4.  Stojan Stepojev

Oko carskog stola treći je u redu Stojan, Stepojev sin. O jednome Stojanu, koji je od zlata, ili je sav u zlato odjeven, ili odapinje od zlata strijelu i siječe mačem zelenim, zna pučko pjevanje iz svakog kraja naroda. Taj Stojan ima i ljubu zlatnog imena, Zlatu. U zlatnog je Stojana tipično, da mu se često drijema, a u Zlate, čas vjerne te od neke nemani izbavljene, čas nevjerne te posječene, tipično je to, da ona čudno pjeva mužu mladencu. Prezimenom, zlatni Stojan najviše se zove Popović. Što o njemu znamo i o Zlati, sve se kreće u najlaganijem zraku mita.

Ovoga Stojana, u Vukovoj zbirci, ep dovodi samo jedan put, u pjesmi: ''Ženitba Popovića Stojana''.1 Vuk pri toj pjesmi opaža, da ''O Popoviću Stojanu, niti je što više čuo, niti zna, osim onoga, što se tu pjeva''.2 Pjesma nije baš mnogo označna, ali je ženitba najsvečanija. Popoviću Stojanu idu u svatove kralj budimski, Mandušić Vuk, vojvoda od Sibinja Janko, Relja Krilatica, Miloš Obilić i Kraljević Marko. Ženik zaprosio

''na daleko lijepu gjevojku, u mletačkog kralja Mijaila,

u latinskom Mletku pletenome''.3

Vara kralj, te svatovska pratnja, na povratku, naišla na strašilo jedno, na džina latinskoga, koji joj put prekrči. Neodoljivi div svakome svatu oteo darove, al ne mogao djeveru Marku oteti djevojku. Marko, nekako, ''zavarao oči Latininu'',4 pogubio diva i oprostio zaručnicu Stojanovu. Ovo kazivanje nema potankosti, vrijednih pažnje; ipak je put svatovski, u glavnome, ocrtan kao što i put k Legjanu, u glasovitoj pjesmi o ''ženitbi Dušanovoj''.

1 Knj. II, 87.

2 Ib., str. 514.

3 V. 2, 4 i 22.

4 V. 170.

pjeva:

zbirci:

U drugim zbirkama, mit prevjesio cijela Popovića Stojana. U zbirci Petranovićevoj, djevojka

''Kujundžija! tako ti zanata, sakuj meni od zlata junaka, nemoj plava, tako ti zanata, već prilikom Popović-Stojana, a ljepotom vladičina gjaka. Kujundžija za Boga ajaše, sakova joj od zlata junaka,

na priliku Popović-Stojana''.5

Od toga junaka od zlata djevojka zatim ne zna šta da uradi. Opet djevojka jedna kliče, u istoj

''Što sam mlada, da sam voda ladna, ja bi znala gje bi izvirala,

niže dvora Popović-Stojana''.6

Ovo su kao ulomci od pjesama, kratke ženske pjesmice, što djevojke u drugo pjevanje upleću, ili onako razbacuju na časovitu svoju zabavu. Nego, kao što iz osamljenih, inokosnih pripjeva, tako iz tih okrajaka pjesničkih, izmalaju se često božanstvane davne slike.

5 Knj. I, 147, V. 1—8.

6 Ib., 142, v. 1—3.

Zlatnog Stojana Popovića iznijeti će i prava epska pjesma.

''Podranio Popović Stojane,

s Angjelijom, svojom vjernom ljubom, i s djetetom nejakim Stjepanom;

evo ide u punice Stojko,

i on goni čitav tovar blaga, da daruje svasti i punice'',

započinje pjesma bosanska,1 bez sumnje drevna u nekim joj čestima. Putujući kroz planinu, ''Stojanu  se vrlo zadr'jemalo'',2 pa hotio, da ga svojom pjesmom ''jasnom glasovitom'' ljuba ''razdrema'',3 Rado bi ona znpjevala, al se boji ljute guje, Maleša harambaše. Malešu, koji sad vodi ''svojih trideset   hajduka'',4 Angjelija bila nekad zaručena, pa je preprosio i isprosio Stojan. Od ljutice Maleša nije Stojana strah,

