16

Sušna vremena

Tek kad sam došla u Španjolsku i tu se skrasila, počela sam u punoj mjeri shvaćati veličinu anđeoskog kraljevstva. Željela bih da shvatite kako komunicirati s anđelima znači vjerovati u sve što je u vama, a kad tražite od anđela svakodnevnu pomoć time odajete počast svemu unutar vas i tako možete razumjeti put koji vas čeka u životu. U svakom trenutku vaš će anđeo biti veza između vas i Boga.

Anđeli djeluju kao savjetodavci u ime Boga te tako možete spoznati, naučiti i razumjeti svoju vezu s Bogom u svim vremenima.

Vaš anđeo zapravo je veliki dio vas. Vaš će anđeo komunicirati s vama da vam pokaže da ste kao Božje dijete vrijedni svega što vam on sad daje. Svaki dan kad počinjete komunikaciju sa svojim anđelom, on vam pomaže da zavolite i razumijete svaki dio sebe. Rast ćete i učiti o mnogim svojim lijepim osobinama. Naučit ćete i shvatiti zašto moramo u srcima imati sućut i ljubav za sve i svakoga oko nas. Postat će vam jasno kako ste doista prekrasni i inteligentni, a ako niste svjesni tih svojih kvaliteta, onda će vas anđeo uvijek voditi i pomagati da pokažete ono što je najbolje u vama. Anđeli će vas poučiti kako da budete strpljivi i da ne žurite uvijek nekamo. Zastanite malo, sve će se stići obaviti. Ta lekcija meni je bila jako potrebna, naročito kad sam se tek doselila u Španjolsku. Anđeli će vam pomoći osluškivati onaj intuitivni glas koji živi u vama, tako da istinski možete shvatiti u kojem smjeru ide vaš život.

Oni dolaze s vama podijeliti uvjerenje da ste doista ono što Bog kaže da jeste: predivno, suosjećajno, drago, odano, inteligentno ljudsko biće puno razumijevanja i ako naučite voljeti te svoje kvalitete, život će vam postati smireniji i sigurniji. Kad otvorite srce anđelu, krećete na putovanje koje će u vama početi sve buditi. To će vas putovanje otvoriti za nove početke i za nov rast, pokazat će vam kako život može biti predivan.

Međutim, zaista bih se razočarala kad bi ljudi koji čitaju ovu knjigu, stekli dojam da sam neka duhovno prosvijetljena žena koja živi u svojem svijetu okružena lijepim anđelima i koja se ne mora brinuti zbog običnih stvari u životu. Ništa nije dalje od istine.

Ispričat ću vam o jednom razdoblju svojega života koje za mene nije bilo osobito sretno ni pozitivno. Zapravo, to je jedno od najgorih razdoblja koja pamtim u cijelome životu, a svakako najteže razdoblje otkad sam uspostavila vezu s anđelima. Počelo je u listopadu 2006. i trajalo tri mjeseca.

Nakon što su anđeli svjesno ušli u moj život, provela sam tri mjeseca s osjećajem najdublje zahvalnosti; dugo vremena stvari su bile prekrasne i svaki dan mi je donosio nova otkrića i začuđujuće uvide. Zapravo, bilo je jutara kad sam jedva dočekala da e probudim, iskočim iz kreveta i siđem u prizemlje te počnem meditirati. Toliko je bio dubok osjećaj mira, radosti i sreće koji ću doživjeti kad otvorim vezu s anđelima.

Ali onda se sve promijenilo. Prešla sam iz razdoblja koje sam upravo opisala, kad je svaki dan bio kao da je potpuno nov i čist, u razdoblje razmišljanja i mnogih mjeseci intenzivnog pisanja s anđelima. Nije mi smetalo pisanje, iako je to značilo da sam u svojoj sobi bila ponekad tri ili četiri sata s kratkim odmorom, a onda bih se vratila raditi s anđelima još nekoliko sati. Dok su mi anđeli prenosili sve što su imali za reći, ja bih to sve zapisivala rukom. U školi nikad nisam bila jako dobra učenica pa mi je sve to ponekad teško padalo. Također moram priznati da katkad ne bih potpuno razumjela što su mi anđeli govorili, iako su mi uvijek napominjali da vjerujem u proces te da ću s vremenom razumjeti sve što mi govore. »Vjeruj u proces« — bila je fraza koja me je počela opsjedati.

Osjetila sam da se približava promjena, ali nisam znala kakva. Od anđela sam primila i zapisala vrlo veliku knjigu zapisa. Rekli su mi da žele da se to djelo prenese i vanjskom svijetu, ali nisu mi rekli kako da to učinim. Obuzeo me neugodan osjećaj nemira. Osjetila sam da je moja veza s anđelima prekinuta i nisam vidjela u kojem bih smjeru trebala krenuti bez njih. Ukratko, postala sam neugodna i za svoje bližnje. Prava noćna mora.

