Kako vidjesmo, vijesti o sjevero-zapadnim slavenskim bogovima, priopćene od njemačkih hroničara, dadoše nam neko uporište, na koje mogosmo donekud nasloniti dvanaestoricu, sedmoricu i petoricu čudesnih prikaza u našoj pučkoj tradiciji. Ali za devetero prikaza, ili likova, u slavenskoj mitologiji nije govora. A opet devetanje, u nas Srba i Hrvata, ističe se veoma: ima ga svakojaka, ide posvuda, i po svojemu tragu prosipa poveće ostatke nesumnjivog mita.

Već čusmo pričanje o devet divova, pak i ono o devet opasnih planina i o devet soba što kroz njih prolazi treći brat, koji je, u arijskoj mitologiji, treće Sunce noćno. Spram devet divova i devet opasnih planina i soba, često se u pričama spominje devet braće ili devet sinova, pa ovi u opće rade ono, što i dvanaestorci. A u jednoj priči1, pripovijeda se o čudnom nojevu gnijezdu: zmaj proždire nojčad sve do devete godine. U Srbiji, prije sedme ili devete godine, djeci muškoj ne oblače gaće2. U Crnoj Gori, devetanje ulazi u veliku jednu kletvu: ''Zakleću ti se u devet jutara na dvanaest muškijeh glava, u crkvi i pod ćivot svetog Petra3!'' Ulazi i u bajanje, sada šaljivo, ali bez sumnje nekad ozbiljno. Naime u Srbiji, kad se ko potuži na čir, reknu mu u šali, da oko njega probaje ovako: ''Čire, mire, oko tebe devet braće bilo4!'' A u svemu našem običnom govoru, koliko je često devetanje, dosta je to samo spomenuti.

1  Kojanova prip., 9.

2  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, na str. 176.

3  Medakovića živ. Crnog., na str. 138.

4  Vuk. posl.

U jednoj narodnoj priči, iz Bačke5, ima ova zagonetka: ''Tri hrane i napajaju devet, a devet nemogu tri, a svi su jednaki, svi vršnjaci i parjaci: tri šarena, tri zlaćana, tri bogata, tri zubata''. Ta se zagonetka tumači: ''Tri proljetna mjeseca hrane i ostalih devet. Ako Bog u ona tri mjeseca kišom i rosom, podobom i ugodnim zrakom usjeve okrijepi, bude rodna godina; ako li ne, bude gladna: to je: tri mogu hraniti devet, a devet ne može tri''. Iz ovog pučkog tumačenja izlazi, da devet, a odnosno i dvanaest braće jednake, u ranijoj, u inicialnoj zamisli naroda, prikazivaše mjesece u godini. Od mjeseca, uobražena u lice nekoje, do Sunca boga, koji tim mjesecem vlada, nema pak do samo korak jedan.

Vrijedno je, da se zabilježi i ovo. U jednoj pjesmi slavonskoj čitamo ove stihove: ''Der saveži Šestokrilovića, — koji nosi do devet mačeva, — i desetog pernog buzdovana, — koji važe za stotinu oka6''. Nije nam ovdje znamenit Šestokrilović, ako je baš i čudan, pošto ne znamo, što je on. Neki Šestokrilović još gdjegod u pjesmama. izlazi, no nije pobliže označen, te mu biće ne razabiramo.

5  Priča 9, u Stojanovićevoj zbirci.

6  Ilica obič., na str. 286—7, v. 114—7.

Ali slika od devet mačeva, što ih on ovdje nosi uz deseti buzdovan, nama je posve poznata. Mi čusmo Saksa Gramatika, gdje na ostrvu Rujani opisuje slavenskoga boga Rujevida, čiji kip nosaše do sedam mačeva u korama pripetih ciglome pasu, uz još osmi mač, koji on držaše trgnut u desnoj ruci1. Slika u Saksu i u našoj pjesmi jednaka je; samo što je tamo sedam, dok je amo devet mačeva, a, mjesto desetog povagjenog mača, stoji amo buzdovan od stotinu oka.

Devetero braće, ili devetero sinova, i u pjesmama na vidik izlazi. Dapače je pjevanje o toj devetorici, kako široko, tako i općenito. Čuje se s kraja na kraj srpske i hrvatske zemlje, pa oni ili ovi stih dotičnih pjesama zvuči otajnim nekim glasom.

Sljepačke su pjesme, nerijetko, davnoga kova. U Slavoniji, po pazarima slijepci raznose jednu2. koja počinje ovako:

''Hrani majka do devet sinova, sve preslicom i rukom desnicom; a kad ih je jadna othranila,

svih devet ih tada oženila. Onda vele svih devet sinova: Hodi, majko kud je tebi drago, sada nami za potrebu nisi''.

1  Saxonis Gram. Hist. Dan., p. 293—4: ,. . . . gladios, cum va ginis uni cingulo appensos, ejus lateri artifex conciliaverat Octavum in dextra destrictum tenebat

2  Ilića obič., na str. 79—81.

Majka, otpuštena, ode u goru crnu, da ''tamo pase tri godine travu, — travu pase, a rosicu pije''. To je Bogu žao, i pošlje k njoj svetitelja Petra, koji s majkom ide da vidi, što braća rade.

''Uzme Petar letkinju mladicu, pak mi idu dvoru bijelomu:  Bog pomozi, svih devet sinova! Prekriži ih letkinjom mladicom, stvoriše se od devet sinova

sve do devet tvrdih kamenova, a od ono sve devet snašica stvoriše se devet ljutih zmija. Al' govori svetitelju Petar:

Bi li rada, sirotice stara,

da ti koga opet dignem sina? Al' govori sirotica stara: Digni mi Petra najmlagjega.

On prekriži letkinjom mladicom, i diže joj najmlagjega sina.

Al' govori svetitelju Petre: Evo tebi, sirotice stara,

devet hvala, a u jednom hrana''.

