Prema broju od devet divova, priča se, ali rjegje, i o devet junaka, devet prelaznih soba, devet opasnih planinah.2 Radi kratkoće, i pošto su skoro iste zgode, mi to prelazimo.

Jednu ćemo pripovijetku, iz Bosne2a, ipak ovdje prenijeti, zbog obilnosti mitskog prediva, koje se čisto odnosi na religiju Vidjela i Sunca, a nalazi se, u paralelnim pričama ostalih arijskih naroda, malne jednako. Bio neki kralj, i imao tri sina, kojima zapovjedi, da iza jedne noći sutradan njemu dokažu, što je koji sanjao. Usnio prvi, da će on biti kralj, drugi, da će biti veliki gospodin, a treći, da će mu kralj otac ruke prati i pri tome ga dvoriti mati i dva starija brata. Otjeran s toga od oca, lutajući svakud, nabasa na jednu pećinu u šumi, gdje prebivaše starina jedan ćorav, koji je imao pri sebi kozâ. Jedno jutro starac daje njemu koze, da ih tjera na pašu, a sam ostane u pećini puru variti. Bilo onuda devet planina; mogao dobjegli kraljević koze pasti kroz osam njih, ali na devetoj nipošto, ''jerbo tamo ima vila'', reče starac, ''pa su mi oči iskopale, pa se bojim, da ne će i tebi''. Starac imao i jarca, koga bi jahao, a sad ga uzjaha kraljević.

2 Na primjer, u phalličnoj priči, šestoj u zbirci Bosan. prip.

2a Bos. nar. priče, 6.

Prekršivši zapovijed, naigje ovaj i na devetu planinu. Vile ga htjedoše odmah lišiti vida, no ih on zamoli, da ''metne jedno drvo, pa ako ga one preskoče, onda da mu oči iskopaju''. Kraljević ''izabere jedno podebelo drvo, ter ga rascijepi na način procijepa, pak ga usadi u zemlju, a metne unutar jedan klip Kad to dovrši, onda se zatrči, ter onu kladu preskoči, pak onda rekne vilama: Dete vi to  preskočite! Jedna se vila zatrči, te kad bude viš' procijepa, onda on onaj klip iztegne iz klade, a vila se uhvati u procijep''. Kraljević tada od vila zaište, ako će im drugaricu oprostiti, da starcu oči izliječe. Dadoše mu one travu, kojom, kad su mu oči pomazane, starac progleda. Od starca sad kraljević dobije ključ od osam soba, ali nagje sebi ključ i od devete. Pa gle čuda! U toj sobi devetoj ''stoji zlatan konj, zlatnimi pločami potkovan; kod njega stoji zlatan hrt, zlatna kvočka i zlatni pilići, zlatno proso zobljući''. Zlatni konj bješe starčev, pa, kad kraljević na njem bježi sa hrtom, kvočkom i pilićima, hoće starac na jarcu za njim i za konjem u potjeru. Izmakoše, uz razna čuda, bjegunci. Eto je kraljeviću prosto i od starca, koji ga posavjetova još jednom. Kad ono puče glas, da kralj daje ćer pregaocu najboljemu, kraljević preodjenuo sve svoje, konja, hrta, kvočku i piliće zlatne: na konja navukao magareću kožu. S ovakim konjem i hrtom preskoči ogromnu jamu, po kraljevu oglasu. Prividnog magarca i ružnog konjika, a i ćer, kralj dao utamničiti, kad li eto sva tamnica sjajem sjala. Svome sinu onda otac opere ruke, dok mati i prva dva brata poslužuju. San se izvrši. —Ko je upućen u

sravnjivanje mitova arijskog roda, zna, da mi u ovoj priči pred sobom imamo božju historiju jutrenjega Sunca.

Pita se: mitologija slavenska mimo općenitu frazu o izmjenitome vladanju Bogova i Bjesova preko godine, može li o tome još nešto da kaže? Susljedna godišnja lica Sunčeva, božji porednici pučkih priča naših kajkavskih i štokavskih, razabiraju li se iz spomenika historijskih? Svjedočanstva otržito ne govore, jer su ona većinom tugja, a sva su i uzgredna; ali mršava historija slavenskoga mita više potvrgjuje, nego li pobija, likove Sunca boga.

Valjda ih nalazimo kod Saksa Gramatika. Pripovijedajući propast Vidova bogoštovja na Rujanskom otoku, osim opisa Svantevithova kipa u Arkoni (Orekunda), daje nam opis i orijaškoga  kipa Rugievithova u Karentinima (Korenica). Bogu Rugievithu1 ''na glavi'', veli on, ''bilo srašćeno do sedam lica ljudske prilike, koja se sva sklapahu površinom jednog samog vrha. A i onoliko pravih mačeva s korama, pripetih ciglome pasu, umjetnik bijaše pridao boku njegovu. Trgnuti osmi mač držaše u desnici..... Oni vjerovahu, da taj bog, snagom opasan poput Marsa, upravlja bojevima.'''2 Ruje-vid (da boga izgovorimo slavenski)3 ne može drugo biti, do ime kakovo Vidovo, složenica, kao što i Svante-vid. Je li ruje od korena rjǔ, onda bi Rujevid bio Vid ručući, Vid pokliči bojne, što bi i pristajalo Saksovoj izreci, da je bog ''snagom opasan, poput Marsa.'' Nego bila etimologija imenu koja mu drago, ono sedam lica i sedam mačeva o boku kipa karentinskoga Vida nije slučajno, jamačno nije napravljeno samovoljom umjetnika, kao što nije slučajno, u vjerskoj ikonografiji starog Rima, dvojako lice boga Jana. A najnaravnije tumačenje sedam Vidovih lica i mačeva čini mi se ovo: Vid ima sedam sinova ratobornih, sedam naprednih Sunaca, od januara do julija, s kojima vojuje preko jačajuće i jake godine.

