5  Passim, u Vrčevićevu Nizu prip.

U zakletvi imademo boga. Čudno je i to, da do Velebita gdje je vrzino kolo grabancijaša, stoje i neke ''Popine''. Dvoje su Popine, mala i velika; a priča se, da u stara doba bio u cijeloj Dalmaciji jedan pop, a pop drugi u cijeloj Hrvatskoj. Ta dva popa dušmanina nisu mogla jedan od drugoga da žive, te se sretoše i pobiše na velikoj Popini; poginu hrvatski, dok dalmatinski umrije zatim na maloj Popini.1 Urnebesnu buku toga okrša pominje mimogred i ep: ''Jali grmi, jal' se zemlja trese? — Ja se bije more o mramorje? — Ja se biju na Popina vile?''3 Popović Stojan uz proljetne oblake, vile, gromotno nadbio zimskoga suprotnika.3

1  Vuk. rječ., pod Popina (mala i velika).

2  Vuk. pjes., knj. III, 51, v. 2—4.

3  Mučno bi bilo kazati, je li s ovim protivnikom jednak takozvani Zlota Protopopa, o kome Vuk Karadžić čuo, ali ne iznio pjesmu, kako Zmajognjeni Vuk njega pogubi na mejdanu pod Spljetom

(rječ., pod Zlota Protopopa). A je li s tim Zlotom u kakvoj svezi slòta (u Srbiji), grdosija, i slõta (u

Banatu), susnježica alauža, još je manje reći.

Velika je prilika po svemu tome, da je Stojanu njegovo drugo ime Popović pridjenuto već od starog vremena. Što je s riječju pop, je li slavenska izvorna, poput latinske riječi, iz davnog bogoštovja, pŏpa, neki žrtac, ili je ona došla k Slavenima, putem Panonije, od njemačkoga pfaffo,4 ja

ne odlučujem. Samo znam, da je Pop Stojan, Pop Stojko, davno legendarno lice u našem narodu. Starostavni Dubrovnik upleo ga, mislim, u zamršenu povjest svog postanka. Drugom prigodom spomenusmo svetoga Vlaha dubrovačkog, u kome posumnjasmo hristjanskog zamjenika bogu Velesu- Vidu.6 Pri čudnoj noćnoj pobjedi, rasvijetljenoj zubljama stariša Vlaha, kojom Dubrovnik 971 g. spasi se od tobožnjih Mlečana zasjednika, sa svetim Vlahom djeluje i ''pop Stojko''.6

4  Ovako Miklošić (Etym. Wört., pod popǔ). Popь bio bi od ahd. pfaffo, a ovo od παπας, clericus minor.

5 Dio I, str. 49—51 (89—91).

6 Ann. rag., p. 16: ''prete Stoicho'',

Kralj bosanski Stjepan, muž kraljice Mare ili Margarete, bijaše postavio popa Stojka nad ondašnjom crkvom svetoga Stjepana. Ta stolna crkva Stjepanova kasnije biti će Vlahova, a bila nekad, prvim postanjem svojim, Vidova, kako to kaže bezimeni pisac ljetopisa dubrovačkih. Meni se sve čini, pod svima ovim prividno različnim imenima davnih crkava dubrovačkih, da plazi jedna sama uspomena, ugnječena uspomena boga Vida. Ako u mučnoj stvari pogagjam, kralj bosanski Stjepan, koji se s kraljicom Marom ili Margaretom vuče po legendarnoj povjesti Dubrovnika sve dolje do historičnih Stjepanâ Nemanića, stao ovdje u stope nebesnoga cara s caricom, kao što sveti Vlasije isturio Velesa, a sveti Vito Vida. Barem je pop Stojko u svezi s kraljem Stjepanom, s Vlasijem i s Vitom ujedno: Stojka postavi kralj Stjepan, Stojko služi svetoga Vlasija, a ''svojta je'', vele ljetopisi, nekome drugome ''popu Srgju, koji prebivaše u crkvi svetoga Vita''.1

Kao što u svetačke legende, Stojanov mit pustio vriježe i u proste pučke pripovijetke. Stanko2

čobanin, kazuje slavonska priča iz Šamca,3 ''svirao u sviralu i dvojnice tako lijepo, da mu nije u blizu bilo druga''.

1  Id., p. 15: ''(Dum Sargi) stava in Gjexia de Santo Vido, dove al presente e Arzivescovado''. P. 16: ''Et pose (Re Stiepan in Bosna) in dita Giexia (di Santo Stefano) uno prete suo, parente de dum Sargi, Stoicho'' ....

2  Pučka imena: Stojan, Stojko, Stojak, Stoin, Stoić, Stojša, Stojadin, Stojo, Stoko, Stojilko, Ostoja,  Osto, pa: Stojana, Stojna, Stojka, Stojanka, Stoja, i druga ovaka, da su od stajanja, nije sumnje. Već sama epska pjesma, kako Miklošić to opazi (Bild. der slav. Personenu., s. 102), imenima ''Stoja'' i ''Stojan'' navodi razlog, što se kroz njih ''temelj obdrži''. Isti je izvor i pučkim imenima: Stanko, Staniša, Stanoje, Stamenko, Stanivuk, Stanisav (?), Stanimir (?), Stojimir (?), te Stamenka, Stamena, Stakna, Stãna, Stána, Stanava, Stanka, Stanača, Stanojka, Stanojla, Stanisava (?). Vrlo razgranana taka imena djeci se davala, eda bi se po božjem primjeru održala i ne bi umirala. Gdje ''se ne drže djeca'', i danas, u prostim kućama, pomaže ovakovo ime, premda je Sunčevo stameno božanstvo odavna zaboravljeno. O propalim bogovima sačuvaše, ipak, bajalice mutnog spomena, kad ono ''sastavljaju biljege od devet Stana i sedam Marija, te daju bolesnome čovjeku, da ih nosi ušivene u što uza se'' (Vuk. rječ., pod Stana). A grozničavome naregjuju bajati: ''od tri žene, kojima je ime Stana, da uzme soli, hljeba i bela luka, pa to da pojede'' (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 143). Krepka Stoja, ili Stana, hoće da krijepi nemoćnoga čovjeka.

