Čini se da je jednom bilo doba kada je jedan izniman učitelj mogao dati jedno učenje iznimnom učeniku i učenik bi mogao doseći prosvjetljenje. Dudjom Rinpoche običavao je ispričati priču o moćnom banditu u Indiji, koji je nakon bezbrojnih uspješnih pljački, uvidio strašne patnje koje je prouzročio. Žudio je za nekom mogućnošću okajanja onoga što je učinio, i posjetio je poznatog učitelja. Upitao ga je: „Ja sam grešnik, i na mukama sam. Kako da se izbavim? Što da učinim?"

Učitelj ga je pogledao od glave do pete i onda ga upitao što mu od

poslova ide dobro.

„Ništa," odgovorio je bandit.

„Ništa?" kašljuckajući upita učitelj. „Mora da si dobar u nečemu!" Bandit je šutio neko vrijeme, i konačno priznao: „Ustvari ima jedna stvar za koju imam talent, a to je krađa."

Učitelj se smijuljio: „Dobro! Upravo to je vještina koju ćeš sada trebati. Idi na mirno mjesto i orobi sve svoje stvari opažanja, i ukradi sve zvijezde i planete na nebu, i rasplini ih u pohlepu praznine, u sve-obuhvatni prostor prirode uma."

Za dvadeset jedan dan bandit je jasno spoznao prirodu svog uma, i na kraju postao štovan kao slavni svetac Indije.

U stara vremena bilo je izvanrednih učitelja i učenika prijemljivih i prostodušnih kao što je bio taj bandit, koji su mogli, primjenjujući nepokolebl­jivom odanošću samo jednu jedinu uputu, dosegnuti oslobođenje.

Čak i sada, ako uključimo um u jedan moćan mudar postupak i radimo s njim izravno, postoji stvarna mogućnost da postanemo prosvijećeni.

Naši umovi su, međutim, zasuti pitanjima i zbunjeni sumnjama. Ponekad mislim da je sumnja čak veća zapreka ljudskoj evoluciji nego žudnja i ovisna vezanost. Naše društvo podupire vještinu umjesto mudrosti, i veliča najpovršniji, grubi, najbeznačajniji aspekt naše inteligencije. Postali smo toliko prividno „usavršeni" i neurotični da uzimamo samu sumnju za istinu, a sum­nja nije ništa više nego očajno nastojanje ega da se obrani od mudrosti koja je obožavana kao cilj i plod stvarnog znanja.

Taj je oblik podmuklo-odvažne sumnje, jadan vladar samsare, dvoren od mnoštva „stručnjaka" koji nas uče ne onoj dušo-otvorenoj i plemenitoj sumnji za koju nas je Buda uvjerio da je nužna za ispitivanje i dokaz valjanosti učenja, nego razornom obliku sum­nje koja nam ne ostavlja ništa za vjerovati, ništa čemu se nadati, i ništa s čime živjeti.

Moderni odgoj nas, dakle, poučava u dičenju sumnje, stvorivši nešto zamalo nazvano religijom ili teologijom sumnje, u kojoj da bismo bili sma­trani inteligentnima, trebamo sumnjati u sve, uvijek ukazujući na ono što je krivo a rijetko pitajući o onome što je pravo ili dobro, cinično ocrnjujući sve naslijeđene duhovne ideale i filozofije, ili bilo što učinjeno jednostavno dob­ronamjerno ili čistim srcem.

Buda nas poziva na drugu vrstu sumnje, „kao ispitivajući zlato, pekući ga, režući, polirajući da bi se ispitala njegova čistoća". Za taj oblik sumnje koja bi nas izložila istini ako ju slijedimo do kraja, mi nemamo niti uvid, hrabrost, niti uvježbanost.

Bili smo odgojeni u jalovoj odanosti proturječju koje nas je ponavljajući okradalo od svih stvarnih iskrenosti za ikoju više prostranu i oplemenjenu istinu.

Umjesto našeg suvremenog nihilističkog oblika sumnje, dakle, ja bih vas zamolio da stavite „uzvišenu sumnju", vrstu sumnje koja je sastavni dio puta prema prosvjetljenju.

Beskrajna istina mističnih učenja ostavljena nama u naslijeđe nije nešto što si naš ugroženi svijet može dopustiti da odbaci. Umjesto da sumnjamo u njih, zašto ne posumnjamo u same sebe, u naše nez­nanje, našu pretpostavku da već sve znademo, našu pohlepu i izliku, našu žestinu za takozvana objašnjenja stvarnosti koja u njima nemaju ništa od nadahnutoga strahopoštovanja i sveobuhvatne mudrosti o čemu su nam učitelji, glasnici Istine, govorili?

Takova vrsta uzvišene sumnje potiče nas da idemo dalje, nadahnjuje nas, ispituje nas, čini nas vjerodostojnima, osposobljuje nas i vuče nas sve više i više unutar uzvišenog energetskog polja istine.

Kada sam ja sa svojim učitel­jima, uvijek ih iznova pitam pitanja za koja trebam odgovore. Ponekad ne dobijem jasne odgovore, ne sumnjam u njih ili u istinu učenja. Katkada mogu posumnjati u moju osobnu duhovnu zrelost ili moju sposobnost da uistinu čujem istinu na način da bih ju mogao potpuno razumjeti, ali najčešće naval­jujem pitajući i pitajući, sve dok zaista ne dobijem jasan odgovor. A kada taj odgovor dođe, i odjekne snažno i čisto u mom umu, a moje srce na to odgo­vori potresnom zahvalnošću i prepoznavanjem, tada osvjedočenje pobuđeno u meni ne bi moglo uništiti niti ismijavanje svijeta onih koji sumnjaju.