1  Rugievithus, ili po drugoj lekciji, Rugiaevithus.

2  Saxonis Gram. Hist. Dan., p. 293—4: '' ... in ejus capite septem humanae similitudinis facies consedere, quae omnes unius verticis superficie claudebantur. Totidem quoque veros gladios, cum vaginis uni cingulo appensos, ejus lateri artifex conciliaverat. Octavum in dextra destrictum tenebat... Hoc numen, perinde ac Martis viribus praeditum, bellis praeesse crediderant''.

3  U ustima Germana, Rujevid, mislim, bude Rugievith, kakogod i otok Ruja, Rujana, bude Rügen. Bog se zvao i Ranovid (Ranowit), pa i Rujanski otok ima drugo ime Rana (Šafarik, Slav. Alterth., II, s.

574). Po tome se vidi, da otkle otoku, otuda i bogu načinjeno je ime. Ranovid možda je rani, jutrenji Vid.

U istih Koreničana rujanskih, do hrama Rujevidova stajao hram i kip boga Porevida, pa, u hramu svojem, još kip boga Porenuta (?). Kip Porevidov pokazivao pet glava, no bio bez oružja; tako i Porenutov, samo što ovome peto lice bješe u prsi udjelano, a bog desnom rukom doticao sebi obradak, lijevom čelo.4 Pore-vid biti će Vid pòrêći, rogjajni.1 Bogu značenje ovo kao da je nama nagovijestio i sam Sakso, pošto na Porevida i Porenuta privezuje kazivanje svoje o priapičnom bogoštovju Korenićana,2 koje mi ispuštamo. Našemu čovjeku, gdje ustane iza trpeze, te, udovoljen, reče: ''Bog da pomože i da naspori.''3 možda izlanula se besjeda, što nekako sjeća na Porevida, boga pohote i sitosti.3a Kao da svojim imenom njega pominje i glasoviti pobornik hrvatske neodvisnosti, veliki  župan Porin. Pet glava Porevidovih pet mu je, valjda, djece, pet naspornih mjeseci, od marta, utvrgjenog proljetnim istonoćjem, do žetvenog julija.4 Kroz ovo vrijeme, sva priroda, pa i Vid sa svojim Bozima, radi o napredku.

4  Saxon. Gram. Hist. Dan., p. 294: ''Nec ejus (Rugievithi) excidio contentae, satellitum manus ad Porevithum simulacrum, quod in proxima aede colebatur, avidius porriguntur. Id quinqne capitibus consitum, sed armis vacuum fingebatur. Quo succiso, Porunutij templum appetitur. Haec statua, quatuor facius repraesentans, quintam pectori insertam habebat, cujas frontem laeva, mentum dextera tangebat''   1 Od korena por, otkle naše poriti, discindo, a u nekim slavenskim jezicima i riječi, koje se odnose na rogjaj (Miklošić, Etym. Wört.).

2 P. 294.

3  Vuk. život i ob., str. 297.

3a Isporedi sporiti, u poslovičnoj izreci: ''Tugja ruka ne spori''.''Spor'' je i hljeb, koji dugo traje. A ''spor'' ili ''sporiš'', drukčije ''paprac'', čudotvorna je trava (vidi u Dijelu 1 opasku na str. 120—2), te i čudno liječi. U Užičkome, u Srbiji, na šte srca neki jedu sporiš, od groznice (Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, a. 143).

4  A što je, spram petoglavog Porevida, petoliki Porenut (Porenutius), čija ruka lijeva čelo, a desna obradak doticaše? Je li ime ovo složenica Pore-nut, ili je deminutiv kakav, ili, valjda, iskrivljeno pisani bog Perun? Po tome, što Porenut imade pet lica, kakogod i Porevid pet glava, i što se raspušteni obredi na obojicu odnose, ja naginjem mnenju, da su to dva istosućna boga, uz neku izvanju razliku, koja se sada ne da više shvatiti. Figurativna simbolika u bogovskih kipova mnogo važi, a ta je u njih dvaju skoro jednaka.

Već u pričama naidosmo na često sedmanje, a i na petanje. Sedmoro i petoro izilaze takogjer, kad se čini čine: bonome od vrućice ''donese se iz pet bašta trave, i sa sedam izvora vode1''. Ovo u Srbiji; a u Slavoniji, uharno i zdravo je sedmoro, u ljetno doba kosidbe. Kod skupljanja sijena, žene, kad je podne, uzmu sedam slamaka i metnu u njedra. Kod kuće na večer, zamotaju ih u sedam krpica, pa sedmi dan opet, kad zvoni podne, izvade ih i sažegu, dok sedam puta pozdrave Gospu. Pepeo izgorenih slamaka lijek je za glavobolju, a i trudna žena, pije li od njega pomalo u vodi do sedam puta, lašnji će joj biti porogjaj2. Ovako se i u običajima drži sedmanje i petanje. Sedmaju često i svi Slaveni.

1  Milićevića živ. Srba, Gl. XXXVII, str. 145.

2  Ilića obič; na str. 179.

 

 

Pučka tradicija naša sačuva zar i boljih tragova, koji nas upućuju na bogove, štovane u rujanskoj Korenici. U Boci kotorskoj u Risnu, neka ''Baba Korizma'' ima sedam štapova. Nosi štapove na ramenu, dok vuče za sobom komoštre, kakav momak, što na čisti ponedjeljnik ide okolo i prikazuje Babu Korizmu, obukavši se u ženske haljine.3 Opet u Risnu, na bijele poklade, preobuče se jedan momak kao ''Gjedova Baba'', držeći u naručju kao povijeno dijete; drugi momci navuku na se kožnih rutavih haljina i repova, pa grle babu i dijete, a viče se: bu djede! bu baba!4 Za sedam štapova Babe Korizme kažu sada, da je to sedam nedjelja časnoga posta. Ali je sva ova igra, očevidno, kroja starog i poganskog, te, u istini, znači nešto, koje ne može da bude hristjansko. A što znači, od prilike znamo, evo kako.

