2.  Dojčetić Vuk

Prvi je u redu elči-baša Dojčetić Vuk. Svi se ovi denominativi lasno tumače prema tu skoro izloženom mitu. Nada Sunčeve sve slike, nad dvanaest Božica, glasi se onaj, koji počinje godinu, dovodeći na novo sunčani sjaj, ''noseći suva zlata od vrata do vrata'' ljudima.1 Čelovogja u kolu, pravi Božić, on je najveseliji blagovijesnik, najprvi poklisar (elči-baša). Nego, radosno Sunce mlade godine, koliko je milo i dragocjeno, toliko je i nejačko: ono se tek doji novom svjetlošću, te je Dojčetić, Dojčin. Što je i Vuk, to spada u najglavnije, nama već poznate, arijske nazore. Mi razabrasmo iz Rig- Vede, da ješnu tminu noći i zime oličuje mrk proždrljiv Vuk, i od toga Vuka pokazasmo svejednako živu zebnju, u praznovjerju našeg naroda.2 Na bolje objašnjenje, ovdje pridajemo još slijedeće.

1 Dio III, str. 61(205), pa i dalje.

2 Dio II, str. 92-3 (190—1) i 100 (198).

Noć i zima, to je pravi mitični Vuk Arijaca; ali vučje ruho, red je, gdješto, i bogovima na se navući. Kad je noć, a poglavito kad je velika noć godine, u pritisnutoj prirodi pritiskuju se i bogovi, živući u njoj. Zimni mrak oklopio sve, pa tamne i svijetla lica božja, koja, ako i ne postaju vučje naravi, opet su nalična stravičnome Vuku, ili potpadaju pod vlast njegovu. Ovo se nigdje čistije ne izražava, koliko u mitu edičnom, gdje i samog vrhovnog Odina noćni Vuk proždire.3 Slično s ovim, naši ljudi još vele, kad sunce pomrči: ''izjelo se sunce!''4 a izjede ga ala, aždaja, šta li, te ponegdje i pucaju iz pušaka, ne bi li ga od nemani obranili. Znatno je što, pri pomrčini, kažu u krajini Negotinskoj, da ''neka aždaja Vrkolak hoće da proguta sunce''.5

3  Grimm, Deutsche Myth., Nachtr. zur s. 266.

4  Vuk. rječ., pod Pomrčati.

5  Milićevića živ. Srba, s. 194.

Vrkolak je vukodlak, ili noćni Vuk,1 pa naše kazivanje ponavlja, ovako, tu prije pomenuto edično o bićima božjim, što ih proždire taj Vuk noćni. Nego tamom proždrti bogovi pričinjaju se i  sami Vukom, nose vučinu, te su i nazvani Vukovi, u mrklo doba noći i godine. Nose oni i medvjedinu, lisičinu, ili drugu što, jer se promeću što kojom životinjom, njima omrknutim prikladnom,2 ali su opet, u zimnoj nevidilici, ponajviše Vukovi, na lik onda vladajućega Vuka 3 Što od ovoga Vuka, a što od bogova, njemu naličnih, dogje našim ljudima primirno ime Vuk, kao jaka obrana od bijede nevidovne,

od svakoga naleta noćnog; dogje Nijemcima jednako ime Wolfgang, a Grcima ime Λυκισκος. Našim pučkim ženama jak je lijek i tako zvano ''izmeče'', što je jagnje u utrobi ovce, zaklane od vuka; izmeče se ostavlja i suši, pa njim se kadi ''vukojedina'', nekakva rana na djetetu, kad mu mati, noseća, po slučaju okusi od ovce, ili koze, koju je vuk jeo.4 Božji poklisar Dojčin zove se Vuk za to, što još boravi u ljutoj zimi. Sunce je, dašto, na novo oživilo, ono se rodilo u prvom mjesecu godine; ali je i studen najljuća u mrzlom januaru. Od božića do uoči bogojavljenja su ''nekršteni dni'', veli. narod.5

1  O vukodlaku vidi unaprijed.

2  Teriomorfoze bogova. mislim, da nam je više tražiti u ovoj njihovoj skučenosti zimnoj, nego li u prvotnom nekom feticizmu davnih Arijaca.

3  Od strašnoga zimskoga zvijera ostade poslovica: ''Ako zima ustima ne ujede, ona repom ošine''. Da ovo nije puka metafora, nego da se uz zimu jednoć mislilo na Vuka, vidi se na drugoj poslovici: ''Kurjak nije zime izio'', ili ''vuk nije još zimu pojio''.

4  Vuk. rječ., pod Vukojedina i Izmeče.

5  Kroz ovo polumjesečno vrijeme ''nečista sila'' najviše mah otimlje, te će svakome nauditi, ''koga u nedoba desi van kuće'' (Milićevića živ. Srba, s. 128).

Božjega Vuka davnih Hrvata i Srba dosvjedočuje nam još postojeći običaj vučarâ. Ovi se zovu čarojci u kotarima zadarskim, gdje je običaj, valjda, najmanje istrošen. U zimno doba, uz bijele poklade,6 idu čarojci okolo, njih šest muškića, svi s licem očagjenim, ili kakogod ukrivenim. Imaju načinjena vuka, pa ga jedan drži na legjima, a do vuka blizu stoji ''baka'', opet muškarac jedan, obučen u ženske haljine. Zalazeći po selu od kuće do kuće, čarojci pjevaju, ''nek se pamti stari vuk'' (kažu u pjesmi), i prose za vuka i baku ovako:

''Domaćine, dome moj, evo vuje pred tvoj dvor, darujte ga, dragi moj, častite ga, dome moj, ... jer je vujo sileni,

ima kvasac masleni .... Dajte vuji slanine,

da ne sagje s planine,

da jarad ne javi, magarad ne davi. Dajte baki glagjenoj,

pruž'te baki sledenoj .... jere baka, kuća naša, drugi vuče ne smi baša(?), čuva vuju hranitelja.1

6  Pred bijele poklade, megju Posavcima srijemskim i brodskim, takogjer ''se provode'' takozvane

kurjače, koje su ženske i muške (Vuk. rječ. pod Kurjače).

1  Ova je pjesma meni dostavljena iz Benkovca.

Pjesma, ako i držana još uvijek u himničnom sedmercu, očevidno se raspala, kako joj to pokazuje i poznija česta rima; pa o dva Vuka nešto samo natuca. Nego, ''vujo hranitelj'', koji ''ima kvasac masleni'', te ga ''čuva baba slegjena'', prizivlje nam u pamet već vigjene slike u Božića i njegove majke.2 Da li što pjevaju, ne znam, ali u vrijeme od Kolede idu okolo, u Poljskoj, isti naši vučari, noseći vuka nadjevena i proseći.

