Sljedeća prilika za spoznaju istine pojavila se dok sam se kao liječnik bavio socijalnim radom. Bio sam smješten u malome gradu Altar Sonora u pustinji Sonori. Bilo je ljeto, a vrućina je bila toliko jaka da nisam mogao spavati. Odlučio sam otići iz klinike i prošetati pustinjom. Te je noći izašao mladi mjesec, a na nebu sam ugledao milijune zvijezda. Bio sam potpuno sam usred pustinje. Oko sebe sam vidio ljepotu. U tim zvijezdama vidio sam vječnost, beskonačnost, beskraj i bez imalo sam dvojbi bio svjestan da su zvijezde žive. Sve je živo: beskonačnost, naša Majka Zemlja, sveukupnost stvorenoga. Sve je to živo biće.

Dakako, iste sam zvijezde vidio i mnogo puta prije, ali nikada tako, nikada ih nisam gledao na taj način. Bio sam preplavljen osjećajima. U srcu sam osjećao jaku radost pomiješanu s najčarobnijim spokojstvom. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Imao sam osjećaj da nisam sam u pustinji. Dok sam promatrao ogromnost beskonačnoga, beskonačno je promatralo mene. Ti su milijuni zvijezda bili dio živoga bića koje zna sve i koje sve zamjećuje. Svemir je znao da postojim!

Tada se dogodilo nešto još čarobnije. Moja se perspektiva promijenila i na trenutak sam bio taj beskraj zvijezda koji promatra beskraj u mome fizičkom tijelu. Vidio sam samoga sebe usred pustinje – tako malenog.

Vidio sam da mi je fizičko tijelo sačinjeno od milijardi sićušnih zvijezda za koje sam znao da su atomi, a te su zvijezde bile prostrane kao i sve ostale zvijezde na nebesima.

Te sam noći znao da je beskonačnost unutar moga fizičkog tijela samo nastavak beskonačnosti koja me okružuje. Dio sam beskonačnog, kao i svaki drugi predmet kojeg vidim. Nema razlike među nama ljudima, ili između nas i nekog predmeta. Svi smo mi samo jedno, jer je sve sačinjeno od svjetlosti. Svjetlost se izražava u milijardama različitih oblika kako bi stvorila materijalni svemir. Štoviše, znao sam da postoji samo jedna jedina sila koja sve pokreće i preobražava. Sila koja pokreće zvijezde ista je ona sila koja pokreće atome u mome tijelu. Ja je nazivam životom, a svjetlost je poslanik ili nositelj života, jer svjetlost bez prestanka šalje informacije svemu što postoji.

Bilo je nevjerojatno spoznati da je svjetlost živa. Svjetlost je živo biće koje sadrži sveukupnu mudrost svemira

i prebiva u svemu. Među zvijezdama nema praznoga prostora, kao što praznoga prostora nema između atoma u

mome tijelu. Prostor između zvijezda ispunjen je svjetlošću; samo se doima praznim zato što nema nikakvog

predmeta koji bi odražavao svjetlost. Svaki predmet koji pošaljemo u svemir odražavat će svjetlost jer sva

materija odražava svjetlost baš poput zrcala.

Tada sam u džepu potražio malo ogledalo koje uvijek nosim sa sobom dok radim. U zrcalu sam opazio

potpuno isti preslik svega stvorenoga, virtualnu stvarnost stvorenu svjetlošću. U tom sam trenutku postao

svjestan da su i moje oči poput dva zrcala. Svjetlost u moj mozak projicira virtualnu stvarnost, upravo kao što je

projicira u zrcalo. Bilo je očito da je sve što opažam virtualna stvarnost stvorena slikama svjetlosti. Jedina

razlika između mojih očiju i zrcala je u tome što se iza mojih očiju nalazi mozak. Zahvaljujući mozgu sposoban

sam analizirati, protumačiti i opisati virtualnu stvarnost koju zamjećujem u svakom trenutku.