3  Stojanovića prip., 45.

Jedne večeri, dok vraćaše ovce kući, ''prebirao je i priželjkovao na svirali, kao lastavica na proljetnom suncu'', a kad zazvoni u selu, ''mjesto da pozdravi Gospu, odsvira cijelo Gospino pozdravljenje''. Svirača i prebirača snagje čudo. Kad ''stigne na prelaz blizu sela'', eto bijele vile. Kliknu vila i skoknu u visinu, dok Stanka ''obuhvati vruć vjetar'', povali ga, te ''pukne i daska na prelazu''. Svagda i posvuda, za Stanka od onda vile prianjaju, a on ne može to da snosi, jer ''nije bio nikakvi glavit čovjek, nego patuljak''. Najposlije ''sluči mu se i ovo. ''Jedno jutro osvanuo je na vrhuncu jedne visoke topole, svezan ličinom uz grane''. Velikom mukom njega razvezali, i spustili dolje niz drvo na užetu; ali mu bijaše dosugjeno skončanje. Nakon petnaest godina gonjanja s vilama, nagjoše ga kod kolibe njegove, gdje leži zadušen u blatnoj jami.

Ova priča, iznesena od M. Stojanovića, nije najsavršenija, što se tiče oblika; ali, za pojedine izreke, ja je mećem u najstarije. U njoj sve je izrazito. Stanko patuljak, visoka topola, gdje sjedi privezan, daska na prelazu, vila koja se izvija, topao lahor što Stanka obuzimlje iznenada, a, nada sve, divna svirala, ''na kojoj prebira i priželjkuje, kao lastavica na proljetnom suncu'': sve nam iznosi priliku taman proljeća i Sunca, kome mladome puče mučni prelaz u toplo doba godine. Sunčevu sviralu, i uzoritog svirača, već vidismo.1 Sunce, najskoli ojačano, našim ocima sviraše neiskazanu pjesmu. Ustreba li tomu potvrde, eno je u živom jeziku, koji još kaže, kad je silna žega: ''sunce zasvirilo!'' U priči, potonje su vile čobaninu Stanku mrzovoljaste, usovne, dok će, na posljetku, od njih on i   poginuti. Sličnim načinom, i pjesme kazaše nam za Stojanovu pogibiju od žene. To je još vrijeme prevrtljivo i olujno trećega mjeseca kroz koje propada sunačni martani bog. Pod ovim vidom, značajna je takogje jedna priča bugarska, u kojoj čudna mati sjedi pod topolom, a jadikuje nad kratkim žićem sina Stojana, koga niti je još rodila, ni začela.2 Na Popu Stojanu prebirasmo, dovde, sjajna obilježja sunačnog boga u martu mjesecu. A da se mart negda slavio u narodu kao veliki svetitelj, kao bog, kaže preznatna jedna priča iz srpske Mačve.3

1 Dio III, str. 51-2(195—6).

2  Krausz, Sagen, II, 110.

3  Srpski Ljetopis za. god. 1861, čast H, s. 131—3, u Budimu 1862. Priču tu: ''Ne brani Bog, samo da hoće čovek da radi'' priopći St. Novakoviću učitelj Ž. Radonjić.

''Jedan čovjek se zaglibi s kolima, a slavio je sv. Nikolu, pa mu se stane moliti, da mu pomogne da se iz blata iščupa. Molio se, molio i molio, pa se već i naljuti. Onda mu pristupi Marat, pa mu  rekne: Uzalud se moliš sv. Nikoli, on ti nema kad jako pomoći, jer pomaže nekim morskim trgovcima na moru. Nego nemoj ti više slaviti sv. Nikolu, nego slavi mene, pa ću ti ja pomoći i još ću te učiniti srećnim''. Siromah čovjek prista na to, te Martovom pomoću istegnu kola, zapadnuta u glib. Uvijek   pod okriljem Marta, taj čovjek prkosi i Bogu i Usudu i Sreći, pa redom sebi pribavlja sijeno, za  prodano sijeno goveda, za goveda vinograde. Usudom i Srećom upravlja Bog, koji čini te se Sreća stvori zec, a Usud mnoštvo hajkača: umrijeti će čovjek, kad mu zec protrči izmegju nogu, a i hajkači  će mu tad potrti vinograd. Ali, po nagovoru Martovu, štićenik njegov uhvati zeca u vreću, dobije od njega dva oraha, i poslije ga ubije. Zečja su sreća ona dva oraha; pa ih čovjek promijeni za jedan kamenčić, što nagjoše djeca čobani. To je dragi kamen, a siromah njim postade bogat čovjek. Iz cijele ove priče progovara poganstvo najljuće. Odolijeva Sunce u proljeće, u martu; pa, dok ljude oprašta teškog pritiska zime, donosi im preugodni dar nada takvih, što mogu prkositi i Usudu i Sreći. Ako  Boga prate Usud i Sreća, to nije nipošto Bog hristjanski.1 Prije će biti Sutvid, koga mi već, u početku ovoga rada, vidismo u toj pratnji.2 Dragi je kamen proljetno razgaljeno nebo, po simbolici arijskoj.3

1 Mislim, da je veoma, starinsko i ono: ''dobra vi sreća!'' što Crnogorci odgovaraju, kad im se nazove Boga.

2 Dio I, str. 31—5 (71—5)

3  Nisu zar bez neke, u ovoj priči, niti orasi, pa niti zec. Poskakujući zec više puta je slika promjenljiva mjeseca, što je blagi, ali noćni bog, te vlada i noću i zimom (Gubernatis Myth. zool., II, p. 80). Orasi, kao što i ''orahova lagja'', pominju se prečesto u sunčanim mitovima Arijaca. Što se pak tiče sv. Nikole, koji je obično naslikan kao starac dugobrad, valjda on ovdje, a i u pjesmicama, gore na str. 147, prikazuje staroga Vida. S proljeća, mimo Nikolu, mimo Vida, ljudi odavabu osobitu poštu martanom Suncu.

U martu mjesecu, u prodolima Štajerske, na zapadnoj megji našeg naroda, još se slavi velika pobjeda ljeta nad zimom; a taj je običaj onamo ostao, valjda, od Slavena. Mladi seljaci, u prve dana marta, obuku se u lagane ljetne odjeće, prihvate srpove i motike, stanu u kolo, pa idu na kolo protivničko drugih momaka, koji imaju na sebi zimske svoje haljine, a u rukama drže grablje. Megju proljetnim i zimskim kolom bije se boj, u taktičnom kretanju. Zimski pobornici bacaju se grudama

snijega; ali ih, na posljetku, nadbiju junaci ljetni. Pobjeda je Sunca martanog.4

4  Štajerska ova borba razglašena je, pa je naslikaše i u raznim Ilustracijama. Da je germanska, moglo bi se reći tome, što je manje ili više poznata po svoj sjevernoj Njemačkoj, te i u Engleskoj, a osobito u krajevima skandinavskim, gdje, radi zimnijeg podnebja, biva na prvi dan maja. Ali baš po ovome, Što se običaj držaše, i drži, u germanskom tješnjem području Vodanova ili Odinova bogoštovja (isporedi Dio