''dok je njemu od zlata strijele, oko pasa trideset šipaka,

na ramenu štita od čelika'';5

pak Angjelija zapjevala, ''ne bi tako ni bijela vila''.6 Ali je ta žena nevjerna, te u pjesmi, grčki   pjevajući, prokaza muža i prizva Maleša. Od hajdučkih ''trideset strijela'' Stojana zakloni tvrdi štit, a, pod junakovom zlatnom strijelom, pogibe trideset hajduka''.7 Prsimice, bili se Stojan i Maleš ''mačevima zelenim''.8 Žena preljubna, u onome teškom boju, pripomagala Stojanovu naletniku, pa je muž dobitnik sad lišio očiju. U ovoj pjesmi, silnik Maleš isporegjuje se s latinskim džinom, u pjesmi Vukovoj. A značajno je ovdje, što je Stojanu pridala strijela od zlata i božanstveni poznati mač zeleni.9 Tovar blaga, koji goni Stojan, valjda je blago Sunčevo. Triest hajduka, trijest njihovih strijela, trijest šipaka Stojanovih, naznačuje, mislim, mjesečne svijetle dane i crne im suprotnike. Pjevanje ovo bosansko o Popoviću Stojanu odjekuje i iz srijemske jedne pjesme, samo što je pjesma iz Srijema kraća.10 Angjelija je ovdje čisto vrhunaravno biće, po jačini svog pjevanja: ''Kad zapjeva, čarna gora ječi, — sa gorice opadalo lišće.11

1 Petranovica pjes., knj II, 38.

2 V. 8.

3 V. 12—3.

4 V. 18.

5 V. 29—31.

6 V. 36.

7 V. 70 i 83.

8 V. 104 i 108.

9  Što se i Maleš, u pjesmi, prihvati mača zelenoga, a i strijele zlatne (v. 51), to suprotniku Stojanovu, po svoj prilici, darova istom kasnija verzija guslara.

10  B. M. pes., 59.

11 V. 31—2.

Drukčije, no uvijek vrlo čudno, za Stojana povijeda pjesma crnogorska: ''Nerogjen Delija''.12 Stojan Popović, ''iz grada Kotara'', ima ljubu Angjušu, koju na prevaru oteo silni Turčin. Otmičara u mah dostiže hrli muž, poletivši za njim, ''ka svijetlica kroz večernje mrake''.1 Dva suparnika uhvatila se u koštac, gonila se i najposlije davila u vodi Koruni. Dijete jedno Nikola, i on Popović, hoće da pomogne svojemu; gagja kamnom, ama ne pogodi Turčina, već Stojana, što onda pogibe od sablje

dušmanove. Kad Angjuša ne htjede š njim, Turčin posječe i nju. Nego, Nikola iz mrtve Angjuše prihvati čedo, a to je ''Nerogjen delija''. Raste ono u jedne babe svoje, na čudesni način: ''bolje je od petnaes ljetah, — nego drugo od vijeka svoga''.3 Pozva onda na boj ubilca oca i matere, i smače ga. Za Nerodjena deliju ''i sad vele, ako se ne šale, — i sad kažu, ako ne prilažu, — ono čedo još je u životu,

—  a sve traži sa Turcima kavgu'',3 pjeva guslar crnogorski, kozarče jedno. Ovaj nevigjeni, kao i nerogjeni junak, što duhom lebdi megju Crnogorcima, pa ih tajnovito brani od kletog dušmanina, drugo nije, već mladi neki bog koji se od davnih vremena još krili u zavičaju svome.

12 Čojkovića pjev., 65.

1 V. 49.

2 V. 118—9.

3 V. 187—90.

Niti je manje božanska pjesma o Stojanu, koja se obnosi po Srbiji.4 Griješkom guslara, Popović Stojan u toj je pjesmi Vlahović Stojan. Kralj u Legjanu ima kćer, Petrušu djevojku, što ju prosci svakojaki obletili, ali ona drugog ne će do Stojana iz Stojnog Biograda, junaka boljeg i ljepšeg od najboljih i hajljepših. Kralja legjanskog djevojka umolila, da se načini lagja Orahova, gdje je trideset vesala, a i trideset neimara; pa na njoj, za tri dana, preveze se do Stojnog Biograda. Stojanova sestra, namjerivši se do vode, spazi lagju, i mahom je bratu prijavi. Dogje junak, da pregleda divnu lagju i na lagji još divniji trg. Nego, tu opojiše Stojana i odvezoše, te ga sebi privjenča kći kralja iz Legjana. Pjesma, iza mnogo puta rečenog, ne treba tumača.