Ja stvaram istodobno s Bogom, sa životom. Bog stvara ono što je stvarno, a ja u svome umu stvaram virtualnu

stvarnost. Život kroz svjetlost šalje informacije u moje oči, a ja gradim priču koju vidim. Priča se odnosi na to

kako ja procjenjujem, opravdavam i objašnjavam ono što opažam. Ako promatram stablo, ja ne samo da ga

vidim; već ga procjenjujem, opisujem, imam mišljenje o njemu. Drvo mi se sviđa ili mi se ne sviđa. Mogu

osjećati je li drvo lijepo ili nije, ali je moj stav, moje mišljenje o stablu priča koju sam s穃 stvorio. Kad jednom

počnem tumačiti, ocjenjivati ili prosuđivati ono što opažam, to više nije stvarno: to je virtualni svijet. To je ono

što Tolteci nazivaju sanjanjem.

Tada sam počeo shvaćati. Konačno sam razumio što su me majka i djed već dugo pokušavali naučiti o drevnoj

filozofiji Tolteka. Tolteci su vjerovali da ljudska bića žive u snu. San je svijet privida sačinjenih od slika

svjetlosti, a um sanja i dok mozak spava i kada je budan.

Tada sam se prisjetio da riječ Toltek znači ｻumjetnik duhaｫ. U toltečkoj tradiciji svako je ljudsko biće

umjetnik, a vrhunska je umjetnost izražavanje ljepote duha. Shvatimo li to stajalište, uvidjet ćemo da je

prekrasno sebe smatrati umjetnicima, a ne ljudskim bićima. Razmišljamo li o sebi kao o ljudima, ograničavamo

vlastito izražavanje u životu. Čujemo ljude kako govore: ｻJa sam samo čovjek: nisam savršen.ｫ No,

razmišljamo li o sebi kao o umjetnicima, kakva bi ograničenja mogla postojati? Kao umjetnici nemamo više

nikakvih ograničenja; stvoritelji smo, upravo kao i Onaj koji nas je stvorio.

Tolteci su vjerovali da životna sila koja djeluje u nama stvara umjetnost te da je svaki čovjek instrument te

sile. Svako očitovanje toga vrhovnog umjetnika postaje umjetnikom koji vlastitim očitovanjima stvara novu

umjetnost. Umjetnost je živa i posjeduje samosvijest, jer proizlazi iz života. Stvaranje je trajan proces i

beskonačan proces koji se odvija posvuda i u svakom trenutku.

Kako živimo svoj život? Život je naša umjetnost, umjetnost življenja. Uz pomoć moći stvaranja mi

izražavamo životnu silu u svemu što kažemo, u svemu što osjetimo, u svemu što napravimo. No, postoje dvije

vrste umjetnika: oni koji svoju priču stvaraju bez imalo svijesti i oni koji su uspjeli postati svjesni pa svoju

priču stvaraju u istini i s ljubavlju.

Vi u ovome trenutku sanjate svoj život. Opažate ne samo svoj san, nego i san vrhovnog umjetnika kako se

odražava u svemu što zamjećujete. Vi reagirate i pokušavate unijeti smisao u ono što zamjećujete. Pokušavate

to objasniti na svoj način, a to ovisi o znanju pohranjenom u pamćenju vašega uma. S moga je stajališta to

prekrasno. Živite u priči koju sami stvarate, a i ja živim u priči koju sam stvaram. Vaša je priča vaša stvarnost -

virtualna stvarnost istinita samo za vas, za onoga koji je stvara.

Netko je jednom rekao: ｻSvaki je čovjek svijet za sebeｫ i to je istina. Vi živite u vlastitu svijetu, a taj je svijet

sasvim osoban. Nitko ne zna što se zbiva u vašem svijetu. To znate samo vi, a katkad čak ni vi. Vaš je svijet

vaša tvorevina, remek-djelo umjetnosti.

Noć u pustinji Sonore promijenila je način na koji sam promatrao sebe i čovječanstvo, način na koji sam

promatrao cijeli svijet. U trenutku nadahnuća sagledao sam beskonačno, životnu silu na djelu. Ta je sila uvijek

prisutna i očita pa je svi možemo vidjeti, ali nikako je nisam mogao vidjeti sve dok mi je pažnja bila usmjerena

na laži. Ono što mi je djed pokušavao reći bila je istina: ｻPostoji samo savršenstvo.ｫ Dakako, trebalo mi je

dugo da to izrazim riječima, dakako, ali čim sam tu istinu i sam doživio, konačno sam shvatio što je time

mislio. Spoznao sam da sam savršen zato što sam neodvojiv od beskonačnog, od životne sile koja stvara

zvijezde i sveukupni svemir svjetlosti. Ja sam Božja tvorevina. Ne moram biti ono što nisam.