3  Vuk. rječ., pod Baba Korizma.

4  Id., pod Gjedovi.

U Risnu mlade prelje ljudi plaše Babom Korizmom, koja vuče komoštre, a u Srijemu te iste prelje plaše sa Babom Gvozdenzubom, koja nosi u loncu žara.1 Dakle je žar pravo obilježje te pretvorene i hristjanstvom nakažene Babe: tamo, žar se nosi u loncu, a ovamo izrazuje se verigama ognjišta. Baba Korizma, jal Gvozdenzuba, biti će poganska ''Baba od zlata'', ili ''Baba Zlata'', kojoj sačuvaše ime naši pisci XVI i XVII vijeka, te je talijanski krstiše kao ''Ecate notturna.''2 Možda je noćna za to, što se uspaljuje još studenim početkom godine: u tu istu godinu početnu, te još tamnu, padaju bijele poklade i čisti ponedjeljnik, kad se momci igraju Babe Korizme, uz Djeda i uz sedam štapova. Mjesto sedam nedjelja, valjda su štapovi sedam mjeseci, sedam djece, niknute od rogjajnih Vida i Vide. Za nebesnu caricu, rosnu od suza joj zlatnih,3 čusmo, da je ljudi milovahu kao Lelju,4 što je, sublizu, Tetka ili Baba Zlatna.

1  Id., pod Gvozdenzuba.

2  Akad. rječ.

3 Dio I, str. 73(113).

4 Ib., str. 77(117).

Imamo opet mitičnu, a od pregjašnje čistiju tradiciju, o nešto čudno petero kod ove iste Babe. To su ''Babini ukovi", ili ''pozajmenici'', ili ''kozlići'', ili ''jarci''. U vrieme blagovijesti, pričaju naši ljudi, ''nekakva baba istjerala jariće u planinu, pa dunuo sjever i udario snijeg, a ona rekla: Prc Marcu! ne bojim te se: moji jarići petoroščići. Na to se rasrdi Mart, pa uzajmivši u Februarja nekoliko dana, navali snijegom i mrazom, te se smrzne i okameni i baba i njezini jarići. I danas može se vidjeti u nekakvoj planini, gdje se to dogodilo, ono kamenje, što je postalo od babe i od jarića: baba stoji u srijedi i jarići oko nje.''5

5 Vuk. život i ob., str. 24—5.

Stari Grci, sa svoje strane, pričahu: Bila negda rodna Niobe, žena kralja i glasbenika Amfiona, čija lira kretaše kamenje. Do sedmero sinova, a i sedmero ćeri, dičilo krasnu majku, koju, ipak, obijest upropasti: ona se veličala nad Latonom, majkom samoga Apolona i Artemide. Strjeljači ovi uzorni prostrijeliše joj petero muške djece, gdje se oni jačahu u palestri Od jada Niobe okameni se; pa duhnu vjetar, uze vihornim vrtlogom kamen, i uzvitla ga do zavičajne planine Sipila, na megji Frigije. Tu, na brdnome vrhu, stoji kamen, mati plačna: još jednako iz onoga kamena cure suze. Niobu obesmrti kiparsko dlijeto helensko, dok Baba nama leži u teškome povoju početne mitopoije arijske; ali je naša Baba čisto ono, što i Niobe. Mi ovdje nalazimo sunčani mit, koji se odigrava kroz prvo doba godišnje, pri odvoju zime i ljeta. 'Αμϕιων je Sunce, što ide okolo, a ηιοβη kao da je, značenjem imena, u odnošaju sa snijegom i mrazom. Od sedam joj muške djece petero ustrijeljeno, poginuli naši ''jarci petoroščići'', kažu nam, tužnim svojim udesom, jednu čestu nedaću godišnju. U sjevernijim krajevima, gdje se, bez sumnje, prvom začeo naš i grčki mit, može u maju mjesecu, poslije mekoće proljetne, sve o jednom zastuditi, može iznenada udariti ljut vjetar, božje vrijeme, te mrazom i snijegom u cvatu uništiti nadu ljetine. Uz povraćenu zimu, onda se opet kameni priroda; pa će isto čudo snaći i božju Babu sa pet jarih, nu nedospjelih njezinih sinova. Sa žara ljetnog oni su ''jarci'' i ''kozlići'', s prelaznoga pojava ''pozajmenici'', sa sapinjanja ''ukovi''. Vrijedno je pripaziti, da Helenima mit dogje iz Frigije.  Još jednom evo nam se ukazuje tijesna srodnost mitičnih zamišljaja, grčko-frigijskih i naših.

Tu malo prije razložismo grabancijašku školu dvanaestorice, kao mitično kolo Sunčevih   likova. U priči jednoj iz Slavonije1 nalazimo školu istu, sa sedmoricom. Seljacima negdje, mužu i ženi, bio sinčić bistre pameti, pa u sedmoj godini dali ga u školu na nauku k čudnome učitelju. Školu tražeći  i vodeći sinčića, otac srete ''vremešna gospodina, s palicom i knjigom u ruci: šeta se gospodin, postoji i čita iz knjige''. Ovaj učitelj bio glavom vrag. Od oca uze sina u svoju školu; školski je rok od sedam neprekidnih godina; za to vrijeme, otac i majka ne će svoje dijete vidjeti. Kad se rok navrši, seljak ode po sina u planinu u učiteljev gradiu. Oca snašlo čudo: ne može da pozna sina. Ima u školi ''sedam   djaka jednovršnjaka, svi momčići u petnaestoj godini, svi jednaka uzrasta, stasa i obraza, svi podjednako obučeni''. Zablehne se seljak tim više, što, u toj sedmorici nepoznavajući sina, bilo reda pustiti ga tamo za još sedam godina. Nego, sin dogje k ocu u gluho doba noći, kaza mu sve, i trećeg

jutra, na treće uglede, po dogovoru namignu okom na oca, te se oprosti učitelja. Za tim sin obogati

roditelja svoga, pretvarajući se u ugojena brava, pa i u lijepa vola i konja. Učitelj, koji mu je uvijek po tragu, kupuje ga redom za skupe novce, a vražje se zamke svaki put mladić rješava, jer otac diže s njega k sebi ular. Ali kad se trećom pretvori u lijepa konja, osta ular na njemu, te podpade na novo pod vlast učiteljevu Zaredilo opet kojekakvo prometanje megju njim i vragom sve dotle, dok najposlije  djak nadmudrio učitelja i oženio se nekom krasnom gospodskom djevojkom. Mladiću, već majstoru, otac uzviknuo: ''Sinko! ti si mi izučio grabancijašku školu!''

