Religije rimske dohvata se i naš izvor mladeće vode, pa i veći dio prednavedene Vukove priče o dva cara koja se liječe1. I u Rimu gradu, i u srezu drevnoga Lavinija, i još gdje pored preosvećene vode Numicia, bio bunar i boginja Juturna. Iz ovakoga studenca voda ozdravljala, voda besprimjerna, tajnovita, prečista. Da je, u misli davnih Latina, ona nekako i pomlagjivala, kaže sama riječ Juturna, jal Diuturna po drugom obliku. Ako je Juturna od juvare, to je voda od pomoći, a juvare je u jezičnoj svezi sa juventus. Diuturna znači valjda: voda što daje vidnu vječnost. Od svih iscijepanih mitova rimskih vise sad u zraku samo konci pojedini; no fragmenti Juturnina lika kod Ovidija i Vergilija kao da se svode baš na našu priču. U Juturnu, i u njenu vodu, uljubila se dva vrhovna boga latinskoga panteona, Jupiter, bog svijetloga dnevnog reda, i Jano, bog žarke godine koja zalazi i uzlazi; pa eno dva cara, kod nas, ištu mladost od vode caričine. Ima i više. Erotično pričanje o našoj carici ponavlja se kod Juturne, što ju mrzovoljastu obljubi Jupiter2.

1  Vidi na str. 159—60.

2  Ovidii Fasti, II, v. 585—92.

Uspavana naša carica, koja brižno daje ''čuvati studenac vode žive'', i Juturna, koja ''predsjeda jezerima i rijekama šumećim''3, vrlo prilikuju Zemlji, zamrloj u zimi, a živoj i plodnoj sa Suncem i vodama razljevanim nove godine. Juturnalia slavila se u januaru.4 I sama priča o ćoravu bogu, o bogu koji propada u pučinu noći, skoro bih mislio, da se kod prvih Rimljana raznosila, kako se raznosi kod Skandinavaca. U rimskoj legendi, pregnuće junačine Horacija Koklesa jest od sviju najuzvisitije, kao vrhunaravno. Stao Kokles sam na most protiv čitave vojske; stao ''ogromnim svojim korakom''5, a stravio dušmane ''vidom groznim''6.

3  Vergilii Aen , XII, v. 139—40. V. Röm. Mith. Prellera, 8. 128—9,

4  I Bugari pričaju o vodi besmrtnosti, za kojom gramzi ''kralj Aleksandro'', i njegova sestra, ili kći. Pošto predaja o toj vodi već odavna postojaše i kod Grka, moguće, da je Bugari od njih uzeše (A. Vesselofski: Zur bulgarischen A1exandersage, Arch. I). Ali je vjerojatnije, da je ta voda i kod samih Bugara

općenita svojina arijska, pa da se priči kasnije priplelo, na istoku, ime velikoga Aleksandra. Starim

Grcima ta je voda αϑανατος πηγη , pa Hera u njoj, ili u vodi sličnoj, neprestano ponavlja sebi djevičanstvo. Vodu mladosti, quecprunno, spominju jednako njemačke pjesme iz srednjeg vijeka. U pričanju indijskom, takom vodom raspolažu Açvini.

5  Livii I. II, c. 10:... ''cum ille ingenti pontem obtineret gradu''.

6  Id. ib.: ''Circumferens truces minaciter oculos ad proceres Etruscorum ...''

Dva sama druga (metu mi se po ustima dva Jakšića) prate pregaoca, ali ustupaju, dok se i on, u prasci razrušenog mosta, i pri silnoj vici ljudi zabrinutih, strmoglavio u rijeku. Rijeka, a na njoj most,   u misli Arijaca rastavlja noć od dana i staru godinu od nove1. Koklesov kip, zar bogov bio je postavljen na komiciju, a Koklesu dodijeljeno'' što je za dan uzorati mogao''2. Tečaj dana, to je pokrajina Vidova. Ime Cocles znači: jednook.

1 To ćemo, sad naskoro, viditi kod božića; a što za pravo znači latinska riječ pontifex, biti će kazano u idućem dijelu radnje.

2 Livii 1. II, c. 10: ''statua in comitio posita, agri quantum uno die circumaravit datum''.

Rekoh: Juturna, naša carica, vrlo prilikuje Zemlji. Ali ovo izvjesno nije. U vjerskim tradicijama naroda arijskih zar ništa mučnijeg od pokušaja, da se na svakom mjestu, u svakoj priči, čisto označi božje biće žensko, koje tu dolazi. Boginjama, osobito višim, često puta, konturi, obrisi trepte, pa im je slika nejasna. Je li Zemlja, ili Zora, ili zar najprije nebesna Vida, takogje ona čudesna žena, što ju izvodi znatna priča iz Srbije: ''Božji poslužitelj''3, ja ne rješavam.

3 Vila Beogr.. g. 1867. br. 49.

No je ta priča prezanimiv iskaz boga Odina-Vida, u starosti bogalja nagrgjenog, a poslije čilog rajskog gospodara, te višnjeg tvorca i Sunca i Mjeseca. Evo pripovijetke: Neki čovjek, na umoru, ostavio tri sina i jednu ćer, osobito lijepu, pa sinovima oporuči, da djevojku dadu prvome, koji je zaprosi. Dogje bogalj, trupac bez ruku i nogu, u samim kolima, što ih niko nije vukao; dva starija brata ne daju sestre, ali dade je najmlagji, prividno lud, a opet mudriji od njih. Bogalj, kod kuće svoje,  načini se momak zdrav čitav, ne može ljepši biti. A šta si ti? zapita ga začugjena mlada, a on njoj: ''Ja sam božji poslužitelj. Ja spuštam sunce na zemlju, mjesec dižem na nebo, sunce dižem na nebo,  mjesec spuštam na zemlju, i raj otvaram i zatvaram''. Stariji šura dogje mu u goste. Zet ga zapita:  ''Imaš li volju, da vidiš sve na svijetu? — Imam. — Dade mu konja, koga će sjahati, kadgod zar'že i nogom zakopa do tri puta, te pružiti mu, da jede iskopano. Ni ovi, niti drugi brat iza njega, ne izvršiše zapovijedi; no to učini treći najmlagji. Šta da vidi? Otvori se raj! Momku dalo se gledati ova čudesa: dva cvijeta u raju, jedan pokunjen a drugi upravo stojeći, dvije velike orlušine što se čupaju, dva  goluba što jedan drugoga pita. Na ubavoj livadi neka djeca u rukama drže po struk bosioka, dok drugdje po pustolini sve je obraslo trnjem i korovom. Bosiokom djeca putove čiste, a pjevaju i klikuju:

''Eto moje majke! eto moga baba!''1. Koliko dražesna toliko je i razgovijetna ova jutrenja idila, koja nam slika veseli preokret u raju, iza noćne nevolje. Orla spazismo u vrhu Yggdrasila.