Običaj vučara jest i rimski. Njihovo je zalaženje po selu ''discursus lupercorum'' po Rimu gradu. Po novijoj etimologiji, lup-er-cus znači ono što i vučar, u vuka premetnuto biće kakvo.3 Lupercalia bijahu zimni god, o polovici februara; a slavljahu ga Rimljani još od sinje davnine svoga palatinskog grada, gdje je bila pećina Lupercal, i u njoj vučja boginja, Lupa, ili Luperca, ili Acca Larentia, dojilja dvaju glasovitih blizanaca Romula i Rema.4

2  Dio III.

3  Preller, Röm. Myth., I, s. 126 i 380.

4  Za božju jednu vučicu znadu i kajkavci, koji u okolici varaždinskoj ovako pričaju (Krausz, Sagen, II, 54): U nekoj mlinici, ljudi noću ginu od vučice proždrličine sve dotle, dok se nagje srčen mladić, koji  će tu prenoćiti. Naložio on vatru u mlinici, kad eto zvijeri, što sve okolo njuška, al njega ne nagje, jer se bijaše ispeo na neke daske poviše vatre. Kraj iste vatre, na posljetku, sjela i vučica, položila vučinu, i u tom času prometnula se prekrasnom ženom, i zaspala. Na to. sigje dolje mladić, pa pod mlinom sa tri čavla prikova vučinu. Gdje se djevojka oda sna prenu i ne vidi kožuha, zaklinjaše momka, da ga joj povrati, no on odbi svaku molbu. Iza toga, mlinica bude njegova, njegova i djevojka. Od ovog braka nagje se čedo, ali, kad mlada jednom otkri skrivenu vučinu, uze je, zaogrnu se njome, pretvori se  nanovo u vućicu, i bjež. Dijete je u plaču; pa, gdje otac od njega dozna žalost, išao odmah za tragom vučjoj majci. Na raskršću nekakvom zastao vučjega čobanina, koji, zatrubivši u rog, prikupi mu sve vukove, uz prietnju, da će mahom zaglaviti, ako u njima vučicu ženu ne raspozna. ''Eno tamo, moja je žena zadnja zvijer!'' uzviknu mlinar. Čobanin vučici skide vučinu, te od onda mlinar i žena živiše sretno

— Rekao bi, da je mlinica, u ovoj priči, ljetno bogatstvo, koga nestade u noći zimnoj, a mlinar veliki davalac nebesni. Vatra u mlinici, Oganj, čuva, kroz zimu, bogastvo buduće toplote. U zimnoj nevolji, žena nebesnog mlinara, a mati nejakog Sunca, postaje vučica, kao što je lupa, ili luperca, i Acca Larentia (po značenju: mati Lara, mati vladalačka (?), Sunaca mjesečnih ?).

Na ova dva božja mladića, kojima je dosugjeno minuće, propast neizbježna, pokazuje i obred lupercalski: izvode se do oltara dva momka otmjenog roda patricijskog, pa krvavim nožem žrtvitelji dotiču im čelo. Ipak god je veseo, jer je Sunčev, a namijenjen čišćenju puka i plogjenju ljudskom i skotskom. Ide naokolo po gradu dvanaest mladih golih luperca, podvostručen to broj naših šest vučara, a taman broj golih nagih naših dvanaest momaka, kada od kuge selo oboravaju.1 Drugim imenom. luperci nazivahu se creppi (capri), jarci: oni žrtvovali jarce, jarećom se kožom pripasivali i jarećom oputom tukli mlade žene, koje bi od udaraca očekivale plod utrobni. Čudno je, da naša vučarska  pjesma spominje, premda niječnim i mutnim načinom, samo jarad i rodnu magarad: ''da jarad ne javi, magarad ne davi''. Na plodnost poljsku i žensku jasno pak sluti, u čarojskoj pjesmi, strofa zaključna,  što ju evo sad navodimo:

1  Vidi na str. 106—7.

2  Vuk. Život i ob., str. 213-4.

''Ostaj s Bogom, dome moj, koji si nas darova'!

Od Boga se radova', i pšenicu uzora', svoje kćeri pouda',

i konjic ti zaigra'!''2

Ja sam mnenja, da na mitične ove vukove tvrdo se privezuje i pusto praznovjerje vukodlaka. Praznovjerje je europsko općenito; ali nije, valjda, nigdje življe i bujnije, što u istočnim i južnim krajevima našeg naroda. Vukodlacima pučko maštanje priši svakojake dronjke nove; to uvijek budno maštanje rastroji, smiješa i pobrka im prvašnje biće; no, i uza sve to, čini mi se, da je još moguće u njih razlučiti dvije sastavine starog vjerovanja. Što vukodlak javlja se noću, a osobito zimi, od božića do Spasova dne, te davi čeljad po kućama; što ga nestaje toplotom i vidilom dnevnim, netom kokoti zapoju; što on ljude davi i glagju, jer se u gladno doba muklo vere oko vodenica i oko žitnica; što se boji glogova trnja: ''na putu mu broć i glogovo trnje!'' a i glogovim kocem njega bodu, da lipše, pa nakaza ta nepodnosi vrana ždrijepca bez biljege, ako mu se ovaj primakne: u tome je viditi zimskog Vuka satritelja, koga Vid tjera sa svojim konjem i glogom sebi posvećenim.3 . Da je to glavom baš stari Vuk, kažu izrječito jekavci. Kad se jednom u nekoj kući, u Banjanama hercegovačkim, pojavi vukodlak, zgroženi kućani nekoliko puta prekrstiše se i da ga otklone, svi rekoše: ''Mini, vuče, vijećamo ti prvo mokro kumstvo, što bude u kući!''1 Vukodlak je ovdje ravno ono, što i Vuk, od koga sujma uzimaše naše oce.

3  To već kazasmo, kod Vidove religije. Glede gloga primjetiti nam je, da on bijaše moćan i kod Rimljana, te i kod njih pridijeljen bogu početniku godine, Janu. Od Jana glogovu šipku Latini nazvaše janalis. Ovu šipku ima i Carna, boginja takogje početnica, koja se štovala na kalende. Carna čuva neko božje dijete u kolijevci, za babina; vodom škropi sve ulaze k njemu: a oda zla ga brani glogovom šipkom, stavljenom na prozor ložnice (Ovid. Fasti, VI, v. 101—68).

1  Vrčevića niz prip., str. 60, u pripovijeci: ''Seoska osuda na smrt novoga vukodlaka'', koju je uharno po cijelo čitati.

