2  Dio II.

Već u Vedi, Zora, po različitome shvaćanju njenih pojava, može biti štošta Suncu, i sestra, i kći, i mati; no je ponajviše, dok je djevičanska kći neba, mladome Suncu žena uznosita, žena gizdava, jasna, krjepka. ''Vezući svoj vez umjetni, od vijeka radišna'', ''pružajući zrake kao stado, kao što more pruža valove'', u svome ''sjaju donoseći slatku rosu'', ruda, zlaćana Zora ustaje iz kupelji jutrenje s udima pročišćenim, ''resi sebe nalik plesačice, te razgaljuje grudi'': prema Suncu, ''kao vjerenica, prosinula djeva'' ta s osmjehom1. Od blagoriječja ovoga vedičnog ponešto ostalo i našoj Zori, sestri i ženi Sunčevoj2:

''Aj gjevojko, dušo moja! Što si tako jednolika,

i u pasu tankovita,

kan' da s' Suncu kose plela, a Mjesecu dvore mela?''3

Zora ne plete Suncu kose, al je sva osuta rosom, srebrom i zlatom, u ovoj himni čakavskoj:

''Rosna, rosna košutice, kadi si se narosila? Tamo doli u livadi, kadi rastu zlati pasi, zlati pasi, zlate žice

i sleberne podvezice. Otrnimo jenu žicu,  pak ju dajmo zlatariću,

da nam kuje na grad ključe, da vidimo ki je u gradu

U gradu je devet bratac, i mej njima jena sestra . . Komu ote sestru dati, ote'l Suncu, al Misecu? Boje ju je Suncu dati,

boje Suncu neg Misecu''4.

1 Rigv I, 92, v. 2—3, 6 i 12 — III, 61, v. 5 — IV, 52, v. 5. — V, 80, v. 5 — VII, 77, v. 1.

2  Djevojka, za kojom idu tri brata, u pričama je, nekoliko puta, sestra njihova.

3  Vuk. pjes., 235, v. 1—5. Mitična ova ženska pjesma nastavlja dalje:

''Ni sam Suncu kose plela, nit Mjesecu dvore mela, van stajala, te gledala,

gje se munja s gromom igra Munja groma nadigrala, dvjema trima jabukama

i četirma narančama''.

4  U Radetića Pregledu, na str. 105—6. Vidi i variantu ove pjesme, u čistijoj čakavštini kod Mikuličića, na str. 138 - 9. Kaže Mikuličić, da je djeca pjevaju na Stjepanjdan, kolendajući. Pripada, dakle, u pjesme od kolede, te je iz poganske davnine.

Rosnu i zlaćanu ovu djevu, dok je zovu ''Sunčevom sestrom'', pjesme štokavske5 hvale kao

čudo ljepote, što ''po svijetu pogje''6. Ime joj je Bosiljka, a koliko divna, toliko je i ratoborna.

Pritegnuvši, bacanjem triju zlatnih jabuka, tri munje, spali, po jednoj pjesmi, tiranina prosioca7; po drugoj, odbi cara nekog, a, po trećoj, naletnome caru oči izvadi, razbivši ona sama tri careve vojske. Kad plane, kad ide u boj, strašna je: ''Golu sablju preko krila drži... ..jelen-rogom šarca osedlala, — ljutom ga je zmijom zauzdala, — još ga ljućom zmijom ogibuje''1.

5 Vuk. pjes., knj. I, 232, 233 i 234.

6 232, v; 7.

7 Ta pjesma (232), koja je iz Crnegore, riše ovako djevojku i dogagjaj:

''Izvirala studena vodica, na vodicu srebrna stolica, na stolicu lijepa gjevojka,

žute su joj noge do koljenah, a zlaćene ruke do ramenah, kosa joj je kita ibrišima.  Ono čudo po svijetu pogje,

i to začu paša tiranine . . . Jeste mlada riječ govorila: Fala Bogu, čuda velikoga!  Da li je se paša pomamio? Koga hoće da uzme za ljubu, da on uzme Sunčevu sestricu,

Mjesečevu prvobratučedu, Daničinu Bogom posestrimu! Pa se mlada od zemlje podigla, i bačila u džepove ruke,

te izvadi tri jabuke zlatne, i bači ih nebu u visine.

Natače se svatah šes stotina, ku će prije ugrabit' jabuke, no tri munje od neba pukoše:

jedna gadja dva gjevera mlada, druga gagja pašu na dorina,

treća gagja svatah šes stotinah ....''

1 234, v. 18 i 32—4.

S ovakom Zorom ide uporedo helenska ubojna Palada, koja nije drugo, do ratna strana Zorina. Nego sama Rig-Veda može, da liku ovome naše Zore postanje razjasni. Vedična Zora, premda ljupka i slatka, ''u kola zasjeda kao da ide k plijenu''2, ona zapaljuje snažnoga boga Agni (Ognja), pouzdanika svoga, i goni vještice. Agni ''je zlatokos u prostoru ajera zmaj je, koji brekće, vjetar koji juri''4. Istoga ''ognjenoga zmaja'' naših pjesama i naših priča upoznaćemo drugdje. Ovdje mi samo časom svraćamo pažnju čitalaca na jednako oličenje pomoćnika Ognja, kod Zore vedične i naše. Nije nego Oganj ona ''ljuta zmija'', kojom oboružana, Sunčeva sestra do tri puta tjera dušmanina.

2 Rigv. I, 124, v. 7.

3 Id. VII, 77, v. 2 i 81. v. 1.

4 Id. I, 79, v. 1.

U Rig-Vedi, Zora se često prizivlje u množini; ali se nigdje izrijekom ne veli, da je trolična, dok je u nas čisto takova. Naša je Zora troguba, ili trojnim mahom njezina djelovanja, ili trojakim kakvim obilježjem, ili za to što boravi na tri mjesta, ili, napokon, što je prikazivana u tri djevojke. Tako, u gornjim pjesmama, Sunčeva sestra, baca nebu u visine tri jabuke zlatne, a pucaju tri munje. U pjesmi pak o ''ženidbi Dušanovoj'', gdje se o Zoru boj bije, tri djevojke čame u Legjanu; ''tri djevojke, sve tri jednolike, — i na njima ruho jednoliko''5.