I. str. 79—86 [119—26]), može biti pod sumnjom, da li je običaj, prvim postanjem svojim, čisto germanski.

Drugome običaju, obavljenu takogjer u martu, ne će niko da poreče izvornu slavenštinu. Spominje se za Slavene, da oni u staro doba, premda već kršteni, s proljeća iznošahu iz sela i u kakvu vodu svaljahu Moranu, ili Smrt, da se tu udavi. Morana bijaše načinjena kao lutka. Ta lutka prikazivaše češće jednu staru babu, to i kod naših Slovenaca; pa nju piljahu, te govorahu, da ''režu babu''. Čin gušenja i rezanja vršio bi se svečano, megju zapadnim i jugo-zapadnim Slavenima, o polovini kršćanske korizme, dakle malne uvijek u martu mjesecu.1

1  U Poljskoj, prevrnuše običaj na uspomenu srušenih idola. Uz Marzanu (Marênu, Moru?), što bi je utopili dne sedmoga marta, iznijeli bi na isto osugjenje i Zievoniu, u kojoj je viditi neku divnu boginju. U ostalom, protjerivala se, jal se rezala baba, i drugdje po Europi; dakle će ovo sve, u neku ruku, biti i arijsko. Otuda, možda i općenito iznošenje karnovala, koji se utapa ili spaljuje.

Od starog bogoštovja prilijepilo se mjesecu martu mnogo praznovjernih nazora i navika, koje još traju u narodu. Megju jekavcima misli se, da martani kokot nešto sluti, i da on utaman ne pjeva.2 Drugih puta rekosmo, da pijevac oličuje Sunce, koje je živo u noći, pa se iz noći izvija. Megju istim jekavcima, u Boci, ako se rodi dijete ''u marčanoj svijeći'', pa, prije nego je kršteno, preko njega pregje pogana životinja, osobito mačka, ono će dijete biti ''čaratan''. Takome čaratanu sugjeno je, da bude nestašan, te da se smuca kojekuda.3 Isteče ovo mišljenje iz starog vjerovanja u mučni napor, kojim božji Stojan dolazi do postojanosti svoje u martu. A s istog uzroka, čeljad domaća, te i gosti prispjevši, ''čuvaju'' dijete, na babinama. Po običaju, što malne posvuda postoji u narodu, babine su za sedam dana; a, preko cijelih sedam noći, valja kod porodilje istrajati, a da nitko ne zaspi. Osobito ''treće'' i ''sedme'' noći, svima je ''čuvati babine'', najvećom pomnjom. Nije li onda dijete dočuvano, ono će biti suludasto.4

2  Vrčevića Tri glav. sveč., str. 27: ''.... njegov marćani i crni bez biljega kokot poče krilima lupati, pa triput zaosob zapjeva. Znao je, da marčani kokot utomah ne pjeva''. Crni kokot pripada u praslavensko praznovjerje (vidi primjedbu, na dnu str. 141—-2).

3  Vuk. rječ., pod Čaratan.

4  Vuk. život i ob., str. 91.

Ova skema života čovječjega uzeta je iz života visokih sunačnih bogova, kojima, u dvanaestorici, razabrasmo izboritu heptalogiju. Babine privezuju se, bez sumnje, za davnu religiju Srbâ i Hrvatâ. To dosvjedočuje, osim kazanoga, i glavna pjesma, što se tada pjeva:

''Oj na delu na golemu bob se zeleni. A ko ga je posejao, te se zeleni? — N..... ga posejao te se zeleni, — N...... ga se nazobala, srce je boli Kolalom Lalom! ko mu otac beše?

Kolalom Lalom! taj mu otac beše''1.

Pripjev: Kolalom Lalom! premučno je raščistiti: može biti, da se tu skriva ime Lazar,2 no može i ne biti to.

1  Id. ib.

2  Udvojeno ovako: Ko Lalom Lalom (Lazarom, Lazarom). Vidismo mitičnog Lalu na str. 151.

Ali je nesporno ovo drugo, da je, naime, bob, u vjeri europejskih Arijaca, a poglavito Italo Helena, radi svog obličja, eminentno rogjajni simbol. U bobu leži neka duša i srce; od boba moći jake su. Crni bob prikazuje cara, ili muškarca, a bijeli caricu, ili ženu; pa sve to odnosi se najviše na uskrsnuće i rogjaj Sunca, i na početak godine.3 U Rusiji, na bogojavljenje, još sada jedu pogaču, u  koju umetnuše jedan crni i jedan bijeli bob.4 A u nas vračanje s bobom bijaše zaista jedno od najjačih i najpouzdanijih, ako prosti narod, kad ko što pogodi, ili učini što zgodno, još uvijek.u poslovici kaže: ''kao da je u bob vračao5''. Kao što je starinska, u pjesmi, prikaza boba koji se zeleni, tu je, doista, od davnog vremena takogjer izraz: ''Oj na delu na golemu''. Ovo je kao sakralni uzvik, koji već jednom nama jeknu. U pjesmici jekavskoj o gragji godine, mi čusmo jednako: ''oj na djelu na golemu, — mnoga gragja savezena, — sveta crkva sagragjena, — u njoj poju do dva sveca''.6 Vjerska, iz prva, možda bijaše i sama riječ ''babine''. Poznato je, da latinska Juno Lucina i helenska Hera štićahu

porodilje; ona bijaše natalis, a ova ειλειϑυια. I naše babine zar pripadahu Babi Zlati, t.j. Vidi nebesnoj.

3  Za vjersko znamenovanje boba vrijedi da se čita sav članak Fève, u Gubernatisovoj Myth. des Plantes, II, p. 132—7.

4  Id. ib.

5  Vuk. posl.

6  Na str. 147.

Kroz ovi četvrti dio našeg rada često puta pade riječ o gradnji mlade godine. Po mitičnoj takoj zamisli spjevana je glasovita epska pjesma o ''Zidanju Skadra'', u Vukovoj zbirci.7 U sadanjem joj obliku, pjesma se dohvatila triju Mrnjavčevića, Vukašina, Uglješe i Gojka; ali zidanje Skadra na Bojani nije no zidanje božanstvene zgrade nove tople godine. Svu pjesmu prože mit; a grozna tragedija, historično nikako neistumačena, rasvjetljuje se samo prikučenom luči stare vjere.

''Grad gradila tri brata rogjena ...., grad gradili tri godine dana,

tri godine sa trista majstora. Ne mogoše temelj podignuti, a kamoli sagraditi grada:

što majstori za dan ga sagrade, to sve vila za noć obaljuje''.1

7  Knj. II, 26.

1 v. 1 i 7—12.