Posve je druga sastavina praznovjerju, gdje se misli, da i pošten te i mlad čovjek biva vukodlakom, ako preko njega, dok je u kući ležao mrtav, preleti tica, ili pregje četveronožno živinče nečisto, ili ako se čovjek nesrećom rodio u krvavoj košuljici;2 pa i gdje se misli, da se vukodlaku i ženi mu može, nastave li oni bračno življenje naći dijete bez kostiju, ali neudoga roda. U ovu stranu praznovjerja zbjegli se, mislim, bogovi, koji postaju vučji u vučjoj noći. Što će se sad ljudi da

povampire, moću nečiste tice ili živine, to negda bijaše zimska zoomorfoza bogova. Za ''vučju

košulju" (wolfhemd), jal ''vučji pas'' (wolfgürtel), koje, jedno i drugo, preobraća u vukove, znadu čisto takogje i Germani, a to već od vijeka svoga poganskog: ko na se stavi vučju košulju, taj je vuk za  devet dana, ili, po drugim verzijama, za tri, ili sedam, ili devet godina.3 Davni Germani privigjali  toliko svoje werewolfe, koliko naši sadanji ljudi vukodlake. Privigjali jednake versipelles Rimljani, a jednake λυκανϑρωποι Grci, pa je praznovjerje vlastito i Keltima.4 Pogagja li Šafařik, kao što je prilika, da su bili Slaveni Herodotovi Neuri,5 tad imademo svjedočanstvo o slavenskim vukodlacima već iz V vijeka pr. Hr. Herodot čuo od grčkih naseonika na Pontu, da Neuri, veliki čarobnici, svake godine, na neko vrijeme, promeću se vukovima; pa čuo i to, da zmije Neurima jednom prekriše  zemlju. Vučji čudni Neuri biti će neurski vučari i neurski zimski bogovi, kao što će one zmije valjda biti oličenje ognjenih bogova u zimi. Vukodlaci uzlazili bi, ovako, u neslućenu davninu.

2  Vuk. Život i ob., str. 213—4 — Vrčevića niz. prip., str. 61. Nije od Karadžića, niti od Vrčevića, razabrati, a opet bi korisno bilo doznati, koje su to živine, što imaju pretvornu onu moć,

3  Grimm, Deutsche Myth., s. 915—6.

4  Id. ib.

5  Slav. Alterth., I, B. 194—9.

Riječ ''vukodlak'' zajednička je svima Slavenima, a, u vidu mitičnom, jasna joj je i druga  čestica ''dlak'': naime, bogovi, zaodjenuti vučinom, prokazuju vučju dlaku. Po slavenskom općenitom vjerovanju, uz vukodlake biva pomrčina sunca i mjeseca; pače ''vęrkolačĭ'', koje Rumunji uzajmiše u Slavenâ, znači pomrčanje mjeseca.1 Po svemu ovome, u jednoj strani vukodlaka mi nazrijevamo pomrknute vučje bogove. Otle nam i pučka imena, kojima inače ne ugjosmo u čisti smisao: Dobrovuk, Milovuk. S punom torbom vučjega praznovjerja Slaveni sigjoše na jug, pa svoju riječ ''vukodlak'' nametnuše i onim narodirna, kojima već od arijske davnine ta mitična metamorfoza poznata bijaše.

Rumunji, po našu, kažu ''vęlkolak'', Arbanasi ''vurvolak'', noviji Grci  βουλκολακα.2

1  Miklošić, Etym. Wört., pod velkŭ.

2  Id ib.

Božju metamorfozu, u početku godine, pominju mnogi starinski običaji. Od ovih običaja, koji su razlomljeni, vlače se u puku sami ostanci; ali im se glas vjere poganske čuje jednako, ako i muklo. U početno doba godine padaju ''bijele poklade', uz ''bijelu'' nedjelju i ''bijelu'' subotu. ''Bijele poklade'' meni izgleda kao izraz prethristjanski, kao bijelo vrijeme nakon klada, nakon zauza božjih.3 Bogovi su još privezani, sapeti tamom; oni su zbog zime metamorfozirani, ali već nastao okret s godišnje

mračnosti na svijetlu bjeloću, pa će naskoro sve božje iz tame iskočiti zdravo i čitavo, kao i prije zimskog poloma. Uz ovo vrijeme negdašnjih bijelih poklada, a današnjih mesojegja, naši se ljudi vesele, igraju se igara svakojakih, zbijaju šalu, meću na se obrazina koža i repova životinjskih. Čine to, jer su onda dokoni, a obiluje i kućna hrana; čine zar nešto i po primjeru europskih općih mesojegja, ali, pri veselju tome, ostaje ipak koješta, naslijegjeno od starine. I u Europi se mesojegje, nekom stranom, odnose na običaje poganske. Nego, u izglagjenih Europljana, što je u tom bilo stare vjere, ono se otrlo sasvim, dok pučke naše buše, čarojice, čuvide, još izrazuju nešto božansko. Takav je naprijed  pomenuti mimični prizor s ''Gjedovom Babom'', ili s ''Babom Korizmom''.4 Ljudska imitacija božjeg čina biti će i ''nevjesta sa svatovima'', koji u Risnu, na bijele poklade, zalaze od kuće do kuće.5

3  Dio III, na str. 58 (202).

4 Na str. 119—20.

5 Vuk. život i ob., str. 19.

A nije sumnje, da je taka imitacija dubrovački ''Čoroje, Vila i Turica''. Sad nestalo ovog običaja, ali se držao sve do posljednjeg vremena republike. Svakim svecem, od početka februara do časnog posta, išao bi po grada čuvidni provod Čoroja, Vile i Turice,1 a prikazivaše prelaz maskiranih bogova iz sumorne zime u cvatno mlado ljeto.

O čupavu Čoroju visili repovi lisičji, dok je u ruci nosio zelenu grančicu i cvijeće: u Arijaca kovarna lisica oličuje večer; večernja lisica napastuje Suncu, no je jutrenji vid smiče.2 Od cvijeća vijenac imala i Vila na glavi, pa obilno cvijece kitilo joj i luk na tri ugla, koga nošaše u ruci; Vilu skrivalo bijelo ruho, i komad sure svite, preko lica. Sav prekriven, i čupav, bio Turica, s konjskom glavurinom, što se otvarala i velikim zubima klocala. Ovakom ''klocalicom'', taman u vrijeme mesojegja, igralo se i u Srbiji, to još u početku ovoga vijeka, te plašilo njome žene i djecu.3 Čudotvornu konjsku glavuču, znamen zakopanog vidila, pod imenom dadhyanc poznaje vedična religija,4 a čusmo ono više puta, da nju iznosi i naša.5 Konjska je dakle klocalica uzeta iz blaga vjerskog. Da su pak s vjerom Čoroje, Vila i Turica bili u tijesnom spoju, stoji tvrdo po tome, što te čuvide, u prvi dan svog provoda, prolažahu, drskom i nehristjanskom preuzetnošću, kroz dubrovačku sabornu crkvu.6 Imena: Čoroje, Vila i Turica bez sumnje su prenačinjena, iz svog poganskog sklopa izvitoperena, dakako od zazora hristjanskog.7