4  Vila Beogr., g. 1866.

Po onome, što već znamo, razumijeva se lasno i posebita jedna pjesma, gdje se uz Legjan pominje, u besjedi skroz mitičnoj, ''lug-Popovića''. Pjesma je iz Bosne.5 Glase se dva junaka, dva dizdara, jedan od Ploče, a drugi od Stijene, kojima je neprijatelj Legjanin ban. Taj Legjanin ''dvanaest puta na mejdan izašo, — pogubio dvanaest kapetana'', pa i ''trinestoga Zdrinića''.6 Oni leže zakopani do Šadrvana, vode studene.

5  U zbirci Jukića i Martića, 19, svez. I.

6 V. 23—5.

Od tada ban Legjanin jaše Zdrinićeva dorata, ali je već omatorio: ''o dva štapa po sunašcu hoda'',1 te njega junak od Ploče zazivlje na mejdan. I otprije Pločni junak bijaše protiv Legjanina bana ''sedam puta na mejdan izašo, — sve na njemu mejdan ostanuo''.2 Nego, u ovome lomu, bana ''legjanskih crnih Laćmana'' izmijenio mladi sin, ''vučić od vuka'',3 uz koga je sestra Angjelija, kako uz junaka od Ploče stoji sestra mu Zlatija. ''Vučić od vuka'' uzeo koplje ubojito, ''na komu je od medvjeda glava, — sama ziva kao da je živa'',4 pa usjednuo na Zdrinićeva konja, a sestra mu na konja gadora. Boj biva na ''Vratniku planini'', otkud se silazi k ''Lugu Popovića''.5 Može se ''s Vratnika u Legjan'' pogledati; a na onoj planiini ''gori trideset vatara''.6 Bilješku mejdana postavili na ''Kunari''.7 Zatočniku grada Legjana treba se čuvati od ''dva mača zelena, — od jednoga skovana kovača'',8 što će ih iznijeti dizdar od Ploče. Ispred dva mača, pobježe od razboja sin Legjanina bana, ''vučić od vuka''.9

1 V. 90.

2 V. 87—8.

3 V. 112 i 121.

4 V. 101—2.

5 V. 192 i 201.

6 V. 330 i 338.

7 V. 267.

8 V. 207—8.

9  Što ipak, pri koncu pjesme, on ostaje dobitnik, to će biti pozniji nadometak.

Sa čista ogledala ove pjesme odrazuje se čitav niz nama poznatih božjih zgoda. U dva junaka od Ploče i Stijene, su ''dva mača zelena, od jednoga skovana kovača'', ja barem vidim dva skamenjena

Jakšića, sa zelenim mačem grebeštakom oca im Vida.10 Ja mislim i to, da Vidu ovdje prevrnu se ime u Zdrinić,11 pa da je pogibija ''dvanaest kapetana i trinestoga Zdrinića'' godišnja propast vidila i sunčanih bogova. Propadaju od bana Legjanina, od Vuka, što je zima. Nego, na izmienu, ostario i Legjanin, kad s mladom godinom ponovno rudi zora bogovska. Dva kamena junaka, naš Kastor i Poluks, oživljuju; ''sedam puta oni izlaze na mejdan'', koliko je mjeseca naprednih i blagodatnih kroz godinu; utaman im se opire vrijeme nepodobno, potrajna sila mutne crne zime, Vučić od Vuka. Što je boj na Vratniku planini, gdje ''gori trideset vatara'', a pogledati je ''s Vratnika u Legjan'', tu, po mojem mišljenju, ne može biti govora o kakvu Vratniku, ili na Velebitu, ili drugdje na zemlji hrvatskoj ili srpskoj. To je posve mitični Vratnik, božje uvratine zimskog suncovrata: uz sjajnu pratnju svojih trijest dana januarskih, vrnulo se Sunce iz stare u mladu godinu, tamnome Legjanu na dogledu. S Vratnika put vodi k ''lugu Popovića'' (Stojana), t.j. čudesnome lugu, gdje je još popritajana Božićeva majka sa sinom.