Ove je pjesme malo različita verzija ona pjesma, što ju pjevaju u jugo-istočnim krajevima naroda, a počinje: ''Hrani majka devet milih sina. — devet sina ka' devet sokola3''. Othranila ih, iženila ih, pa jednom, kad bijahu na lovu, utamani ih ''crna nesreća4''

3  Stojadinovićeve zbirke knj. II, 1, v. 1—2.

4 V. 18.

Neki kesedžija Korun posjekao ih, odveo im devet ljuba, i posječenih objesio glave na jeli, pred dvorom svojim: ''na jeli devet suvih grana, — na granama devet suvih glava1''.

Čemerna majka u jauku je za devet godina,

''dok se Bogu vrlo ražalilo, te joj dade sina iznenada. Lijepo mu ime nagjenula, nagjenula: dijete Nenade2''.

Čudno dijete raste kao iz trave: u dvanaestoj godini latilo se oružja, i pošlo, da traži razbojnika. Umori ovoga, oprosti devet robinjica, snaha svojih, i poskinu devet suhih glava.

Iz okolnosti, što sinovi, umirući, ostavljaju majku sirotu, razvi se, u našem epu, još slika sporedna od devet neblagodarnih sinova. Mater sinovi otjerali u planinu, a poslije toga, božjom kaznom,, oni se skamenili: ''Devet sina, devet kamenova, — devet snaha, devet ljutih zmija3''. Ojagjeloj ženi onda se smilovala dva mlada putnika, ili, po verziji druge pjesme, dva joj mlada unuka; prikazivani su ti unuci kao ''dva zlatna goluba: — oni lete od stene do stene4''.

1 V. 109—10.

2 V. 131—4.

3 Vuk. pjes., knj. I, 204, v. 35—6.

4 Id., ib., 205, v. 26—7.

Pogibija devetero braće nigdje se ne pjeva savršenije, kao što u mukloj i tajnovitoj pjesmi Vukove zbirke, pod naslovom: ''Braća i sestra5''. Pjesma začinje:

''Rani majka devet milih sina, i desetu šćercu mljezinicu; ranila ih, dok ih odranila, dokle bili sini na ženidbu,

a djevojka bila na udaju6''.

21

Tri prosca prose djevojku; braća je daju banu iz preko mora, i njoj vele:

5 Id, knj. II, 9.

6 V. 1—5.

7 V. 14—5.

Pošla onamo sestra,

''Mi ćemo te često pohoditi, u godini svakoga mjeseca7''.

''al' da vidiš čuda velikoga! Ja Bog pušća od sebe moriju, te pomori devet milih brata, sama osta samorana majka. Tako stade tri godine dana8''.

Jetrve iz preko mora kore novu svoju drugaricu, da je vrlo brzo braći omrznula, što braća eto ne će da nju pohode. Sestra ljuto pišti,

''al' se milu Bogu ražalilo,

pa on posla dva svoja angjela: Id'te dolje, dva moja angjela, do bijela groba Jovanova, Jovanova, brata najmlagjega, vašijem ga duhom zadanite, od groba mu konja načinite, od zemljice mijes'te kolače, od pokrova režite darove, spremite ga sestri u pohode1''.

8 V. 19—23.

1 V. 34-43.

sestra:

Hitro to izvršila dva božja angjela, te uskrsnuti najmlagji brat došao sestri u pohode. Pita ga

Što si tako, brate, potavnjeo?

Baš kan' da si pod zemljicom bio? Besjedi joj nejačak Jovane:

Šuti, sejo, ako Boga znadeš! Mene jeste golema nevolja, dok sam osam brata oženio  i dvorio osam milih snaha;  a kako se braća iženiše,

devet b'jelih kuća načinismo; za to sam ti pocrnjeo, sejo2!''

Tu ostao brat sa sestrom ''tri bijela dana3'', pa se sestra. sprema na put i oprema darove braći.

Brat je ustavljao, ali ona ne će da tamo ostane.

''Otale se Jovo podigao

i sa njime sestrica Jelica.

A kad blizu dvora dolaziše, kod dvora je prebijela crkva, pa besjedi nejačak Jovane: Ti počekaj, moja mila sejo, dok ja odem za bijelu crkvu:

kad smo srednjeg brata oženili, ja sam zlatan prsten izgubio.

Da potražim, moja mila sejo4!''

Brat povrati se u grob, a sestra čekala te čekala, dok se jadu dosjetila. Brzo ide bijelome dvoru, ali u dvoru kuka sinja kukavica, ostarjela majka:

''Jadna majko, otvori mi vrata! Id' odatle, od Boga morijo! Devet si mi sina umorila,

i men' hoćeš ostarilu majku5?''

Ipak majka otvorila vrata ćerci Jelici:

''zakukaše, kano kukavice, rukama se b'jelim zagrliše, obje mrtve na zemlju padoše6''.

2 V. 66—75.

3 V. 76.

4 V. 87—96.

5 V. 111—5.

6 V. 121—3.

Priberimo iz ovih pjesama crte najoznačnije. Kad ih svetitelj Petar prekrsti ljetkinjom mladicom, skameni se devet braće; kad on opet prekrsti istom ljetnom mladicom, oživje brat   najmlagji. Dakle je ljetna mladica braći zlamenje. Ako devetorci propadaju nakon ljeta, oni će na  novo, rednjom vječnom, uskrsnuti svake u boga godine, uskrsnuti zelenilom i plodom prirode. Napram mladice ljetkinje stoji posve naravno, u drugoj pjeami, vješanje braće na devet suhih grana''. U pjesmama braća se vješaju, ili se kamene: okamenjenje božanskih bića mi često susretamo u mitologiji arijskoj. Rekosmo, da braća postojanim redom pomiru i iz mrtvih se dižu. To nam kazuju, ako i različito, skoro sve pjesme: svetitelj Petar uskrsava brata najmlagjega; Bog stvara iznenada dijete Nenada; dva putnika, ili dva božja angjela, zadahnjuju u grobu nejačka Jovana.