Tri brata graditelja, to bijahu, po svoj prilici, u prvoj osnovi pjesme, tri prva porednika, Vuk Dojko, Boško Rajko i Pop Stojan: nebesna braća započinju godinu, no božju zgradu svejednako rastura zimno vrijeme. Mitični Stojan evo odmah izlazi na vidilo:

''Kad nastala godina četvrta tada viče sa planine vila:

Ne muči se, Vukašine kralje, ne muči se i ne harči hljeba;

ne mo'š, kralje, temelj podignuti, a kamo li sagraditi grada,

dok ne nagješ dva slična imena, dok ne nagješ Stoju i Stojana,

a oboje brata i sestricu,  da zazigješ kuli u temelja,

tako će se temelj obdržati, i tako ćeš sagraditi grada''.2

Ovo će reći: sto-prvo u četvrtom mjesecu, u mlakome aprilu, podignut je grad, ali uz  neizbježnu žrtvu, uz preminule prednje bogove, imenito martanog Stojana i drugu mu Stoju. Minuće njihovo dati će prave temelje i čvrstoću sjajnoj gragjevini nastalog ljeta. Pjesma veli dalje, da Stojana i Stoju nije bilo naći;3 no da su oni zbilja nagjeni, ili da su bogovima barem nagjeni žrtvovni ljudski zamjenici, viditi je po ljutom udesu mlade Gojkovice, koja zastupa Stoju. Sve što je milja u pučkoj besjedi, i što je suza u pučkom oku, izasu pjesma oko divnoga kipa ove ''tanane nevjeste''. Nego, to ne spada amo. U mitični naš predmet ulazi jedino bolni vapaj Gojkov: ''Zlo je, moja vjerenice ljubo ! -- Imao sam od zlata jabuku, — pa mi danas pade u Bojanu!''4

2 v. 13—24.

3 v. 56.

4 v. 164—6.

Zapade, naime, Sunce, čiji je simbol zlatna jabuka. Gojkovicu mladu ''povedoše u grad da ugrade, — podviknuše Rada neimara, — Rade viknu do trista majstora''.5 U Radu, koji sad zigje i dovršuje grad Skadar, upoznaćemo sunčanog boga julijskoga, našega Radosava, kod sjeverozapadnih Slavenâ Radogosta.6 Sva grozna drama u pjesmi vrši se, ovako, izmegju zgoljnih božanstvenih lica. I u sami svršetak pjesme uvrzeni su konci iz najdeblje poganske abe. Gojkovica ostavlja nakon sebe ''čedo u kolijevci od mjeseca dana'', kome je ime Jovan.7 Premda uzidana u gradske temelje, ona će ga jednako, izmoljenim dojkama, dojiti za godinu dana. Mlijeko teče i danas ''zarad' čuda i zarad' lijeka,

—  koja žena ne ima mlijeka''.1

5 v. 178—80.

6 U Dijelu V.

7 v. 155—6 i 215.

1 v. 241—2,

U pjesmi muklo zvuči, a vrlo važno je, i nešto drugo. Gojkovica, gdje vidi, šta je čeka, priviknu svome Gojku:

''Ne daj mene, dobri gospodaru! da me mladu u grad uzidaju;

no ti prati mojoj staroj majci, moja majka ima dosta blaga, nek ti kupi roba il' robinju,

te zidajte kuli u temelja''.2

Dakle, da koja zgrada bude postojana, do prigode uzigjivalo se u nju robova i robinja. Ovaj zaključak, što izvodimo iz pjesme, pritvrgjuje, s druge strane, još uvijek u puku našem živa misao, da  je ovakovo zidanje najtrajnije. Pače, kad se zigje zamašna kakva gragjevina, ljudi joj se uklanjaju, da  se ne bi, po čem, sjen njihov u nju uhvatio, i s toga oni poslije umrli.3 Osobito zidari gragjevine mogu smrt da prouzroče, ako čovjeku, koji tuda prolazi i ostavlja stopu, tu stopu oni izmjere, pa mjeru uzidaju. Od take opasnosti najviše treba čuvati ludu djecu4. Običaj uzigjivanja, bez sumnje, bijaše slavenski. Kad Slaveni, jednom, na Dunavu gragjahu grad, opremiše četnike prije sunca, e bi prvo dijete, što sretu, ugrabili, da ga u nove temelje zazigju; a otuda i onome gradu ime Detinec.5 Isto ovako zazigjivanje ljudi i životinja u bedeme od grada spominje, otkad dokad, ovjerovljena historija   sjevernih Germanâ.6

2 V. 202—7.

3  Vukova primjedba ispod pjesme, na str. 124. Da nešto duhato, nešto živo, mora biti pod temeljima, valjda kaže i ovo praznovjerje, u Srbiji u šabačkom okrugu (Milićevića živ, Srba, s. 192): Da se gradi

na sretnom mjestu, uzmu četiri kamena i metnu ih na četiri ugla buduće kuće. Ako se sutradan nagje pod kamenima i najmanja životinjica, udesno je; ne nagje li se, idu tražiti sretnije mjesto.

4  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 175—6.

5 Popov, Slav. Myth, p. 25 (navod Grimmov, Deutsche Myth., a. 956).

6  Grimm, Deutsche Myth., s. 956—7. Grimm drži, da je to bila žrtva prinesena boginji Zemlji, što na sebi trpi težu gragjevine; ali naš mit razjašnjuje stvar kao sunčanu žrtvu radi utvrgjenja godine. Po primjeru grada božjeg, utvrgjuje se i grad ljudski.

A spominje ga mutno i izborita jedna pučka pjesma novih Grka, pa i njihovo praznovjerje, skoro jednako s našim, da ko prvi progje mimo temeljni kamen nove zgrade, vene kroz godinu, ako se prije zidanja na onom kamenu ne zakolje crno jagnje, ili crni pijevac. Pošto stari Grci za to ne znaju, mišljenje je ovo jamačno primljeno od useljenih sredoviječnih Slavena. Po božjem izgledu žrtvovanih Stojana i Stoje, Slaveni žrtvovaše ljude; a time je, kaogod na visokom nebu, tako i dolje na zemlji, svaka svečana zgrada postajala čvrsta.1 Pri bogoštovju slavenskom padahu ljudske žrtve. Barem ih hroničar Helmold pominje, kao nešto navadno, u baltičkih Slavena.2 Na zakarpatskoj zemlji Srbi i Hrvati, doista, koljahu ljude bogovima. Činiše li oni to i u burno doba doseljavanja u ilirsku domovinu? Šuti historija.