5 Vuk. pjes., knj. II, 29, V.520—1.

U noćnoj tami čameći, tri djevojke drugdje ''platno bijele'', pripremaju divnu bjeloću dana:

''U jelinoj gorici, na studenoj vodici, tu djevojke dolaze, b'jelo platno bijele:

jednoj ime Rumena, drugoj ime Visoka, trećoj ime Kal'oka1''.

Tri ovake, ili s ovima slične djevojke, kud kamo basaju, u pučkim našim pjesmama.

1 Vuk. pjes., knj. I, 508, v. 1—7.

Tri božje djevojke, prve dvije zasužnjene (Zoru večernju i ponoćnu) od noćnoga nama poznatog dušmanina, od crnoga Arapa na suroj bedeviji, a treću (Zoru jutrenju) izbavljenu trkom junačkom mladoga Sunca na bijelcu, sretamo u pjesmi jednoj jekavskoj6, što se optereti prilogom turskih imena, ali ostade zdrava u suštini mitičnoj. Već odvede Arap ''dvije lijepe'' i ''sirotne sestre''7, a treća sestra lebdi u istoj pogibelji. Onda car Otmanović (car nebesni?) zametne trku: ''Ko na konjicu brzu uteče crnom Arapinu iz Arabistana na suroj bedeviji, blago nosi a djevojku vodi''8.

6 Čojkovića pjev., 150.

7 V. 93—6.

8 V. 97—101.

Junak Mujo Bošnjak ''hrani bijesna gjogata''9; no, hraneći ga, osiromašio      i zadužio se, valjda to slika u noći onemogla Sunca. Božanska drama očitija je u onome, što sad slijedi. Sve je do vilovnog bijelca, pa treća djevojka reci će junaku: ''Položi mu zobi i sijena, — i uždi mu četiri svijeće''1, misleći, dašto, na Sunce noćno, koje hoće da naskoro grane i rasvijetli četiri strane neba i svijeta. Ali je  Bošnjak prazan, i nema čim ono kupiti, te ''cura gjerdan sa gr'oca skida, — u kome je petstotin' cekina''2, koje bi moglo značiti, da Zora pruža Suncu zlato svoga prvog sjaja. Da je to Zora,  nagoviješta pjesma zar i time, što je trka taman u svanuće: ''istom svanu, eto ti gjevojke, — Muju nosi dvanaest cekina''3. Ovaj ponovljeni dar zlatni kao da simbolizira dvanaest sati sunčanog dana.  Potekoše mejdandžije. Uprkos svemu kovarstvu opakog Arapina i svoj sili puste mu sure bedevije, junak na bijelcu nosi blago, djevojku i četiri robinje. Bijelac je brzine nedostižne: ''ko gledaše, svak se kunijaše: — ''Ta, bogme, su krila u gjogina!''4

9 V. 6.

1 V. 136—7.

2 V. 145—6.

3 V. 159—60.

4 V. 296—7.

Ali jasnije nigdje, što u pučkim pričama, ne oglašuje se trolična Zora. Već jednom pripomenuh zgode djevojke pepeljuge, koja stanuje u Čizmi gradu, pa u Legengradu, a najpoalije u Sablji gradu5,  te primjetih, da je ona priča kod svih Indo-europljana poznata, i da je izatkana na osnovi trojakog boravka zamrknute noćne Zore6. Treći grad, što je Sablja grad, evo nas opet zanima. Kroz večernju Čizmu, i kroz ponoćni Legjan, proturila se Zora do ratnog grada svoje pobjede jutrenje. U Sablji gradu Zora biva junakinja, kao što je ubojnica Sunčeva sestra, koju mi tu skoro upoznasmo. Dodirkuju se ovako, te se megjusobno pritvrgjuju pjesma i priča, glede ratobornosti djevojke, što mami tri munje,  jal boravi u tri grada.

Bosiljka, od bosioka Vidova cvijeta1, zove se u pjesmama, ''Sunčeva sestra''; a taman struk bosioka rodi ''Sunčareva majka'', u jednoj preznatnoj priči jekavskoj2. Ovo će reći, da Gospa Vida rodi Zoru.

5 Dio II, str. 101—2 (199—200)

6 O pepeljuzi, i kod nas, mnogo se priča. Ona je obično pastorka, što ju goni zla maćeha. ''Blaga kao anđio, dobra kao kruh, lijepa kao vila od gore, rumena kao jabuka, a u licu bijela kao gorski lijer'', kaže za mučenicu jedna pripovijetka u Vukovoj zbirci (33). ''U jutro u prosvitanje'', odsječene su joj obje ruke; ali osakaćena djevojka vida se ognjem i konjima: tri dlake repne od triju konja, pošto izgore, daće joj prah ljekovit. Vidi na strani prednjoj vedičnog Agni do Zore.

1  Vidi, na više mjesta, 1 i II dio radnje.

2  Vuk. prip. dodat. 16: ''Sunčareva majka''.

Nekakva žena, povijeda priča, zatrudni, a za to što jednom zaboravi u svakoj nedjelji dana, kako bijaše usnila da to čini, dan jedan jednoničiti, ona ne rodi dijete, već rodi struk miomirisna

bosioka. U taj struk zaljubi se carević, ili car, što je. Mati ne će nikako da dâ cvijeta svoga; ukrade ga onda, gospodaru u hatar, carski sluga. Dvaput carević hotio pirno pogostiti množtvo gostiju svojih, kojima će dražesni struk pokazati, a dvaput bosiok kradom počini po kući darmar. Vrlo pomnjivo pripazili trećom, a vidili čuda: mješte bosioka, nadje se zlatokosa djeva! Bila ona dva puta u kući ispremetala sve, jer mišljaše, da se carev sin ženi drugom djevojkom. U svoju kitu cvijeća još većma zaljubi se carski mladić, nego mu je sad ići na vojsku. Dok se ljubavnik ne vrati, i zvoncem ne  zazvoni, ljepota djevojka ostaje pritajana u bosioku. U zvonce to udarile slučajno dvije puštenice carevića, koje svuda, po spavaćoj sobi, tražahu treću ljubljenu djevojku. Bosiok prometnu se djevojkom, pa je one s mjesta zaklaše i baciše u goru. Dogje tamo stara biljarica, ''Sunčareva majka''; ražali joj se na zlatokosu, nemilo posječenu, a pomoću nekakih trava, sastavi joj opet glavu i oživi ono divno tijelo. Da prehrani sebe i pomajku, zlatokosa odrezala bič čudne svoje kose, a starica išla da ga prodaje. U to, s vojske vratio se carević, oplakao svoju milu, no malo za tim, po zlatnoj vitici, doznao za nju živu. Sunčareva majka i on potekli na konju u selo k djevi, i zastali je svu suzama oblivenu,   gdje tuži za dragim. Dvojica zaljubljenika zagrle se i vjenčaju; dvije djevojke ubojice plate nedjelo svoje životom; Sunčareva majka bude majka careviću i djevi. — Tri ljubovce carevića, prve dvije zle a treća dobra, tri su Zore, večernja i noćna, tamne i kobne, dok je jutrenja umiljata i sretna. Ali i pojedinosti vrijede u ovoj priči. Dvojaki darmar u kući carevića, i gosti dvaput lišeni radosti pira, opet izrazuju dva prva maha noćna: tek navratom trećim, jutrenjim, gosti, t.j. ljudi, napajaće se vidilom, nauživaće se Zore i Sunca. Mladoženji se djevojka javlja bićem zlatne kose, kao i ruda Zora Suncu kosom zrakova svojih. A što je djevojka oblivena suzama, kad je zaručnik nagje, to je Zora skvašena rosom, pri Sunčevu ogranku. Može biti, da i samo zvonce nešto znači. U Vedi, urnebesno rikanje krava, himne veličanstvene, javljaju svijetu zagrljaj junaka Sunca sa sjajnom Ushom (Zorom).