1 Id., str. 19—20.

2  Gubernatis, Myth. zool., II, p. 128—31.

3  Vuk. Život i ob., str. 20.

4  Gubernatis, Myth. zool., I, p. 324—6.

5  Gledaj osobito u Dijelu I, na str. 51 (91).

6  Vuk. život i ob., str. 20.

7 ''Prosti ljudi'', veli Vuk (1. c.) ''po Dubrovniku pripovijedaju, da je takova životinja kao turica zaista negda bila, pa je uhvatili i ubili. Književnici pak njihovi kažu, da se to činilo za uspomenu negdašnjemu ratnome bogu Turu". Vukovi književnici zar mišljahu na germanskoga Thôrra, ili Donara (Gromovnika), što je ovdje izvan prilike i mitične i jezične. Prije bi bilo misliti na skandinavskoga Tyra (Davora); no je ime Turica tek po slučaju suglasno s Tyrom. Vrijedi, ipak, mnenje dubrovačko, da je u maskaradi Turice, Vile i Čoroja ležala uspomena poganska.

Ali ostaje to, da u dubrovačkom običaju nalazimo kao oca, majku i sina. Djeda, babu i dijete u povoju nagjosmo, jednako, i u običaju rišnjanskom, glede ''Gjedove Babe''. Promatramo li ova lica, ovako ponavljana na različitim mjestima, i prebiramo li godišnje vrijeme njihova pojava, te i njihove simbole, onda nam se nameće indukcija, da je ovdje igru svoju zavrgao mit sunčani: iz cijele prestave kao da nam iskače mlado Sunce,1 što ga vode ostarjeli car i carica nebesna. K ovome tumačenju prilazi i to, da u ovo isto vrijeme pada i mutna uspomena, koja nam se sačuva o ratnome Strahoru.2 Uz častni post, u negdašnjoj Granici i u Srijemu, stihovima davnašnjim djeca bude zamrlog Strahora: ''Oj  Straore, Straore! — Oj javore3 Straore! — Umre, umre, Straore! — Ustaj, ustaj, Straore! — Čujem, čujem, nebore:''4 Strahor je Vid, pa i Vidovo ime, ili moć, ponavlja se iz praznovjerja ovoga doba. U Šumadiji, ko ''vidi'' zmiju prije blagovijesti (25 marta), ubija je i u njezinu glavu sije bijelog luka. Ode li crkvi, na uskrs, s tim lukom pod jezikom. biti će vidovit, te će ''viditi'' svaku. ženu koja je vještica.5 Ovaki luk, iz zmijine glave (valja ubiti zmiju ''prvu vigjenu od godine'') meću i u djetinju hamajliju protiv vještica, činilica i noćnica.6 Pažnja nam se od sebe svraća na sve ovo ''vigjenje'', na ''vidovitost'', koja nam odmah izazivlje Vida.7

1  Moguće, da se na Sunce, skriveno pa izmoljeno, odnosi ponešto i u samoj igri ''prstena'', koja je, uz mesojegje, najobičnija po Srbiji i Bosni, pri noćnim zabavama. U igri terminologija: ''pogorelica'', ''požegalica'', ''pogore konji'', mogla bi spadati amo (Vuk. rječ., pod Prsten).

2  Uporedi Dio I, str. 62(92).

3  Ovaj inače tamni javor rekao bih, da je drvo od svjetlosti, koje već vidismo u religiji Vidovoj.

4  Vuk. život i ob., str. 21.

5  Milićevića živ. Srba, str. 82 — U Vuk. rječniku (pod Blagovijest), od prilike kaže se ovo isto, no da to biva na blagovijest, mjesto na uskrs, a da se luk zadijeva za kapu.

6 Id, str. 158—9.

7  Gdje budemo, na drugom mjestu, dokazali, da je zmija oganj, biti će jasna i zmija u ovom pučkom praznovjerju. Kroz zimu ljudstvo je pod okriljem boga Ognja, kome propada moć, kad na proljetno nebo nastupi ojačani Vid, s povorkom sunčanih bogova.

A glede bijelog luka, posvuda se drži u narodu, da je vrlo zdrava biljka, kao biljka od pomoći. U Srbiji, u šabačkom okrugu, kad se svršuju bijele poklade, ljudi njom taru sebi, od vještica, dlanove, sise i tabane.8 Iz svega je razabrati, da bijeli luk pristajaše Vidu, kao i bosiok.9 U početno ovo vrijeme godine, Strahor-Vid ustao na život, da satre zimnoga dušmanina. U Srijemu pali se, uz mesojegje ''bukara'', ili ''vatrište'', i to na bugjenje očajalih bogova. ''Bukara'' je u savezu s ognjem i s plodom,1 i zove se tako vatra, što ju lože od svakoga smeća, te oko nje hvataju se u kolo djevojke i mlade:2 smeće druga je slika zimskom prljužom zatrpanih bogova, koji se ipak kreću uz zapaljenu godinu. Valja da nekako se kreću onda i svi pokojnici, svi mrtvi. Hristjanska crkva ne pominje mrtve u ovo doba uskrsnute godine, ali njih, više nego u druga doba godišnja, miluje pučki običaj. Uz poklade prije  bijele nedjelje, a poslije sebične, ima ''zadušna nedjelja''.3 Kroz ovu svaki domaćin iznosi čitulju i prizivlje k pameti kućne miljenike, pretke i svojte upokojene. Svakome od njih namijeniće po jednu svijeću; onda se svijeće sve zažde, te izgore ''mrtvima za dušu''. Ponegdje nose na grobove i jela i pića, da ih vinom preljevaju4 Nova godina obradovala i mrtve. Iskra jedna njima se iskresa onim istim plamenom, kojim se zapališe bogovi.5

8  Milićevića živ. Srba, atr. 140.

9  U Italiji, bijeli luk daje obilje, a porodiljama lasni porogjaj, pa ga, n.pr. u Bologni, niži svijet na jagmu kupuje o Ivanju dne. Jednako, naziru u njemu otajnu moć Skandinavci i sjeverni Nijemci. Nazirahu isto  i Grci, i Maloazijati, i Indi, kojima posljednjim bijeli luk bijaše tamanitelj nemanî (Gubernatis, Myth. des Plantes, pod Ail). Što se tiče starih Slavena, Rusi pogani X vijeka, uz bosiok i pijevca, zakopavahu

ga s mrtvacem (Krek, Slav. Liter., s. 123—30), zar kao simbol Vidova i čovječjega uskrsnuća. u nas,

sada bijeli je luk predmet zagonetkama, te se kaže: ''ciciban, što je u zemlju strmoglavce ukopan'' (Novakovića zagon., s. 119—20). Pa je još važnije ovo, da prosti naši ljudi i žene možda ničim toliko ne baju, kao što česnom bijela luka i strukom bosiljka. Kako u Italiji, i na našoj zemlji bijeli luk vrlo je koristan porodiljama poslije porogjaja: ušiju ga njima u kapu, da ih brani od zlih očiju (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 136).