Braća načinjaju devet bijelih kuća: sunčane kuće na nebu, po mjesečnom Sunčevu hodu, poznate su u mitologiji i u staroj astronomiji. Sunčev je simbol takogjer zlatni prsten. Nejačak Jovan izgubi ga, kada je srednji brat oženjen. Po pučkoj gore pomenutoj zagoneci o jednom skupu triju proljetnih mjeseca i o drugom skupu sviju ostalih, srednji brat bio bi ovdje Sunce, valjda u oktobru mjesecu, poljskim plodom opražnjenu. Nego, ako godišnja Sunca po mjesecima podijelimo u dva skupa od triju zimnih i devet ljetnih, što je i naravnije za priproste ljude, koji žive stojeći pod dubokim dojmom prirode tamne i vidne, tad bi srednji brat prije oličio Sunce u junu. Odskočilo onda Sunce do najveće godišnje svoje visine na nebu, no eno mu odmah i uvratina, s kojih će sve to više opadati: srednji brat izgubio zlatan prsten. Nakon navršenih devet ljetnih i pogodnih mjeseca, taj je zlatni   prsten kroz tri zimna mjeseca kao zatomljen: devetero braće leglo u grob, desila se crna nesreća, napao i usmrtio braću oni crni zlotvor, oni zloduh, o kome nam govore pjesme. Zlotvor prevlagjuje za tri razdobja, za tri godine dana, za tri bijela dana, kako pjesme kažu. Stalno je u svima pjesmama ovo primetanje, ova apozicija broja tri k broju devet braće, te je ne ćemo uzeti kao slučajnu. U ostalom, slavenska mitologija zna za godišnje zlotvore, koji se zovu Bijesi, a bore se protiv godišnjih Bogova. Ako se Bijesi uzalud bore kroz ljeto, a to kroz zimu prevlast je njihova. Osim same riječi bijes, valjda je u nas sačuvana i druga uspomena o njima. Kako to već čusmo, u pučkim pričama razmeće se devet divova, a u mitskom krugu pjesama o Momiru i Grozdi vigjamo devet crnih napasnika, devet crnih vezirova s poglavicom Todorom vezirom.

Dovde raspravljenoj devetorici neimenovane braće naših priča i pjesama ja sam rad primaknuti glasovitu devetoricu epskih Jugovića.

Devet Jugovića i otac im Jug Bogdan, po pričanju našeg epa, pripleteni su u one tragične prizore, koji se odmotavaju na pozorištu velike srpske propasti. Od Jugovića nema na Kosovu hitrijih, sjajnijih propadnika. Dika ih je vidjeti mlade, čile, prikladne tijelom i odijelom, okupljene oko ponositog oca, vlasteoskog Bogdana, a čudo ih je gledati, gdje na bijesnim konjima, dok pod njima tutnji zemlja, bezobzirce prvi srću u boj. Ali viteška ova četa, sva ova uzvišena porodica, valjda čitavim bićem svojim, ulazi, prije nego u historiju, samo u hram mita.

Mi devet Jugovića privezujemo mitskoj devetorici braće ili sinova, koju naprijed ispitasmo, najprvo s ova dva razloga. U devetorki neopredijeljene braće pučkih priča i pjesama, ciglo jedno lično ime izlazi na vidik: brat najmlagji zove se Nenad. Opet Nenad ime je, u nekim pjesmama, što  pripadaju krugu Juga i Jugovića, najmlagjemu Bogdanovu sinu. Drugi je razlog ovaj. Sa devet neopredijeljene braće baje se, kako vidjesmo: ''Čire, mire, oko tebe devet braće bilo!'' Jednako se baje i sa Jugovićima. U Srbiji, kad se kome ispela guka oko vrata, ukuva se dosta bijele repe, i njom vrućom obloži se vrat, pa baju: ''Pošlo 9 braće, 9 Jugovića: svi su 9 izginuli, i samo je ostalo od 9, 8; od 8, 7;  od 7, 6; od 6, 5; od 5, 4; od 4, 3; od 3, 2; od 2, 1; a od l, nijedan1''.

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 154.

S historijskim licima niko, u narodu, ne će probajati, dok hoće s mitičnima. Pri bolesti, u pučkoj iatriji, čovjek ne pomaže, a pomaže biće božansko. Nas o božjem značaju Jugovića uvjerava pak i sve ono, što ep o njima pripovijeda.

Kao što je u Juga Bogdana krasno kolo od devet sinova, tako je u njega i veliko gospodsko imanje ''od devet zelenih livada'' i ''od devet vinograda'', pa ''sve mu loze l'jepo iscvjetale2''. Ko da ovdje odmah ne pomisli na paralelni mitski pojam o devet ''mladica letkinja'', što ih nagjosmo u devet braće neimenovane? U pjesmama o Jugovićima naglašuju se svuda ti njihovi rodni vinogradi. Ali nesreća tako isto bije Juga i Jugoviće, kako crna sudbina upropašćuje devet sinova uz majku sirotu. Oni su vinogradi od dušmanina harani3, ili Jug se uvalio u dug, te ''prodaje devet vinograda — i desetu crljenku jabuku, — ne bi li se duga odužio4'', ili Jugovići ''sve carevo prodadoše pivo5''. Šta više, Jug hoće da proda i staru majku, pa, mjesto nje, prodaje ljubu teškim srcem ''carevu haznadaru7''. No je prodana ljuba haznadaru sestra, i eto čuda:

''Vedro nebo sa četiri strane poklopiše crni oblakovi, božje vr'jeme udarilo biše8''.

2  Jukića pjes., knj. I, 5.

3  Vuk. pjes., knj, II, 39.

4 Id., knj. I. 725, v. 4-6.

5 Id., knj. II, 76, v. 114.

6 Id., knj. I, 725, v. 14—6.

7 Jukića pjes., knj. I, 5, v. 61.

8 Id., ib., v. 83—5.

Zbog svega toga Jug i djeca mu, po riječi pjesme, pravi sa ''božji nesretnici1''. Pored velikog sjaja, kojim blistaju, i žestokog junaštva, kojim se odlikuju, Jugovići su, u gdjekojoj pjesmi, pučkome srcu zazorni. U Vukovoj pjesmi o ''zidanju Ravanice'', gdje je čudna smješa stare i nove vjere, Jugu i Jugovićima red je prihranjivati majstore i saraore. Car postavi

''Rada neimara,

a aščije (kuvare, hranitelje) devet Jugovića nastojnika starca Jug-Bogdana,

da se gradi dvanaest godina; a majstoru po dukat nadnice, napojnica po tri oke vina,

da svetkaju Petku i Negjelja. Započeše Ravanicu crkvu. Kurve jedne devet Jugovića

sve carevo prodadoše pivo, i carevu haznu zatomiše,

i nadnicu laku ostaviše,

a nadnicu po jednu aspricu, napojnicu po jednu čašicu.