Imamo krasnu sliku treće Zore i u ovoj priči iz Vojvodine1, drukčije kazivanoj, ali, sastavinom, jednakoj s prijašnjom. U nekog cara odraste sin do ženidbe, pa drugu djevojku u svijetu ne će, već

onu, ''kojoj na glavi ruža cvati, za njom trava raste, i tu travu zlatan konj pase''. Carević s ocem carom tražili takovu djevojku, dok je, najposlije, eno nagju u dvorcu nasred travne lijepe livade. Carević je

vodi. Ali s djevojkom bile još dvije ženske, to drugarica joj i drugaričina mati. Kad divna nevjesta, u

šumi nekakvoj, do bunara hladne vode sjaše s konja, a svatovi se poizmaknu, dvije druge ''povade joj oči, odseku joj obe ruke i posade je na jednu kladu, da tu plače u svoje mlade dane''. Nju uzalud tražila pratnja, ''žalio carević svoje zlato'', a da ''ga bar sećanje na nju ne ostavi'', doveo ženu mlagju njenu drugaricu. Do plačne sirote, koja napuštena sjedi na kladi, došla jedna starica, majka Božja, veli priča. Iz krila djevojčina uze djevojčin biser i povrati joj oči, sutradan uze biser od njezinih suza, te joj povrati i ruke. Zatim, djevojka baci kruglu, darovanu od iste majke pomoćnice; krugla se valja, a na njoj djeva hrli do carskog doma. Stoprvo ona ugje u dvore, ''kosa joj se zlatna zasjaji, na glavi joj ruža procveta, za njom trava naraste, a tu travu za njom zlatan konj pase; sav se grad zasija od zlatne kose i konja''. Patnica vjenča se s carevim sinom, dok su spaljene obje nevjerne drugarice. Mladenci sretno carovaše, poslije smrti oca cara. Isporedi i nježnu priču čakavsku: ''Divojke kaplju z očij dijamanti,  kad se plače, a kad se smeje, rožice z ust''. (Mikuličića prip.) Valja da klada označuje tamnovanje boginje u noći2. Krugla, u mitologiji arijskoj, pripada Suncu: žarkom kruglom ono hrli po nebu. Što

djevojci ''na glavi ruža cvati'', to je skoro ista 'ροδοδακτυλος ηως u Grkâ. Od ove ruže sazda se i ''Ružica grad'', boravište Zore, drugih naših priča3.

1  Kojanova prip., 18.

2  Sravni poklade.

3  N.p. ''Ružica grad'' u Vili Beogr., g. 1868, br. 3.

Pače se zove ''Rožica'' treća kći ''velikoga bogataša'', u priči jednoj čakavskoj1. Bogatašu, koji imaše dvije ćeri zavidne, a treću Rožicu, poniznu i dobru, otančalo imanje. Oca (zar starog Vida) pridigla Rožica, kad poljubcem svojim od pregrdoga u najljepšega mladića pretvori kraljevskoga sina ''Živala'' (Sunce).

1 Mikuličića prip., 1,

Opet uz mlado Sunce tri Zore, a od njih treću najljepšu, dovodi priča iz Vojvodine: ''Sin carev i tri labuda''4. Ta treća, pošto je pojav Zore bježan, odbjegnula Sunce, koje, dašto, ponovno do nje

dolazi, ali kroza strašila noći, sazdane u lik nemile babe. Priča, premda se titra brojevima, gdje i gdje odiše svježom poganštinom. U cara bio sin, koji, kad odraste, u šumi zagje. U onoj šumi najmi se u nekakva starca, pa mu čuvao jezero. Oko podne, dolijetala tamo tri labuda, svlačila košulju, kupala se, onda se oblačila i odlijetala. U trećoj godini službe, po starčevoj zapovijedi, mladić odnese labudima košulje, ''a tri labuda postanu tri vrlo liepe djevojke''. Dvjema košulje su povraćene, te odletiše; no treću, najljepšu, carev sin zadrža i vjenča, sakrivši joj košulju. Osim mlade, dobi od starca i blago nebrojeno, pa se vrati k ocu caru. Košulju predao materi carici, da je čuva. Svoju svekrvu stala snaha i moliti i preklinjati, dok joj jednom ona izruči košulju. U taj tren, stvori se mlada u labuda i odleti, rekavši: ''S Bogom, mamo, tražite me na staklenom bregu''. Šta će u tuzi carev sin? Ode opet k starcu, koji od trećega od svojih trideset i dva vjetra poslužnika dozna, gdje je stakleni brijeg. Vjetar ovaj odjuri tamo careva sina, dok je spavao. Stignuvši pod brijeg, jedva se težkom mukom nanj uspuže carević, te naide na babu nemilu. Ima na brijegu tri stotine djevojaka labadova; ''sve su u jednako ruho obučene''; carev sin za glavu svoju ima pogoditi labuda, svoju ženu. Gdje baba duhne u rog, sve doletiše. ''Je l' ova? — nije — je l' ova? — nije''; a kad na treću dodje red, mahne ona mahramom na muža, te na pitanje babino: ''Je l' ova? — jest'', odgovori muž. Ljute kušnje junaka tim se ne svršiše Mora ''preneti planinu staklenom bregu za legja'', pa ''svu šumu na bregu poseći i u hvatove složiti'', pa ''njivu požnjeti, ovrći, izvejati i samleti, da od tog brašna umesi pogaču na put''; koje sve troje izvršiše mu vjetrovi, uz nastojanje žene i djevojaka labudova. Najposlije, izdržao i noćnu borbu s bijesnom babinom marvom; pa, kad mu opaka i prevarna baba izvede mnoštvo svakojakih konja, lijepih i  ružnih, po savjetu žene on odabra sebi dva najružnija. Oprošteni mladenci usjeli na njih, a, kako su konji bili viloviti, sretno se vrate svojoj carevini, gdje sretno i živiše. — Gdje on spava, vjetrovi ovdje nose carskoga sina; a u Rig-Vedi već nagjosmo tri Ribhu u drijemežu.