1  ''Buknula'' vatra, ''buknula'' djevojka.

2  Vuk. život i ob., str. 21.

3  Ovog vremena nedjelje regjaju se ovako: šarena, urša (drukčije sebična, ili redovna, ili trapava), zadušna i bijela s bijelim pokladama. Nazivi nisu hristjanski.

4  Vuk. život i ob., str. 23 — Milićevića život Srba, str. 138—9.

5  Okolo ovoga vremena. u mjesecu februaru, salaze k zemlji, i kod Eranaca, božanstveni duhovi pokojnika, takozvani Fravashis (''vithibis bagaibis'' u natpisima Akumenidâ). Fravashis ištu onda od svojati meso i odijelo, te borave kod njih za deset noći. Ovo je salaženje znameniti eranski god.

Kad ih tmina opkoli i pritisne, bogovi ne samo da na se navuku vučinu, ili kožu druge koje mrke životinje, nego, kako su tada stari, tako mogu postajati i mali. ''Starmali'', ova riječ što se sad rabi za svakoga kepeca, maljenicu, iz početka može biti da pripadaše jedino bogovima ostaralim i umaljenim. Od zapadnutih i začamalih bogova stvoriše se nejake maljenice. U sitne ovake duhove (πυγμαιοι, δακτυλοι) vjerovahu Heleni; ali njima nije nigdje širi spomen, što ono u germanskoj mitologiji. Tu je čitava gomila Dvergarâ, ili Zwergâ; koji se kriju u pećine, u zakutke, pod zemlju, a koliko crnjkasti, toliko i dobroćudni, hrane se kravljim mlijekom, namiču blago i kuju dragocjeno oružje. Ne veći od pedlja, od malog prstića, Dvergari su poništeni, bojažljivi; ipak, nastavaju do divljih Jötuna, pa će i njih zadesiti ista nesreća okamenjenja, koja i divove. Zagjoše oni, i povukoše se u  pećine na neko mrtvilo. Gdjekoja imena Dvergarâ znače: ''mrtac'', te i tužni uzvik: ''kralj je mrtav''! ječi

iz gdjekojih saga o njima. Po ovome opisu, isporegjenu s mnogim eto nama već poznatim crtama iz naših mitova, skoro je čisto, da germanski patuljci skrivaju svijetle bogove, koji su kržljavi za to, što u tminu ogreznuše.1 Sa čudesnim maljenicama bave se i naše pripovijetke, ako i nešto manje od saga germanskih. Radi primjera, spominjemo pričanje o ''Biber-agi'',2 i o ''Aršin-brade-pedalj-čovjeku'' :3 u imenu svome, ovaj ''Aršin-brade-pedalj-čovjek'' iznosi taman značenje: ''starmali''. Prevučeni vučinom, ostarali, umaljeni, bogovi se izmiču svijetu i borave u drugom carstvu do divova, s kojima se  nadmeću, pa od njih odnose blago.4 Zar nam je time objašnjen i germanski razglašeni ''Götteruntergang'' i ''Götterdämmerung'': bogovi propadaju u tminu, najskoli zimsku, pa zòre, iza propasti, u cik od nove godine.

1  Ne mogavši se na mitičnu našu tradiciju poduprijeti, Grimm ostavlja pod sumnjoin, što bi upravo bili ti božji manji (Deutsche Myth., s. 375—7).

2  Bosan. prip., 5.

3  Kojanova prip., 9.

4  Gledaj priču: ''Ćoso i džinovi'', u Vili Beogr., g. 1867, br. 45. 5 Berchte, Perchta, Peratha, znači sjajna; ali o etimu imena Hulda, Huldra, Hulla, dvoumi Grimm, a posve mu je neizvjesno ime Werre, Werra (Deutsche Myth., s. 220—7). Pošto germanština ne tumači dovoljno Huldu i Werru, nisu li dva imena primljena sa strane? nisu li to u nas Slavena uzajmljene boginje, Hulda, naša Koleda, Werra, naša Vara? Ja ne mogu da ovo rasudim; no u slučaju, da bi to tako bilo, valjalo bi smatrati Koledu prije kao Božićevu majku, nego li sestru (gledaj Dio III, str. 67—70 (211—4).

Ako se ne varam, isto je objašnjena i skandinavska baba Hulda, Odinova ljuba, koja je, kakokad, ili stara i ružna, ili mlada i lijepa. Skandinavska baba Hulda Nijemcima je gospa Holda, ili Werra, ili Berchta.5 Ta se boginja javlja mladom godinom, uz velike snjegove, kroz božićnih dvanaest noći, a donosi obilje. Nju prati kolo nejake plačne djece, pa sebi i djeci, u jednoj od onih noći, ište prevoz na drugu stranu vode. Sva su djeca obličjem jednaka i jednake ćudi, no majušni su kao popci,

te je i boginja radi njili prozvana ''kraljica popaca'' (die königin der heimchen). Djeca vuku ralo potrto; ali opet, na kraljičinu zapovijed, zaljevaju ljudima njive, dok kraljica, nekako, ore ispod zemlje.1 Sva ova gatnja germanska sliči do čuda priziranju puka našeg o Božićevoj majci i o malom Božiću, koji se prevozi s jedne na drugu stranu svijeta,2 kao što i ono kolo dvanaestonoćnih jadovitih popaca3 s ralom nas odmah sjeća na dvanaestoro kolo naših momaka, koje vidismo gdje oru uz kužno doba, i na istobrojno kolo božjih, ali snuždenih, grabancijaša. U gatnji germanskoj, tipični broj dvanaest dolazi, ne samo u broju noći, nego i u dvanaest ''praznih vretena'', što ih do sebe ima Berchta, a hoće da ih proturi ''kroz prozor'',4 koji je jamačno, ''božji prozor godine''. Sjeverni Germani vretena i preslicu boginje, žene Odinove, vidiše i na nebu u konstelaciji Oriona, kome zvjezdani pojas nazvaše Friggjarockr (Friggae colus).5

1 Grimm, Deutsche Myth., s. 220—37.

2 Dio III, str. 57-73(201—17).

3  Gryllus domesticus nama je popak, popac, popić, a to zar potječe iz stare vjere. Popci, dok traje ljetna toplota, u noćima tajnovito šture, te izrazuju nešto božje. Barem to stoji, da cvrčak, naličan popcu, prikazuje, u mitičnoj zoologiji Arijaca, Sunčevo biće, što pjeva ljeti, pa s ljetom i dokončava (Gubernatis, Myth. zool., II, p. 235—6).