Sjećam se jedne zime, kada sam se vozio s jednim mojim studentom iz Pariza za Italiju, pod svjetlom i mjesečinom obasjanom noći. Ona je radila kao terapeut, i prošla je mnogo različitih školovanja. Jasno je uvidjela, rekla mi je, da što više znanja imamo, to više sumnjama daju da se pojave, i domišljatijim izgovorima za sumnjanja kada god nas istina počne duboko dirati. Pokušavala je mnogo puta, rekla je, pobjeći od učenja, ali je konačno shvatila da se nema kuda pobjeći, jer to od čega je ona nastojala pobjeći, bilo je od sebe same.

Rekao sam joj da sumnja nije bolest, nego tek vanjski znak nedostatka onoga što mi u našoj tradiciji zovemo „gledište", a to je ostvarenje prirode uma, i također prirode stvarnosti. Kada je to „gledište" potpuno tu, nema se mogućnosti za najmanji trag sumnje, jer tada ćemo promatrati stvarnost s njegovim vlastitim očima. Ali dok ne dosegnemo prosvjetljenje, rekao sam, neizbježivo će biti sumnji, jer je sumnja temeljna aktivnost prosvijetljenoga uma. Jedini način da se izađe na kraj sa sumnjama jest niti ih zatomiti niti im se prepustiti.

Sumnje od nas zahtijevaju pravu vještinu u izlaženju na kraj s njima, a primijetio sam da neki ljudi nemaju nikakovu predodžbu kako sumnje voditi

Kako ih upotrijebiti. Zar nije ironično da u civilizaciji koja tako obožava moć umanjivanja i sumnjanja, teško da itko ima hrabrosti ograničiti zahtjev sumnje na sebe, učiniti kao što je jedan hinduistički učitelj rekao: preokreni

proganjanje sumnje na sumnju samu, da raskrinkaš drskost i razotkriješ kakav strah, očajanje, beznađe, i umor uvjetovanja niču iz nje?

Tada sumnje neće više biti prepreka nego omogućavanje do razumijevanja, i kada god se sumnja pojavi u umu, tražilac će ju srdačno dočekati kao sredstvo da ide dublje u istinu.

Draga mi je priča o Zen učitelju. Taj je učitelj imao vjernog ali vrlo naiv­nog učenika, koji ga je smatrao živućim budom. Onda je jednog dana učitelj slučajno sjeo na iglu. Kriknuo je, „Jao!" i skočio u zrak. Učenik je trenutačno izgubio svu svoju vjeru i otišao, rekavši kako je bio razočaran shvativši da njegov učitelj nije bio potpuno prosvijetljen.

U potivnome, mislio je, kako bi mogao tako skočiti i glasno vrisnuti? Učitelj je bio tužan kada je uvidio da je njegov učenik otišao, rekavši: „Žalibože, jadnik! Da je samo znao da u suštini niti ja, ni igla, a niti „Jao" stvarno ne postoje."

Nemojmo dopustiti da učinimo istu naglu grešku kao taj Zen učenik. Ne dopustimo da primimo sumnje s pretjeranom ozbiljnošću, ili ih pustiti da narastu nerazmjerno, postanemo crno-bijeli ili fanatični prema njima. Ono što moramo naučiti jest kako polagano promijeniti naše kulturno uvjetovanu i vatrenu upletenost sa sumnjom u slobodnu, udobrovoljenu i sućutnu.

Te znači, dati sumnjama vremena i dati nama samima vremena da pronađemo odgovore na naša pitanja koja nisu jedino intelektualna ili „filozofska", nego živuća, stvarna, iskrena i upotrebljiva. Sumnje ne mogu same sebe odmah riješiti; ali ako smo strpljivi unutar nas se može stvoriti prostor u kojem se sumnje mogu pažljivo i bez predrasuda ispitati, neproputovane, riješiti i izliječiti. Nedostaje nam, posebno u ovoj kulturi, ispravna smirena i vrlo pro­strana okolica uma, koja može biti stvorena jedino kroz potkrepljujuću primjenu meditacije, u kojoj razumijevanju može biti dana prilika da polako dozrijeva i dozori.

Ne žurite riješiti sve svoje probleme; kao što učitelji kažu - „Uspori žurbu." Uvijek kažem mojim studentima da nemaju pretjerana očekivanja, jer za duhovno odrastanje potrebno je vrijeme. Trebaju godine da se potpuno nauči japanski ili postane liječnik.

Možemo li doista očekivati da dobijemo sve odgovore i postati prosvijetljeni za nekoliko tjedana? Duhovno puto­vanje je ono neprekidno učenje i pročišćavanje. Kada to znadete, postajete skromni. Čuvena tibetanska poslovica kaže: „Nemojte zamijeniti razumije­vanje s ostvarenjem i nemojte zamijeniti ostvarenje s oslobođenjem."

A Milarepa je rekao. „Ne gajite nade za ostvarenjem, nego duhovno vježbajte svaki dan." Jedno od svojstava koje sam počeo najviše cijeniti u mojoj vla­stitoj tradiciji jest njezina „prizemljena" i ne-nesmislena praktičnost, njezin naglašen smisao da najveća dosegnuća zahtijevaju najdublje strpljenje i naj­duže vrijeme.