Ne svetkuju Petku ni Negjelju, ni Iliju, koji gromom bije,

ni Mariju, koja ognjem pali2''.

1 Vuk. pjes., knj. II, 36, str. 205.

2 Id., ib., v. 105—21.

Radi toga prikraćivanja, car nakan bio vješati Juga i nevjerne Jugoviće, no ih Miloš spasava, pak ih dade u tamnicu Relje krilatoga, ''da ih rani medom i šećerom, — a da poji vinom i rakijom3''. I pokraj sve nevjere, Jug i Jugovići ipak ''zgodno načinili crkvu4'', načinili u dvanaest godina. Brojevi

isti izlaze i ovdje, kao i kod neimenovanih devetoraca; izlazi i vješanje, pa je i majka slična kod jednih i kod drugih U devetoraca sinovi su tvrda srca i otjeraju mater u planinu u Jugovićâ tvrda je srca sama mati5. Jednako uz sinove zaglaviše obje majke:

3 V. 227—8.

4 V. 232.

5 Id., ib., 48.

6 V. 82—5.

''Nadula se Jugovića majka, nadula se, pa se i raspade, za svojijeh devet sinova

i desetim star-Jugom Bogdanom6''.

Držeći se mita o Suncu godišnjem, olako sve shvaćamo u ovoj historiji Jugovića. Shvaćamo i ono, što nije bilježeno kod pregjašnjih devetoraca. Jugovići posjeduju vinograde i pivo, a hranitelji su za to, što ljetina i devet ljetnih Sunaca odista hrane rod ljudski. Harani su im pak vinogradi, božji su nesretnici, zadužuju se, zatomljuju carevu haznu onda, kad nestaje rodnog ljeta i nastupa gladna zima. Ne svetkuju Iliju, koji gromom bije, ni Mariju, koja ognjem pali, jer su Gromovnik i Munja preko zime ušutkani. Sa zime polomljeni su svi bogovi, te i Jugovići, ili propadaju, ili stoje u tamnici. Ali su u tamnici Hrelje krilatoga, gdje se hrane medom i šećerom, a poje se vinom. U krilatome Hrelji mi drugdje nagagjasmo lik jedan sunčani. U sunčanoj dakle uzi oni se hrane svjetlošću, s kojom će opet bahnuti pri novoj godini, u prirodi odmrznutoj, uz jake proljetne vjetrove.

Jugu i Jugovićima ime je od juga, što znači dvoje: topla strana svijeta i topao vjetar. Naći je, u našim pjesmama, potpunu personifikaciju Juga vjetra:

''Jug poćera po nebu oblake, doćera ih Sjeveru na dvore.  U Sjevera lijepa gjevojka, Jug je prosi, Sjever se ponosi, dva se silna vjetra zavadiše, zavadi se Juže sa Sjeverom, svim' vodama oni zanjijaše, zanjijaše carevim bunarom1''.

''Vijer prosi u Juga gjevojku, Vijer prosi, a Jug se ponosi;

tu su mi se vjetri zavadili, a studene vode pomutile2''.

''Jug poćera po nebu oblake, i doćera Sjeveru na vrata.

U Sjevera lijepa gjevojka,  Jug je prosi, Sjever se ponosi: ''Od' otalen, jedan mutivodo sve mi jesi vode zamutio,

do lijepa Gjurgjeva bunara3''.

1 Petranovića pjes, knj. I, 9, v. 1—8.

2 Id., ib., 8, v. 1—4.

3 Kralića pjes., knj. I, 59, v. 1—7.

Ovi vjetrni Jug kao da je jedno s Jug-Bogdanom. Kaže se u staroj pjesmi: ''Ako moreš vetar uhvatiti, — to i tvoga Ljuticu Bogdana4''. Opet u pjesmici starinskoj, neko momče mlado čezne za sejom Jugovića, a ovi oko nje sazidali kulu, pa seja moli Boga ovako:

''Daj mi, Bože, vjetra jesenskoga, da obori kulu Jugovića5''.

Sa jesenskim vjetrom, koji naviješta zimu, oboreni su Jugovići; topli Jug ustupa mjesto mrzlome sjeveru. U istom obličju vjetrova izviruje iz pjesama i ono devet braće, imenom nenaznačene. U jednoj svatovskoj pjesmici, mladoženja, izmegju devet brata, ide na vojsku, pa mladu tješi, veleći  joj, da će ona ostati u svekra i svekrve, kod osam svojih djevera i osam jetrva. Mlada odgovara:

''Što mi je svekar s svekrvom, to mi je staro nejako;

što su mi osam djevera, to su mi vjetri po gori; što su mi osam jetrva,

to su mi zv'jezde po nebu6''.

4 Vuk. pjes., knj. I, 724, v. 94—5.

5 Krasića pjes., knj. I, 43, v. 16—7.

6 Vuk. pjes., knj. I, 125, v. 21—6.

Po svemu ovome je suditi, da Jug i Jugovići bijahu shvaćani, ne samo kao sunačna, nego još i kao vjetrna bića. U prirodnoj mitologiji nas nizašto ne iznenagjuje srašćenje dviju naravi, sunačne i vjetrne. Od proljeća do jeseni, uz topla Sunca kreću se i topli pogodni vjetrovi, kojima je začetnik Jug.