4  Grimm, Deutsche Myth., s. 229 i 234.

5 Id., B. 606.

Po svoj prilici ovo isto vidiše i naši oci, jer je i naše ime Orionu: ''Babini štapi'', ''Babina štapka''. A mnogo koješta, u nas, ''Babino'' je; strana svijeta: Babin kut6; vrijeme: Bablja zima, Babino ljeto7; bilje: Babina dušica, Babina žila, Babini zubi, Babino uho, Babin tobolac, Babina kosa, Babina svila, Babino sito, Babino dračje, Babino zelje, visibaba; živo: Babini jarci,8 Babin kokot, Babe.9 Ova  je Babe (coccinella septempunctata) u Srbiji nazivana Mara, a u Kranjskoj Božji volek. Uzimajući je  na prst, djevojke po njoj slute udaju: ''Vjeri me, babe!'' — ''Babe, babarice, kaži mi, ne laži mi, da ću se

38

ja oženiti!'' — ''Kaži Maro, otkuda će doći svatovi!''1 Ta Baba svugdje prisutna, u zviježgju, pa u kutu neba, u godišnjim vremenima, u bilju, u životinjstvu, ne može drugo da bude, mislim, do velika boginja, ostarjela žena Vidova.

6  S koje strane se razvedri, kad je oblačno. U Čeha ''Babi kout'' sjeverozapadna strana (akad. rječ.).

7  Kad je toplo u nevrijeme, osobito u jesen (Vuk. rječ.).

8  Glede ''Babinih jaraca'', isporedi ono rečeno na str. 120—1.

9  Preko svake mjere učestala, u narodu, i mjesta, koja sva, mislim, ne postadoše od ljudske kakve babe: Babino jezero, Babino polje, Babin dub, Babin lug, itd.

Pomenusno ''Babine štape''. Može biti, da je još jedno zviježgje u vjerskoj vezi s Babom, s mužem joj i s djecom. Rusima Plejade su Baby, Slovencima Vlastovci ili Vlastovice, nama Vlašići. Nekako s našim, a još bolje sa slovenskim nazivom, sudaraju se, u prvoj riječi, staroslovenske ove složenice za Vlašiće: Vlaseželišti, Vlasoželišti, Vlasožilišti, Vlasoželьci.2 Jesu li to neki Vlasi, Vlašići, ili Latini, što ih stari Slaveni nazirahu u konstelaciji ? Ne mislim, jer tome nazoru ne uvigjam povoda nikakva. Moguće, da nas na pravo značenje težkog naziva upućuju Rusi. Osim što Baby, oni Vlašiće

kažu Volosožari. Ovdje kao da nam čisto zvuči ime boga Volosa-Vida: Voloso-žari mogu biti,

naprosto, Volosovi žari, Volosova žarka Sunca. Time, Vlasoželci bili bi Volosoželci, koji Volosa žele, za njim čeznu, a naše Vlašići riječ pomagljena dahom hristjanskim, mjesto Volosići, Velešići, djeca Veleševa. Plejade, sedam njih, pomaljaju se s proljeća i s ljetom ih nestaje, te su zvijezde, u kojima se našim starima mogla najlaglje utvarati slika sedam naspornih mjesečnih Sunaca.3 Čudno je, da kajkavska priča, koju već čusmo,4 zna i za dvanaest Lastara,5 dakle za ukupno kolo božjih dvanaestoraca. Još čudnije je pak, da u Vlašića i nešto drugo, po pučkom kazivanju, glasi kao Volos. Vlašići, u Srbiji kod seljačke djece, imaju posebna imena. Zovu se: ''Mika i Mioka, Raka i Raoka, Orisav i Borisav i sedmi Milisav'',6 ili ''Vole i Voleta, Rale i Raleta, Mile i Mileta, i mali Pržožak''.7

1  Vuk. i ak. rječ., pod Babe. Uz slične riječi, coccinellu meću na prst i mlade Engleskinje.

2  Što Stulli, u svom rječniku, ima vlasoželac — arcturus, ta riječ nije naša pučka, već je uzeta iz starih brevijara.

3  Vjerojatno je, da u ovaj isti mit pripada i ''Zlatna kvočka s pilićima'' (Vuk. prip., 10). Prića o kvočki sa zlatnim pilićima, više puta sedam njih, raznosi se posvuda u Europi, to od davnih vremena. Sjećam li se dobro, u crkvi u Monzi, megju spomenicima langobardske kraljice Teodolinde, pokazuju putnicima i takove zlatne piliće.

4  Na str. 113.

5  Riječ kajkavska Lastari jest ono što i Vlastari. Vlasiće zovu Hlastarice u varaždinskoj, a Lastarice u senjskoj okolini. Hrvatskim Zagorcima oni su ''stražari'', ili ''straženjčići'' (Kukuljević, Vile, s. 88).

6  Milićevića živ. Srba, op. na str. 80.

7  Novakovića zag., str. 21.

Regjanje ovo po dva i dva, kao što već opazismo,1 biva upravo kod mjesečnih božjih imena, a dvojci, Vole i Voleta, mahom nas potsjećaju na Volosa.2

O elči-baši Vuku Dojčetiću, o prvome poredniku i vlastelju oko sjajnog stola velikog kralja Gjorgja od Maćedonije, naši stari usitnili epsku pjesmu, koja nam se sačuva.3 Što je liepa, to je i mitična ova pjesma, čemu mi se ne ćemo nipošto čuditi iza doslije izloženog. Pjesma opjevala tragični udes Dojčina, junaka takogjer iz Maćedonije. Dešava se tragedija, jer arijski bogovi neprestano zamiru. Nošeni hrlom strujom prirode, oni uz prirodu, u kolu vječnom, dižu se, napreduju i zalaze: s dovršenim svojim mjesecom, zagje i Dojčin. ''Bolani Dojčin'' skapava u bijelom gradu Solunu; a, na prevarni glas njegove smrti, bahnuo, na vranome konju iz daleke Arabije, da Solun tišti, poznati nam crni Arapin. Siledžija ''od Soluna ište zatočnika . . . Dojčin bio, pa se razboljeo; — bio Duka, pa ga

boli ruka; — jest Ilija luda adžamija, — ono boja nije ni vidjelo.''4 Upoznasmo Duku, ili Duku Leku, ili Leku kapetana, kao vrhovnika nebesnog, koji se utaja pod imenom velikoga Aleksandra.5 Ludi i nevješti Ilija dašto je Gromovnik, mučaljiv i nemoćan u januaru; te ćemo i njega promatrati slijedom radnje. Razmeće se, pri još ne dotjeranoj moći godine, crni dušmanin na crnome konju, crni i šturi bog ustrajne zimne tame. Od Arapina tlaka je na grad, pa u jadu i metežu zebe od straha sestra Dojčinova,  a i samoj Dojčinovoj ljubi visi čast o tankoj dlaci.6

U vitežkoj onoj nevolji, Dojčin uzeo koplje, pripasao sablju alamanku, i teškom mukom jedva posio svoga dora od megdana. Ipak samo otim, što se ukazao, prepade crnoga dušmanina. Arapinu junak ''preturio na koplju šator'', kad ''pod šatorom triest gjevojaka'',7 t.j. trijest zarobljenih, navršenih dana mjeseca januara. Zatočnik ''bijelog'' Soluna posjekao zatočnika ''crne'' Arabije; nego istom se prodičio, eto i on dušu ispusti. Svršio januar.