4 Kojanova prip., 16.

Dostojni su pažnje i vjetrovi, u ovoj priči. Dan, odnosno godina, stvara se složnim radom svih vidnih bogova, te i vjetara. S toga su na božjem Viteru, po dalmatinskom pričanju, i Jugovića dvori1.

1 Djelovanje ognja i vjetara raspitaće se na svojem mjestu.

Kao što doslije vidismo, od triju Zora i od triju Sunaca noćnih navlastito treće muči muku svakojaku. Ova se misao i drukčije izrazuje u pričanju: naružen je treći lik Zore i Sunca. Primjera radi, iznosim ovdje dvije takove priče. Car imao tri sina, pripovijedaju Srbi iz Vojvodine1, a ovako ih ženio: oni će s kule zastrijeliti, pa ''gdje koga padne strela, odanle će mu dovesti devojku''. Dvije strijele   dvoje braće starije padnu u dva grada, otkle sebi oni i vjenčaše djevojke; strijela brata najmlagjega  uleti u nekakav bunar, iz kojega privedena mu je za ženu žaba. Svedu se mladenci, kad eto od žabe bude krasna djevojka. Svako jutro ona ustajala, da priuzme svoju žablju kožu, pa po danu bila ružna žaba. Jednom pred zoru, kožu joj otme i stavi na prozor mladoženja, a spali je svekrva, te žablja mlada ostane vijekom djevojka. Njena ljepota, još nigdje vigjena, udivi svakoga, dok uzbudi u carici svekrvi mržnju, koja se preli i na sina vlastitog, odana mladoj svojoj djevi. Po caričinu nagovoru, car napastuje carevića sa ove tri susljedne muke: ''jednim rupnjakom proje da nahrani sto bravaca — jednim kablom da napoji sto volova — da dovede gvozdena čoveka''. Prvo i drugo čudo on izvrši, upravo pomoću strašnoga gvozdenoga čovjeka. Taj bijaša njemu šura. Sjegjaše u istom bunaru, iz koga izigje i sestra mu, carevića žablja žena. Gvozden čovjek bio pršljiv, a carević zet umirivao ga blagom riječju, kako mu je žena kazivaše. Gdje je treća muka carskome sinu naložena, eto ti s njim gvozdena čovjeka: ''veliki je, strašan je! vuče budžu za sobom, sve ore zemlju, ide za njim brazda kao da osam volova ore''. Od silnog junaka upropasti se car, i zatvori se u gornje čardake. Zaludu; gvozden čovjek bubne pesnicom u vrata, a pred njim sve se raspade. Cara zvrcne u čelo, te dušu ispusti. Onda zacario zeta i sestru svoju, žablju djevojku. — U božanstvenoj prikazi jutrenjoj, Zora i Sunce, pomoću gvozdenog čovjeka, silnog Ognja2, zamijenili početnoga Vida.

1  Vuk. prip., dodat. 3.

2  I o ''Gvozdenom čovjeku'', ili ''Baš-čeliku'' naših priča, na drugome mjestu.

Prije jutrenjeg slavodobića, grdo je Sunce, u priči o ''Ćeli''3. Jedan car imao tri ćeri, pa dvije starije udao za carske sinove, dok pri sebi zadržao najmlagju a najljepšu, na kojoj je imalo ostati carstvo. U toga cara bio i jedan baščovan, ćelav, mali kao šušica; no bašču radio, kao da je u njoj deset ljudi. Čudili se svi, a i careva kći. Jedno jutro, ona ''s prozora'' gleda bašču, i baščovana upita, kako je to. ''Ako si rada znati, porani bolje, pa ćeš videti'' odgovori maljo. Vrlo rano uranivši, ima šta i viditi! Došao zmajevit konj, doveo troje četvoro čeljadi da rade, i donio gospodsko odijelo i oružje. Ćela se oblači, postaje ''lep momak što može biti'', šeće se po bašči na konju, a pomamnome konju ''sve   varnice iz nozdrva sevaju''. Mnogi prosci prose djevojku, koja ne će drugoga, no ćelu. Car i carica nagju se na čudu, pa, kad ne pomaže odvraćanje, obuku ćer u prostačko odijelo; prostakinja neka pogje za prostaka. Poslije nekoga vremena, sa dvije strane neprijatelji zavojštili cara; na njih ide carska  vojska za vojskom, ama svaka propada. Ide, najposlije, glavom car, š njim malo i veliko, pa i ćela,   rugo svačje, na jednom konjičku. Tri dana stoje, a četvrti dan bije se boj. Ćela zviznuo, a konj zmajevit obrio se pred njim. Krasnijega i strašnijega junaka, a i konja, nema: ''ne zna se ili više on seče, ili mu više konj tlači''. Dušmanin je polomljen. Vraćajući se s boja, ćela, preobražen, jezdi na konju vitezu s carem naporedo; pače car, još za života svoga, preda mu carstvo.

3  Vuk. prip., dodat. 2.

Je li baš pučka, najzanimivija bi bila, u ovom pogledu, pričica jedna kajkavska1. Nekome  starcu, koji ništa ne imadijaše osim jednog bika, iznebuha pobjesni taj bik. Znajući šta mu je, starac ide k nekoj ženi sa tri ćeri, da biku zaprosi djevojku. Budu sve tri mladoženji redom dovedene. Na bikovo rikanje, prva i druga psovaše, te padoše namah mrtve; treća bika rukom omilovala, pa se bik  prometnuo u mladića, ''sjajna kao sunce''. Sretni mladenci vjenčali se. Ovo pripovijedanje dohvata se  sa strane jedne vedičnog, a s druge helenskog mita. U Rig-vedi, Zora je, često, krava, svijetla krava nebesne ambrozije, pa i mlado Sunce, koje k njoj hrli, oličuje se, katkada, bikom. Iz jednake misli  izbio u Grka mit o Zeusu i mladoj Europi.