Sjećam se da je sve kulminiralo u zrakoplovu dok sam se vraćala iz Norveške u Španjolsku, početkom listopada 2006. U Norveškoj sam vodila neke radionice, a Fran je bio odlučio otići u Englesku na tečaj masaže koji ga je zanimao. Tako sam bila sama, što je možda bilo i dobro s obzirom na moje ondašnje raspoloženje.

U razdoblju koje je prethodilo toj osobnoj krizi vrlo sam mnogo komunicirala s anđelima, a oni su kroz mene kanalizirali mnogo informacija koje su u biti bile njihova poruka za čovječanstvo. Radilo se o mnogo informacija i bilo je dana kad tome nije bilo kraja. Ali onda mi se učinilo da je sve prestalo i da se ništa novo nije događalo niti mi je išta dolazilo. Kad sad razmišljam o tome, malo mi je neugodno zbog načina na koji sam reagirala. Zaista sam reagirala kao dijete. Postala sam zamišljena, mrzovoljna, zahtjevna. Htjela sam znati što se događa i kad će se sve vratiti u normalu. Fran se vratio iz Engleske i sigurno mu se učinilo da ga je dočekala potpuno drugačija žena, ne onakva kakvu je ostavio prije nego što je krenuo na put.

»Što se dogodilo?« pitao je, prilično zbunjen.

»Što se dogodilo? Reći ću ti što se dogodilo«, otresito sam rekla. »Svega sam se odrekla kako bih krenula na to putovanje s anđelima. Ostavila sam svoj dom u Dublinu, odvojila se od obitelji, došla ovamo u Španjolsku gdje nikoga ne poznajem, i činila sam sve što se od mene tražilo, a sad mi je dosta svega, svega mi je dosta.«

Fran je samo sjedio i ništa nije rekao. Onda me je iznenadio.

»Moraš samo imati povjerenja u proces, moraš vjerovati da anđeli znaju što rade. Nemoj komplicirati stvari i sve će dobro završiti, mora dobro završiti«, rekao mi je blago.

Kad kažem da me iznenadio, bilo je to stoga što sam dotad ja bila ta koja je Franu uvijek govorila to isto — da moramo imati povjerenja u anđele, da moramo vjerovati i nastaviti dalje, bez obzira na to koliko se teško činilo, moramo vjerovati da anđeli znaju što je najbolje. A sad je on sjedio tu i govorio mi doslovce isto, a samo Bog zna koliko su mi bile potrebne te riječi! Tada sam također shvatila koliko je daleko Fran napredovao u vlastitom putovanju s anđelima: i on se mijenjao i postajao potpuno drugačija osoba.

Problem je bio taj što mi se vrlo dugo vremena — iako se u stvarnosti radilo o možda nekoliko mjeseci — činilo da se anđeli samo ponavljaju. Činilo se kao da se ne žele ni u što novo upustiti nego ustraju u prenošenju informacija koje sam tek napola razumjela. Postajala sam sve razdraženija zbog njih i zbog sebe.

Srećom, nije ostalo samo na Franu da me provede kroz ovu prividnu pustinju u kojoj mi se činilo da sam zapela. Jedne večeri dok sam meditirala, u sobi mi se pojavila anđelica. Upitala sam je kako se zove. »Ja sam anđelica Abigail i anđeo sam usmjeravanja «, bio je njezin odgovor. Pa, pomislila sam, usmjeravanje mi je u tom trenutku svakako bilo potrebno.

»Kad ti je Fran rekao da vjeruješ u proces, bio je u pravu. Upravo to moraš činiti i dalje vjerovati. Poruka koju ti prenosimo je božanski zapovjeđena i zato mora ići svojim tijekom, ne kako ti želiš, čak ne ni kako mi želimo, nego kako Bog želi«, objasnila je anđelica Abigail. »Ti je ne možeš promijeniti, skrenuti ili ubrzati. Moraš se držati po strani i pustiti da se poruka manifestira; ti je moraš svjedočiti. Slušaj tu poruku i sve će biti dobro. Ali uvijek znaj da nisi sama dok putuješ s nama. Sad ću te upoznati s dvojicom vrlo posebnih pomagača, s arhanđelima Gabrijelom i Samuelom.«

Rekavši to, nestala je, ali odmah sam postala svjesna da su uz mene dva prelijepa arhandela. Energija im je bila tako lijepa i smirujuća da sam se smjesta počela bolje osjećati u vezi s problemima. Zapravo sam oduvijek bila svjesna prisutnosti arhanđela Gabrijela, a taj put dok mi je prilazio, poželjela sam saznati više o njemu. Željela sam vezu s njime tako da mogu shvatiti čistoću njegova svjetla. Dok mi se približavao, predstavio mi je arhandela Samuela. Nikad prije nisam čula za njega, ali to nije bilo važno. Bio je tu i sam mi se predstavio, a ja sam bila i više nego spremna da ga saslušam. Obojica su počeli svakodnevno raditi sa mnom, pomagati mi u tom vrlo nemirnom i duhovno sušnom razdoblju mojega života.