Ako je autentična jedna pjesma, zabilježena od Ilića2, mi bi imali i potpuni dokaz, da svekoliko sedmanje, koje nam sačuva tradicija, baš poteče od Sunca sedmostrukog3.

1  Stojanovića prip,, 15.

2  Obič., na str. 182. Ilić piše, da je Tovarnička.

3  Pritvrdila bi se moja hipoteza o sedmostrukom Suncu tim jače, što, prije izložene hipoteze, Ilićeva pjesma ne bijaše meni poznata. Evo pjesme:

''U visokoj kuli Ivanovoj tužno zlato leži zatvoreno, zatvoreno pod sedam zatvora. Zlato kuka kako kukavica,

i nabraja kano lastavica,

da b' ju tkogod u tavnici čuo. Ali sužnja nitko i ne sluša. Sam je čulo Sunce u po dana,

s sedam neba, kroz sedam pendžera. Smilova se Sunce u po dana, smilova se sa sedam žarova,

pak joj pusti do sedam žarova

s sedam neba kroz sedam pendžera, da se zlato malo pokrijepi, pokrijepi i s zdravljem sastane''

Na otoku Rujani, osim sedmero i petero likova na bogu Vidu, oglašuje nam se, neizravno, i broj dvanaest. Hroničar Helmold, na svršetku povijedanja svoga o padu Svantevidovu i o pobjedi Hristove vjere, kaže, da na zemlji Rujana bi tada podignuto dvanaest crkava.1 Možemo, dašto, pri

ovome misliti na dvanaest apostola. Ali nije izvan svake prilike misliti i to, da je dvanaest hristjanskih bogomolja sazidano prema nekakvome broju rujanskih bogova. Uči nas osobito historija obraćaja Germanâ s poganske u drugu vjeru, da obratitelji često privezivahu nove običaje i nove naredbe za stare i predajne, eda bi se ovako srca, okorjela u neznaboštvu i priljubljena adetu otaca, laglje svikla uzvišenome, ali teškome hristjanstvu. U ostalom, ovo naše svogjenje broja crkava na broj bogova nije drugo, do puka hipoteza.

1 Helm. Chron., 1. II, c. 12: ''erecte sunt duodecim ecclesie in terra, Rugianorum''.

Nešto kao hipoteza biti će i ovo, što sad kanimo reći. Mi rado ne pretresamo slavensku mitologiju, te se i ne mičemo sa stope srpske i hrvatske, već ako to od nas zahtjeva potreba neke koordinacije našega sa slavenskim mitom. Ta nam se potreba nanovo nameće i ovdje. Gatnje naše o množini Sunaca, Ognjem zapaljenih, a sinova Vidovih, kao da će nam odgaliti Svaroga, Svarožića i Horsa. Saski hroničar prve četvrti XI vijeka, Thietmar, govoreći o Riedegostu, svetom gradu polabskih Ljutica, spominje tu hram, gdje stoje mnoge boginje i bogovi rukotvoreni, a megju njima da je prvi i najštovaniji Svarožić.1 Grad Riedegost ima troja vrata, pa je hram do vrata iztočnih.2 Hroničareve   riječi ja shvaćam ovako, da kipovi bogova i boginja ''stojahu u redu'', bijahu poregjani, te se božja rednja počinjala od Svarožića, a megju tima porednicima da se nalazio i Radogost, što je inače pravo

ime, jednome bogu, više nego gradu onom, koji se zove Rethra.3 Pošto se grad otvarao na troja vrata, a

do vrata istočnih bio hram, može se iz toga izvesti, da se u Rethri proslavljalo božje Sunce, u trilogiji mu noćnoj i zar u dodekalogiji godišnjoj. Sin je Svarogov, t.j. Svarožić, taman Sunce, po starim tekstima ruskim, u kojima se veli: ''Sunce car, sin Svarogov, koji je Dažbog.''4 A kao da ima i više Svarožića, jer isti ruski spomenici Svarožićem nazivlju Ognja, ili Ognjeve u množini. Meni se sve čini, da je, u mitologiji sjevernih Slavena, Svarog i Svarožić ono, što je u našoj Bog i Božić, biva to Car nebesni i Sunce, njegov sin, koji se uždio na Ognju mlade godine.5

1  Thietmari Chron., 1. VI, c. 17: '' (deae et) dii stant manufacti, quorum primus Zuarasici dicitur, et prae caeteris a cunctis gentilibus honoratur ac colitur''. Ime ''Zuarasici'' susreta se opet, u pismu sv. Brunona na cara Henrika II.

