Smisao života je razvoj i pročišćenje. A pročistiti sebe možemo samo ako upoznamo sami sebe. Da bismo bili sposobni da to učinimo bez izgovora i otpora potrebna nam je istinska poniznost - poniznost da prihvatimo sebe kakvi trenutno jesmo. To je borba da prihvatimo na ispravan način dio negativnosti u nama prije nego što ćemo moći promijeniti naše osjećaje. Naše osjećaje i emocionalne reakcije ne možemo promijeniti snagom volje. Osjećaje možemo promijeniti tek nakon što smo uvijek iznova imali poniznosti da shvatimo njihovu negativnost. Zato uvijek iznova moramo prepoznati što je to pogrešno u našim unutarnjim reakcijama da bismo mogli postići promjenu u našem životu.

Kada govorimo da poznajemo sebe rijetko u potpunosti shvaćamo što to znači. Sigurno znamo nešto o našim svjesnim ciljevima i reakcijama, našem ukusu, nekom crtama ličnosti, itd. Razmislite o tome koliko različito reagiramo na druge ljude danas i u prošlosti. Koliko smo se promijenili. Budući da naša ličnost ima mnogo slojeva, od površinski do onih najdubljih koje se ne očituju vidljivo u vanjskom ponašanju, trebamo mnogo raditi na sebi da bismo se doista upoznali i mogli uspješno upravljati samima sobom.

Prvi i najvažniji korak u upoznavanju sebe je otkriti naše želje. To ne znači samo važne želje i ciljeve u životu, nego one male koje se skrivaju iza svake naše reakcije. Svako nevažni događaj tokom dana, kada se osjećamo neskladno, ljuto, iritirano, ili radosno i optimistično, sadrži u sebi želju. Da bismo u tim malim naoko nevažnim dnevnim događajima otkrili skrivene želje, i tako formirali nove navike, potrebna nam je tehnika i uvježbavanje. Kao prvo moramo naučiti voditi dnevni pregled. Slijedeći korak je, umjesto da si samo priznamo ”Ljut sam, ili sam pun nade, ili nesretan, ili radostan u određenoj prilici”, da se upitamo zašto se tako osjećamo, bez obzira koliko razlog može biti očigledan s obzirom na druge ljude i situacije.

Trebamo se upitati koja želja stoji iza određenog osjećaja ili reakcije. Upitajmo se “što ja uistinu želim s obzirom na situaciju koja me sada ljuti ili se je bojim? Ljut sam zato što bih želio da bude drugačije. Što je to što uistinu želim? Ili sam radostan jer je moja želja bila ispunjena? Što je ta želja? Trebamo napraviti naviku od takvog ispitivanja sebe.

Svjesnost znači biti svjestan onoga što se događa u meni, jer jedino tako mogu živjeti u istini. Tada imam izbor da biram između tame i svjetla u sebi. Ako nismo svjesni unutarnjih reakcija, mi onda to sebi objašnjavamo vanjskim okolnostima, a to je varanje samog sebe. Sve zlo u nama proizlazi od toga da varamo sami sebe, što automatski znači da onda varamo i druge. To se u psihologiji naziva racionalizacijom, tj. opravdavanjem nečega što ne vidimo u sebi.

Svaki dan treba promatrati svoje reakcije na takav način. To će nam pomoći da upoznamo sebe i da ispravo odlučujemo. Slijedeći korak je tada da otkrijemo zašto imamo takve želje. Jer naše svjesne želje se mogu razlikovati od naših nesvjesnih želja. O tome smo dosta govorili, o željama malog djeteta u nama kojih nismo svjesni, a koje stvaraju sukobe i bolna iskustva. Problem je u tome što dobre želje ili namjere prekrivaju od naše svjesnosti negativne želje i namjere. Jako je važno da to otkrijemo. Koliko god imali dobre i plemenite motive, ako ne vidimo i one negativne, rezultat mora biti nešto što će nas razočarati, a nećemo biti svjesni zašto je to tako. Čak i prije nego što se pročistimo do takvog stupnja da će sebični, tašti i motivi iz straha presti postojati u nama, činjenica da smo ih svjesni i pored plemenitog motiva, negativni motivi će izgubiti moć da utječu na nas i naše djelovanje i želje će postati pročišćenje. Tako nam se neće događati da smo željeli nešto dobro, a ipak je to donijelo nezadovoljavajući rezultat.