Žena nagrgjenog Vida često je zlovarna. Što su božje žene kadkada zle, to je do njihova dodira s tamom. Kod Inda, i sama njihova prečista, prehvaljena Zora, biva, kašto, opaka, te sunčani Indra,

njezin obični zaručnik, za to je i ubija. Što je divota sapeta tamom, to mašta pučka, i u epu i u pričama, motivira, strašću, koja boginju prigoni k mrskoj grdosiji noći. Preljubnicu ojagjenog Vida prikazuje nam, možda najbolje, priča iz Bosne uz naslov: ''Lovac''2.

1  S ovom uporedi isto ovako razvedenu priču iz Srijema: ''Očina zakletva'' (Vuk. prip., 17), gdje se takogje pomalja neznabožački raj, livada sretnika, ''selo pjevanke i veselja''. Prositelj bogalj tu je starac na dvokolicama.

2  Bosan. prip., 28.

Neki lovac ''svaki dan išao u lov i svakojaku zvjerad lovio, a ''zadijevao za pas dvije male breše i jatagan'' (dvije strijele i mač grebeštak Vidov). Nego, ''u vrijeme poklada'', razboli se, i sve je herduljao tamo do uskrsa''. Tako bolestan, prečudni lovac, ''baš na uskrs'', uputio se k planini, gdje u gori zelenoj ugleda jezero, pa iz jezera izmoli se konj zelen, kojega ubi. Po nagovoru vile prigorkinje,   s ubijenog konja uzeo uzdu, a u toj je uzdi čudo: njom da se što udari, ono se obraća ma bilo u što. Moću uzde, obogatio se lovac vrlo; al, po nesreći, prišapnu onu tajnu ženi, koja nanj mržaše. Kad jednom zaspi, ošine ga žena uzdom, te lovac postao torski veliki pas. Kerina ta čuvala vjerno i snažno od vukova, i svake napasti, tor carevih ovaca; a od vile jedne zagorkinje očuvala, u noći, i dijete carevo. Nego, ženska omraza gonila jednako i kerinu; žena je lupne uzdom i preokrene u malu  mindicu. Nije ova vukova razdirala, al je opet vrsnu pomoć pružala, u sitnome lovu, čeljadetu jednom, kome se pridruži. Pod trećim udarom uzde u ruci žene, od mindice bude majušna tica carić; na što,  žena nevjera preudade se za drugog čovjeka. Onda carić uvuče se, a da ga ne vidiše, u kuću preljubnika, nagje uzdu, kucne je kljunom, s riječima: ''Dosad sam bio carić, a odsad čovjek!''3 I zbilja, čovjekom se stvori nanovo. Pod uzdom izmučenog lovca, žena postade vjekovna kobila, koja i danas vrše trnje.

3  Valja da su ''poklade'' od ''klada''. Kaže se: ''metnuli ga u klade'', t.j. u tamnicu. Poklade bile bi, ovako, što i ''zauzi'', koji sapinju bogove u vrijeme tame. O ovome opet, dalje kod božića.

U mnogom pogledu, a to se po sebi kaže, znamenita je ova priča , no najznamenitija, mislim, time je, što nam iznosi uzdu kipa Svantevidova u Arkoni1. Svantevidu pronagjosmo ovako, u. našem pričanju, osim ogromne pogače, roga obilnosti, mača i konja2, takogje uzdu čudotvornu.

Majušnost zašlog boga dnevnoga vidila izražava se i drugačije. Kao što jest mindica, ili carić tica, bog biva i zrno papra. Uz njega kržljava, išla su nevidom i tri Sunca noćna, pa i Zora. Ovo se pripovijeda u priči bosanskoj o ''Biberagi''3.

1  Saxonis Gram. Hist. Dan., 1. XIV, p. 287: ''Haud procul frenum ac sella simulacri, compluraque divinitatis insignia visebantur''.

2  Vidi ti Dijelu I.

3  Bosan. prip., 5.

Div iz pećine otme sestru triju braće, koja braći na magarcu nošaše hranu, a ugrabi zajedno i magarca s hranom. Išli jedan za drugim u divsku pećinu, eda bi sestru našli i izveli, prvi, drugi i treći brat, i svi propadoše. Proždrljivi div svakome zakla ovna zvonara, ispeče ga i dade mu pola, uz ove riječi: ''Ako izjedeš to pola ovna prije nego ja, ubij me, a ako li ja prije pojedem, ubiti ću te!'' Poslije toga, sestri zarobljenoj rodi se još jedan brat, ''u rastu kolik biberovo zrno'', to Biberaga, što ipak snagom bijaše jači od diva. U pećini on izvrši onu pogodbu. Pojedavši hitrije, a ubivši diva, oprosti sestru, te se s divskom imovinom vratiše kući.

U priči iskrivljeno je to, što je Biberaga četvrti brat, dok bi imao biti otac i tvorac triju braće. Ali priča važi, pošto u njoj nalazimo trag glasovitoj helenskoj basni o Odiseju i Polifemu. Kako je odavna poznato, zgodu megju Odisejem i Polifemom donosi, gotovo u cjelosti, i naša pučka jedna priča, o ''Divljanu''4.

4  Vuk. prip., 38.

Priča, iz Risna u Boci, glasi: Jednog popa i jednog djaka zateče noć, u planini velikoj. Iz daleka ugledavši oganj, primakoše se nekoj pećini, i naidoše tu na Divljana s jednim okom navrh glave.  Čitava hrid, ''koju sto ljudi ne bi moglo pomaći'', zapirala pećini vrata; div je lasno odmakne, i pripusti unutra dva putnika. Zatim privali na vrata opet onu ploču, stakne veliku vatru, a kad se dva stranca ogrijala, stane ih pipati iza vrata, pa vidivši, da je pop pretlji, ubije ga i natakne na ražanj. ''I tebe ću sjutra ovako'', reče jadnome djaku, kome ne bijaše izlaza iz tvrde pećine. Od čovječjeg mesa Divljan hoće da i djak jede, ali ovaj ono ne meće u usta, već baca u kraj. Palo djaku na um, te stao oštriti mali šiljak, a na Divljanov upit: ''Šta gjeljaš to šiljak?'' odgovori, da se tako naučio, sjedeći kod ovaca. Gdje Divljan zaspa kraj vatre djak šiljak zavrti u jedino oko njegovo. Ciknu pomamljen div:

''Neka, da je Bogu hvala! Izvadi ti mene ovo jedno oko, kad ne umjeh ja tebe obadva; ali mi ti uteći ne ćeš!''. Kad bi jutro, zaslijepljeni Divljan počeo okolo brblati po pećini, ne bi li djaka uhvatio,  al ne mogao od mnoštva ovaca svojih. Djak tada ogulio kožu s jednog ovna, uturio se u nju, a kako div vabljaše stoku i puštaše glavu jednu po jednu na vrata pritvorena, megju ostalima izbaci i lukavog djaka u ovnujskoj koži. Djak vikne Divljanu:

''Ne traži me, ja sam već na polju!'' Na to div rastvori vrata, i pruži mu jedan štap, rekavši: ''Na ti ovi štap, da ćeraš stoku, jer ti bez njega ne će nijedna krenuti''. Kad se djak štapa prihvatio, namah pri njemu prionu mu prst jedan: vuci odovud i odonud, jadnik i Divljan sve se motali naokolo. U toj nevolji, djak nožem osiječe oni prst, te se oprosti diva. Ružeći ga, onda otjerao mu blago. Hoće za njim, ako i slijep, Divljan, dok dogjoše do jedne velike rijeke. Djak zviždi i ruga se, a Div za rugačem na vodu, te u nju strovali se. Iza legja otisnuo ga djak, pa sretno dojavio blago kući.

Ja držim, da ova priča o Divljanu nije u Grka uzajmljena, premda s grčkom u glavnome jednaka1. Dašto, ispečen i izjeden pop odgovara proždrtoj nekolicini drugova Odisejevih. Divova privaljena ploča, ''koju sto ljudi ne bi moglo pomaći'', jeste Kiklopova ploča, ''koju ne bi sa tla pomakla dvadeset i dva čvrsta kola uz četiri točka''2.

1 Odys., IX, v. 193—555.

2 Ib. v. 241—2.

I izdjeljani djakov šiljak sličan je Odisejevoj ogromnoj sirovini. A najskoli je slično to, što se djak, da izmakne iz pećine, obukao u kožu ovnujsku, te i Odisej rukama se prihvatio i skrio pod trbuh kosmatog najboljeg ovna Kiklopova, koga će, nakon spasa, žrtvovati Zeusu. Divljan upada u vodu, a morski Pozidon Polifemu je otac, pa se i more uzljuljalo pod kamenima, što ih unj rinu Kiklop za Odisejem na bijegu. Kako drugdje, u pričama i pjesmama našim, ima rulja divova, tako i oko Polifemove pećine nastavaju drugi divovi. Pripovijeci je dakle, ne samo osnova, već i potka, u mnogočemu, od jedne te iste pregje. Ali, i pored ovoga, evo opet cijenim, da je Divljan, kao što Polifem od Grkâ izvornu zamišljeu od Srbâ, i Hrvatâ. U našem pričanju, bolje nego u grčkome, mi se dosjećamo smislu ovoga cijelog mita. Velika je prilika, da taj mit izražava noć proždrljivu i groznu, koja privlači k sebi i zapire vidnoga boga, promučena sve dotle, dok svojim izlazom, jutrenjim ili godišnjim, grdosiju ne izlukavi i ne uništi. Značenjem imena, Πολυϕημος, duboki rikač, naš je rikač

Balačko, to strašilo iz Legjana1.

1 Dio II, na str. 99 (197) –100 (198).

Antinomija izmegju bijelog i tamnog svijeta, koja se u nas Slavena najživlje ističe, valjda učini, te je Divljan glede očiju, umišljen na lik boga vidnoga. Kao što Vid ima svoje oči dnevne, tako i Divljan ima svoje nezgrapno oko noćno; kad ga izgubi, onda je noći kraj. Divljan i Polifem drže zaprto u pećini stado ovaca, što na posljetku izilazi na polje, a naš djak odjavio ga kući; u komparativnoj mitologiji već je utvrgjeno, da blago bijelih i zlatnih ovaca prestavlja nebo zabijeljeno i pozlaćeno sunačnim zrakovima. Najsvečaniji čas priče: izmaknuće Odiseja, skrivena pod trbuh kosmata ovna, a djaka obučena u kožu ovnujsku, to je slavodobitno praskozorje2. Što Polifem i Divljan prianjaju   pučini, onaj po ocu Pozidonu, a ovaj po konačnoj pogibiji u vodi, to je takogje uzeto iz simbolizma arijskog: noć je pukla pučina na vasioni. Privlačni štap divov, u našoj priči, simbolizira jednako noć,  što malo a malo popušta. Nije bez neke, ali u drugom pravcu, niti tojaga Polifemova, ogromna tojaga maslinova3. Maslina je zimi zelena, te obilježje ustrajne blage moći božje mimo zimu i noć. Ne u ovoj

priči o Divljanu, ali u drugim našima, divovi čupaju jele s granama iz zemlje, te je odnose sa sobom4; viječna zelen u jele jednaki je simbol. Ljudožderi divovi razmeću se silno, u velikom broju naših priča. Okolnost ova, pa i znatne a izvorne varijacije, prije pomenute, u grčkom i našem pripovijedanju o Polifemu i Divljanu, meni nameću mnenje, da su obe priče ubaštinjene od praotaca arijskih5.

2 Ovnovi, u vlasti Polifema, jesu ''gojni, vunati, lijepi i veliki, a s runom ljubičastim'' (Odys. IX, v. 425—6), čim se još bolje odrazuje ljubičasto vidilo ranog jutra.

3 Odys. IX, v. 319—20.

4  N.p. u priči Vukovoj (1, dodat.) o ''Baš Čeliku''.

5  Priča o Divljanu, ili o Polifemu, raznosi se, u dvije verzije, i kod Laponaca. Tu može biti pod sumnjom, da li je ono svojina finskoga roda.

Da je mit o Divljanu izvoran naš, sudim još po tome, što ovo nije jedino podudaranje u onom dijelu religije helenske i naše, o kome je sad govor. U prici, što ju navedesmo o Biberagi1, pominje se drugi vilajet, drugi svijet, pa Biberaga ode onamo. U svijetu onamošnjem našao, do jezera na jeliki, div-ticu s tićima u gnijezdu. Tići cvrkuću; ali, eto već od dvije godine, iz jezera pomalja se aždaja, a div-tica tića svojih ne može odbraniti, da ih aždaja ne zoblje svakog puta, gdje se oni u matere izlegu. Div-tica tuži, dok nemiloj aždaji Biberaga došao haka glave; pogubi je, zamahnuvši čudotvornom sabljom, što ''može odsjeći glavu na dan hoda''. Na uzdarje, div-tica Biberagu na krilima iznese iz tamnoga k bijelome svijetu. Ovo nam isto čudo kazuje Iliada, a kroz usta trpnika Odiseja2.