1 Krausz, Sagen etc., II B., 89.

Skoro u svima ovim pričama prizire se konj čudan; a to je Sunčev konj. Što u Pomorju kip boga Triglava imaše do sebe i crna konja, to ovdje ne odlučuje, jer biće Triglavovo, i pored onoga što rekosmo2, ostaje sporno. Ali konja trojne braće naših priča naći je, već iz prvog početka, u sunčanom mitu Arijaca. Malo kojemu bogu pristaje konj, koliko Suncu. Kod prvih Inda, s konjem svojim tako se sraslo Sunce, da je u Rig-Vedu uvrštena jedna himna, koja boga klikuje kao konja viteza1. Himna toga konja kaže trojakim2, istovjetuje ga izriječno s Tritom3, trećim od braće Ribhu, pridaje mu željezne noge uz zlatna kopita4, i prišiva mu krila5. Konj-Sunce izlazi, ržući, iz mora, ili iz magle; a premda je vrhovni Indra brz kao misao, nadlijeće ga konj sunčani. Drugdje u Rigvedi, Sunce vozi se; al ga ne voze konji, nego šarene svijetle kobile, a te su kobile, ponajčešće u kupu, u jatu od sedam6.

2 Na str. 175—6.

1  Rigv. I, 163. Isporedi i drugu himnu (X, 178) sunčanom konju ''Tarkšja''.

2  Ib. v. 3 i 4.

3  Ib. v. 3.

4  Ib. v. 9.

5  Ib. v. 1 i 6.

6 I, 50, v. 8 — IV, 13, v. 3— VII, 66, v. 15,

Ova prestava vedična ponavlja se, gotovo nepomućena, u epu i u priči našoj. Pučka historija svrnu mit o Sunčevu konju i kobilama na pustolovnog katanu vijeka XIV, na Srbo-bugarina Momčila; ali se mit time sasvim malo ozledi. Oko jezera jednog Momčilo drži čudnovato stado kobila. Noćno, kobile se pasu, a jalove se, u isto doba, po krilatu konju, koji izlazi iz jezera. Jalovljenju Momčilo, jednom, učini kraj. Po danu uze bubnjeve i talambase, i natjera kobile oko jezera, pa, pritajan, pričekao noć; onda, bukom onih sprava, poplaši konja, gdje, opasavši jednu kobilu, htjede je, kao što i prije, udarcem noge u trbuh izjaloviti. Uteče krilati konj u jezero, ali od njega kobila oždrijebi drugoga konja

krilata. Junaku Momčilu taj će biti konj od mejdana, glasoviti Jabučilo. U epskoj je pjesmi Jabučilo, ili

Čilas, Čile, kad vranac, kad dorat, a kad gjogat krilati7.

7 Vuk. pjes., knj. II, opas. na str. 106.

Jednakost krilatog konja i kobila Momčilovih s krilatim konjem i kobilama vedičnim očita je. Niti je manje očito značenje svega mita, kad mu se još nešto, iz iste vedične mitologije, na objašnjenje primakne. Reče nam sad naprijed Rig-veda, da je sunčani konj, u neku ruku, trojak. Evo, kako. Kadno je uhvaćeno more noći (jezero našeg pričanja), božje Sunce jaše na vranu konju; kad je prvi osvit, ima pod sobom konja siva, ima dorata; kad je napokon dan, bog okročio bijelca, ili gjogata. Što kobile katkada hrle s bogom, to su oblaci, oličeni u Vedi, kako kravama, tako i kobilama. Noću, te su kobile jalove; zrakovima Sunca, dok se rasvjetljuju, postaju bregje. Može biti, da se i bubanj Momčilov rastumačuje kazivanjem vedičnim: dundubhi sansk. znači bubanj, talambas, a jeste, u onamošnjem mitu, nešto božje, jest gromot strijele, koja oblak oplogjuje1. Što će pak reći ime Jabučilo Momčilova konja, to se shvaća, ne samo iz indijskoga, već i indoeuropskoga naziranja mitičnog: okrugla je jabuka Suncu najnavadniji simbol, te je Jabučilo, i po imenu, Sunčev konj. Krilatog Jabučila, što se iz jezera

ragja, nalazimo i u grčkoj priči. Krilati Πηγασος nosi ime od πηγη, od vodenog izvora; sin Pozidonov rodio se, u noćnom zapadu, negdje do izvora neizmjernog okeana; na glasovitom Helikonu, pod njegovim kopitom, izbi 'Ιπποκρηνη konjev izvor; vitla se na njemu sunčani Perzej i sunčani Belerofon. Po ovome, što je ovdje izloženo, Momčilov mit, kad se liši simbolizma i priloga historijskog, imao bi glasiti ovako: Sunce, gdje prebiva u noćnoj pučini, drži do sebe konja krilata, a

trojnog, vrana, rigjasta i bijela2; konj i konjik nemoćni su u noći, ali će konj okrilatiti, netom ga uzjaše rano Sunce, usred oblaka, prije tmastih i jalovih, a sad nabrizgalih svjetlošću3.

1  Gubernatis, Myth. zool., v. I, p. 404.

2  Kao što Vidu, na ovi način bijelac pripadao i Suncu. Isto i kod Rimljana, pripadao i Jupitru i Suncu;  pa se gragjanima svojim zazre diktator Kamilo, što mu se htjelo, poslije zauzeća, Vejâ, triumfirati na bijelim konjma: ''Triumphus omnem consuetum honorandi diei illius modum aliquantum excessit. Maxime conspectus ipse (Camillus) est curru equis albis juncto urbem invectus; parumque id non civile modo sed humanum etiam visum. Jovis Solisque equis aequiparatum dictatorem in religionem etiam trahebant'' (Livii 1. V, c. 23).