1  Na str. 133.

2  Sravni Pučko vjerovanje Maretićevo (Rad 60, a. 171—2), koji, u ostalom, misli, da su Vlašići u savezu s vlasima, s kosom. 3 Vuk. pjes., knj. II, 78.

4 V. 14—22.

5 Dio I, str. 70—71(110-1).

6 Svetoduha Janja kao da je ovdje udvojena u sestru i u ljubu.

7 V. 224—6.

Nema epske pjesme o drugom porednika, Bošku Rajčeviću, koja bi mitična bila, a ovo ime iznijela. Ali još su živi običaji, što daju slutiti nekoga maloga boga, štovana negda u februaru mjesecu, pa se običajima pripleću ženske pjesme kova najdavnijeg, makar bili tu imenovani hristjanski sadašnji sveci. Pri početku velikoga posta sad se pjeva ova pjesmica:

''Časne poste zapostismo, novu gragju iznesosmo, u njoj poju svetitelji, sveti Petar i Nikola;

dve im seje otpevaju, Angjelija svetom Petru,

a Marija Nikolaju.

Tud se dala tanka staza, po njoj šeće Božja majka, vodi Boga za ručicu,

u svilenu kavadiću, i u žuti cipelica''.1

Što ekavci, ono pjevaju i jekavci, skoro jednako:

''Oj na djelu na golemu mloga gragja savezena, sveta crkva sagragjena,  u njoj poju do dva sveca, sveti Petar i Nikola; sestrice im otpjevale, Angjelija i Marija. Slušala ih Božja majka, svako čedo umučkava

i po gori svako drvce, a jasike ne umučka, već jasika trepetala.

Ljuto kune Božja majka: ''Svako drvo urodilo,

a jasika ne rodila, već jasika trepetala,

usred ljeta i bez vjetra!''2

Kako je viditi, jekavci pjesmi o časnome postu privezuju trepetanje jasike; no je ovo i ekavcima sasvim dobro poznato.

''Sva se gora pokloni, i svoj listak položi,

pred Prečistom devicom; al' ne htela jasika

i prokleta topola,

što im listak trepeće, usred leta bez vetra'',3

kaže pobožna neka pjesma o Mariji, koja ''bježi od ljudâ''. Pače, ovaka prestava ulazi i u samo kozmogonično pričanje. Gospod Bog reče (u priči iz Srbije o stvorenju svijeta):4 ''Topola da je prokleta, tresla se i na lepom vremenu!''

1 Vuk. Pjes., I, 196.

2 Id., I, 197.

3 Vila Beogr., g. 1866, br. 20.

4 Id., g. 1867, br. 41.

Čudnovato ćutanje naše ''Božje majke'', koja, ''vodeći Boga za ručiću u svilenu kavadiću i u  žuti cipelica, svako čedo umučkava i po gori svako drvce'', naše ''Marije, koja bježi od ljudâ'', za njom naklopljenih; to ćutanje i taj bijeg, što sad slabo razumijevamo i mi i pjevači, bistriće nam Ovid. U svojim Fastima, na žalost prekinutim s mjesecom julom, Ovid izložio, uz nešto omućina iz grčkog mita, svu historiju božje godine rimske. Ova historija, kasno sastavljena, pruža nam samih otkidaka od stare religije Latina; ali i to, onako ulomljeno, važno je za usporegjivanje davnih vjera. Evo nam ovdje primjer jedan neprisiljene komparacije. U isto ovo naše doba godine, o drugoj polovini februara, uz Lupercalia (15 febr.) i uz ''dies parentales'' (13—21 febr.), slavila se rogjajna Junona Lucina, a pri toj slavi pjeva i priča Ovid, rekao bih glasom naših pjesama. Bio negda pod esquilskim brijegom, kazuje on, Lucinin gusti lug, gdje dogjoše pobožnici i klekoše, kad ''najednom zatrepetali vrhovi zanjihane šume, te boginja preko lugova svojih čudno progovori''.1 Odmah iza toga bude, pa i sad još biva, šest dana tišine: te tišine ''gdje je prvi dan'', nastavlja Ovid, ''ti se ne uzdaj u vjetrove; lahor ovog vremena vjeru izgubio, nema vjetra ni ćuha, i za šest dana vrata ùzê Eolove stoje širom rastvorena''.2

1  Fasti, II, V. 440—1: .... ''quum subito motae tremuere cacumina silvae, — et Dea per lucos mira loquuta suos''.

2  Id., V. 453—6: ''Orta dies fuerit: tu desine credere ventis. — Perdidit illius temporis aura fidem. — Flamina non constant: et sex reserata diebus — carceris aeolii janua laxa patet''.

Slavila se u Rimu onda i Tacita, boginja Cutalica, koja će biti ista s Lucinom. U kolu djevojaka, stara žena činjaše čini Taciti na čast, držeći sedam crnih bobova u ustima, a, pri svršetku obreda, viknula bi: ''Svezasmo dušmanska usta i jezike!''3 A o kome se dušmaninu misli, kaže nam istom prilikom Ovid, pripovijedajući ovu pričicu iz grčko-latinske mitologije: ''U vrijeme, gdje Jupiter na obranu neba uze oružje, od stravičnoga Tifona bježala Dione, pa, zajedno s malim Kupidom, dogje do Eufrata, i sjede do žala, vode palestinske. Povrh obala rasla topola i trstika; a i vrbljak da će ih skrivati, nadali se bjegunci. Gdje se ono boginja utaji, vjetrom zatutnji lug; od straha ona problijedi, misleći na dušmanski nalet. Čedo držaše u naručju, te vapila: Ninfe, pohitajte u pomoć dvojici bogova!''4 Mali bogo i majka mu, pa majka ćutalica koja ušutkava vjetrove, da drveće ne trepti, pa, iza tihoće, topola nemirna, ili vihor u lugu, pa bijeg majke, uz sina svoga, ispred dušmanina koji goni, pa, najposlije, i vrijeme isto godine, ludo vrijeme februarsko: sve je jednako, u mitu latinskom i našemu.

