvari zakomplicirane, i postaje moguće da takav ostatak karme može biti ispravljen u drugoj polovini života. Gledajući na ovaj način, naše veze i komunikaciju s drugim ljudima smještamo u svijetlu karme.

No postoji nešto drugo što možemo uzeti u obzir tijekom karme. To je ono što sam na svoja dva nedavna javna predavanja nazvao proces sazrijevanja i stjecanje životnih iskustava. Ove izraze bi trebalo koristiti s krajnjom umjerenošću. Možemo uzeti u obzir proces s kojim postajemo mudriji. Naše pogreške nas mogu učiniti mudrijim i za nas je zbilja najbolje kada se to dogodi jer tijekom našeg života nemamo često šansu vježbati mudrost. Iz tog razloga, zadržavamo lekcije koje smo naučili iz naših grešaka kao snagu za budući život. Ali što je zaista mudrost i životno iskustvo koje možemo steći?

Jučer sam ukazao na činjenicu da naše ideje ne mogu odmah biti prenijete iz jednog života u drugi. Ukazao sam na činjenicu da čak i genij kao Platon nije mogao prenijeti ideje svog uma u novu inkarnaciju. Sa sobom nosimo naše voljne i duševne snage, ali naše ideje su nam u svakom životu iznova dane, baš kao i sposobnost govora. Veći dio naših ideja živi u govoru. Većina naših ideja je izvučena iz naše sposobnosti da se izrazimo u jeziku. Ideje koje zamislimo u vrijeme između rođenja i smrti uvijek su povezane s ovom određenom zemaljskom egzistencijom. Pošto je to tako, točno je da će naše ideje uvijek zavisiti o gdje i kada naše inkarnacije, bez obzira koliko smo ih proživjeli. Naše bogatstvo ideja je uvijek izvučeno iz vanjskog svijeta, i zavisno od načina na koji nas je karma smjestila u rasu, obitelj i govornu povezanost.

U našim idejama i konceptima mi zaista ništa o svijetu ne znamo osim onog što zavisi o karmi. S time je mnogo rečeno. To znači da je sve što možemo znati u životu i steći u obliku znanja nešto sasvim osobno. Nikada ne možemo nadmašiti osobni nivo s obzirom na sve što možemo steći u svakodnevnom životu. Mi nikada ne stižemo daleko kao mudriji čovjek u nama, već uvijek ostajemo s manje mudrim čovjekom. Ako netko vjeruje da može, sam, znati više o svom višem ja iz opservacija u vanjskom svijetu, vođen je svojom lijenošću u nestvarni svijet. Time ne kažemo ništa manje nego da ne znamo ništa o našem višem ja kao rezultat onog što stječemo u životu.

Kako možemo doći do razumijevanja o našem višem ja; kako dolazimo do takvog znanja? Da bi pronašli odgovor, moramo se upitati jednostavno pitanje, “Što zaista znamo”? Najprije, znamo ono što smo naučili iz iskustva. Znamo to i ništa drugo. Svatko tko želi upoznati sebe i ne shvaća da u svojoj duši ne nosi ništa drugo osim zrcaljenja vanjskog svijeta može sebe obmanuti vjerovanjem da svoje više ja može pronaći introspekcijom. Ono što nalazi unutra, međutim, nije ništa drugo osim onog što je ušlo izvana. Za tromost mišljenja nema mjesta u ovoj potrazi. Tako se moramo propitati o višim svjetovima u koje je naše više ja ugrađeno, i time učimo o raznim inkarnacijama Zemlje i slici svijeta opisanoj od duhovne znanosti.

Baš kao što pokušavamo razumjeti dušu djeteta u odnosu na njegove vanjske životne uvjete ispitujući djetetovo okruženje, tako se moramo pitati kakvo je okruženje višeg ja. Duhovna nam znanost daje uvid u svjetove u kojima naše više ja živi svojim izvještajima o evoluciji Saturna i svim njegovim tajnama, evoluciji Mjeseca i Zemlje, o reinkarnaciji i karmi, o devachanu i kamaloki, i tako dalje. To je jedini način na koji možemo učiti o našem višem ja, o onom ja koje se širi izvan fizičkog plana. Onaj tko odbija prihvatiti te tajne razigran je kao mala maca u odnosu na sebe. Ne može se maženjem i milovanjem otkriti božanski čovjek u nama. Jedino ono što je doživljeno u vanjskom svijetu spremljeno je unutra, ali božanski čovjek u nama može se naći samo kada u našoj duši tražimo zrcaljenje svijeta koji je iza fizičkog.

Upravo stvari koje su neugodne za učiti čine znanje o sebi. U stvari, prava antropozofija je pravo znanje o sebi. Ispravno primljena, znanost o duhu prosvjetljava nas o našem vlastitom ja. Gdje je to ja? Da li je unutar naše kože? Ne, ono je izliveno u cijeli svijet, i ono što je u svijetu je povezano s ja; također, i ono što je jednom bilo u tom svijetu povezano je s tim ja. Jedino kada upoznamo svijet možemo također upoznati i sebe.