2  Id. ib.

3  Kod drugih pisaca, Rethra je ime Thietmarovu gradu Riedegostu.

4  Jagić: Mythol. Skizzen — Svarog und Svarožić, Archiv, IV. 5 Dio III, str. 57(201)—73(217) — Svar-og biti će još jedno ime Svantevidu, smatranu uza Sunce na prostoru nebesnom, od svar, nebo, ili sunce (kor. sŭr, sŭl, Mikl. Etym. Wört. pod Svarogŭ i sŭl), i sufiksa og, što izrazuje prostorni pojam. Što se tiče Ognja ili Ognjeva, valjda ih glose ruske, drugdje, iznose pod imenom Chъrsъ, te se čini, da   ih razlikuju od Dažboga-Svarožića. Po mitu srpskom i hrvatskom, Oganj se, svakako, od Božića  razilazi, premda se ovaj pri njem pali. Odkle Chъrsъ, ruski Bog Chorъ, da li od krьsnąti, pa je li moguće Chъrsu, ili Chorsu, primaknuti starosl. riječ krêsъ, sunčane uvratine, novosl. krês i našu krijes, vatra   što se svečano o nekim mjesečnim godovima loži: o tome slaviste prepiru se. Protiv Hilferdinga,  Jirečeka i Kreka, Jagić (Mith. Skiz. Svarog, 8.91) ono primaknuće odlučno odbija, a i Miklosić (Etym. Wört. pod Chorǔsǔ i Kres-) strogo rastavlja početno ch od k. Što Srbi negda imahu, kao na spomen boga; lično ime Chrs (u hrisovuljama XIV vijeka), ono je Jagić sklon izvoditi od bizantijskoga imena Χρυσης, Χρυσος. U ovu raspru ja ne mogu ulaziti. Opažam samo, sa mitičnog gledišta, da su naši kresovi nesumnjivi ognjevi neznabožački. Pada mi u oči i tu, da od kresa dobismo riječ uskrunuti,   valjda po analogiji uskrsnuća sunačnih bogova, moću vječnog Ognja. Pa i sami ruski bog Chorsъ kao   da se uvrije, te osta u našem adverbu ''tokorse'': to-korse sinonim je za to-bože, dakle u nas Kors kao da znači ipak bog neki.

Glavni je Božić jedan, Božić počinjući; ali po svemu bih opet rekao, da je u rednji godišnjoj toliko Božića, koliko Sunaca mjesečnih. Ta božja povorka kao da je još, muklo i otajstveno, svetkovana u sjevero-iztočnom dijelu našega naroda. Ljudi seljaci po Srbiji, malne svuda, štuju od davnih vremena nekih dvanaest velikih Petaka, i hoće da ih slave preko godine.1 Poteže se ovi običaj i do spljetskih Poljica, gdje, bar u selu Jesenicama, od pamtivijeka je tvrdi zavjet svetkovati svaki prvi petak od mjeseca, ''a to za dobar plod polja.''2 A do oličenih muških Petaka postoji u narodu i neka

sveta Petka, očevidno poganska. Ona je mlada, a javlja se sa svakim mladim mjesecom. ''Naudila mu mlada Petka,''3 reče se o zlu, za koje se misli, da ga prouzroči prvi petak iza svake mijene. Dakle je dvanaest tih Petka, kao što je dvanaest Petaka. U pomenutoj izreci, petka je sada što i petak dan; ali iz prva ono bijaše božje lice. Iz govora, i običaja pučkih, ispada nam Petka sušta boginja. Gdje god puk Petku pominje, tu je kret misli mitičan:

'' 'Vako Dejan tijo popijeva; Sveta Negj'ljo odr'ješi mi ruke! Sveta Petko, razigraj mi doru! Sestro vilo, naoštri mi ćordu!''4

ili:

''ne svetkuju Petku ni Negjelju, ni Iliju koji gromom bije,

ni Mariju koja munjom pali''5;

ili još: ...'' oče, molim te, kaži mi, je li ovo kakvo privigjenje, ali je sveta Gospoja, ili sveta Negjelja, ili sveta Petka, ili ognjena Marija?''6 Petka je neznano ime svetačko, a ipak učestale, u narodu, crkve  svete Petke. K njoj, a i ''dobroj vodi'' do nje, nosili, i nose bonike, svake mlade nedjelje i petka, eda bi se u to doba izliječili.7 Živo ovo bogoljubje zasvjedočaju i pučka lična imena: Petak, Petko, Petkana.

1  M. G. Milićević, Život Srba seljaka u Glasniku srpskog učenog društva, knj V 1867, na str. 90-3. Pregjoše čudnovati Peci i u apokrife sredoviječne, gdje se priča, kako tih dvanaest Petaka treba njegovati. Po staroj jednoj zapisci, iznesenoj od Milićevića, ''Pjatok pervi'' slavi se mjeseca marta.

2  Poljički dopis u spljet. Narodu, g. 1886, br. 76.

3  Vuk. rječ., pod Petka.

4  Krasića pjes., knj. I, 10, v. 104—7.

5 Vuk. pjes., knj. 11, 36, v. 119—21.

6  Vrčevića, Niz: prip., s. 285.

7  Vuk. rječ., pod Dobra voda.

A sadašnji Rumunji kao da upravo kažu, šta je ta sveta Petka. Petak je i njima svetački dan, pa, na taj dan, slave svoju ''sǔnta Vinere,'' sveticu časte osobito ženske, koje ne rade, bojeći se nesreće u poslu.1 Rumunji su, dakako, latinskoga roda; ali od Slavena sredoviječnih mnogo šta pozajmiše, te mislim, da je njihova sǔnta Vinere više slavenska, no latinska. Mislim takogje, da su imena Petak i Petka naša izvorna, i da ne nastadoše uticajem hristjanstva. Ali, pošto ima dvanaest Petaka i Petka otkuda im ime, koje je u oštroj oprjeci s tim brojem? Ja odgovora ne znam, osim ovoga zar slabačkog: dvanaestorica bogova jesu Peci, a drôge su im Petke, jer je u krugu njihovu petero probranijih, petero naspornih,2 od stojnoga marta do radosnog julija, pa ime tješnjega kola prionu i kolu ukupnom.3

1  Slavici, Die Rumänen, s. 65.

2  Vidi istom prije rečeno, na str. 119.

3  Tješnje kolo boginja kao da muklo pripominje i ovaj dosta čudni pripjev: ''Pošetalo je pet gjevojaka:

—   Šiperpeana, Šikombojana, — i Gjuzelana, Mimoprosava, — peta gjevojka Vipiruzana''.