1  Obdržanje zgrade usljed žrtve nagovješćuje, mislim, i ova priča iz srpske Mačve (Srpski Ljet., g. 1861, č. II, s. 125—6). Čovjeku čudotvorcu s bijelom bradom do pojasa, i sa zlatnom štakom u ruci,   bilo dijete jedno, te sjedilo na kladi i brčkalo se u vodi. Kradom primiče se kurjak i hoće dijete da ujede, al neki čovjek, koji je čuvao ovce do djeteta, upozori ga na zvijer, pa se dijete svali s klade u vodu.  Jadan čovjek s one nesreće, dok ga umiri starac čudotvorni: starcu nije se nipošto udavilo dijete, a nudi nagradu onome čovjeku. ''Ima samo jedno'', reče mu, ''što ti fali; na rgjavom ti je mjestu kuća;

nego hajde, da ti pokažem, gdje je dobro, pa ćeš srećan biti do veka i ti i tvoji mlagji''. Odoše zajedno do u avliju čudnoga starca, koji udari zlatnom štakom u zemlju, te pita: ''Saibija, koliko išteš kirije za godinu, da ovde kuću načinim?'' A nešto mu iz zemlje odgovori: ''Sve živo u kući!'' Starac ne htje ono dati, pa upita i drugom i trećom i četvrtom, a dobi redom ove odgovore: ''Gazdu i gazdaricu!'' — ''Kokoš i pile!'' — ''Jednu glavicu bela luka!'' Najposlije, glas iz zemlje progovara: ''Ne ištem ti ništa, nego ti još dajem svake godine po jedno od svake rogate marve priplotka, da načiniš kuću ovde''. Onda starac rekne čovjeku: ''Ovde načini kuću'', i nestane ga. Načinio nju čovjek, a bio presretan. — U odgovorima ove priče, gdje nisu žrtve, tu su spominjani simboli Vidovi. Starac s bijelom bradom do pojasa, i sa zlatnom štakom u ruci, biti će stari Vid.

2  Chron., passim.

Nije izmjerena i prikladna kao Vukova, ali nije manje znamenita, u vidu mitičnom, podulja jedna pjesma u zbirci Petranovićevoj.3 Što je tamo zidanje grada, ono je amo gragjenje mosta;  ipak, vjerski obred iste je naravi, a ista božja lica djeluju. Mjesto triju Mrnjavčevića, grade tri paše mlade; grade most na Drini. Rijeka je ''vrlo valovita, — i vazda je mutna i opaka'';4 pa tri graditelja izmoliše od kralja od Maltije neimara Rada, uz njegovih trista majstora. Po Radovu nagovoru, paše

no im je zla sreća: Neimar Rade onda

''uzeše tri jagluka blaga,

pak baciše u sred vode hladne'',5

''u svakoga potonulo blago''.6 ''posjede kosata gavrana,

konja vrana i nepotkovana, spletena mu griva do strmena, a pripasa sablju zakovanu, pak naćera konja na obalu,

a s obale u tu vodu hladnu, pa je tihu Drinu prebrodio, prebrodio i tamo i amo, ništa njega zastavilo nije''.1

I pokraj ovakoga prebroda, temelji se ozidati ne dadu. Tri paše prijete, te je Rade tada

''potkovao konja nekovana,

nekovana kosata gavrana, kako koji klinac ugonjaše, a klinaca i ne posvraćaše, ni vrhove oštre otkidaše''.2

Ugazio za tim opet s konjem u Drinu: ali njemu, usred vode, gavran stao kao kamen stanac, dok vila ne zaklikta da sabljom zakovanom udara vodu oko sebe, a konja da ne obreže. Trećom je Drina pregažena, i ''krvlju se zamutila''3: konj osta neobrezan na nogama i na kopitima, ''a vire mu klinci svikolici, — oko njihe kosa izmotana''.4 Majstori napokon zigju, al gle čuda: ''štogod oni danju izidali, — kad u jutru nigje ništa nema''.5

3  Knj. III, 52.

4 v. 65—6.

5 V. 137—8.

6 v. 147.

1 v. 153—61.

2 v. 192—7. Ovake klince gdje i gdje pominje i pučko pripovijedanje.

3 v. 230.

4 v. 241—2.

5 v. 256—7.

Izmače Rade u zemlju Maltiju, a poslije vratio se, kad ga napušteni majstori zapomagaše radi straha od triju paša. Zigju na novo, no opet uzalud. Tad vila, na snu, reče Radu, da u Milutina gospodara, a kralja zemlje ili grada Maltije, sebi izmoli na pomoć dvoje djece njegove. To su ''brat Ostoja i sestra mu Stoja''.6 U tri paše ''nema vojne sreće, — njihovo je blago zatrovano'' ; naprotiv, Milutin, Ostoja i Stoja hoće most lasno ''napraviti, — radi sreće i napretka svoga''.7 Ostoja reče pašama, da treba ''ponajprije vodu darovati''.8 Sve tri paše, po riječi Ostojinoj, sigjoše, sa svojim blagom, u rijeku, govoreći: ''Zastavi se, valovita Drino, dok mi naše prevezemo blago!''9 ali strujom svojom Drina ih prihvatila i na dno proturila. Tek onda biti će jednom ozidan sretno dovršen most. Kliknu vila iz oblaka:

''Uzmi konja, Rade neimare, vrana konja i nepotkovana, potkuj njemu nove potkovice, ne povraćaj na uzlove klince, naćeraj ga na tu vodu Drinu, a nasadi bradvu naopako,

pa udaraj po granama jele, neka progju te velike skele''.10

6 v. 417.

7 v. 492—4 i 516. —1.

8 v. 528.

9 v. 558—9.

10 v. 589—96.

Bradva bijaše dar triju paša, kojima ''je bilo naopako''.1 Njom Rade, na kosatu gavranu nasred rijeke, udario jele po granama,

''dok je vodu krvi zamutio; dok pukoše pod grananaa jele, voda progje i pronese skele,

a ostade na Drini ćuprija''.2 Pobacio tad u vodu ''bradvu zatrovanu,

nek je nosi valovita Drina'',3

prešao vodu i izišao na most. Na mostu je natpis:

''Ćuprija Milutina kralja,

i gjece mu Stoje i Ostoje!''4

1 v. 604.

2 v. 608—11.

3 v. 615—6.

4 v. 636—7.

Pritruna triju paša još je novija od pritrune triju Mrnjavčevića. Ali u pjesmi Petranovićevoj tonj poganski odiše još jače, nego u Vukovoj. Ona je skroz ritualna, te nam pred oči iznosi komad obrednika iz stare vjere. Gradi se most na vodi, a gragju voda odnosi, dok nije, stanovitim činima, smirena krvlju, smirena ljudskom žrtvom. Ovo drevno vjersko mišljenje ponavlja i narodna priča.