3  U kajkavskoj jednoj priči, iz Varaždina, Krauszove zbirke (I, 79), Kraljević (mlado Sunce) muze preopasne kobile, pa stari njegov konj, da se ponovi i pomladi, uskoči u izmuzeno mlijeku koje kipi, a to u času prije sunčanog izlaska. Baš u to doba Kraljević, uz pripomoć kralja od vjetrova, kralja od sunca i kralja od mjeseca, bijaše došao do ljube svoje (Zore). U Vedi, vrlo je obična ova prestava: prijazno bijelo vidilo na nebu nije drugo, do bijelo mlijeko božanstvenih krava ili kobila.

U ostalome, pučko pričanje, kako za trojako Sunce, zna čisto i za trojakog konja njegova. Tri Sunčeva konja, crni, crveni i bijeli, pa i mač Vidov, i drvo od svjetlosti, a, valjda i bog Triglav,  pominju se u jekavskoj priči: ''Čudotvorni nož''4. Mladić nekakav hoće da se ženi carevom djevojkom,  a car mu je daje, ako ''najdalje do osam dana njemu dobavi konja jednoga neokoćena bijela bez   biljege, drugoga nejahana crljena a crnom glavom, i trećega nepotkivana crna s bijelom glavom i bijelijem nogama, a carici onoliko blaga, koliko bi mogli ovi tri konja doćerati''. Toga mladića zapazila careva kći, kojoj se ljepši učini od ikakva na ovome svijetu čoeka''. Kad ''u jutro rano kradom do nje dogje'', uputi ga ona, kako će sve uraditi. Da nanj uzjaše, dade mu konja ispod sebe, te on ode u vilenu goru ''put istoka na jednu trorogu glavicu''. Obrnuo se tu s desne na lijevu, i vidio bisernu livadu, te po njoj i konje svakojake gdje pasu.

4  Vuk. prip., 30.

Mladić svrnuo u onu livadu, a konji se poplašili, pa on izvadio i okrenuo put sunca nož čudotvorni, koji, kad sinu, zasja se livada kao na gori sunce. Tad se smirili konji i k njemu dolazili, te on izabra ona tri naručena. Po tom ugledao, nasred livade, i ćepariz, kucnuo ga u koren nožnicom od onoga noža, a u onaj tren prosipale se silne aspre, te on mogao tri konja blagom natovariti. Car

udovoljen, pokloni mu ćer i upita ga, što će i koliko će prćije?'' Gjevojku, tvoju šćer, za glavno, a tvoj nož čudotvorni za dobit!'' bješe odgovor. Mladić ode doma s djevojkom i nožem, pjevajući.

Suncu junaku i krilatom konju njegovu privrnu historijskog junaka Momčila, kako pučka priča, tako i ep. Ali je pripojenje i ovdje preslabo, te se da razvrgnuti najlaganijim kretom kritike. Dvije su glavne pjesme, što se sad slušaju o vojvodi Momčilu i o konju mu s krilima, obje jekavske, i jednaka sadržaja, ama neodvisno spjevane, to Vukova hercegovačka: ''Ženidba kralja Vukašina'', i Gojkovićeva crnogorska 147. Momčilo ima ljubu Vidosavu, s kojom boravi u gradu Piritor; ili Pirlitoru, ili Pilitoru. Tu je ciča zima. ''Šta ćeš u tom ledu i snijegu?''1 poručuje Momčilovoj ljubi napasnik joj Žura   Vukašin; u kralja Vukašina hoće ona ''biser nizat' na žice od zlata''2. Žena nevjera izdaje Momčila, al   se opet boji junaka, junakova zapleća i sprave mu bojne:

''U Momčila devet mile braće i dvanaest prvobratučeda... Momčil ima konja Jabučila, Jabučila konja krilatoga, kudgodj hoće prelećeti može, u Momčila sablja sa očima''3.

I čari okriljuju junaka: ima ''bilje u perčinu, — što zanj sablja prionut' ne more''4.

1  Vuk. pjes., knj. II, 25, v. 10.

2  Čojk. v. 11.

3 Vuk. v. 50—7.

4  Čojk. v. 34 i 41.

Ali, pored sve moći i sile, sugjena je propast Momčilu. Legao, a izdao ljubi tajnu, gdje mu boravi krilati konj:

''Kada prvi zapjevaju p'jevci, ti otidi u nove ahare,

tad će čile popuštiti krila''1.

Namah ode nevjernica, nagje Čilu, gdje je ''popuštio krila do kopitâ'', i ''svijećom krila zapali''2. Pohita onda u riznicu, gdje

U to, Momčilo

Junaku se sluti na zlo, te će reći ženi: Momčilo je velik jutrenji ranilac:

''dohvatila sablju Momčilovu, te je slanom zatopila krvlju''3.

''čudan san usnio,

gdje se povi jedan pramen magle od proklete zemlje Vasojeve''4.

''U magli se, ljubo, rastadosmo, rastadosmo, pak se ne sastasmo''5.

''u Momčila čudan nauk ima, svako jutro u svetu negjelju, rano rani u lov na jezera''6; ali ''noćno, ide na jezero vražje''7.

Žura Vukašin sa silnom vojskom ''zasio u gori zelenoj''8, a izdajnica bijaše mu poručila:

''Noćno dogji na jezera ravna, pokrij vojsku po gori zelenoj, sam izagji na jezero vražje''9.

Utaman junaštvo Momčilovo i njegovih drugova, braće i bratučeda: sablja s očima, slanom krvlju zatopljena, prirasla za kore. Jabučilu, koji ''popušta krila — kada prvi zapjevaju p'jevci''10, krila su spaljena; ''dvije sluge'', što su prije bile u Momčila, sad su u Vukašina11. Gdje devet braće poginu, vojvoda hoće da izleti iz kreševa svome Piritoru, no konju se ne da poletiti.

''Kune njega vojvoda Momčilo: Jabučilo, izjeli te vuci!

Iz šale smo odavde lećeli, bez nevolje, tek od obijesti, a danas mi polećeti ne ćeš!

Al' mu konjic njiskom odgovara: Gospodaru, vojvoda Momčilo! Nit' me kuni, niti me nagoni, danas tebi polećet' ne mogu''12.

1 Vuk. v. 108—10.

2 Id. v. 123 i 126.

3 Id. v. 131—2.

4 Id. v. 138—40.

5  Id. v. 146—7. U drugoj pjesmi, Momčilo zadrijema na trpezi, pade i pršte mu čaša vina, pa reče, kad se probudi:

6 Vuk. v. 63-5.

7  Čojk. v. 76.

8  Vuk. v. 62.

9 Ćojk. v. 22—4.

10 Vuk. v. 108—10.

11 Čojk. v. 55—6.