10  Isporedi Dio II.

11  Od zrêti, sjati, viditi.

Od mitičnog Popovića Stojana valja strogo lučiti, u narodnim pjesmama, historijskog Stojana Jankovića, junačkog serdara vijeka XVII u Kotarima zadarskim. Pravim zanosom ovoga opjevaše mnoge lijepe hajdučke pjesme, premda ih ne označuje čisto i sabrano povijedanje, uz strogu riječ prvašnjih vremena. Ali, kroz nove pjesme o Stojanu Jankoviću krade se, otkad dokad, stara slika Popovića Stojana. A u tome nije čuda. Uobičajene neke davne motive guslari, što radi ukrasa, a što   radi lagodnosti, premetnuše s jednog na drugog Stojana. Barem je ženidba Stojana Jankovića, u dvije pjesme hajdučke,1 ona ista, koja i Popovića Stojana. Četovogja kotarski Stojan Janković, vjenčava za  se djevojku neiskazane ljepote, po imenu, u prvoj pjesmi, Hajkuna, a u drugoj Zlatija ili Zlatka. Djevojka je pod zaptom neprijatelja Latina u priči o Popoviću, a Latina, jal Turaka, u priči o  Jankoviću; tamo, ona sjedi u pletenom Mletku, amo u Zadru, jal u Udbinji. Jednako u oba pričanja, u sve tri pjesme, djevojka se izbavlja najmučnijim pregnućem. Pa prva od dviju pjesama hajdučkih pozlatila Stojana Jankovića onako, kao što zlatna vidismo Popovića Stojana: ''pjan katana pod jelikom spava, sav u srmi i u čistom zlatu'',2 katana, na kome je ''više zlata, nego čista gvožgja'',3 te se zbog   toga ''od jele razas'ale grane''.4 Ovdje pjan mrtav spava Janković; a i pri ženitbi Popovića čusmo, da ma se teško drijemlje. Na bijegu s djevojkom, opet Janković ''zaspa, kako jagnje ludo'',5 na Kunoru planini,6 pa nam se taman Kunor planina oglasi i u priči o Popoviću.1

1 Vuk. pjes., knj. III, 21 i 22.

2 21, v. 17—8.

3 V. 49. I po čitavom dugom opisu, što je megju stihovima 17—49, katana Janković žuti se sav u zlatu. Što ja znam, onoliko zlata ne blista na nijednome drugome junaku u pjesmama.

4 V. 15.

5 V. 259.

6 V. 284—7.

1  Što može biti taj Kunor, naskoro ćemo viditi.

U obe priče začestio označni broj trideset: iza sna prenuti Janković posjekao sam trideset dušmanskih Udbinjana.2 Povijedanju o ženitbi jednoga i drugoga Stojana jezgra je ovako jedna. To je sve kao grana, očenuta od stabla stare vjere. U ostalome, Stojan Janković, gdje se ženi, bićem svojim prevršuje i običnu epsku mjeru junaka ljudskih: ''kada junak iz traviće dine, — uz jelu se uzvijaju grane''.3 A kao da je prevršuje i ljuba njegova: ''od kako je svijet postanuo, — nije ljepši cvijet procvatio''4 od te Stojanom zaželjene mome. ''Bila Zlatka, pake Angjelija, rišćanskim krstom pokrštena'',5 veli pjesma.

2  Napomenuti je ovdje, barem uzgredno, pjesmu 20, knj. I, Jukićeve zbirke, gdje i ''Nerogjen — deliju'', čedo Nikolicu (vidi poprijed na str. 156—7), guslari uzeše Popoviću i dadoše Jankoviću Stojanu. Nevjerna žena Angjelija natjera Stojana Jankovića na boj s Nukićem od Udbine, s kime ona ašikovaše.