Po krajevima sjevernim dah jugovine ne vere se, kao što u zemljama oko Sredozemnog mora, teškim olovnim krilom; na sjeveru, pod Jugom kopni snijeg i oživljuju vode slegjene. U našem je jeziku čuti izraz: odjugovi se snijeg7. Jug donosio ljetnu toplinu zakarpatskim našim ocima, pa i u samoj Iliriji donosi je zagorskim stanovnicima. Jug bio uvijek dobro došao, uz blagovijest proljeća i zemaljskog novog roda. Označuje Jug čitavo ljeto, kao što je protivni Sjever oznaka zime, a za to i naša pjesma veli:

''Progovara od Dečana kralje: O čobani, moja gjeco draga! Bog vam dao i Bogorodica ljeto južno, a zimu sjevernu. Kad vam bila ljeti jugovina, od neba vam rosa porosila,

a od zemlje rogja poplodila,

te vam svaka sjemena rodila2!''

Poljaci, u pogansko svoje doba, obožavali Vjetra boga, i čuli ga ljeti u lahoru, što lijeće povrh žitnoga klasja, gibajući ga, ili njega čuli, gdje kroz lišće u šumi zviždi3. O pričama kajkavskim, Jug je ''najstrahoviteši od sveh vetrov'', i duha nad čarobnim Molin-gradom4. Najstrašniji Jug biće za to, što je jakost njegova veća od jakosti protivnog Sjevera. Na strašnog živog Vjetra, bio to Jug ili Sjever, pokazuje i plastična forma ovih naših pučkih kletava: ''Tako u mahniti vjetar ne udrio !'' — ''Tako od mene vjetar meso ne nosio5!''

1  Stojadinovića pjes., knj. I, 5, v. 121: ''Snijeg pada, pa se odjugovi''. Isporedi i drugi izraz: ''Jugov snijeg''.

2  Petranovića pjes., knj. III, 10, v. 200—7.

3  Orbini, Il regno degli Slavi, p. 53.

4  Valjavca prip., 4. — U priči Krauszove zbirke, I B., 83, kada vila platno bijeli, Jug ono platno suši.

5  Vuk. posl.

Na umu imajući strahotu božjeg vjetra, razumijevamo valjda navadni nadimak ''Ljutica'' u Jug- Bogdana, pa i narodnu epsku prikazu toga ljutoga borca. Jug Bogdan veliki je pršljivac i svi su Jugovići plahi. Jugovići su sjajni i zlatom obasuti, ali su silni, bijesni, a od sebe ljuti i uporni. Gnjevljiva Ljutice Bogdana, i vinograda njegova, čuvaju se i najhrabriji junaci6. U pjesmama, kao da vjetrna huka prati Juga i Jugoviće:

''Staće jeka polja širokoga, hoće naljeć' stari Jug-Bogdane, a za njime devet Jugovića. ''Jugovići, silni i bijesni,

sve uz polje konje priječaju7''.

''Stade tutanj poljem širokijem, dok evo ti starca Jug-Bogdana8''.

26

''Kad uz polje naćera (Bogdan) paripa, — izvija ga nebu pod oblake1''.

6  Vuk. pjes., knj. II, 39.

7  Petranovica pjes., knj. II, 15, v. 97-101.

8 Id., ib., v. 269—70.

1 Id., knj. II, 39, v. 175-6.

U svima zbirkama narodnih pjesama, Jug i Jugovići, kao što plamte srdžbom s malenkosti svake, tako i na svakoga udaraju ršumom. Zar nam je i to pripaziti, da Jug, kad druge gona, rado se razmeće ''na krstatim putima2'', kako se ono i vjetrovi, po pučkoj izreci, ''zakrštavaju'', te se valja čuvati od ''smućenih vjetrova''. Može biti, da vjetrnoj mu naravi pripada još i to, što se Jug, i svi njegovi, opisuju kao ćudi prevrtljive3.

2 Vuk. pjes., knj. I, 724, v. 134 i 157.

3  Id., knj. II, 44.

Nego je jedno u Jug-Bogdana, što bez sumnje pristaje božanskome Vjetru, kako ga mišljahu svi Arijci. Jug drži do sebe knjige, koje su nazvane ''starostavne4'', pa proriče. Mi znamo, da vjetrovi, osobito vjetar vijorni uz dugi tutanj groma, Arijcima bijahu glasi proročki. Vjetrni glas ječi žalosno i muklo glas taj ljudsku dušu potresa. Iz vjetra razabirahu Arijci vrijeme, koje će nastanuti. U našim pjesmama, stari Jug Bogdan ''kazuje posljednje vrijeme''. Obično proroštvo starog Juga ovo je: ''Nastanuće posljednje vrijeme, — nestanuće ovce i pšenice, — i u polju pčele i cvijeta5''. Svake godine to se proroštvo vrši na samom Jugu i na Jugovićima. U polja nestaje i pčele i cvijeta, kad je leglo ljeto s posljednjim jesenskim vjetrom i gromom. Sa zimom, koja nastupa, propašće sjajno kolo Jugovića. Pučka historija uze od mita u naruč ovu božju pogibiju, pak Jugoviće prenese na Kosovo, gdje su oni svi redom poraženi.

4  Ili ''Starostavne'', ili ''carostavne''.

5 Vuk. pjes., knj. II, 32, v. 107—9.

Prepustajući Jugoviće godišnjemu mitu sunčanom i vjeternom, shvaćamo i drugu verziju pjesama o tek djelomičnoj pogibiji djece Jugove. Ljutica Bogdan jednom ukrao krila vili brodarici i onda je vjenčao sebi. Od nje Bogdan dobio dva sina, Straila i Nenada Vila najposlije Bogdana odbježe, koji strijelja za njom ''od zlata strijelom6'', što nosi u desnoj ruci. Ali, mjesto odbjeglice, ustrijeli on nehotice svoga Nenada. Preminu Nenad, a od žalosti preminu i vila. Ovim kazivanjem Bogdan upada   u potpuni mit. Krila oteta nekoj božanskoj ženi, koja se kupa, pa prisilno vjenčanje, pa konačni bijeg, kad žena opet do svojih krila dogje, to je, kako više puta vidjesmo, mitska priča ne samo slavenska, nego i germanska, a poglavito anglosaska. Što Bogdanu nemilo propada najmlagji Nenad, a pri tom umire i majka, to je motiv, koji mi već čusmo U pričanju o devet po imenu nenaznačene braće.