U pripovijeci: ''Usud'',5 voda prenosi jedno čeljade pa mu kaže: ''Molim te, brate, pitaj Usuda, za što ja nemam roda u sebi? Upitavši Usuda čeljade ono, čuje od njega odgovor:'' Za to nema, što nije čoveka nikad udavila''. Da vodu treba utišati dragocjenom žrtvom, to je općenita vjera arijska. Silazeći na Heladu, dogje Kserkse s vojskom do vode Strume u Makedoniji. Most bio istom prebačen preko rijeke, kad joj svećenici mazi prenesoše žrtvu zaklanih bijelih konja, a povrh toga kod mosta zakopaše žive, pograbivših ih od zemljaka tamošnjih, devetoro djece muške i devetoro ženske.6 Spomenit je u historiji i ovi drugi slučaj. Već za živa Hlodoveha, osvajača Galije, Franci zar svi budu malo po malo pokršteni. Pod Hlodovehovim unukom, austrazijskim kraljem Teudebertom, oni sudjelovaše u gotsko- bizantijskome ratu, utrkujući se u Italiju. Jednom u g. 539, velika vojska kraljeva prihvati most ispod Pavije, i pred što će rijeku preći, da bi im voda bila prijazna, vodi žrtvovaše Franci ženskadije i muške djece, što ih tu na mjestu oteše od Gotâ. Zgrozili se Goti nad divljim obredom tih čudnovatih  hristjana.7

5  Vuk. prip., 13.

6  Herod., VII, 113—4.

7  Procop. de Bello Gotth., II, 25.

Po jasnoj riječi našeg mita, sačuvana u dvije vrlo srodne, al različite epske verzije, uz Stojana i Stoju najmučnije se zigje čudna zgrada, ili uz Ostoju i Stoju najmučnije se gradi čudni most. Ta zgrada Stojanova i taj most Ostojin nisu, dašto, drugo, do zgrada ljeta i most prelaza iz zime u toplu godinu Ovaj zakliučak proizlazi iz svega doslije rečenog.

Ostojin most hoće da nam ponešto osvijetli jednu od najnejasnijih strana rimskog bogoštovja.  U Rimu najviši svećenici nazvani su pontifices,1 graditelji mosta, koje se na prvi mah čini vrlo čudnovato, a ascia, bradva, bijaše im svećeničko obilježje. Otkud to i rašta ime pontifices, već u doba Ciceronovo različito gatali ljudi. Nije mnogo čistije bilo ni to, zašto, po starom zakonu, a s vjerskih obzira, Tibera, valovita i mutna, ne bi premoštena, nego s jedinim, a nekako svečanim pons sublicius, od sama drveta bez ikakva gvozdenog čavla. A kad bi se god taj drveni most popravio, bijaše red, da činu sudjeluju pontifeksi s bradvom, i da se uz neke drevne obrede žrtva kolje. Pa žrtva jedna, pri rijeci i mostu, bila godišnja, a tamna je postanja tako, da joj mitolozi ni danas ne pogagjaju značenja. Zvala  se Argei, i vršila se ovako. Na ide maja, ''malo iza proljetnog istonoćja, sa svetog mosta'', piše Dioniz, bacalo se u Tiberu lutaka, na lik čovječji nadjevenih sitom nakošenom na obali rijeke; lutkama bijahu svezane i ruke i noge, a u vodu svaljivahu ili vestalke, u prisuću pontifeksâ. Po rimskoj jednoj verziji, Argeji bili su Argivi, negdašnji pratioci Herkula, u mučnome putu do Tibere. Inače, po rimskom koledaru, najturobniji spomen Argejâ držao se u martu. Na 16 i 17 toga mjeseca išao obhod po gradu do njihovih grobova Argeia loca, Argei, a svećenica Jupitrova, Flaminica Dialis, hodaše tužno i raspletene kose. Grobova bilo dvadesetisedam, ili trideset.2 Na posljetku dodajemo, da, po rimskoj legendi, prvi je pontifeks bio ''Martius, Martii filius''.3

1  Isto ovako i po ostalom Laciju, a i megju Italima. Pošto u Ateni spominju se Γεϕυραιοι, eupatridska i svećenička pradavna porodica, moguće je, da taj naziv pripada k zajedničkoj svojini Italo-Helena.

2  Ovo drugo svjedočanstvo Dionizovo je (I, 38), dok je prvo Varonovo (V, 45). Ako je kod Varona, na još jednom mjestu (VII, 44), naveden broj od same ''XXIV'' lutke argejske, broj je tu iskvaren. Druga lekcija, u Varonu, ispravlja se s prvom, a ne obratno, kako se to hoće kod Prellera Röm. Myth., II, s.

136.  Druga lekcija ima gole rimske brojke, lasno iskvarive, dok prva piše: ''septemve et XX''.

3 Liv., I. 20.

Pontifeks Martius (možda to mart) i sveti most na Tiberi dosta prilikuju Ostoji i Ostojinu mostu na Drini. Što se tiče pontifikalne asciae, bradve, ista je na Tiberi i na Drini1; ista i žrtva, tamo i ovamo. Dvadesetisedam, ili trideset pretamnih rimskih Argeja, zar nalazi dovoljne rasvjete u našem mitu.  Može to biti dvadesetisedam, ili trideset, poginulih dana božjega marta: ono je oboje broj mjesečnih dana, po starijem lunarnom, ili novijem sunčanom računu godine. Da su grčki Argivi ti Argeji, to je, dakako, kazano po pogrješnoj etimologiji; ali da su drugovi Sunca Herkula, u tome tradicija ne griješi. Naš pop Stojan, sa zlatnom strijelom, ima uvijek do sebe trideset drugara, ili tamani trideset  suprotnika. A što se, s proljeća, bacaju lutke s mosta u Rimu, i ovo dozivlje nam u pamet jednako bacanje slavensko, na razmaku zime i ljeta.

1 Bradvi prianja vjerska neka misao i gdje poslovica kaže: ''Začudio se, kao da je vigjeo lijevu bradvu''. (Vuk. posl.). Uporedi s ovom i drugu poslovicu, koja se govori radi uroka: ''Začudio se prebijenoj golijeni'' (id., ib.).

Ja bih rekao, da cijela ova religija početne godine bijaše zajednička nama i Rimljanima. Pače je neka prilika misliti, da božanstvenim slovima ovoga vjerovanja Rimljani ispuniše prve listove svoje historije, gradske historije vremenom ishlaptane. Bila riječ na kraju trećega dijela radnje,2 da dvoglavi Jano vrlo priliči srpskom i hrvatskom Bogu i Božiću, i da Rim valjda nasta na mjestu latinskoga štovanja onih lica božjih. Ja bih išao i dalje. Koliko se meni vidi, Romul i Remo, zidatelji Rima grada, svukavši bogovsku opravu, na sebe udariše laganiju odoru junačku.