Starenici arijski, Indi i Eranci, bijahu nam dovlen na ruku gatanjem svojim o godišnjim likovima Sunca, te nastojasmo, tom pripomoću, zaći do jezgre sličnim gatnjama našega naroda. Nego je dvanaest Sunčevih prilika mit svega roda arijskog. U mitičnoj svojoj pohrani, drže ga i zapadni Arijci europejski. Kod Helenâ, mladi pregalac Herakle, gonjen maćehom Herom, muči dvanaest ljutih muka;4 u kolijevci ima do sebe zmiju (Ognja), koju on guši; ide na zapad (kao noćno Sunce trolično), da rastupi stupove, Kalpu i Abilu, i da pobere tri zlatne jabuke Hesperida, noćnih ćeri; bori se, onamo, i s noćnim Troglavom, s grdosijom Gerionom; prokušan i promučen, na posljetku spalio sebe na veličanstvenoj lomači, (u požaru večernjem); ipak, svijetli otac, Zeus, vječnoga svoga sina uzeo na nebo, i vjenčao ga s krasnom Hebom, s neumrlom mladošću. Pri daljem razviću grčke religije, Apolon, lik Sunca proljetnog, otisnu s Olimpa Herakla dvanaestolikog; ali, opet, ostade Grcima, i u

mitu Heraklovu i drugdje, bar blijeda uspomena davne dvanaestorice bogova. Toj dvanaestorici Argonaute, prije nego što će premetnuti strašne Simplegade, dižu oltar.

4  Reklo se, da je broj najljućih dvanaest Heraklovih kušanja samo plod umjetnog probira, učene poznije klasifikacije. A reklo se i to, da Feničani, pošto od XVII do XII vijeka pr. Hr. znatno uticaše na kulturni razvoj Helenâ, ovima dadoše i Herakla, boga svoga Baala, koji naporno prelazi preko dvanaest  godišnjih znamena, preko dvanaest mjeseci. Ali ni prvo, ni drugo, nije nipošto dokazano. Što je mit takogje semitski, tim se ne ruši svježi, a općeniti, mit arijski. Glede pak naglašenog probira, Heleni, očovječivši Herakla, lokaliziraše mu, dašto, i u neku ruku prenačiniše mu muke. Nego, mitični zamišljaj dvanaestomučnog, ili dvanaestolikog boga, za to nije novo umovanje, pa, i u samim mukama, koješta drevno je, ako i navraćeno na mjesnu tradiciju raznih helenskih plemena.

U Ateni bogoštovni čin, u slavu dvanaestero nekih bogova, bijaše jedan od najsvečanijih.1   Pače, u zaostaloj, u natražnoj Makedoniji, svegjer svetkovao se Herakle, kao vrlo uzvišeni bog. Sunčanog Herakla, svoga Herkula,2 koji probija, na Aventinu, tvrdu pećinu crnome zlotvoru Kaku, imaju i Latini. Tri su glave Kaku, lupežu krava Herkulovih (krava sunčanih); trojna su vrata, porta trigemina, gdje se goropadni boj bio megju junakom i zloduhom, do koga stoji neka Ognjena sestra,  al ga izdaje; najveći od oltara, ara maxima, pominje, navijeke, Herkulovu pobjedu; dvanaestoro Salijâ svećenikâ hvataja se u kolo, pa pjesmom i pantomimom predočuju, o svakome godu, božju onu pobjedu. Isti Saliji čuvaju do dvanaest ancilia, svetih štitova, izmegju kojih jedan jeste oni pravi štit, što pade s neba u trenu, gdje prosinu sunce s istoka. Mladi Saliji, s proljeća ranog, igjahu okolo slaveći mjesečnog Marsa, i pripijevajući starog Mamurija, božjeg kovača onih štitova. S kovačem Mamnrijem ide nekud naporedo kovač Svarog, u mitićnom jednom potezu kod sjeveroistočnih Slavena. Mamuriju pade s neba ancile, po izgledu kojega on skova još jedanaest jednakih; a ognjenome Svarogu padoše s neba kliješta, s kojima on bude na zemlji prvi kovač oružja. Pa taman duodecim dei, koji su nazvani consentes, ili complices, štovalo se kod Latina, osobito u vjeri pučkoj, kako nam se ova objavlja iz zavjetnih natpisa. Riječi consentes, susutni, i complices, sapleteni, savezani, dok potječu iz drevne latinštine,3 naglašuju nekakovo kolo, po velikoj prilici kolo dvanaest Sunaca. Kad se i u ovome, kao  što i u drugom koječemu, predriješe konci sustavu latinske religije, a cjelovito ostade jedino bogoštovje, u ono kolo ugjoše, mudrovanjem poznijih naučenjakâ, kojekakvi bogovi.

1  Herod., VI, 108.

2  M. Bréal, Mélanges de Mythologie et de Linguistique, Paris 1882 — Hercule et Cacus. Jedno je biće 'Ηρακλης i Hercules, pače je nekima ovaj potonji uzajmljen u Grkâ, premda se čini, da se ta dva imena ne mogu, usprkos zvučnoj velikoj sličnosti, etimologično isporegjivati. Hercules kao da je deminutiv Herculus. I naše Hrelja (od tamnog Hrel, Miklošić, Slav. Personenn., s. 112) glasi sazvučno.

3  I kad ne bi drugo bilo, sami ovi nazivi starinski pobijaju mnenje Prellerovo (Röm. Myth., I, 8. 69), da su ti bogovi od Latina skalupljeni po konfuznoj skemi grčke dvanaestorice bogova.