1 Na str. 165.

2 II, v. 299—329.

Do izvora vode žive i do oltara božjeg, na krasnom platanu sjedi tica modrokos, s osam tića svojih u gnijezdu. Zmaj rigj, nesit, stravičan, koji se iz tmine izveo na svijet, gjipi ispod oltara i  proždre jadne tiće s majkom tužećom. Ali u ovoj nedaći daća je od boga. Skamenio se zmaj, a, po  broju proždrtih tica, vrač Kalhas pogagja, da će se Troja, nakon devet godina helenske muke, soriti. Božje zlamenje s ticom mi ne shvaćamo uz samu pomoć grčke mitologije, dok ga dokučujemo po religiji Yggdrasila i našega jasena Vidova. Dakle, svi su ovi mitovi samonik naše zemlje. Od prvašnjih Arijaca naslijedi ih naša priča, kako ih naslijedi ep homerski. Najbitnije razlikovanje jest u ovome, što duhoviti Heleni sve to izraziše laganijom mišlju.

Pri Vidovoj starosti, pri nemoći neba, mlado Sunce liječi. Ono liječi ''ostarjela oba roditelja'', i po našem i po vedičnom mitu. U Rig-Vedi, Sunce je bog uzvisiti: kao Bhaga, obilati davač; kao Pušan (Pūsâ), žarki hranitelj; kao Suryas, ''luč najljepša od luči sviju'';3 kao Savitar, (Savitâ) životvorac ''zlatoruki''4: ali je ipak, kao što i u nas, podložno božje biće5. Sunce nije samosazdano, već stvoreno; ono je oko Varuni i Mitri, koji ga dižu na nebesa6. I Mitra sam sunčano je lice. On je personifikacija jutrenje mladosti Sunčeve.

3 Rigv. X, 170, v. 3.

4 I, 22, v. 5 — I, 35, v. 9 i 10 — VI, 71, v. 1, 4 i 5 — VII, 38, v. 2 — VII, 45, v. 2. , a i drugdje. O

zlatorukosti Savitara bilježim tačno mjesta (u himnama, njemu neposredno upravljenim) , jer slikovni ovi izraz vedični udržasmo i mi, u našim pričama. Savitar jest zapravo životvorna sunčana moć; pa je ta moć u njemu oličena. Dugo raspružene po nebu zrake, pri ishodu, a osobito pri zapadu Sunca, to su zlatne Savitarove ruke.

5  Pravo rekavši, podregjeno je i kod ostalih Indo-europljana, koji boga vrhovnoga nazvaše od same svjetlosti.

6  I kod Eranaca, oko je Ahuramazdi (Yaçna, III, 49).

Kad se k nebesima vraća, ''prilazi krilu staroga oca svoga'',1 neba, pa ''sjeda kod oca i kod majke''.2 Vraćajuci se sa zapada, Sunce se zaodjelo smegjim ogrtačem, pošto mu je na troja nebesa hod kroz tri tamne prostorije. Sunce ide za Zorom ustopice.

Ali, na tumačenje našeg mita, najglavnije će biti to, da mi u Vedi vidimo, kako Sunce liječi roditelje. Sunce, dašto, zamire i samo; nipošto ne će ni ono izmaći općoj pogibiji vidnih bogova u prirodi. Za veliku nedaću nebesnu, za bogovski suton, znadu svi panteoni arijski; a taj suton ističe osobito mitologija Skandinavaca, davljenih dugima noćima i produljenom zimom. ''Sunce zagje za

Neven za goru!''3 uzdisahu i naši oci. Ako neven-cvijet jamči vječnost, on je ujedno i znak smrti:  Sunce ide megju mrtve. Ide, preko noći, u tamne prostorije i u samoj vedroj Indiji. No, premda čami u noći, ono je ''lijepo zlato koje počiva u mraku'', veli vedična riječ4; ono ''ne vene'', veli riječ naša. Luč od sviju najsvjetlija, Sunce i najmanje zamire, te njega čeka važni zadatak, da mladinom svojom istrošenog oca i majku pomladi. Pregnuće to nije bez teške muke. Kako Sunce prolazi preko triju tamnih prostorija, ono je Ekata (Prvi), Dvita (Drugi) i Trita (Treći), ono je trolično, pa su tri hipostaze, tri brata u biću jednom, od kojih su dva nesretna, dok je sretan brat najmlagji, najlugji. Tri brata noćna, u Rig-Vedi, zajedničkim imenom zovu se Ribhu. Neumrlost svoju postizavaju u stanu boga Savitara; ali su, preko noći, veliki trudnici i smrtnici. Lutajući kud kamo uz oči priklopljene i pospane, oni ipak posluju; poimence posluje Trita, snagom neizmjernom i konjem vilovnim. Na glasu vještaci, ide im svaka od ruke, a pripravljaju koješta bogovima: lisicu jednu ili dvije (simbol večeri), pa divnu kravu (oličenje Zore), pa kola sa tri točka Açvinima. To su sve remek-djela, no najviše i najčešće im se hvali to, što, ''pobjednom moću očevom i vještinom svojom, pridaju mladenačku silu starim roditeljima, te   ih obnavljaju''5. Trima junacima ljudi žrtvuju s večera.

1 Rigv. V, 47, v. 3.

2 Id., X, 189, v. 1.

3 B. M. pes., 11, v. 1.

4 Rigv. I, 117, v. 5.

5 Id. I, 20, v. 4 — I, 110, v. 8 — I, 111, v. 1 — I, 161, v 3 — IV, 33, v. 3 - IV, 35, v. 5 — IV, 36, v, 3.

Na deša i babu, kojima povraća mladost i oči liječi treći sin, mi već naiđosmo u pričama našim, te o njima i povedosmo riječ dosta na dugo. O tri sina putnika, navadno carska, pa o trećemu dobrome   i sretnome, ako i više puta ludome1, pripovijetke našeg naroda siplju kazivanje kao iz izvora neiscrpna. Nema mita arijskog (slobodno je reći), koji bi manje promjene pretrpio te se čvršće udržao od ovoga o trojici sunčane braće. Iz prikrajka svakog o tome izbija pučko povijedanje, u suštini jednako, ako i razlikovano u okolnostima sporednim; a biva to isto i kod Rusa, koji u skaskama takogje najradije izvode tri brata. Pri velikom broju takovih priča, mušnoća je u probiru. Ja ću pokušati, od njih  nekolike, koje mi se čine ponajznatnije i najsvježije, da ovdje prinesem, eda bi se dobila što cjelovitija slika Sunčeve noćne drame, kaku je umisliše oci naši. Uz tri brata, maldane svegjer, u priču ulazi i divna djevojka, što je Zora, te se s najmlagjim vjenčava, obično nakon kušnje kakve, svoje ili njegove. Sunce ide tragom Zore, vidismo to tu skoro u Rigvedi.

