Briga za umiruće čini vas bolno svjesnima ne samo njihove smrtnosti, nego također i vaše osobne.

Toliko nas mnogo izlika i zavaravanja dijele od potpune spoznaje da umiremo; kada konačno doznamo da umiremo, i da sva druga osjećajna bića umiru s nama, mi započinjemo trpiti goruće, zamalo srceslamajuće shvaćanje o krhkosti i dragocjenosti svakog trena i svakog bića, i iz toga može niknuti duboko, jasno, beskonačno suosjećanje za sva bića.

Čuo sam da je gospodin Thomas More napisao ove riječi točno prije svojega odrubljenja glave: „Svi smo mi u istom teškom položaju, na putu do izvršenja smrtne kazne; kako mogu ma koga mrziti ili željeti ma koga povri­jediti?"

Osjetiti u potpunosti moć vaše smrtnosti, i otvoriti vaše cijelo srce tome, znači dopustiti da u vama poraste to sveobuhvatno, neustrašivo suosjećanje koje hrani živote svih onih koji istinski žele pomoći drugima.

Zato bi se sve što sam navodio do sada o skrbi za umiruće možda moglo sažeti u dvije riječi: ljubav i suosjećanje.

Što je suosjećanje?

Nije to jednosta­vno osjećaj sklonosti ili brige za biće koje pati, niti naprosto srdačnost prema osobi pred vama, ili britka jasnoća prepoznavanja njihovih nevolja i boli; to je također održiva i praktična odlučnost da se učini sve što je moguće i potrebno da se pomogne ublažiti njihova patnja.

Suosjećanje nije istinsko suosjećanje sve dok ne postane aktivno. Aavalokiteshvara, Buda Suosjećanja, često je prikazan u tibetanskoj ikono­grafiji sa tisuću očiju koje vide patnju u svim predjelima svemira i sa tisuću ruku za dosegnuti do svih zakutaka svijeta da udijeli svoju pomoć.

Nastavlja se…