Kad zaspi Stojan, ''ukrade mu moći od pomoći'' (v. 111). Na Kunari planini, gdje ''Stojana glava osvojila'' (v. 229), njega posiječe dušmanin iz Udbine. Ali Jankoviću osta čedo Nikolica:

''odnese ga u pećinu vila, — hranila Niku dvanest godin' dana'' (v. 243—4). I dorata mu ''vila tovi — b'jelim ml'jekom i ječmom jarnikom'' (v. 246—7). U to, mati Angjelija vjerom se prevjerila, te sjedi u Udbini. Kad dogje rok, vila na osvetnika sina ''odjelo sv'jetlo udarila'' (v. 286), i opremila na boj, te i na povratak u očevinu, i njega i konja mu. Gdje su ''dva drva jablana'' (v. 380), tu je Stojanova kula, još  viša od njih. Mlagjani junak sobom doveo ''trideset majstora, — pak ponavlja opušćenu kulu'' (v. 471— 2). Opet je boj na Kunari: a, pred neodoljivim djetetom, pao Udbar. Po zapovijedi vile, dijete osveti strašno na majci svoga babu, i privjenča glavitu djevojku iz Udbine, ćer Nukićevu, što ju zadobi u onom boju.

3 21, v. 50—1.

4 22, v. 1—2.

5 V. 390—3.

Do istine, u naših otaca negda bila Zlata, Zlatka, Zlatija, Zlatana, neva nadzemna, koju poslije zatomiše, ili ''rišćanskim krstom pokrstiše''. Božanstvu, pomišljenu kao da je od zlata, već uhvatismo trag jedan u ''Babi Zlati'', ''Babi od zlata'', mutno spominjanoj kod dubrovačkih pisaca XVI i XVII vijeka. 6 Rekosmo, da bi ta Baba od zlata mogla biti ostarala carica, nebesna Vida. Ali sa zlatom, čak od vedičnih doba, naosob izražava se Sunce. A što zlatnije od Sunca proljetnoga?''7

6  Na str. 120.

7  Na tako Sunce, koje se iskopava iz blata i iz oskudice zimske, držim, da se odnosi pogdjekoja pučka priča o ''Zlatunu'', jal ''Zlatunbegu''. Ali se posmjeh prevuče preko usta kazivačâ: Zlatunova je slika nakaradna.

Kako se ojačano Sunce marta mjeseca cijelo zlatni, tako je i Stojan sav u zlatu; kako Sunce, s udaljenim danom i skraćenom noću, stoji u proljetnom istonoću, tako je ono nazvano Stojan. Što se od Stojanova daha uzvijaju grane jelovih šuma naših praotaca, i pod Stojanovom zlatnom strijelom ginu neprijatelji, to je porast, koja već buja i kreće se iz zimskog mrtvila, u prvom varu godine, pod toplom zrakom proljetnoga Sunca. Zlatni Stojan ima prema sebi i ljubu Zlatu,1 koja mu pjeva divnu

pjesmu godišnjeg uranka. Od jakog glasa svetotajstvene visoke himne sve se na zemlji ganjiva; ječi gora, i s gore opada lišće. Nego, pri nastupu ranoga ljeta, priroda je kao trapovijesna, bunovna: Stojanu se drijemlje. Priroda je još omražena zimskom studeni: Zlata radi o nevjeri, preljubljuje Maleša otmičara. Na ovu Zlatinu mrzovolju mislim da se odnose još dvije pjesme, u I knjizi Vukove zbirke.2 ''Postidna Stojana''3 odbija djevojka, ''materino zlato''.4 Mladoj oholici Stojan ''čîni čini'',5 te mu ona, gola i bosa, hrli u naručje. Stidljivca tad ''sunce ogrijalo'', pa ljubu oporitu Stojan ''prigrnu ćurkom zelenim''.6 Pod činima sunca, Stojan i Zlata sljubiše se u proljetnom zelenilu.

1 Valjda navadna Sunčeva zaručnica, svetoduha Janja, u martanoj prilici. ''Svetoduha Janja'', ili ''krčmarica Janja'', ili ''krčmarica Mara'', ili ''Ognjena Marija'', to je, u našim pjesmama, jednako biće; pa, u hajdučkoj gore pomenutoj pjesmi 22, Stojan ima tetku pomagačicu, ''po imenu krčmaricu Maru,

—   isto sestru svoga oca Janka'' (v. 56—7). Ovako, uz Stojana dolazi Janja, i ako ne kao žena, a to barem kao mila tetka od pomoći. Da bi kod sjevernih Slavena utvrgjena bila proljetna boginja Vesna, onda bi naša Zlata vrlo njoj prilikovala.