To je bio moj ponovni susret s ljubavlju; tako sam se osjećao prije no što sam si uskratio ljubav. Vratio sam se

svojoj izvornosti, a u njoj sam živio prije nego što sam prihvatio laži. U tom trenutku nadahnuća sve mi je

postalo smisleno bez ikakva razmišljanja. Bio sam čista svijest. Opažao sam osjećajima, a ako bih ono što sam

osjećao pokušao pretočiti u riječi i objasniti, toga bi iskustva nestalo.

Vjerujem da sva ljudska bića dožive trenutke nadahnuća u kojima spoznaju istinu. Ti se trenuci najčešće

pojavljuju kada je um smiren – kada životnu silu opažamo osjećajima. Dakako, glasovi u glavi koje nazivamo

razmišljanjem, gotovo će istoga trena pokušati obezvrijediti to iskustvo. Pokušat će opravdati i zanijekati ono

što osjećamo. Zašto? Zato što laži u koje vjerujemo ne mogu opstati kada doživimo istinu. Ljudi se plaše istine,

a kad kažemo da se plašimo, te riječi uistinu izgovara lažljivac. To je tako, zato što laži koje progovaraju tim

glasom ne mogu preživjeti istinu i zato što ne žele umrijeti.

Zato je potrebna velika hrabrost da bismo se suočili s vlastitim lažima, s onim u što vjerujemo. Ustrojstvo

našega znanja daje nam osjećaj sigurnosti. Imamo potrebu znati, čak i kada ono što znamo nije istina. A ako

ono u što vjerujemo o sebi više nije istina, ne osjećamo se sigurnima, jer ne znamo kakvi bismo uopće mogli

biti. Kada otkrijemo da nismo onakvi kakvi vjerujemo da jesmo, temelji naše sveukupne stvarnosti počinju se

rušiti. Cijela priča gubi svoje značenje, a to nas jako zastrašuje.

Te noći u pustinji nisam se bojao. No, čim sam došao k sebi, osjetio sam strah, jer niti jedan djelić moje priče

više nije bio važan, a ja sam ipak morao nastaviti živjeti u svijetu. Kasnije sam otkrio da priču svoga života

mogu napisati ponovno. Mogao sam obnoviti ustrojstvo onoga u što sam vjerovao i ponovno ga izgraditi bez

ijedne jedine laži. Tada se život nastavio kao i prije, ali njime više nisu upravljale laži.

Svjetlost je živo biće koje obuhvaća sveukupnu mudrost svemira i ispunjava svaki prostor. Svjetlost je vrhovni

Božji glasnik koji neprestano šalje informacije svemu što postoji, a izražava se u milijardama različitih oblika.

Život je sila preobrazbe, ona stvara i preobražava zvijezde, to je ista sila koja stvara i mijenja atome našega

fizičkog svijeta. Ta je sila uvijek prisutna i očita pa je možemo vidjeti, ali ne možemo je zamijetiti ako nam je

pozornost usmjerena na laži.

Svako je ljudsko biće dio beskonačnog, kao i svaki predmet kojeg opažamo. Medu nama nema razlike, kao što

je nema između nas i bilo kojeg predmeta. Svi smo mi samo jedno jer je sve načinjeno od svjetlosti.

Život stvara ono što je stvarno, a ljudska bića stvaraju virtualnu stvarnost – priču o onome što je stvarno.

Opažamo slike svjetlosti i tumačimo, ocjenjujemo i prosuđujemo ono što opažamo. To neprestano odražavanje

u zrcalu našega uma ono je što Tolteci nazivaju sanjanje.

Bog, vrhovni umjetnik, koristi se našim životom za stvaranje umjetnosti. Mi smo instrumenti kroz koje se izražava

životna sila.

Umijeće sanjanja umijeće je življenja. Sve što kažemo i napravimo izraz je životne sile. Stvaranje je

beskonačno. Zbiva se u svakome trenutku.

Don Miguel Ruiz

Knjige Don Miguela Ruiza možete kupiti na: http://www.superknjizara.hr/index.php?page=autor&idautor=3083