Kakvi su to bili predivni anđeli! Energija im je bila profinjena, a obojica su mi pomogli da se otvorim novoj viziji u svojemu životu i da shvatim svoju svrhu i kamo idem. Pomogli su mi da se prestanem osvrtati na svoj život, da shvatim kako nikad nije bilo nikakvih pogrešaka, a da putevi koje izabiremo vode na mjesta gdje se od nas i očekuje da budemo.

Uvjeravali su me kako je izuzetno važno živjeti u sadašnjem trenutku i cijeniti sve čime smo blagoslovljeni u životu — blagoslove koje sam dotada budalasto ignorirala.

Energija arhandela Gabrijela bila je izuzetno topla, puna ljubavi i razumijevanja za strahove koji nas prate u životu. Suze su same kapale dok sam komunicirala s njim; činilo se kao da mi na neki način otvara oči kroz suze života tako da jasnije mogu vidjeti cestu pred sobom. Imao je toliko puno razumijevanja i strpljivosti. Pružao je osjećaj prekrasna topla sunčeva svjetla koje prodire u moje biće i daje osjećaj topline i ugode. U njemu je neki čudesan element Boga, a obilje njegove svjetlosti ispunilo me cjelovitošću koja obuhvaća sav život.

Gabrijel je pravi šarmer: kad govori, oko njega se osjeća sofisticiranost, kao da u sebi ima neku ljudsku crtu koja se također stapa i s vama. Njegova vam svjetlost daje hrabrost i odlučnost da slijedite svoj put do kraja. On u sebi ima takvu moć da vam podiže biće, daje vam osjećaj moći, možete ponosno kročiti kroz život i pobrinuti se da svoju zadaću obavite do samoga kraja.

Arhanđeo Samuel još je jedan pravi karakter. Smijeh mu je kao u djeteta koje vam prilazi i nudi čistu radost svojega svjetla, svjetla tako mladog i vibrantnog da nikad ne skrene s puta ili izgubi cilj iz vida. Samuleova svjetlost pleše uz vas; on je uvijek na pravome putu s najjasnijim namjerama i sviješću tko je i što traži u životu. Samuel mi je rekao da izađem iz kuće i poslušam pjev ptica: to će mi u srcu probuditi mekoću — i zaista je bilo tako. Rekao mi je da samo sjedim i gledam cvijet, da osjetim snagu prirode oko sebe. On je anđeo pun dubine i razumijevanja, koji u svemu traži ljepotu i veličinu. Njegov je dah životna snaga koja se rađa u vama, pomaže vam da pronađete put kad ste izgubljeni i u tami ne vidite svjetlo. Ponekad vam drži lampaš u kojemu gori svjetlo Božje, koje živi u nama tako da možemo vidjeti cestu pred sobom. Raduje se kad slušamo, pred nas stavlja kamene vrtne ploče da lakše prijeđemo neravnine i vidimo put, a njegov je smijeh toliko dubok da vam dotiče samo središte srca. Dok je Samuel bio uz mene, činilo mi se da je u meni veliki čarobnjak — sve sam mogla ostvariti. Njegova prisutnost je poput šuštanja lišća u krošnji, poput vjetra koji zavija oko nas ili mačke koja sjedi na prozoru; prekrasno je profinjena i ima osobinu vječnog trenutka. Ona je poput valova u oceanu, zove nas da slušamo, ona je poput rijeke koja teče — isprva tek sićušno mreškanje vode, ali dok teče dalje postaje sve moćnija, počinje se račvati u nešto veće, nešto što zauvijek teče. Ta rijeka struji prema velikom oceanu života i na svakom koraku koji prijeđe prije nego što se susretne s oceanom, život će joj ponuditi mnoge lekcije.

Samuel mi je rekao da će biti trenutaka kad će se rijeka odvojiti i postati potočić, a svaki je potok staza ili putovanje na koje krećemo kako bismo otkrili svoju pravu svrhu. Putem će biti mnogo lekcija koje će trebati naučiti i bit će mnogo mjesta na koja ćemo biti upućeni, a svako će nas poučiti kako skupiti hrabrost i nastaviti dalje.

I Gabriel i Samuel objasnili su mi da ću jednoga dana poslušati zapovijed anđela, da ću postati učiteljica i pomagati drugim ljudima da se otvore i uspostave svoju prvu vezu s anđelima.