2 Str. 72—3 (216—7).

U Romulu i u Remu, u dva jednoimena blizanca, držim, da se izražava mit dvaju prvih izmegju dvanaestorice sunčanih godišnjih porednika. Njihovo ime stječe se s imenom prvog našeg dvanaestorca, Dojka Vuka, a, što mnogo više vrijedi, sve starokovno, sve izvorno u životu njihovu, mi nalazimo u dosad izloženim običajima i obredima, koje naš narod vrši u početku godine Romulus i Remus imadu ime od dojke, ruma,1 a, kako ih doji vučica, lupa,4 oni su vučji gojenici; po tome, ime im po našu glasi tačno: Dojko Vuk. Mi poznajemo Vidovo i Vidino drvo od svjetlosti; pa i rimska lupa pod takim drvetom, pod ficus ruminalis, napaja mlijekom svoje blizance. Pošto je mlijeko mitična metafora Arijaca za svjetlo, time je rečeno da vučica ih svjetlom nasićuje. Vučica dolazi iz pećine, iz Lupercala, i djeca biše bačena u rijeku da propadnu, što je opet nama poznati arijski govor  za zimu. Da je Lupa sušta boginja, provučena zimskom vučinom, čisto je iz rimske tradicije, koja u

njoj vidi Larentiu:1 Acca Larentia jest majka Larâ, neke dvanaestorice gospodara, ista, po svoj

prilici, sa Dea Dia, ista zar i s nebesnom kraljicom bogova.2

3  Ruma je stajaća riječ, koja izbija iz svega, što je najdavnije u Rimu: Romulus, Remus, Ruminus  (bog), Rumina ili Rumia (boginja dojilja), Rumon (rijeka Tibera), ficus Rumina, Ruminalis, ili Romula, Romularis, Remurinus ager, Remoria ili Remuria (mjesto na Aventinu), Romilia tribus.

4  Iz jednake je davnine Lupa, Luperca, Luperci, pa i spilja Lupercal.

1  Livii 1. I, c. 4.

2  U suštini, valjda jednako je biće s dojiljom blizanaca i prava im mati Rhea, ili Rhea Silvia. Po etimologiji, prvo ime kao da označuje višnju kraljicu nebesnih voda, a drugo njezinu zataju u zimskoj šumi. Što ju vestalka, te u odnosu s ognjem, od ognja postaje i Caeculus, utemeljitelj latinskoga grada Prenesta, a jednu Ognjenu boginju, kao što vidismo, pominju i naše priče.

Od iskona, štovali u Rimu dva gospodara, dva blizanca Lara, valjda Romula i Rema, a slična dva zavjetnika svoja imali i drugi latinski gradovi, kao Preneste i Tibur.3 Pri gojenju blizanaca, kad ovima mlijeko dostatno nije, Vučici Aki Larenciji pripomaže, hrane im donoseći, Picus, proljetna žunja, t.j. proljeće spori mlade sunačne bogove; pa žunja i u nas naviješta proljeće čudno klikćući i totrčući. A za poregjaj s našim mitom još je vrjednije, što dalje kaže stara rimska legenda, da Romul i

Remo, uz mlade svoje drugove, zametnuše igru, te trčaše goli nagi, kao luperci :4 znano nam je kolo golih nagih naših momaka. Momačko i djevojačko kolo naše plugom vuče brazdu i oda zla oborara selo: po latinskom obredu, i Romul plugom oborava svoj grad, kome niski nasip, ili svetu brazdu,   gdje preskoči Remo platiće to glavom. Bražgjenje grada i bratska tragedija zgodiše se taman kad sunce sinu. Preko noći, sunce iščekala oba brata, da uhvate augustum augurium. Šest jastreba, zli biljezi, priletilo Remu dok Romul, sa svoje visine, ugleda njih dvanaestoro, koje je, možda, broj godišnjih dvanaestoraca božjih. Poginuo Remo, Sunce januarsko; nevidom ide i Romul, Sunce februarsko. Prihvaća ga i na nebo uznosi Mars, martano to Sunce, koje Romula hoće da zamijeni.

3  Preller, Röm. Myth. II, s. 342.

4  To na čast rogjajnome bogu Inuus, koga Rimljani, pri doticaju s grčkom religijom, zgodno poistovjetiše sa Παν Λυκαιος (Livii 1. I, c. 5). Epitet λυκαιος znači vučji, a ide samo Zeusu i Panu,

t.j. Pan nije drugo, do rogjajno zimsko lice Zeusovo, što je i Porevid prema Vidu, ako slavenskome

Porevidu pogodismo znamenovanje, gore na str. 118—9.

Pri svome veličajnom polasku na Marsovim kolima, ''veliki'' Romul sav je u sjaju i ''plamenu''; munje sijevaju, stoji strašna tutnjava gromova. Ovako pričaju vijesti o Romulova letu, crpane od rimskih analista iz himničkog ili epskog pjevanja, što se o njemu negda pronosilo; a ovako odlijeće, u plamenu i orljavi, naš veliki grabancijaš iz vrzina kola. Pa je Romul i pravo božje biće: Romulus Quirinus, Romula Kopljanika, Rimljani štovahu. kao boga.1 A pod zlamenom lupae, i dvojakog onog imena, vučji narod rimski, ''populus Romanus Quiritium'', ljudskim rsom najjačim u historiji, zaleti se na osvoj svijeta.

1 Kao što neki sada drže, ja ne cijenim, da je postanja nedavnog identifikacija Romula s bogom Quirinom, te da je noviji i prizor Romulova odleta; ali, da mnenje svoje o latinskoj izvornosti i davnini Romulova mita opravdam, nestaje mi ovdje i prostora i zgode. Ja sam samo pokušao pomalo objasniti rimsku legendu, u vidu mitične naše tradicije. Da li je bolje ovo moje letimično razbiranje, nego li mnogo drugo dosad na svijet izišlo, i meni samom ostaje pod sumnjom. S tumačenjem mojim o tri prva dvanaestorca, o Remu, Romulu i Marsu, sve ostalo sklapa se, ali se ne sklapa ovo dvoje važno:  apoteoza Romulova, ''ad Caprae paludem'' (Liv. I, 18) svetkovala se u Rimu na none julijske, Nonae Caprotinae, a Mars, po tradiciji, nije brat ili drug, već otac Romulov.