1  Lud u prvobitnom shvaćanju bijaše: mlagjan. Istom docnije, po drugom značenju ove riječi, najmlagji brat postao i budalast.

U nekoga cara bila tri sina (pripovijeda iz Vojvodine priča2, što iznosi Sunčevu borbu s   noćnom aždajom), pa dva najstarija, gdje lovljahu, proždrije, jednoga za drugim, aždaja. Ova napast,  da primami u jednu rekavicu lovce, stvorila se u zeca; no, najmlagji carev sin bio oprezan, i ne pogje  za zecom u rekavicu. Pomoću jedne dobroćudne babe, aždajom osužnjene, on nekako našao pravu čitu aždaju. ''Velika je, strašna je, gadna je!'' ali je prema nepodobi i srce u junaka. Aždaja prebivala u jezeru, gdje joj snaga ležaše, to u carstvu drugoga cara; te odanle morila i zatomljivala ljude. Baš u  toga gospodara drugoga carstva unajmi se junak kao pastir ovaca, koje izjavi na jezero. Do dva puta on se s aždajom uhvatio i ponio ''letnji dan do podne'', a ''kad podne prigrije'', sustala aždaja reče njemu: ''Ta pusti me, carev sine, da zamočim svoju pustu glavu u jezero, pa da te bacim u nebeske visine''. Onda on njoj : ''Da je meni careva devojka da me poljubi u čelo, još bih te više bacio!'' Na trećem kreševu, eto i careve djevojke. ''Kad u jutru'', veli priča, ''beo dan osvanu i sunce ogranu, usta čoban, usta i devojka''. Nego tužna djevojka plače od straha aždajina, pa je čoban tješi, ''svirajući u gajde veselo''. Da motre junačku borbu, car i dva mu konjika bijahu se uspeli na jednu visoku planinu. Gdje su strašni rvači, momak i aždaja, u koštac uhvaćeni, pritrči djeva i poljubi svoga čobanina, pa u taj tren mahne ovaj aždajom i baci je u nebeske visine. Opadnuta grdinja pršte na komade. slavodobitnik tad oprostio čitavi ''svet božji'' iz podruma aždajina, te i dva starija brata. S ovima i s mladom, koju sebi privjenča, vratio se za tim kući k caru ocu svome1.

2  Vuk, prip., 8.

1  Zanimiva je varijanta o borbi mladića s aždajom u priči iz Srbije: ''Aždaja i kraljeva ćerka'' (Vila Beogr., g. 1867, br 47) Strašna aždaja tišti carstvo nekoga cara. Ona proždire djevojke, dok joj je odregjena kao žrtva i sama careva kći. Zatočnik prijavi se u mladom lovcu, koji sviraše u sviralu, a bijaše od samog Boga, u obličju stara čovjeka, dobio strijelu. Stajala carevna, lijepa djevojka, do aždajina jezera, kad joj se primakne mladi junak, te sjedne pokraj nje zaplakane, i zaspi joj na krilu. Na jedan put sve se jezero uskoleba i uzmuti, iz jezera vriju krvavi ključevi, aždaja ide. Djevojčine suze pokapale mladića, koji se trže; zape bogodanu strijelu i ustrijeli aždaju. Djevojka je njegova.

Sjetimo li se kazivanja vedičnog o trima Ribhu, i prihvatimo li ovdje riječi o skoku carevića ''u nebeske visine'', pa i druge o njegovu ustajanju i slavodobiću taman u času, gdje ''beo dan osvanu i sunce ogranu'', onda nam je do izvjesnosti čisto iz priče ovo: treće Sunce, kad s jutra Zoru ljubi, odskače na nebu, sijekući neman noćnu, noćnu aždaju. Velebni taj prizor gledaju s visoka Vid i dva njegova jezdioca, u priči car i dva mu konjika, ispeti na visoku planinu. U zoomorfizmu arijskom, zeč

znači mjesec i noć2, pa i naša priča, s toga, promeće u zeca aždaju, ubitačnu dvojici starije braće. Samovoljom kazivača ne ugje, mislim, u pričanje niti dobra baba, osužnjena a pomoćnica junaka, pošto Rig-Veda više puta pominje Noć, kao sestru Zori: baba je zar potamnjelo lice Zorino.

2  Gubernatis, Myth. zool., v. II, p. 80—6.

Što se tiče aždaje, ona pripada najizvornijemu dijelu mita. Sa zmijom azhi-dahâkom (aždajom) rve se eranski Thraetaona, koji je isti s vedičnim Tritom, trećim bratom; pače, i indijski Trita dijeli megdan sa zmijom. Cjelokupni ovi mit, arijski i naš, vedra mašta helenska rastavi u dvije klasične priče. Sunčani mladi Apolon, koji takogje jednom bude čobanin, pogubi aždaju Πυϑων; a kad hotio hram slave na delfijskom Πυϑω sebi da zavede, eno njega, gdje s kitarom u ruci, kao naš čobanin s ''veselim gajdama'', veličanstveno i spokojno stupa k mjestu loma s grdosijom, k mjestu preslavnom, što će se posvetiti. Sunčani Perzej, krilima vinuvši se visoko u ajer, izbavi od morske nemani, od vodene aždaje, djevu privezanu za kamen i trepećuću kvaljsku ćer Andromedu.

Zora, sugjenica trećemu bratu, ukazuje se, sa svima bojama svoga jutrenjeg uranka, u slijedećoj priči iz Srijema1.