Naravno, da bih to mogla učiniti najprije moram potpuno razumjeti poruku anđela, a to je upravo ono što se počelo događati.

Upijala sam njihovu poruku na vrlo dubokoj razini, ali moj svjesni um bio je nemiran i nestrpljiv, i na negativan se način nametao svojom prisutnošću. Prema van to se manifestiralo kao razdoblje duhovne suše.

Anđelica Abigail također je bila prisutna dok su Gabriel i Samuel obavljali svoj posao, iako se ona uglavnom zadržavala u pozadini. Sad je progovorila: »Postoje neke stvari koje možeš učiniti kako bi se mogla još više umiriti, postati pozitivna i staložena dok se naša poruka odvija svojim tijekom«, blago mi je rekla. Onda je opet nestala bez daljnjih uputa.

Ali dok sam sjedila u svojoj sobi, imala sam osjećaj otpuštanja, osjećaj da se oslobađam svojih strahova i frustracija, osjećaj da mi se vraća pozitivna energija. Sva je sreća da se Abigail uskoro vratila. Željela sam joj se ispričati zato što sam se u jednoj fazi odmaknula i udaljila od anđela. Toliko je u meni bila duboka frustracija u vezi sa škripcem u kojem sam se navodno nalazila.

»Oprosti«, brzo sam rekla. »Što uopće možeš misliti o meni? Sigurno je bila prava noćna mora raditi sa mnom ili čak biti u mojoj blizini.« Abigail se nasmijala.

»Istina, bila si noćna mora, ali prekrasna noćna mora«, nasmijala se blago. Bilo je očito da je sad vrlo pozitivno raspoložena.

»Htjela bih da radiš na nekim firmacijama«, rekla mi je.

»Kad se afirmacije ispravno koriste, imaju vrlo pozitivan učinak na um i na osobu. Dat ću ti nekoliko afirmacija i želim da ustanoviš određen redoslijed kojim ćeš ih izgovarati tijekom sljedećih dvadeset osam dana. Iznenadit ćeš se rezultatom.«

Ta mi je vijest bila jako važna i vrlo dragocjena, jer sam se očajnički željela osloboditi svih sumnji, strahova i tjeskoba koje su mi se u posljednje vrijeme uvukle u svijest. Zato sam s velikim zadovoljstvom prihvatila svoje afirmacije. Evo jedne od tih afirmacija koje mi je dala anđelica Abigail:

Misli su moje lijepe i istine pune,

Unutar mene trepere pozitivne, kao strune.

Svjetlo u nama božanska je zraka,

Podijeli te trenutke s ljudima iz mraka.

Jer božanski savjet ushićeno traži

Da misli su ti pozitivne dok molitva ih blaži.

Ne plačem jer snažna sam, znam,

Ne strepim kad propadne koji plan.

Odlučno kažem i uspravno stojim,

Život mi je pozitivan i uspjehe brojim.

Onda je Abigail prišla bliže i dala mi sljedeće zrno mudrosti:

»Jedna od najsnažnijih afirmacija koje itko može reći je vrlo jednostavna i glasi —Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam«, prošaptala je. Odmah sam se sjetila da je te riječi izgovorio muškarac kojega sam srela u crkvi onog nezaboravnog popodneva u Torrevieji.

»Upamti, Francesca«, rekla mi je Abigail nježno, »Ja nikad nisam Francesca Brown. Oduvijek postoji samo jedno ja, a to ja je onaj jedini izvor; jedan Bog.«

Tu afirmaciju neprekidno koristim, naročito ako se osjećam pomalo negativno: »Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam...« Osjećate li energiju iza tih riječi? Istinski je čarobna.

»Vjeruj u proces« — već sam se počela užasavati tih triju riječi.

Ali nije prošlo dugo nakon što sam završila s dvadeset osam dana afirmacija koje sam dobila od Abigail, i jednoga sam se jutra probudila naglo se trznuvši, a prvo što mi je palo na pamet bile su te tri riječi. Nisu me napuštale cijeli dan. Zapravo, sve su mi se više urezivale u svijest kako je dan odmicao, i to toliko da sam u nekoliko navrata sjela i kontaktirala Abigail da je pitam što se događa. Nije mi odgovorila. Onda je kasno navečer zazvonio telefon. Bio je to Niall Bourke, novinar i prijatelj iz Dublina. Niall je imao za mene dobru vijest: jedan izdavač u Dublinu želio je objaviti priču o mojemu životu i radu s anđelima. Također je bio zainteresiran za tiskanje svih djela koje su mi anđeli kanalizirali.

Završivši razgovor, odložila sam telefon ali one tri riječi — vjeruj u proces — i dalje su mi zaokupljale misli — jednostavne, jasne i nepromijenjene.