12 Vuk. v. 196—204.

''U snu strašan sanak vigjoh, gdje sidosmo na jezera ravna

svakom vigjoh, moja braćo draga, oko grla crvenu maramu,

meni, braćo, zmiju šestokrilu, odvija je sestra Angjelija,

a privija ljuba Vidosava''

(Čojk. v. 96—102).

Odsio od konja Momčilo, i ''triput skoči, do grada doskoči''13. Očajniku spusti niz beden krpu platna sestra, lijepa Jevrosima, no krpu presječe pakosna Vidosava, te opadnutoga Momčila pokosi Vukašin, koji mu uze ruho i oružje, a uze i Piritor.

''Al' da vidiš čuda velikoga:  što Momčilu zlatan prsten bio, tu Vukašin tri prsta zavlači; što Momčilu taman sablja bila,

Vukašinu s' aršin zemljom vuče''1.

Žuravom Vukašinu golemi Momčilo, na umoru, bio rekao za ženu izdajnicu:

''Danas mene u tebe izdala, a sjutra će tebe u drugoga!''2

pa kralj mladu Vidosavu dade ''svezati konjima za repove''3 i rastrgati, ili, po drugoj verziji,

''zakopa je u zemlju do pasa,

pa je crnim obasiplje prahom, zapali je sa četiri strane,

neka ide u mutne oblake''4.

Mladu Jevrosimu, Momčilovu sestru, Vukašin privjenča za se, a ona mu rodi Marka i Andriju: ''Marko se turi na ujaka, — na ujaka vojvodu Momčila''5.

13 Id. v. 213.

1 Vuk. v. 273 i 280—3.

2 Id. v. 253—4.

3 Id. v. 294.

4 Čojk. 225—6 i 229—30.

5 Vuk. v. 304—5

Od starine su ove pjesme u naroda. Davnosti njihovoj unutrašnji je dokaz tvorevina im od veće strane mitična, uz izraze nerazumljive, kao što ''sablja s očima''. A da se odavna pjesme pronose, baš u onakoj sastavini, imamo i spoljašnji dokaz u zbirci Bogišićevoj, gdje se nalazi pjesma jedna o istoj pogibiji vojvode Momčila6. U svemu glavnome, i ovdje, teče jednako kazivanje. Ponešto je različito, a vrijedno da se pripazi, što ''Momčil'', mješte bilja, ima ''dragi kamen u perčinu svijetlu''7, a kad je

''veče ka večeru,

on će doći na studenu vodu, da napoji konja krilatoga''8.

Njega ne stiže polom od kralja Vukašina, već ''od onoga bana njemačkoga''9. Kad junak zadrijema, usni i prenu se, reče:

U boju, Momčil

A pošto Momčil pade,

''Moja braćo, čudan sanak vigjoh, gje se povi jedna sinja magla,

od Njemačke od bogate zemlje, a iz magle ljuta zmija pade,

te se meni savi oko vrata''10.

''do bana se triput dogonio, al' na bana udrit' ne smijaše,

jer kod bana do tri sluge bjehu, koje no su Momčila dvorile''11.

''od jada ga rasparao bane,  al' u njemu dva srca junačka, jedno mu se srce umorilo,

a drugo se istom razigralo''1.

6 Bogišića pjes., 911.

7 V. 20.

8 V. 25-7.

9 V. 3.

10 V. 38—42.

11 V. 76—9.

1 V. 98—101.

U ovome pjevanju nije mit natrunio historiju, već je, obratno, historija natrunila mit. Mi imamo pred sobom tužnu mijenu Sunca boga i krilatog mu konja, koja oba, noćno, idu nevidom te   zaglavljuju. Toga mitičnog dogagjaja čista povijest srpsko-bugarska istom se dodirnu. U vidu historije, istinito je samo ovo, da silni, a pustolovni vojvoda Momčilo, pade ispred svoga grada Periteoria po našu Peritora; pade u žestokom boju protiv združenih vojska cara Ivana Kantakuzena i Turčina Umur-

bega, to god. 1345 po svjedočanstvima bizantijskih pisaca, ili god. 1361 po tankim napomenama srpskih ljetopisaca. Što Momčilov grad Peritor bijaše na istočnoj megji makedonskoj, južno od  Rodope planine, dok je u Hercegovini grad Piritor naših pjesama, ova lokalna pogrješka mnogo ne odmaže historičnosti pučkog povijedanja o Momčilovoj nezgodi. Ali tim povijedanjem drma druga okolnost: za izdaju žene, što je najglavnije, ne samo u našim, već i u bugarskim pjesmama o Momčilu, u historiji nije naći traga ili glasa. Isto ćuti historija i o noćnoj pogibiji junaka, koje je takogje glavno u pjesmi. Iz svega je viditi, da je Momčilo tek prislonio ime svoje, i ime svoga grada, uz priču posve druge naravi. A još laganije do priče se dodjede srpski kralj Vukašin. Uturi ga u nju, po svoj prilici, jedino ovo ime Vukašin, koje prianja, kako uz ljude, tako i uz poznatog noćnog Vuču, ili Vuka. U pjesmi Bogišićevoj, boj se bije izmegju Momčila i ''bana njemačkoga'', a u pjesmama bugarskim, još jasnije, izmegju Momčila i ''crnoga Arapina''. Inače, i pjevanje naše čisto kaže, ko je to Vukašin: on boravi u mitičnome Legjanu!

veli jedna pjesma iz Crnegore2.

''Ajde uzmi ti to čedo ludo, pa ga vodi u Legjenu gradu, a na ime Vukašinu kralju'',

2 Čojkovića pjev., 152, v. 18—20. I stara jedna pjesma narodna (85 Bogišićeve zbirke) zastire Vukašina najgušćom koprenom mita. On hoće da se ženi vilom, pa sami konj svjetuje ga ovom vikom:

''Potkuj mene noge sve četiri, nemoj oštrih zavraćati čaval', napoj to me vinom od Vidina, i rakije sa Demir-kapije,

nazoblji me misirskom psenicom'' (v. 14—8)

Vukašin to učinio, te, najednuvši konja, ''s njim udara u studeno jezero'' i ''bijelu uhitio vilu'' (v. 26—7). Njoj ''snima krilja i okrilja (v. 29), vjenčava je, a poslije mu rodi Andrijaša i Marka.