1  Vuk. prip., 11.

Jednome čovjeku i jednoj ženi bila tri sina, prva dva zavidna mlagjemu, tobožnjemu budali,  dok bio od njih najljepši i najbolji. Sva su tri za ženidbu, a otac hoće da ženi onoga, koji zasluži i donese najpristaliju mahramu. Dva starija brata napustila mlagjega, a ovaj išao svojim putem, pa od careve ćeri, iz sobe zelene, kroz noćne mnoge strahote, iznio svilenu mahramu, zlatom vezenu. Po jednu mahramu donesoše i braća, ali ona bila kojekakva. Drugim naporom, iznio mlagji pred oca, iz žute sobe iste careve ćeri, zlatan lanac, što se mogao do devet puta obaviti oko očine kuće: lanci braće bijahu malo što vriedni. Trećom, najžešćom mukom, izveo, iz sobe crvene, samu carevu ćer, već ženu svoju. Gdje braća svadbuju, svaki sa svojom mladom, eto u carski dom i krasna zgloba najmlagjeg. Treći sin bio na sebe naturio siromaške haljine, te u prvi mah njega ruže; no, kad ih pometne, prosja mu ljepota, i veselje bude veliko. — Tri boje, zelena, žuta i crvena, u tri sobe carske ćeri, iztiču, uprav slikovito, susljedni šar boja na nebu, u praskozorje. Uzgred napominjem, da zlatni lanac, što se do devet puta obavija oko careva doma, nije drugo no sklop mladih devet možnih Sunaca, koja će zarediti

kroz devet mjeseca u božjoj godini2.

2  U prirodi, za to vrijeme, vladaju sunačni Bozi, dočim Bĕsi imaju prevladu za tri zimna mjeseca. O ovome u Dijelu IV.

Tri boje u tri sobe tri su prozora nebesna, u priči jednoj iz Bistrice u Bosni3. Jednome begu bila tri sina, dva starija pametna, a najmlagji budalast. U drugog bega, na daleko, bila ''lijepa i prelijepa kći'', koju da vide, išla redom braća. Vidiće je, ko plati sto dukata. Najstariji, potom i srednji brat, mogoše pripaziti samo to, kako ljepota ''prolazi ispred tri prozora''4. Pored svega prigovaranja dvaju braće, dobi i najmlagji od oca isti novac, te ode i on da vidi. U putu, pridruži mu se ciganin, pa dva druga od čobanina kupiše ovna, te hoće, u avliji ''lijepe i prelijepe'', da ga zakolju. Begović i ciganin

mrdaju u poslu i klanja, i guljenja, i pečenja, i blagovanja, a smiju se grohotom sve sluškinje oko ''lijepe i prelijepe''. Podruguje se drugu i sam ciganin, riječima: ''Vidi, pobro, lijepu i prelijepu, i bolje ćeš vidjeti!'' Ali je djevojka blaga, pa ona ih uči svemu. Kad se mrak uhvatio, dva druga ne znaju niti pravo spavati: njih nije više no dva, a svak hoće da bude srednji. Opet se sluškinje nasmiju, dok i ovo uredi djevojka: legne izmegju dva druga. Skoči tad ciganin i umače, zaključavši u odaji prelijepu i begova sina majmlagjega. Zatim, gdje se ovaj kući povratio i kazao sve, što je i kako je, nasta grohot silan. Svi ''se tako čudili i smijali, da se već ničem drugom ne bi tako čudili i smijali''. — U tom je grohotu phallična pritruna, a starodrevan je, koliko i zajednica arijska. Neobuzdani taki smijeh, u ribe poimence, grohoće u mnogom arijskom pričanju1. Već i u Vedi Zora sve dotle ćuti, dok od jednom nasmije se, kad k njoj prilazi zaručnik.

3  N. Tordinac, Hrvatske narodne pjesme i pripovietke iz Bosne, u Vukovaru 1883, prip. 4.

4  Prozor nebesni, otkle istječe jutrenja svjetlost, već nam se otvori u Vidovoj religiji (Dio I, str. 83). Prozor je, dašto, i Vidov, i Sunčev, i Zorin. Glede Sunca, pjesme kažu: ''od božjeg prozora, od Sunčevog istoka''. Visoki prozor na nebu, S koga Zora spusta svoju kosu zlatnu, živo naslikava priča jekavska, 19 Vukove zbirke: Carev sin, gledajući svoju krv na snijegu, mišlju zaljubi se u djevojku onakovih boja, te reče: ''Oh da mi je vjenčati gjevojku. da je bijela kao snijeg, a rumena kao krv!'' On čezne za tim uzorom, a takove djevojke ima; ali je u gustoj šumi u gori, pa u kući bez vrata, a sa ciglim ''visokim prozorom''. Da k sebi uzdigne sugjenog joj ženika, djevojka ''s prozora spusti svoje kose zlatne''. Od žene jedne magjionice, djevojčine matere, nahrupiše strašila i silna potjera za bježećim mladencima; od žene druge bude njima pripomoć sa čudotvornim kruhom, pa lješnikom, pa orahom. Nego, noćne muke, eto hoće da minu sa ustalim Suncem. Carev sin ''prekrsti se put istoka i kliknu jakoga Boga u pomoć''. Djevojku on onda vjenča sebi za ženu.

1  Gubernatis, Myth. zool., v. I, p. 266-9.

Tri maha noćna, dok sunčani junak dogje do posjeda jutrenjega svoga zlata, nekom otmjenom elegancijom izražavaju Jekavci, sa pričom: ''Tri prstena''2. U priči nisu tri lica ljudska, već su tri tvarna obilježja, tri simbola doba večernjeg, noćnog i jutrenjeg. Kralj za sina prosi u drugoga kralja ćer; ali ova, da privoli, od vjerenika ište tri prstena, jedan od zvijezde, drugi od mjeseca, a treći od sunca. Za tri prstena nugjena je čak polovina kraljevine, a zaludu, jer ih nigdje nema. Velika tuga obuze kraljeva sina, koji se ojadi do smrti, te zagje u planinu. Tu, našao čudnovatu babu. Na ''pomoz Bog!'' odzdravi mu ona: ''Bog daj budi, nesretnji, pa sretnji i presretnji sine!'' Kraljev sin babi raspleo kosu, i ona mu dâ travu iz njedara, kojom će mladić prvu zvijezdu na nebu spaziti. Istom je spazi, pade prsten, i u prstenu ona zvijezda. Gdje iza gore izigje, ovako učini i s mjesecom. Kad se pak u jutru rodi sunce, stvori se takogje prsten, kao sunce! Tri prstena kraljev sin izruči djevojci, i s njom se vjenča.

2  Vuk. prip. dodat. 9.

Da je Zora ta djevojka, s mukom prošena, ili s mukom tražena, dok je privjenčana, to nam izrijekom kaže početak srpske priče: ''Crven Vetar''1. Tri putnika, jedan postar, drugi malo mlagji, a treći najmlagji, zanoće kraj mora, puna morskih zvjerova. Čuvajući stražu u prvoj noći najstariji, napadne ga aždaja iz mora; u drugoj noći, na srednjega navali čak troglava aždaja; no, jedan i drugi usmrtili neman. Treće noći, najmlagji vidi pred sobom aždaju sa šest glava. Junak mačem joj odsiječe

pet glava, a šestu tek malo dohvati vrhom od mača; aždaja skoči u more, pa od nje daljga udari na

vatru triju putnika, i ugasi je. Ugledavši vatru na drugom brdu, najmlagji pregalac krene onamo. U to,  u putu, naigje na jednu pećinu, gdje se nešto svijetljaše. Tu je neki čiča, a ''motaše Zoru, da pre svane''.