Nego, što se vremena tiče, opažam, da ipak god još veći, Quirinalia, padaše na dan 17  februara, i da se onda pominjalo izloženje Romulovo i Removo na Tiberu, kao što i Romulova apoteoza (Ovid. F., II, 267—512). Ako ova, osim o polovini februara, pada i u julij, to je možda upravo za to, što je Romul sunčani lik: u juliju je sunce žarom najjače. Mučnije je dići drugu poteškoću, što je Mars, u tradiciji, otac, a nije brat, ili porednik, Romulov. Nego mi je i ovdje nešto primjetiti. U rimskoj mitologiji, naziv Quirinus ide Marsu, kao što i Romulu; pače je teško sasvim rastaviti Marsa Quirina  od Romula Quirina (Preller Röm. Myth., I, s. 369-75), a jednom zove se Quirinus i Remo (id., ib., s. 374): dakle, sva su trojica kao jednoliki porednici s kopljem (quiris). Pa koliko i dva blizanca, Mars je vučji, jer je njegova živina lupus. Marsa mnogi sadašnji iztraživalac smatra, i bez uporišta našeg mita, kao sunčanog boga, te drži Marsovih dvanaest ancilia kao svečane biljege, kao simbole, dvanaest mjeseci.

Uzmemo li Marsa za Sunce martano, čisto je i njegovo svojstvo proljetnoga poljskoga boga, što on bez sumnje bijaše u prvo doba, a i boga ratnoga, koji s proljeća nadbija tamnu silu zimske prirode. Kad Remo i Romul, antropomorfičnom tvorbom, od bogova spadoše na ljudske početnike grada Rima, onda Mars, Mas-piter, uz Romula i Rema od starine zavjetni svetitelj bojnog grada, mogao je stupiti, prema prvoj dvojici, u pretežniji odnošaj oca.

Po mome mnenju, sav mit legendarne gradnje Rima nije šta drugo, do mit božanske gradnje mlade godine, kojeg Rimljan s neba snimiše i historiji pridadoše. Osim Romula i Rema, nestašnih, bježnih i polomu sa zime jednako podvrgnutih likova sunačnih, k onome mitu još spada Mars, bog Sunčevih godišnjih uvratina, bog proljetne pobjede, naš Stojan. Što se tiče etima, ništa mučnije, nego  li riješiti ime Mars; ali kao da je Ma-vors najprimitivniji oblik imenu, i drugi dio riječi kao da je od vertere, vrnuti: rimski Mavors konačno sa zime na ljeto vraća godinu, kako Stojan u godini postojano stoji. Mavors, mjesečni bog a drugi početnik godine, mislim da nama nešto odgoneće, upogled čega mitolozi ni sada nisu sasvim na čisto. Rimska godina bijaše dvojaka, od dvanaest mjeseci i podjedno

od samih deset njih, kao što ovo potonje dokazuju mjesečni nazivi od quinctilis do konačnoga december. Kako to? već pitahu i sami Rimljani. ''Romul'', odgovara Ovid u potpunoj neznani svojih starina, ''bješe vješt oružju, a nevješt zvjedama'',1 pa veli, da Romulovu godinu desetmjesečnu Numa ispravi u dvanaesmjesečnu. Mi ovdje pridržajemo Ovidovu riječ, da Romul osniva godinu, i kažemo: Rimske božje godine početak slavio se i s Remom-Ronmlom i s Marsom; dva početna mjeseca, dvojci, prikazivali novorogjeno, ali zimsko Sunce, dok se Mars glasio kao Sunce na nebesnom vratniku,2 kao počinjuće Sunce proljetno. Ljudma, koji očekivahu od polja hranu, ovo drugo mjesečno brojenje bijaše navadnije i milije,3 pa i slavnoj desetorici mjeseca otuda njihovi nazivi do december, do desetoga, unaprijed od Marsa. I lična imena rimskoj djeci od Primus do Decimus, dok ni jedanaestog, ni dvanaestog nema, možda jesu u savezu s onomastikom božjih jakih mjeseca. Rimska godina bila, dakle, uvijek dvanaesmjesečna: ali se u njoj, s vjerskih obzira, brojilo različito, ili počevši od januara, ili od marta.

1  Ovid. Fasti, 1. I, v. 29: ''Scilicet arma magis, quam sidera, Romule, noras''.

2  Uporedi i mitični Vratnik, u pjesmama o našem Stojanu Popoviću.

3  Ovid. Fasti, 1. I, v. 118—9: ''Dic, age, frigoribus quare novus incipit annus, — qui melius per ver incipiendus erat?''

Mars, smatran u kolu svojih porednika kao sunce, koje u martu staje i vraća tok godine, pruža nam, možda, ključ k otvoru svega otajnoga smisla drevne rimske himne, carmen Fratrum Arvalium. Arvalske svećeničke braće bilo dvanaest, kao što i Salijâ. Štovahu osobito boginju Dea Dia, a kazivalo se, da Acca Larentia, Remova i Romulova dojilja, njima dade znakove svećenstva, bijelu infulu i na glavi vijenac od klasja. Dvanaestora braća igjahu okolo po rimskom polju, te žrtvama i molitvama naslućivahu obilati plod žita i vina. Prije pomenuti carmen, jedna to od njihovih molitvica, koja je sada najdavniji spomenik latinskog jezika, glasi glasom svojim iz sinjih vremena:

Molitva prevodi se, po prilici ovako:

''Enos, Lases, juvate! Neve lue rue, Marmar, sins incurrere in pleores! Satur fu, fere Mars! limen sali! sta! berber! Semunis alternei advocapit conctos ! Enos, Marmar, juvato! Triumpe!''

''Nas, gospari, pomozite! Niti daj, Marse, Marse,

da kuga i polom zaredi po narodu! Budi sit, ljuti Marse!

uzigji na prag! stoj! bij!

Sve Semone izmjenice zazivajtel

Nas, Marse, Marse, pomozi! Skoči!''

Ako Lares-Semones uzmemo kao Sunca mjesečna,1 a Marsa kao stamena boga martanog, sve je jasno u ovoj himni. Himna je upravljena dvanaestorcima, a napose Marsu, koji, uzišav na prag nebesni i stavši, bije zimne dušmane, te od pobožnoga naroda otklanja zlo i kugu.

1 Kako Semones poslije padoše u zaborav, ne zna se pravo, što oni bijahu u mitu latinskom i italskom. Nego, Sabini imadijahu svoga velikog boga Semo Sancus, koji odgovara latinskome Dius Fidius, bogu vjere, a stječe se potpuno i s latinskim Herkulom. Pošto je Hercule nesumnjivo sunčano lice, a Sunce, u Arijaca u opće, čuva vjeru uhvaćenu, i kazni svakoga, ko je krši, svi Semoni biti će, mislim, zgoljna lica sunačna.

www.prosvetljenje.net