6 Petranovića pjes., knj. II, 30, v. 40.

Pošto govorimo o mitičnom biću Juga i Jugovića, treba da uočimo još okolnost jednu. Bistra historija ne zna kazati, otkle su i koji su ono vitezi ili gospodari. Historija nema nikakovih čistih vijesti o toj srpskoj, po glasu pjesama presjajnoj porodici. A ni sama pučka tradicija ne može da njih priveže kakvoj pokrajini, stanovitome mjestu na narodnoj zemlji. Jugovići su svuda i nikuda. Raznosi ih tradicija od sjevernih krajeva do najjužnijih, što je opet neki znak, da oni svagdje vole boraviti, nego li u historiji. Tako, na primjer, potomci pošljednjih pokrštenika, na zemljištu neretvanske Poganije, pritežu ih k sebi. U okolini makarskoj pjeva se:

''Grad gradilo devetero braće, devet braće, devet Jugovića, na Viteru, više manastira.

Što bi braća obdan sagradila, to bi vila obnoć razvalila1''.

Mi nagjosmo Viter i na glasovitom ostrvu Rujani, što bijaše glavno sjedište Svantevidove religije, kod sjevero-zapadnih Slavena2.

1  Iz rukopisa g. prof. M. Alačevića. Viter je brdo više Bočulje u Zaostrogu.

2  Vidi u Dijelu 1., na str. 79.

Neko kolo od devetorice bogova nije sasvim nepoznato niti u mitologiji drugih Arijaca. Itali imadu svoje Dii Novensides ili Novensiles, koji se, u davnim rimskim molitvama, prizivlju ujedno sa Lares. Pošto su starodrevni, tamna im je značenja ime i svojstvo; ali je prilika najveća, da u Novensides stoji riječ novem, devet, a možda se mislilo, da im Jupiter prepusti trijesak3. U svome odnosu sa svjetlošću dana, Jupiter bijaše Latinima Diespiter, dan-otac, to biva bog dnevne jasnoće. Ovom komparacijom s latinskim mi bi dobili pravo zaačenje još jednome Jugovu imenu. Zašto je Jug, i zašto je Ljutica, to već kazasmo, no ne rekosmo, otkud mu treće ime Bogdan. Bog-dan kao da znači naprosto baš ono, što ove dvije riječi nose: Dan smatran kao bog. Bogdan onda ne bi bio drugo, već lice jedno vrhovnoga Vida, t.j. Vid u dnevnoj svojoj pojavi. Pažnje je vrijedno, da sličnog nekog boga poznaje takogjer mitologija sjevernih Germana. Sasima to je Bel-deg, jasni dan4.

3  Preller, Röm. Mythol., I B., s. 101—3.

4  Grimm, Deutsche Mythol., s. 183.

1.  Kaica Radonja

Mi dovle pregledasmo, a po mogućnosti i pročistismo, naše pučko pričanje o dvanaestorici čudnih božjih likova. Pri tome, mi se pjesama jedva dotakosmo. Mogu li nas pjesme obavijestiti bolje? Složi li narod u svečani ep dvanaestoricu, o kojoj dugo i milo u pričama kazuje? Složi, a to u pjesmi starostavnoj, dotjeranoj. Naslov joj je, u Vukovoj zbirci: ''Smrt vojvode Kaice''.1

''Podiže se gospodine kralju'', začinje pjesma s kraljem bezimenim,

''od prekrasne od Maćedonije.... od svojega dvora čestitoga,

s' sobom vodi dvanaest vojvoda; podiže se itar lov loviti''.2

Nedaća bije kralja i vojvode: ništa ne uloviše,

Ipak,

1 Knj. II, 81.

2 V. 1—6.

3 V. 14—5.

4 V. 16—9.

''ni jelena, ni košute brze,

niti kakva od sitna zverinja''.3

''dobar kralja kobak sukobio, sukobi ga vojvoda Sibinjska,

s' sobom vodi tri stotin' Madžara i šezdeset dece Karavlaa''.4

Nazvanoj božjoj pomoći vojvoda odaziva: ''Zdravo, kralju od Maćedonije!

Zlatna kruno pod nebom na zemlji, jasna zvezdo na Maćedoniji!''5

5 V. 23-6.

Vojvoda sibinjski, Janko, zametnuo igru sa svojom djecom, pa bi se hotio s kraljem poigrati: ali ovaj gospoduje, te sjedi mirno, a pušta igru dvanaestorici svojih vojvoda, poimence zadnjemu, krasnome sinu Kaici Radonji. Pjesma opisuje šator kraljevski i izbraja dvanaest vojvoda:

''Raspe kralju svilena šatora, zelen šator od zelene svile,

na njem' zlatni dvanaest krstova, trinaesta jabuka od zlata,

u njoj sjaji bescen kamen dragi; pod šatorom sede piti vino, posagjuje do desna kolena:

elči-bašu Dojčetića Vuka,

pa do Vuka Boška Rajčevića, pa Stojana Stepojeva sina,

pa do njega Jovicu Resavca, Kučajinska bojna kopljenika

od Resave lepe vode ladne,

pa do njega Golemović Gjuru, pa do Gjure Orlovića Pavla, pa do Pavla Rado-beg Mijajla, do Mijajla Grčića Manojla,

do Manojla Šajnović-Damnjana, do Damnjana Oblačića Rada,

a do Rada Kaicu Radonju.6 Kaicom je sofru začelio

sproć čestitoga lica kraljevskoga. Kakva j' krasna Kaica vojvodo!''7

6 Pobrojeno ih je jedanaest, te je pjevač, ili može biti Vuk, nehotice ispustio ovdje jedno ime.

7 V 42-64.

Na dolami je Kaičinoj trideset putaca zlatnih, a ''po dolami kolasta azdija'', pa će on ''kroz krajinu voditi vojvode.''1 Ali divnog dvanaestog junaka sudba goni:

''Kad se triput obrediše vinom, Kaica ti na noge ustade,

pa se svome on poklanja kralju: Kralju Gjurgju, roditelju krasni! Pusti mene megj' Madžare, babo, da se malo poigram s Madžari.  A kralj Gjuragj zače besediti:

O Kaica. moje čedo drago, moj pernati od sunašca štite, diko moja svugda na divanu,

sabljo britka svagda na mejdanu, a kreposti megju vojvodama! Pustiću te megj' Madžare, sine! Al', tako ti uljeve od kralja,

i tako ti leba carevoga, nemoj, sine, zametati kavge;

nas je malo, a mlogo Madžara. Što nas ima? Dvanaest vojvoda.