—  Noćni čiča, to je stari dešo, Vid u noćnom jadu. Slab je i zaturen u pećinu; bog vidila, on ipak zamotava Zoru, koja će svanuti.

1 Vila Beogr., g. 1868, br. 19.

Spao potamnjeli Vid putnik do prosta siromašna Srbina, a njegov crni protivnik do bogatog Čifutina, u jednoj priči iz požarevačkog okruga u Srbiji; ali su dosta jasna, i u toj priči, Zora i tri Sunca, Vidova djeca, a ujedno i djeca majke nevjerne1. Kod nekoga bogatog Čifutina služio jedan

Srbin, pa ništa ne zaslužio, te najposlije reče: ''Idem u svijet, da sebi bolji napredak trazim!'' Ostavivši Čifutina, i putujući, ''dogje već na sami kraj svieta'', gdje ''legne pod njeko drvo, da malo pospava i odmori se''. Usnilo niu se, pa kad se razbudi, odmah mu se i steklo evo ovo: silno mnoštvo žena, ide na groblje, a za njima baka jedna. Siromah Srbin upita baku, ''gdje će sebi bolji napredak naći'', a ona mu odgovori: ''Idi na onu najvišu planinu, i tamo ćeš u onoj planini naći vrlo lijepe dvore, i u njima jednu djevojku, gdje spava''. Po naputku babe, od te djevojke Srbin ne smije uzeti novaca, nego će nju batinom prisiliti, da mu da svoju kvočku. Tako i učini, te on kokoš kući ponese ženi svojoj i trojici  sitne djece. Ta kokoš u jutru, pod kućnim krevetom, snijela jaje, koje izigje, kad ga je Srbin dugo pazario, na sto groša, pa se siromah pomogao. Drugo jaje, sneseno drugog jutra, i tako isto prodano, izigje do na dvije stotine groša. U treće jutro, Srbin dao ženi jaje, i ova dobila zanj čak do pet stotina novca. Prodavajući i u naprijed jaja od čudne kokoške, po jedno svakog ranog dana, Srbinova kuća grdno se obogati. Nego domadara opet nešto goni na put. U ime boga on naumi da ide na adžiluk, pa ženi preporuči djecu i kokoš, koju da ona ne smije nikomu ni zašto dati. U to, navadio se Čifutin kod žene, pa je stao moliti, da kokoš zakolje, jer od ove on ne može k njoj da dolazi. Ako i teško, sklonila se na to žena, te se kokoš imala njima dvjema pristaviti za ručak. Ali gle, tada djeca dogju iz škole; najstarije dijete uze glavu od kokoši te pojede, srednje uze bubac, a najmlagje džigericu. Čifutin kad to dozna, nagovori mater, da troje djece poubija. Dao joj neke otrovne igle, što će ih ona u njihove spavaće haljine zadjenuti; ali namišljeno nedjelo doču najstariji sin, i djeca ne dogjoše kući. Nevjerna mati i Čifutin dohvatili se onda otrovnog kolača, kako bi se djeca njim potrovala, no i to dozna brat najstariji. U ono doba umrije neki car u jednom carstvu, ne ostavljajući sebi nasljednika. Velikaši u carevini, ne znajući koga bi zacarili, narede, ''da koji se sjutradan zorom ispred carske kapije zateče, da njega za cara prime''. Tri brata, pogju u ono carstvo, i ''sretno stignu u samu zoru ispred carske kapije''. Najstariji brat postane carem, a dva druga brata njegovi su doglavnici. Sad im se otac vraća s puta, s adžiluka. Pita ženu, kud su djeca, a ona mu reče, da su sva pomrla; on onda pita za dječine grobove, a žena ne može, da ih pokaže. Idu oba, da se sude, u ono isto carstvo, gdje je skoro bio zacaren brat prvi. To doznavši, srednji brat rekne braći: ''Braćo! Sad je naš otac došao s adžiluka, i doći će ovamo, da se  s našom majkom sudi; nego, kako ćemo mu se pokloniti, a da se niko ne dosjeti?'' Odgovori najmlagji brat: ''Lasno! Da svaki držimo po jednu jabuku u rukama, i da se njima igramo, pa kako naš otac ugje,  a mi da ispustimo jabuke, pa onda da se sagnemo da ih uzmemo, te tako ćemo mu se pokloniti!'' Tri brata tako ispustiše jabuku i svome se ocu pokloniše. Prepoznali se svi, te je zapovjegjeno, da se kriva nevjerna mati rastrgne konjma na repove. Onda tri sina svoga oca uzeše kod sebe u carski dvor. — Znamenit je, u ovoj priči, poklon s jabukom, koja je, u mitologiji Arijaca, sunčano obilježje, kao što je takovo i kvočka s oblim jajetom od zlata.

1  J. B. Vojinović, Srpske narodne pripovijetke, Biograd 1868, priča 3: ''Neverna mati''.

Nije nigdje jasan, koliko u pričama o tri brata, o tri druga, ali spomen trojnoga Sunca sačuva se i drugdje. ''Tri sunca'', katkada, uznose pjesme svatovske2; nego je to, valjda, od krasa, od samog   nakita pjesničkog, pa eto i ne kanim se, da otuda što zaključujem3. Zaključak kakav moglo bi se lasnije izvesti iz imena i iz bića onoga mitičnog Trojana, koji se još mota po pameti sadašnjih Hrvata, Srba i Bugara. Prosto nam misliti, da ime Trojan uturi u naše krajeve car Trajan, koji, veličjem rimskim i bučnim osvojem Dacije, zasjeni i poplaši djedove naše; no se čini moguće i to, da je Trojan vlastito4 naše ime za trojno noćno Sunce. Svakako, čisti mit sunčani, s noćnim odnosom, obavija ''kralja Trojana'' i Trojanov grad'', u pričanju našeg naroda.

2  N.p : ''Durmitore, visoka planino, — s tebe mi se bio grad vigjase, — iza grada tri sunca grijahu'' (V.

S. K. Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, u Beču, 1849, na str. 80).

''Oj divojko, ti se ne udala, dok ne vid'la tri na nebu sunca, dok ne čula, kako riba piva''

(Puti M. Pavlinovića, u Iskri g. 1886., br. 191). Ono ''kako riba piva'', u slavonskoj pjesmici, izraz je

phalličan, a iz arijske davnine, te je davnašnji, po svoj prilici, i drugi mu pripojeni izraz o tri Sunca.