Može biti, da iz adskog Legjana tame Vukašinu ispliva i pridjevak Žura. Žura je suhonjavo biće, a vidismo, da noćnoj i zimnoj strahoti ime je jedno, u Vedi, Çushna-Sušar, pa da se ta suhoća ponavlja u našim mitičnim planinama Suhari i Goleču1.

Dok od Momčilove tragedije noćne u historiji nema nigdje ni znaje, božja drama čita se tu na trk oka. Ne upirem u to, što Momčilo boravi u snijegu i u ledu, koji može biti mitični led noćni; niti u to, što oko sebe ima devet braće i dvanaest prvobratučeda, koji su valjda, kako ćemo to drugom

prilikom reći, sunčani godišnji likovi u kupu od devet i u kupu od dvanaest. Ali nam je na dogledu bog

u Momčilu, postojanu jutrenjem raniocu, koji ima mač s očima i konja krilata, te ''triput skoči i do grada doskoči'', po primjeru homerskih bogova i indijskoga Vishnu. Šta je mač, ili ''sablja sa očima'', pjevači ne znaju više kazati2; no znaju za to Rig-Veda i Avesta. Već nam objavi Veda, da je Sunce božje ''oko Varuni i Mitri''3, pa, istom mišlju, istome Mithri, koji je mlado Sunce Eranaca, Avesta pridaje do ''deset hiljada očiju''4.

1 Dio l, na str. 59—61(99—101).

2  Gledaj opasku Vukovu, na str. 107 knjige II pjes.

3  Vidi na str. 168.

4  Khorda-Avesta, XXVI, passim.

Tako je Sahasrâksha, ''sa hiljadom očiju'', i indijski veliki nebesnik Indra. Ova mitična  predstava kod dvaju najčistijih arijskih naroda, Inda i Eranaca, o sunčanim očima bijaše, takogje, svojina naših djedova, davnih Srba i Hrvata. Mač s očima Sunčev je, kao što je Vidov mač zeleni i grebeški, jer, dok zelenilo izražava najprikladnije boju ranoga neba, što se njom raspara tama, sjajno oblo sunce nalikuje živu oku neba. Mač s očima, po našoj pjesmi, ''zatopljen je slanom krvlju'', koje mi opet razumijemo, ako se k Vedi obratimo, gdje svijetli bogovi izilaze taman iz slanog mora noći. Može biti vrijedno pažnje, da u helenskom mitu naš mač s očima premetnut je u drugoga sunčanog konja, u Pegazova brata Hrizaora; Ηρυσαωρ će reći: onaj koji ima zlatni mač. Nego, sve zlato Sunčevo tamni

 

 

 

u noći. Gdje stane do ''jezera vražjeg'', gdje čami u mračilu, slabomoćan je i konjik i krilati mu konj; Momčilo tad zadrijema, kao braća Ribhu, i sanja sne zlosutne. Osim noćnog Vuka, zlobi Suncu i žena nevjera, koja je valjda tamno lice s večera spaljene Zore, kao što je polusvijetlo lice iste Zore druga žena, pomoćnica Momčilu, no privjenčana noćnome Vukašinu; tek će treća Zora, to već čusmo, biti pobjedonosna, kao što i treće Sunce1.

 

1  Zla žena mogla bi biti i zimna noć, naša baba Ruga, a ruska baba Jaga. Barem ruske neke skaske, koje iznose Sunce kao trolična junaka na troličnu konju, ženu napasnicu kažu vjesticom babom Jagom,  dočim božjem vitezu pripomaže djevojka Basilisa, to ratoborna Bosiljka naših pjesama.

 

Zla žena ''zapalila'' krila konju pa je i sama ''zapaljena, neka ide u mutne oblake'', koje oboje zar se odnosi na poznati nam požar večernji, u kome arijski bogovi propadaju. Što će pak krilati konj ''krila popustiti, kad prvi zapjevaju pijevci'', to je bez sumnje naslijegjeno od arijskog nazora o pijevcu i Suncu. Kokot i kokoš bijahu, kod Arijaca, zoomorfoza noćnoga pregalačkog Sunca. Kokoš, dan na dan, nosi obla jaja; a kokot, veseo, budan, ćubast na lik Sunca2, u tri noćna navrata navješćuje hod neodoljiv trojnoga boga, skoroga budnika ma da je on, u mlitavoj noći, i zadrijemao. Indima, Perzijancima i davnim Latinima bješe od boga grjehota usmrtiti božju ovu ticu; te ona proprati rimske vojske, pri osvajanju svijeta. Mrcu, eda bi se na drugi život probudio, nju pridavahu Rusi pogani3, pa i narod naš svejednako misli, da uz slavu trećih pijevaca namah mine noćna svaka napast4.

 

2  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 297.

 

3 Dio 11, str. 125 (223).

 

4  Svirala cara Trojana pominje se i kod pijevca, u ovoj zagoneci: ''Sav svijet pomrije, a jedan starčić sa košćanom sviralicom zasvira, i cio svijet oživlje''. Odgonetljaj : pijetao (Novakovića zagon.).

 

Jabučilu, uz prve pijevce, krila počela rasti. Krilima kidiše, za onda, žena opaka; no, kad bude treći mah, kad oblagodani, krilati će konj odskočiti s gospodarom raniocem, odskočiće sav bio pri bjeloći nebesnoj, dok prije bijaše crn i rigjast Da je taj konj u prvom razmaku noći crn, kao što i konj u boga Triglava, osim priča, koje pregledasmo, kažu i stihovi neki mitični, a prilijepljeni jednoj svatovskoj pjesmi iz Boke5:

 

 

 

5  V. S. K. Kovčežić, na str. 85.

 

 

 

''U Vukića Brankovića vranac konjic bez biljega, na čelo mu sjajan mjesec, a u grivi vidra igra,

 

iz kopita oganj dava.

 

Za njega mu niko ne zna, nego sestra Vidosava, koja mu je zob davala

 

iz legjena srebrnoga

 

S Vukićem se posvadila''.

 

 

 

Bog postao Vukić, jer je u vučjoj noći, a svadljiva Vidosava ovdje mu je sestra. dok je u epu žena. Ime Vidosava, pošto iz obe pjesme izilazi, može biti da je udržano od starine; te bi označivalo Zoru, što je i zbilja Vidov porod. Mjesec na čelu vranog konja noćna je biljega, kao što nam odaje noć i vidra. I u Eddi, i u skaskama ruskim, poluvodena vidra drži noćno zlato, Sunce1.

 

1  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 414.