Jedno od najvećih carstava u povijest bilo je Sumersko. Jedan moj pri­jatelj iz Atlante zna ispričati sve o toj civilizaciji. U svojoj zbirci rje­čnika ima dio kamene ploče isklesane prije 6-8 tisuća godina u sumer-skoj kraljevini Uruk, u Mezopotamiji, koja je danas poznata kao Sirija, Irak i Libanon.

"Većina se ljudi ni ne sjeća starih Sumerana," rekao mi je Tom, kad mi je s ljubavlju pružio svoj komad sumerskog rječnika. "Ali on i su bili najraniji oči današnjeg načina života, onoga što zovemo zapadnom civilizacijom."

Prema Epu o Gilgamešu, najstarijoj pisanoj priči na svijetu, jedan od prvih kraljeva najranije sumeranske civilizacije (Uruka) bio je čo­vjek po imenu Gilgameš. Bio je prvi smrtnik koji se usprotivio šum-skome bogu Humbabi, kome je vrhovni sumeranski bog Enlil u zadaću dao neka štiti cedrove šume Libanona od ljudi.

Kralj Gilgameš htio je sagraditi veliki grad, Uruk, da bi svoj dopri­nos sumerskoj civilizaciji učinio besmrtnim. Pa su se on i njegovi dr­vosječe pobunili protiv Humbabe i počeli sječi šume, koje su se tad protezale od Jordana do mora u Libanonu. Priča završava tako da Gil­gameš odrubljuje glavu Humbabi, razjarivši tim činom vrhovnog boga Enlila. Enlil tad osvećuje Humbabinu smrt učinivši vodu u njegovu kraljevstvu nepitkom, a njive potpuno jalovima — ubivši na taj način Gilgameša i njegove ljude.

Uz ostale jasne kvalitete, Ep o Gilgamešu je najraniji zapis nizvo-dnog siltiranja i dezertifikacije izazvane razaranjem šuma. Libanon je u periodu od 1500 godina od 90%-tne pokrivenosti šumama (čuveni libanonski cedrovi) došao na manje od 7%, što je uzrokom smanjenja nizvjetarskih padalina za 80%. Drveće i njihovo korijenje važan su dio ciklusa kruženja vode. Kao rezultat toga, stotine i stotine tisuća hektara tla u području Plodnog polumjeseca pretvorili su se u pustinju ili gu-štaru, kakvima su većinom i danas — neplodni.

Osnovna hrana Mezopotamaca bio je ječam, ali nakon perioda od nekoliko stotina godina stalnog uzgoja ječma na navodnjavanom tlu, zemlja se iscrpila i postigla takvu razinu soli (donesene vodom za na­vodnjavanje) da više nije nije mogla davati urod. U isto vrijeme, a us­lijed brzog razaranja šuma, drvo je postalo tako dragocjeno da je vri­jedilo jednako koliko i neki dragulji ili rude: zbog šuma i plodnoga tla na kojemu bi se mogao uzgajati ječam osvajale su se susjedne zemlje. Opet su sječene šume, stvarajući goleme ogoljele površine duž Eufrata i Tigrisa, povećavajući siltiranje njihovih kanala za navodnjavanje i plodnoga tla te dodatno smanjujući količinu padalina.

Posljedica te lokalne klimatske promjene prije više od 5000 godina bila je raširena velika glad. Pad posljednje mezopotamske carevine dogodio se prije otprilike Četiri tisuće godina, a zapisi koje su ostavili za sobom pokazuju da su tek na kraju carstva shvatili da su svoj drago­cjeni izvor hrane i goriva uništili baš sječom šuma i zagađenjem ostat­ka okoliša. Tisućama godina "znali su" da je njihov način života dobar. I premda su stvari izgledale dobro, nisu shvaćali da je takav način ži­vota neodrživ: da će se moći nastaviti samo dok bude susjednih ze­malja za osvajati. Kad im je ponestalo susjeda, njihov je pad bio izne­nadan i razoran, baš kao u Ponzijevoj shemi.

Pad Mezopotamskog carstva popločio je put za uspon Grčke kao 'svjetske' carevine u kasnom brončanom dobu. Između 2000. pr. Kr. i 1500 pr. Kr. Grci su prihvatili ratarstvo slično mezopotamskom su­stavu. Do 13 stoljeća prije Krista to je povećanje količine hrane dovelo do toga da Grci počnu raščišćavati golema pošumljena područja ne bi li osigurali životni prostor, gorivo i obradive površine za stalno rastuću populaciju. Također, desetine tisuća hektara šuma posjekli su za pogon svojih brončanih peci po kojima su bili poznati.

Raspad njihove civilizacije povezan je s povijesno zapisanom či­njenicom da su došli do točke gdje je bilo previše ljudi, a premalo do­stupnog goriva: drva. Do 600. pr. Kr, Grčka je već bila ekološka pustoš, s ogoljelim padinama koje su erodirale u rijeke s previše kamenca i s navodnjavanim njivama koje su propadale pod sve većim razinama akumulirane soli i uslijed iscrpljenja hranjivih sastojaka. Kad su očajni Grci shvatili da na krhkim, strmim padinama mogu rasti i držati se za njih samo masline, ratarima su nudili nagrade neka na obroncima sade masline.

Ali bilo je prekasno. Kao što je Platon napisao u Critias:

U osporedbi s onim što je bilo, ovo što je ostalo nalik je kosturu bolesna čovjeka, svo je meso meke zemlje otišlo i samo goli ko­stur tla ostaje.

Zaista, već se to i ranije događalo.