3  Premda je besjeda tih bježnih napomena, kašto, uprav značajna, kao n p.: ''Sunce gleda, a Suncu govori: — Žarko Sunce, rastupi stupove!'' (Petranovića pjes., knj I, 73, v. 4—5) Sunčevi stupovi, to je slika arijska, kako ćemo i to, boljom prilikom, kazati.

4  Od osnove troj (Miklošić, Slav. Personenn., s, 109).

U kraju Srbije megju Zvornikom i Šapcem povijeda se1, da je u gradu Trojanu sjedio neki kralj Trojan, a lutao noću, ''što danju nije smio od sunca da se ne rastopi''. Ljubio je nekaku djevojku, ili ženu, takogje noćnu: stajao kod nje, ''dok bi pijetli zapjevali''; onda se vraćao natrag, da bi ''do sunca došao u svoj grad''. Nego, jednom zadocni se, jer njega, i momka mu, prevario brat, ili muž, njegove ljubaznice. Svima pijetlima ovaj povadi jezike, a konjma Trojanovim naspe u zobnice pijesak. U prevaljeno već doba noći, Trojan se prisjetio, da je dockan, i baci se na konja, te bježi. ''Ali ga u putu stigne sunce'', a on bržebolje pod jedan plast, no i plast razbuču goveda. Trojana ondje ''sunce  rastopi''2. Osim ovoga pričanja o Trojanu, imamo i poznato nam drugo slavensko-frigijsko, koje mu pristavlja kozje ili magareće uši i pusto blago, pa tu tajnu šapće čudnovata svirala3.

1  Vuk. rječ., pod Trojan.

2  Vidi u I. Radetića (Pregled hrvatske tradicionalne književnosti, u Senju 1879, na str. 68—70) istu priču u dvije manje izvorne verzije iz Like: ''U Atile kralja pasja glava, ljudski trup, a kozje uši'', i ''kralj

Pasoglav''. Kao što meni rekoše, i u Kaštelima spljetskim ima takova priča, no uz naslov: U cara Dioklecijana kozje uši''. Iz svega je viditi, da je mit općenit u narodu Čuje se na zemljištu i Srbâ i Hrvatâ.

3 Dio I, na str. 20—1 (60—1J.

U pričama o tri brata malo prije vidisnio, da brat treći svira, što opet može biti dokaz za istovjetnost kralja Trojana s noćnim trojnim Suncem. U kozjeg Trojana, i u magarećeg Mide, kulja zlato, a to je Sunce, ono ''lijepo zlato, koje počiva u mraku'', po Rigvedi. Od ovog mraka sazda se nas noćni i nesretni Trojan grad, za koji zna i narodna pjesma: ''Svetoj Gospi, blaženoj Mariji, — dadoše prokletog Trojana, — u kome se bezakonje gradi, — da umiri i zakon postavi''4. Znade pak za Trojana boga, ja mislim, i slavenska mitologija. U Pomorju sjeverozapadnih Slavena, bogu Triglavu ljudi podigoše hramove, pa se klanjali, koliko se čini, njemu prvome odmah iza Svantevida. Na tri glave, ili tri lica, kipa njegova, oči bijahu prevješene, a vran konj pripadaše ''tamošnomu''. Veli se, da bog bješe troglav za to, što mu moć dopirala do sve tri prostorije ada, neba i zemlje. Iz ove glose ja bih rado ispustio ad, nebo i zemlju, te naprosto kazao: tri prostorije. Tri prostora, preko kojih tumara u noći trolično Sunce, već nam iznese Rig-Veda, a ujedno nam prikaza trojno to Sunce, tri brata Ribhu, gdje tamo amo vrludaju uz oči pospane i sklopljene, drukčije da reknemo stvar istu, uz oči prevješene, kao u pomorskoga Triglava.

4 Petranovića pjes., knj. II, 1, v. 23—6. Pa opet, v. 45—7, veli Marija:

''Skoro sam ja od Trojana grada, tamošnoga umirit' ne mogu.

Tu ne pazi mlagji starijega''....

Tri se Sunčeva lica, valjda, upletoše i u legendarnu našu historiju. Kajkavci oko Krapine pripovijedaja o tri brata, početnika svega slavenskoga roda, o Čehu, Lehu i Mehu. Za čudo je, da  ovaka tri brata, ponajviše kao eponimne junake, dovodi pričanje skoro sviju Indo - europljana. Od tri tobožnja sina Zarathustrina postadoše tri eranska plemena, svećeničko, vojničko i ratarsko. Djeca Helenova, Doro, Ksuto i Eolo, biše tri hreka helenskim plemenima Dorana, Jono-Ahejaca i Eoljana.  Pri seobi Tesalâ, koja u Heladi bi početna seoba, priča stavlja Ksuta na čelo, a ξουτος je plavi, te znači, po mnenju novijih mitologa, pitijskog sunčanog Apolona. Od triju Mannovih sinova narodiše se njemački Ingevoni, Herminoni i Iskevoni, kako od troje djece Boerove ponikoše Skandinavci. Ne vidimo tri brata u priči latinskog postanka, ali tim jače nam se oglašuju u počelima historije rimske. Visoki su zatočnici Rimu gradu tri brata od jednog rogjaja (trigemini), tri mlada Horacija, a dva od njih, u pregnuću viteškom, dopadoše rana i pogiboše, kako ginu dva starija brata naših priča. Konačnom pobjedom nad tri Kuriacija dušmanskoga grada proslavi se treći mladić; ali plati to

maldane glavom svojom, glavom ''prevješenom''1, kao što je prevješena i u boga Triglava. I tragična sestra triju Horacija javlja se u sestri, kad jedinoj, a kad dvostručenoj i trostručenoj, kod tri brata slavenske genealogije. Kao što Suncu, tako je i Zori prevaliti tri maha noćna, dok izigje na prozor istočni. Združena sa Zorom opazismo dva sina Vidova2; ali joj je ljubljeni drug Sunce ponajprije.

1  Livii 1. I, c. 26: ''Is (pater trigeminorum), quibusdam piacularibus sacrificiis factis, quae deinde genti Horatiae tradita sunt, transmisso per viam tigillo, capite adoperto velut sub jugum misit juvenem (Horatium)''. Iz ovoga mjesta Livijeva izlazi i to, da je sva priča bila u tijesnom odnosu s religijom rimskom.