2 646 i 647.

3 646, V. 3.

4 647, v. 14.

5 646, v. 21.

6 647, v. 174—5.

Svakojake ove sijeri pred martanim suncem, obilno ovo maštanje naših otaca, ne će da nas začudi, kad pazimo na skoro potpuni sklad megju prikazama religije njihove i pojavima prirode. O božiću, pri zimskom okretu sunca, gdje bi, najposlije, zastalo turovno, muklo, preopako napredovanje godišnje tmine, ovaj jedva dočekani zastoj, božju ovu činjenicu pozdravljaše usklik ljudske radosti; u marta, pri proljetnom istonoću, jednaki vapaj iz smiljenih prsiju hitaše k Suncu, koje stavši odlučno te

nadbivši mrznu noć, hoće dan da produlji. Sunce izišlo na visinu neba; ljeto počinje. Srcem razdraganim i oštrim okom, ljudi pažljivo motrili i prebirali razne znakove te divne mijene u godini. Okolo sebe gledajući, oči im zapinjale za nove pojave u životu prirodnom. Vidili, kako tica neselica, martana crna žunja, prva se razmeće po drveću, s grane na granu poskakuje, koru bije kljunom, i ponovljenoj ljubavi gnjezdo priprema. Kliktanje žunje bješe im kao kliktanje vile.1 Vidili još, da k istoj ljubavi, izmegju prvih životinja četveronožnih, odmah početkom februara, odazivlje se hitra kuna. U mlakoći početnog ljeta, po svoj zemlji, a poglavito u muti šumskoj, stoji zuka nejasna, tajnovita. I ti potuljeni glasovi, kao nešto božje, zvrčaše u srcu čovječjem. Osobito kad bi zeleni gundelj gundorio, naši stari čuli od njega proljetnu dugo očekivanu blagovijest.

Uz pripomoć ovih kratkih crta o osjećanju ljudi nekadašnjih, gdje im se javljala proljetna božja milost, mi još bolje prodiremo u duh pučkih starovjekih pjesama o Popoviću Stojanu. Njegov je boj uvijek na mitičnoj Kunari ili Kunoru planini. A u hajdučkoj pjesmi 22, Zlatki ''gaće oko noge kunom su postavljene'',2 pa u Bosni još danas kuna zove se ''zlatka''.3 Po ovome mislim, da je skoro izvan sumnje odnošaj životinje sa zlatnim Stojanom i sa Zlatom4.

1 Glagol ''kliktati", strogo govoreći, pristaje samoj vili i žunji (Vuk. rječ., pod Kliktati). Pristaje i kljuvanju žunjinu posebni glagol: totrkati. Gdje ona u proljeće totrče, misli se, da tica kaže prelji koja oteže: ''Ototoli debelo, — kao moje koljeno; — ako li ćeš i deblje, — kao moje i bedre'' (Vuk. rječ., pod Ototoliti).

2 V. 261—2.

3  Vuk. rječ., pod Zlatka.

4  Ima, u Srijemu, i neka trava ''kunica'', što ju djeca metnu u nos, da puste iz nosa krv, veleći: ''Pusti baba konju krv i teletu mleka!'' (Vuk. rječ., pod Kunica). Je li što starinsko i u ovoj igrariji, ja ne bih znao kazati.

Za Popovića Stojana isto tako prianja i gundelj. Proljetnu ovu bubu Dubrovčani zovu ''pop zlatar'', Crnogorci ''zlatni pop'', ili ''pop zuk''. Prostome motriocu rezavci, s proljeća, izbijaju na svijet iznenada, nevigjeno; te mnogi narodi. i arijski i nearijski, spaziše, u nekim njihovim vrstama, tvornu moć božju i znamenje božje. Takova buba čudesna biti će u nas, kao što je u zapadnih Indo- europljana, ''jelen'' (cervus volans), valjda to druga prilika sunčanog jelena; a jeste, bez pogovora, oni ''zlatni pop'' (scarabaeus melolonta) naših jekavaca. Da je taj pop simbol nebesnog bića, pa da negda našim ocima prizirao se i neki pop na nebu, očito je iz zakletve, osobito jekavske: ''Tako mi popa nebeskoga!''5