Nego, u Laciju starom, kao da ono bijaše zgoljno kolo mjesečnih bogova, smatranih kao consentes, u godišnjem sjaju sunca, a kao complices u uzi, u čami zimskoj1 Dvanaest oltara pominje se i u religiji davnašnjih Sabina. A u vrlo znatnoj jednoj priči o Sabinu Numi, opet je tu kolo dvanaestorice. Rimski kralj Numa ne znajući, kako je red k zemlji primamiti i umilostiviti gromovnog Jupitra (Jupiter Elicius), sazna tajnu od dvanaestero čistih (casti) mladića. Pritajala se dvanaestorica do izvora u lugu aventinskom, gdje dolažaše bog Piko sa svojim sinom Faunom. Svaki od mladića držaše u ruci lanac; Piko i Fauno opojiše se vinom i medovinom, što nagjoše kod izvora; zaspala dva boga dvanaestorci svezaše, pa doznaše od njih tajnu o gromu, koju po tom dokazaše Numi.

1  ''Hos consentes et complices Etrusci ajunt et nominant, quod una oriantur et occidant una'' (Arnobius, adv. gentes, 1. III — Grimmov navod, Deutsche Myth., Nachtr. zur a. 17). Gledom na complices, mi se dobro sjećamo naših ''zauza Hristovih'' (Dio III, s. 57 [201]).

Poput rimske, slaba je i mitologija skandinavskih saga. Razgragjena je i ova; pa leže pred nama sami trošni njeni ulomci, njeni krnjaci. Ali nas, opet, u čudo dovodi skoro potpuna jednakost mita germanskog i našeg o kolu dvanaestorice božjih bića i o njihovim dušmanima. U južnome toplome kutu svijeta stoji Asaheimr, bijela krajina Aesirâ (njem. Ansâ), dvanaestero a gdješto i trinaestero2 njih, kao što je dvanaest ili trinaest naših Grabancijaša. Pomlaci i drugovi Odinovi, to je kita odabrana, no da je nekako i svezana, kaže im ime âs, ans, klada, pa i njihovi odlični nazivi höpt i bönd, sveze,3 naši ''zauzi'' i ''poklade'' božje,4 u latinskom mitu dei complices. Bogovi i čovječji pregaoci zajedno, Aesiri, u Eddi, biju vječiti boj s divovima iz Jötunheimra, iz protivnoga, iz sjevernoga kraja svijeta. Drugim izrazom, ovo je Nifelheim, jer se onamo razastire, pa otud tišti, magla i veliki čič, dok je stan Aesirâ Muspellsheim, otkud nam oganj, toplina i bjeloća vasione. Ako bogovi i divovi postaju, jedni i drugi, miješanjem mraza i ognja, opet je oganj više do bogova, kako je to i kod ognjenog Svaroga u slavenskom pričanju.

2  Grimm, Deutsche Myth., Nachtr. zur B. 287.

3 Id., s. 20—1 Pri ovoj činjenici mitičnoj, Grimm misli, ali izvan prilike, na δεω, διος, deus, i na filozofičnu neku opću vežnju svijeta.

4  Vidio Dio III, na str. 58 (202).

Jötuni ragjaju se kao mrki vukovi. Oni su zimni, orijaški, drnovni, kradljivi, a nada sve izješni: skandinavskomu divu ovo potonje znači i ime Jötunn, edo, onis,5 što je, po svoj prilici, naše Jad.6 Svakako, žderanija najviše označuje i našega diva, ili džina. Izmedju ''nastupa'' najopasnijih, jekavsko praznovjerje spominje nastup ''na džinovu trpezu.''1 Germanskih Jotuna ima tušta, neopredijeljeni broj devet naših divova, ili ima dvanaest njih,2 što biva gdjekad i u nas. Skandinavski divovi borave u kamenjacima, jesu vukovi što imaju kameno srce, razmeću se sve dotle noću, dok ih skameni bijelo jutro, ili ih ozledi oružje od zlata; pa i divovima naših priča stan je uvijek kamena pećina, grozoviti rad i ršum im je u noći, dok ne zaglave od sunčanog kojeg junaka3: imamo i vukova ''kamenjaka'', u našem jeziku. U Skandinaviji, uz divove pominju se divkinje, uz Ase ženske Asine. Tako i na našoj mitičkoj zemlji, do muškog kola dvanaestorice igra i žensko, onome poredno; a prikazuju se u pjesmama i divkinje, makar i rijetko to bilo.4

5  Grimm, Deutsche Myth., s. 429 - 30.

6  U švedskom jeziku Jätte, a u danskom Jette, bez n (Grimm, ib.). Već rekosmo, da se našoj dvanaestorici bogova opiru Jadi i Běsi. Čudno je, da se i druga riječ Běs, der Böse, nalazi, u germanštini, za vraga. A opazismo i to, da Běsi čine se kao dušmani ljetni, dok su Jadi zimni. U Eddi, divovi su i takozvani Thursi, kojima je ime od teške žegje (Grimm, B. 431—2). Dakle, i u

skandinavskoj mitologiji, obe vrste crnih dušmana, kao što u našoj.

1  Vrčevića, Niz prip., str. 283.

2  Grimm, Deutsche Myth., s. 440.

3  Megju Jötunima oglasio se Beli, rikač (Grimm, D. M., s. 439), koga smače Freyr-Ođinn; u našim pjesmama, smače Balu, Balešu (Balačka, rikača?), Vid-Strahina. Nego je ovaj uporegjaj ponešto slab, jer može ostati pod sumnjom, da li je Baleš ono što i Balačko, i da li Balačko hoće reći rikač.