Antropozofsko znanje, premda se u početku može činiti samo teorija, ukazuje na ništa manje nego na put samospoznaje. Onaj tko želi pronaći sebe buljeći u svoje unutarnje biće može biti motiviran plemenitom željom da bude dobar i nesebičan. Ali u stvari, postaje sve više sebičan. Nasuprot tome, borba s velikim tajnama egzistencije, pokušaj emancipacije od zadovoljnog vlastitog ja, prihvaćanje stvarnosti višeg svijeta i znanja koje se od njega može steći, sve vodi do istinske samospoznaje.

Dok kontempliramo Saturn, Sunce i Mjesec, gubimo sebe u kozmičkim mislima. Dakle, u antropozofiji kliče duševno razmišljanje, “U mom mišljenju kozmičke misli žive”. Zatim dodaje tim riječima, “Izgubi sebe u kozmičkim mislima”.

Duša stvorena iz antropozofije kaže, “U mom osjećanju kozmičke sile tkaju”, i dodaje u istom dahu, “Osjeti sebe kroz kozmičke sile”. Te univerzalne sile neće se otkriti kada očekujemo da se ulaguju ili kada zatvorimo naše oči i obećamo da smo dobra ljudska bića. Tek kada otvorimo naše duhovno oko i opažamo kako “kozmičke sile” rade i stvaraju, i kada shvatimo da smo ugrađeni u te sile, imati ćemo doživljaj našeg vlastitog ja.

Dakle, duša koja povlači snagu iz Antropozofije reći će, “U tvojoj volji kozmička bića rade”, i brzo će dodati, “Stvori sebe preko bića volje.”

Značenje ovih riječi može se shvatiti ako je samospoznaja prakticirana na pravi način. Ako je to napravljeno, netko ponovno stvara sebe iz kozmičkih sila.

Ove misli mogu izgledati suho i apstraktno, ali one nisu samo teorija. One imaju inherentnu snagu sjemena zasijanog na Zemlji. One niću i rastu; život se baca u svim smjerovima i biljka postaje stablo. Dakle s iskustvima koja primamo kroz znanost o duhu postajemo sposobni transformirati sebe. “Stvori sebe preko bića volje”. Dakle, antropozofija postaje eliksir života. Naš pogled na duhovni svijet se otvara, iz tih riječi izvlačimo snagu i jednom kada ih možemo potpuno apsorbirati, pomoći će nam da sebe upoznamo u svoj našoj dubini. Tek kada se prožmemo sa svjetskim znanjem možemo se držati sebe i postepeno kretati od manje mudrog čovjeka u nama, koji je razdvojen od čuvara praga, do mudrog čovjeka u nama. To, što slabima ostaje skriveno, snažni mogu steći preko antropozofije.

U mom mišljenju kozmičke misli žive;
Izgubi sebe u kozmičkim mislima.
U mom osjećanju kozmičke sile tkaju;
Osjeti sebe kroz kozmičke sile.
U mojoj volji kozmička bića rade;
Stvori sebe preko bića volje.

Rudolf Štajner, rođen 1861. u Kraljevcu u Austriji (danas Hrvatska), umro 1925. u Dornahu u Švajcarskoj, studirao je prirodne nauke, matematiku i filozofiju u Beču. Njegova bogata kulturna delatnost u Beču, Vajmaru i Berlinu kao Geteovog izdavača, pisca, urednika i učitelja biva posle prekretnice stoleća sve više određena kroz zastupanje jedne „antropozofski orijentisane duhovne nauke“. Sa građevinom „Geteanum“ Dornah kod Bazela postaje centar njegovog delovanja. Za života je napisao oko 30 knjiga i održao preko 6000 predavanja, što je sve sabrano u Izdanju Celokupnih Dela (ICD) Rudolfa Štajnera koje broji impozantnih 360 naslova i isto toliko knjiga!

Antropozofija otvara ljudima tražiocima 21. stoleća novu spiritualnu sliku sveta i čoveka, koja u suprotnosti sa tradicijama Istoka ima korene u duhovnom životu Zapada i u čijem središtu se nalazi Hristov događaj. Tako je i metoda njenog školovanja razvijena iz modernog mišljenja. – Rezultati Štajnerovih duhovno-naučnih istraživanja pokazuju svoja praktična dejstva u obnavljanju mnogih životnih područja: tako npr. u vaspitanju (Waldorf-škole), u medicini i zdravstvenoj pedagogiji, u umetnosti (arhitektura, vajarstvo, slikarstvo, euritmija, oblikovanje govora), kao i u poljoprivredi (biološko-dinamička metoda) i u socijalnoj oblasti (tročlanstvo socijalnog organizma). IZVOR