Nije šala tri stotin' Madžara i šezdeset dece Karavlaa!''2

1 V. 69, 77 i 85

2 V. 95-114

Kralj, ili car, otpravi š njim na junačku igru i drugara mu, Oblačića Rada, ''obe ljute zmije od krajine''.3 Igra bijaše trk, kolo i skok, pa onda i kamen. Suparnika svojih trista, i šezdeset nadjačala dva druga, dva imenjaka, Oblačić Rado trkom i skokom, Kaica Radonja kolom i kamenom.

''Al besedi vojvoda Sibinjska: Mili Bože, da luda kaura!

Što bi snage, kamenu predade!''4

Upro i po drugi put Kaica u igru s kamenom, te nadmaši jednako. Sibinjanin ljut ište promjenu:

''Odi, kralju, da se promenimo: daj ti meni dvanaest vojvoda, gole, bose, u košulji tankoj,

ja ću tebi tri stotin' Madžara,

sve na konjma pod oružjem svetlim, i daću ti šeset Karavlaha,

3 V. 122.

4 V. l49—51.

5 V. 161-8.

i daću ti na svaku godinu za života tri tovara blaga.''5

Ne da kralj ni samoga Kaice ''za četiri na krajini bana''6 u Sibinjanina. Rasrdio se ovaj, te izazvao Kaicu:

''Od', junače, da s' nadstreljujemo, da bijemo nišan za oblakom!’’7

Kaica gleda nišan za oblakom, a ne gleda strijele od Janka: Janko ga ustrijeli. Junaka pribranog, sina svoga, što zemlji pade, kralj uzima na krilo, grli, ljubi, a viknu:

''Moj pernati od sunašca štite! . . . Možeš li mi preboleti, sine?''8

Rana nije od prebola: Jankove su

''strele puste otrovane,

na zmijinu jedu nakaljene''.9

Kralj tuži:

''J'o Kaica, moj sokole sivi!

Al' ti babi krila odlomiše i obadva oka izvadiše!

Kako će te preboleti baba? na Beljacu ostaviti sama,

da mi čuvaš bez promene stražu?''1

U to, kralj ''pogleda okom na vojvode''.2

Pojuriše ovi i pognaše po polju Beljacu suigrače, protivnike svoje, koji svi, na broju trista i šezdeset, pogiboše, osim Janka izmaknutog. Od padnutih Madžara i Karavlaha načinjena je humka i obgragjen je grob Kaicin, grob veličanstven, što mu napraviše ''braća milostiva'',3 preostalih jedanaestoro tužnih vojvoda. Nad grobom, kralj još oplakuje čedo drago, diku svoju; žali izgubljene ''ključe suva zlata'';4 žali začelnog junaka, koji, samac, čuvaše na Beljacu stražu, bez promjene dokle je krajine.

6 V. 176.

7 V. 188-9.

8 V. 208—12

9 V 217 - 8.

1 V. 222—7.

2 V. 228.

3 V. 243.

4 V. 259

Svak uvigja karakter skroz i skroz mitični ove pjesme, koja koliko lijepa, toliko je i davna, sadržinom i besjedom. Navuče se na pjesmu koprena riječi novih i tugjih, a i tugjih pogdjekojih imena; ali, i pored toga, u njoj nalazimo vjekovno nasljegje naših djedova, Srba i Hrvata prvašnjih. Jačim zvukom epa progovara nam iz pjesme ono isto, što nam pripovjediše priče o dvanaestorcima, koji se goste u trpezariji oca gospodina, pa o dvanaestero ili trinaestero grabancijaša. Ima dvanaest vojvoda, poregjanih, okupljenih oko stola jednog; pače je njih trinaest, uz vrhovnika, kralja ili cara, čiji su  sinovi, jer za Kaicu izrično se kaže, da je kralju sin, dok su svi ostali Kaici ''braća milostiva'', porednici mu uzvisiti.5 Tako je i ''na zelenu šatoru od zelene svile zlatni dvanaest krstova, trinaesta jabuka od zlata''.6 Gdje pjesma začinje, ona ne imenuje kralja, jal cara: car, iz prva, jamačno bijaše car nebesni, a ime Gjorgje pridjenu se poslije.7

5  Kralju sjede svi do desna koljena (v. 48 . Desno je mjesto svijetlo i čestito, po shvaćanju Arijaca.

6  Uzgred opažam, da je u Vedi naći za nebo baš sliku razapetog šatora, ''izatkani šator neba'' u himni

Rigv. X, 129, v-. 1, po prevodu M. Müllera — Beitr. zur vergl. Rel., s. 77, ''nebo'', naprosto, po

prevodu H. Grassmanna, II Th, s. 406. Boja ''zelenog šatora od zelene svile'' nekako podsjeća na poznati nam ''zeleni mač staroga Voina''.

7  Kako se, tokom vremena, pjesma, u nekim joj čestima, raspadala od prvobitne osnove, dokaza imamo u pjesmi 74 Čojkovićeve zbirke, s ovom porednoj. Kralja maćedenskoga Gjorgja tu odmijenio Despot Gjuro, a Kaicu Radonju Rade Oblačina. Pjesma crnogorska predočuje nam još veće raspadnuće.