4  N. pr. ''Džidovka djevojka'', u zbirci Hrvatskih narodnih pjesama L. Marjanovića, u Zagrebu 1864,

III. Od džidovke silno se prepadoše tri srpske vojvode: Relja Budimljić, Miloš Obilić i Kraljević Marko.

Pri dubljem promatranju čini se da Tyr, u Eddi drugi bog rata uz Odina, a i sin Odinov, pripada u dvanaestoricu Aesira; pa se čini i to, da je ime Tyr u etimologičnom svodstvu s riječju tîvar, vitezi, bogovi,5 te da su tîvar svi Aesiri, pa i sam Odin. Istu ovu riječ mi zar nahodimo u našoj davor. U pričama, sabranim od Kojanova Stefanovića po Vojvodini, davori djeluju, uz nekog cara, uz slijepog staroga dešu, kao bića umilna, moćna, svijetla i vrhunaravna, kojima ''pristoje zlatni krilati belci'',6 a imaju na glavi ''veliku zviezdu''.7 Jednom nazivlju se, deminutivno, davorići.8 Medju njima, najviše se ističe davor Rado, Radovan.9

5  Grimm, Deutsche Myth., 8. 161—3.

6  Kojanova prip., 3.

7 Id., 5.

8  Id., ib.: ''Više davorića dohodiše, da preskoče reku''.

9  To poglavito u prip.3: ''Evo ti zlatnog krilata belca, koji nikome drugom, razma tebi (Radovanu) jednomu davoru, pristoji''. — Paziti je i na ove rečenice: ''Po tome sa svojom vojskom i veliki davorovi, kakono megju njima što najveći beše (car Milovan), sretno doma carici dogje'' — ''Stari na mah i tad progovori Radovanu: Eto, Dešin davore ...'' — Sretno čedo, davorovi Rado!'' — ''mani rukom davorovom'' — ''davorski junak''.

Od tih propalih, ali negda prečesto zazivanih davora, ostade nam, u govoru starih pisaca i u sadanjemu pjesničkom, usklik: ''davor!'' ''davori!'' ili udvojeno: ''davori, davori!'' ponajviše, ovako, u bogmajućoj množini;1 pa je ponešto čudno, da u Eddi tîvar ne iskazuje se nikad u jednini.2 Ako je prilika misliti, da su tivar i davori isti sunčani bogovi, prilika postaje izvjestnost glede dvanaest naših grabancijaša gjaka na kolu čarobnom i njemačkih istobrojnih Johannesa, gjaka ili landsknechta, na kolu sreće; rekoh, postaje izvjesnost, netom objašnjenja zaištemo od mita skandinavskog. U Eddi, Sunce je Fagrahvel, sjajno, lijepo kolo,3 a Sâlida, Sreća, te i Odin, ''uzimlju k sebi djecu u krilo svoje''.4 Sunčevo je, dakle, kolo sreće i sunčana su lica djeca na kolu, to Odinova, po našoj riječi Vidova. Sunčane mjesece, i inače, sazdaje u božje likove mitologija germanska, barem je ovo sasvim dokazano za velikoga Maja, pobjednika Zime.5

1  ''Davori!'' da je čisto bogmanje pokazuje, rek, bih, i usklik ''davorito!'' u pjesmi 18 Marjanovićeve zbirke (v. 30 i 81). ''Davori-to'' biti će sastavljeno istim načinom, kojim i ''to-bože'', ''to-korse'', u smislu molitvenom (''davori to dali!'' jal ''ne dali!''). Od ratnih davora udrža nam se riječ davorija, pjesma ubojna, pean, i odnosni glagol davoriti. I stari naši pisci mutno pominju bar jednoga ratnog davora (Ak rječ., pod Davor).

2  Grimm, Deutsche Myth., s. 161.

3  Id, B. 585. Usporedi naše: ''Tvoja se sreća rodila, — sunčanom ždrakom povila'', koje se često pjeva.

4 Id., s. 724.

5 Id., s. 737. Nekome visokome bogu dvanaestolikom kod Germanâ ima skoro čisti trag i u poznatom svjedočanstvu Tacitovu (Germ., 9): ''Deorum masime Mercurium colunt, cui certis diebus humanis quoque hostiis litare fas habent. Herculem ac Martem concessis animalibus placant''. Izmegju trojice spominjanih bogova, Hercules dvanaestomučni ovdje dolazi odmah na drugom mjestu, a to, u ustima Tacita, koji promišlja i tegli svaku riječ, znači mnogo.

A i sama heptalogija, čistija u nas, rekao bih da vezuje govor Germana uz naš mitični zamišljaj sedmorice izboritih bogova u onome kolu dvanaesterom. U pričama njemačkim, blago zakopano čuva zmaj, a brani oganj; ono 'se šunča'', ono ''cvjeta'', te ga iskopava i diže nevina ruka, nakon sedam navršenih rokova. Nakon sedam vremena, biva i drugo koješta sretno: želja ispunjena, oslobodjenje, dobit. Istim brojem sedam Germani, i u životu gragjanskom, najvoljahu brojiti: sedam dana, sedam mjeseci, sedam godina.

Ne samo Skandinavima, nego i Anglosasima, poznato je kolo dvanaestorice, pa je stavljeno u odnosaj s Wôdanom, ili Odhinom. To je vidjeti iz jednog običaja, koji se po svjedočanstvu Waltera Scotta1, držao u Engleskoj u staro doba još onda, gdje Anglosasi već davno bijahu postali hristjani.  Kad bi se sklapale zaruke, to neki zaručnici činjahu pred Wôdanovim oltarom. Taj oltar bio jedan krug kamena, boga posvećenih, te oko njega stajaše dvanaest momaka raspletenih kosa. Od dvoje zaručnika ko bi zadanu vjeru prevjerio, njega bi ukleli, neka ga dvanaest mačeva posiječe, a neka mu jadi budu veći, nego što bi ih dvanaest djevojaka govorom i pjesmom moglo oplakati. Ovi nam je običaj spojiti s mitom skandinavskim, kojeg čas prije privedosmo. Angli su Germani suevijskog porijekla, a  Anglosasi najbliži susjedi Skandinavima.

1 U Grofu Pariskom, knj. II, gl. 4.