3  Id., v. 571—82: ''Ecce amis in mediis residens annosa puellis,

— sacra facit Tacitae: vix tamen ipsa tacet .... et septem nigras versat in ore fabas . . . Hostiles linguas inimicaciue vinximus ora, — dicit discedens, ebriaque exit anus''.

4  Id., v. 461—70: ''Terribilem quondam fugiens Typhona Dione, — tunc quum pro coelo Jupiter arma tulit; — venit ad Euphratem comitata Cupidine parvo, — inque palaestinae margine sedit aquae. — Populus et cannae riparum summa tenebant; — spemque dabant salices, hos quoqne posse tegi. — Dum latet, intonuit vento nemus: illa timore pallet, et hostiles credit adesse manus. — Utque sinu natum tenuit, Succurrite, Nymphae, — et Diis anxilium ferte duobus, ait''.

Samo da nam grčko-latinski mit čisto kaže, koji su to ''ljudi'', od kojih ''bježi'' Marija Gonitelj Τυρων riječju odaje i narav svoju: on je zimska strahota, zimni još neušutkani vihor. Dok šumu umučkava, te proklinje topolu i jasiku, što izmedju ostaloga drveća najlašnje šušte lišćem nestašnim, naša majka umučka i prokle zimu. Sunčanom novom godinom, zima, dašto, nazaduje. Latini, u svome

februaru,1 već se čiste od mrlje zimske; već je ''iznesena nova gragja'' godine i ''u njoj poju svetitelji'',

po našoj pjesmi; već na divove ''uzeo oružje Jupiter'', po pjesmi latinskoj. Ali je spor i mučan izlazak mladog ljeta: niti se snijeg svud raskravi, niti studeni vjetar posve utoli. U drugom mjesecu godine, Sunce je još nejako dijete, i tanka je nebesna staza, kojom ide: ''tud se dala tanka staza, po njoj šeće božja majka, vodi boga za ručicu''. Majka dijete drži u tihom zaklonu, u potaji; a bježi š njim svaki put, gdje nanovo zauji zimni vihor.

1  Od februare — čistiti.

Majčin muk, uz vučju cijelu historija, pripovijeda, na osobiti način, priča čakavska iz Krasice: ''Mat zakljela devet sini va vuki".2 Jednoj nevoljnoj udovici bilo devet sinova i kći jedna, još u zipci. Hrane malo, a sinovi ješni, pa otimlju jelo sestrici. Mati ih prokle: ''Kao vukovi navaliste; eda postali vukovi!'' Postadoše, i pogjoše u goru. Nebogoj sestri, kad joj bilo deset godina, ražali se za  izgubljenom braćom, te ode u svijet, da ih traži. Našla ih u gori u jedne starice; oni svukli vučju kožu, i učinili se prelijepim mladićima. ''Na koji bih način vas mogla osloboditi?'' pita sestra braću. — ''Teško to, sestro! već ako mučiš za cijeli devet lijeta bez prestanka, a da ni riječi jedne ne progovoriš'''.   Namah umukne ona. Muči pred majkom, kad se vrati kući; muči pred kraljevim sinom; koji bijaše na lov izišao, te se zaljubio u prekrasnu ćutalicu. Njom se oženi kraljev sin, pa, gdje mu prvo, drugo i  treće muško dijete rodi, a zlovarna svekrva, miesto djece, podmeće kujicu,3 da tako sinu zamrazi ženu,

žena uvijek ćuti. Kad se ovo zgagjalo, muž bio na vojsci. Nego tri lijepa čeda spasavaju se: svaki put,

gdje je jedno od njih bačeno preko kućnog prozora u jaz, došao bi vuk jedan, zgrabio dijete i pobjegao s njim. Kad se, trećom, muž vrati s vojske, pa vidi, da mu žena doji malu kuju, naiposlje i sam napusti vječitu ćutalicu. Svi hoće, da je objese. Briznula u plač nevoljnica, a mučala; uporni muk obujmi nju i pod vješalima. Iznebuha udare tada devet mladića na devet konja, skoče k sestri, i pruže joj tri sina, ''koji su bili lijepi kao sunce žarko''.1 Braća reku sestri: Ti nas oslobodi, progovaraj !''2

2  Fran Mikuličić, Narodne pripovietke i pjesme iz hrvatskoga primorja, u Kraljevici 1876.

3  Za ovakovo podmetanje znadu i priče štokavske.

1  O toj trojici pobačene i spasene djece govori i priča: ''Žena kraljeva rodila tri sini zlatnemi vlasi'', u istoj zbirei; pa i tu njima ''zasvijetle zlatne vlasi, kao sunce''.

2  Dalje priča kaže, da su objesili mrsku staru.

Čudnovato ćutanje neke boginje, ili neke vile šumske, pominje takogjer mitična tradicija sjevernih Germana. U Eddi, kao na prestolu sjedi boginja Idhun na jasenu Yggdrasilu, a mukom muči, kad s jasena silazi k svojoj ćeri, Nörvis (Noć). I Ragnarova saga ima boginju ćutalicu. A Anglosasi pričahu, da divlji Edric, vrebajući na kolo šumskih vila, ugrabi jednu od njih, pa se ugrabljena za tri dana ućutila, a najzad i odbjegne otmičara, kad zaviče na nju.3 Napomenu mitičnog ćutanja iznosi i grčka niitologija sa αϕϑογγοι γαμοι Peleja i Tetide.4

3  Schwartz, Indogerm. Volksglaube, s. 45—7.

4 Id., a. 44.

Nekoliko puta desila nam se dosad prilika, da pažnju čitaoca časom svratimo na neke niti, koje jednu stranu vjerovanja Slavena vezuju s religijom davnih Friga, što ju djelomice poprimiše Grci i Rimljani. Frizi štovahu boginju ćutalicu, a to im bijaše velika mati bogova (magna deûm mater). Svečani god njezin, i ludoga joj sina Attis, slavio se u Rimu svršetkom marta, megju dnevima 22—7. U posljednji dan praznika, vrvio svijet gomilama k živoj vodi Almonu, k pritoku Tibere, da tamo okupa boginju i malog boga (lavatio matris deûm). Kad bi prošla litija, obasipali ružama boginjin kip. ''Ćutalica mučke dijeli zdravlje smrtnicima'', liturgičnom besjedom kaže Lukrecij5 za ovu frigijsku veliku majku bogova.

5  L. 11, v. 625:.... ''manificat tacita mortalis muta salute'' ....