Skandinavska jedna saga govori upravo onako, kao što naša pjesma. Vrhovni Odin ima oko sebe svoje subogove, a ti subogovi jesu dvanaest njegovih kneževa. Visokome zboru tome postavljeno je dvanaest stolova; pa je zbor i trinaestori, gdje mu se pribroji gospodar Odin.1 U našoj pjesmi lasno se shvaćaju i pojedinosti. Kao što propada dvanaesti grabancijaš, propada i dvanaesti Kaica, kojim kralj ''sofru začelio''. Trideset zlatnih putaca Kaičinih mogu biti dani decembarskog završnog Sunca; svakako, na Sunce odnosi se izreka: ''moj pernati od sunašca štite'', i kolasti plašt, hazdija, što Kaici pristoji. Kolasto odijelo jeste nebesnikâ, pa baš za ''Sunčevo odijelo'' znadu naše priče.2

1  Grimm, Deutsche Myth., II, Vorr s. 39.

2  N. pr. kajkavska, iz Petrijanaca, zbirke Valjavčeve (Krausz, Sagen, I, 46).

Grabancijaši hvataju se u vrzino kolo, a kolo vojvoda ''vodi kroz krajinu'' Kaica; grabancijaši su odrpani, pa eto i pjesma spominje ''dvanaest vojvoda, gole, bose, u košulji tankoj'', to, dašto, na blijedom izmaku godine, hrleće neizbježnoj propasti. Kaica, veli pjeama, ''što bi snage kamenu predade'': zimno okamenjenje bogova dovoljno nam je poznato iz cijele ove studije. Eto, biva opća bogovska pogibija, bogovi se svi naoblače, pa ''se bije nišan za oblakom''. Suigrač je vojvoda sibinjski Janko, u koju historičnu osobu ovdje se preliči davni bog Janj (Oganj) naših otaca.3 Zmija, simbol ognja, to grabancijaški zmaj, javlja se kod Janka: njegove su ''strele puste otrovane, na zmijinu jedu nakaljene''. Janko vodi k igri i polomu tri stotine Madžara i šesdeset djece Karavlaha, što su dani godišnji, postali od vječitoga ognja. Vidismo oličene božje dane, a mitu istočnih Arijaca.4 Oliči ih, jednako, mit grčki, pridavši Helija, Suncu, sedam stada, a u stadu svakom po pedeset volova, to svega trista i pedeset dana; oliči ih rimski, gdje bog Jano upravlja mijenom godine, mjeseci i dana, te ima, prema mjesecima, dvanaest oltara, a, prema danima, pokazuje prstima broj tri stotine šezdeset i pet;5 oliči ih germanski, po svjedočanstvu Edde;6 pa evo to čini i naš mit, slikom trista i šezdeset djece Jankove.

3  O njemu drugdje.

4  Gore na str 101

5  To u jednoga Janova kipa.

6  Grimm, Deutsche Myth., Nachtr. zur s. 615,

Nakaradnu sliku dana godišnjili, izraženih sa trista i šezdeset gnijezda u brku junaka Brka, već pripomenusmo.1 Što Janko ima i ''četiri na krajini bana'', to su, možda, četiri godišnja doba, koja on, kao i dane, vodi.2 U sveopćem pokolju svojih, Janko osta čitav, jer je Oganj vječit; a zametnu se čudna igra i borba na ''Beljacu'', t.j. na bijelom polju božje godine. Ovi Beljac3 veoma sliči bijelome, južnome i ognjevitome Asaheimru germanske mitologije. Na krajnome Beljacu, po ponavljanom bolnom   vapaju pjesme, zadnji Kaica, osamljen, ''čuva bez promene stražu''. Kako Beljac, onako je i Ka-ica  riječ od starine; valjda znači: onaj koji se smiruje,4 smireno, pokojno Sunce, po milujućem izrazu   naših otaca. I što je Radonja taj Kaica, kao i drug mu Rado Oblačić,5 biti će isto tako od Sunca, koje je, po pučkom epitetu, veselo, radosno. U kobnoj igri, uz Kaicu Radonju pridesio se pouzdani mu   drug, Rado Oblak; pa eto bijaše običaj u Germana i u Slavena, da se dva mjeseca susljedna katkad nazivlju jednim te istim imenom.6 Spjevan je polom Sunca u decembru i dodirnome novembru, a cio mit, u pjesmi, zamišljen je ovako: godišnji Oganj dočinje, te vodi u propast živu povorku svojih dneva  i četiriju zemana; slabi se onda, u toj konačnoj igri godine, i nebesno vidilo, vidovni Car; natmurilo se je, ogolilo je, divno kolo dvanaest Sunaca, pa izmegju ovih najzadnje pada, neumolnim a veličanstvenim udesom.

1  Gore na str. 108

2  Ne ću niposto da tvrdim, no mi se čini moguće i to, da na četiri doba u godini pokazuje i alegorija Svantevidove slike u Arkoni (Sax. Gram. H. Dan., p. 287): ''simulacrum .... quatuor capitibus totidemque cervicibus mirandum perstabat, a quibua duo pectus totidemque tergum respicere videbantur''. Kao što skoro svi stanovnici Europe, i Slaveni, od pamtivijeka, znadu za četiri godišnja zemana, premda im je glavno ljeto i zima, a uzgredna jesen pa još uzgrednije, osobito najsjevernijim, proljeće. U Eddi ljeto i zima živa su lica. U indijskoj mitologiji, Sunce za četiri zemana polazi četiri kraja zemaljska, istočni, zapadni, južni i sjeverni.

3  Možu biti isti sa stajaćim ''Davor-poljem'', drugdje u pučkom pjevanju.

4  Miklošić, Slav. Personenn., s. 67.

5  Pošto ''se nišan bije za oblakom'', niti pridjev Oblačić, Oblak, nije po samom slučaju.

6  Grimm Deutsche Myth., s. 658.

Staru ovu pjesmu evo razglobismo u čestice joj mitične. Dok pjesma kazuje nedaću dvaju u kolu zadnjih vojvoda, Kaice Radonje i Rada Oblaka, ona pominje imenom i vojvode ostale. Sve ove vojvode jednako pripadaju u božanstvenu historiju. Od njih nijednog ne pamte ljudski spomenici, a sve njih mota silna vrtača gatnje božje. To su zgoljni sunčani bogovi, koji postepeno grade godinu. Svakome ne ćemo moći davno ime na čisto iznijeti: baci na njih gusti prevjes sve to krući antropomorfizam, u veliko pripomagan netrpljivošću nove vjere. Pomučno će takogje biti oko tih bogova prikupljati, i bistriti, pjesme, priče i pučke običaje. Ali će nam ipak, mislim, veliki porednici izići, kad jače, kad slabije, na svijet godišnjega neba.