Razlog je taj da mi zanemarujemo da u nama postoje različiti motivi vezani uz plemenite želje. Problem je u dječjem gledanju crno-bijelo, odnosno da dobar motiv automatski isključuje negativan motiv. Trebamo razlikovati dobar i loš motiv tako da ih u početku samo budemo svjesni. Samo smo promatrač onoga što se događa u nama. Mi ne možemo snagom volje mijenjati naše osjećaje, ne možemo sebe prisiliti da drugačije osjećamo. To smo često naglašavali, jer ih na taj način samo potiskujemo - ovo ne bih smio osjećati - guramo ih u nesvjesno gdje samo jačaju i racionaliziraju se, pa izbijaju svom snagom u frustrativnim situacijama. I tako varamo sami sebe.

Probajte sebi reći: “Želim to i to. Svjesna želja je dobra. Ali prepoznajem i sebični motiv. Činit ću iz pozitivnog motiva, ali se neću zavaravati da sam oslobođen sebičnosti, taštine, ili neke druge negativnosti. Molit ću se Bogu da mi pokaže zašto tako osjećam. Sad si ne mogu pomoći da tako ne osjećam.” Promatrajući sebe na ovakav način, negativni osjećaji će s vremenom slabiti i pretvarati se u pozitivne.

Osjećaji puno više kreiraju naš život nego samo misli. U osjećajima leži puno više snage nego u mislima. Uvjerenja, mišljenja i stavovi, ako ih ne slijede osjećaji, mogu se puno lakše promijeniti nego kad su povezani s jakim osjećajima. Najjače svjesno uvjerenje ili misao nisu ništa u usporedbi sa slikama koje su uvjerenja i osjećaji u podsvjesnom. Ali kako osjećaje prevodimo u jasne misli, mi ih dovodimo u svijest i tako oni negativni gube na jačini. Teško je promijeniti i misli u koje nisu uključeni posebno jaki osjećaji. A koliko je teško promijeniti stav u koji su uključene jake emocije. Zato ustrajemo na mišljenjima čak i kad im novo stečeno znanje proturječi. Tako da mijenjanje površnih mišljenja zahtijeva napor i poniznost, jer se ne možemo prisiliti da mislimo drugačije. Mišljenje jedino možemo promijeniti ako razmišljamo o njemu, savjetujemo se, važemo, razlikujemo i odabiremo, a to je mukotrpno traženje istine. Potrebna nam je poniznost da bismo uopće postavili u pitanje da li smo u pravu. Ranjeno dijete u nama se opire tome i doživljava to životno ugrožavajući. Ako ne prepoznamo taj otpor, mi se nećemo moći mijenjati.

Osjećaji koji su jači od misli, njih još manje možemo mijenjati snagom volje. Trebamo se pomiriti s time da ćemo neko vrijeme promatrati njihovo postojanje i učiti na njima da razlikujemo dobre i loše motive. A to znači da ćemo živjeti u istini sa sobom, čak ako ta istina u ovom trenutku ne može biti laskava za nas. Tako rastemo kroz ovaj proces prihvaćanja samih sebe kakvi smo sada.

Na taj način, polako, korak po korak, postajati ćemo sve svjesniji onoga što se događa u nama i kako je to povezano s vanjskim okolnostima, a naši negativni osjećaji će se organski mijenjati u pozitivne. I to će biti naša najveća pobjeda. To će biti veliko olakšanje, ali do kojeg ne možemo doći preko noći. Radeći tako na sebi mi ne samo da ćemo shvatiti naš život, probleme i sukobe, već ćemo shvatiti naše slike i kako su one oblikovane. Da bismo pronašli te slike moramo djelovati s dvije strane:

Tada će i jedne i druge oblikovati jednu cjelovitu sliku. Kad sada tragamo za našim željama, shvatit ćemo zašto su jedne snažnije od drugih, neke su suprotstavljene, dok druge kruto teku u jednom smjeru, a sve su na nekoliko razina naše ličnosti, i sadrže dobre i loše motive. Shvatit ćemo zašto su bile sakrivene od naše svjesnosti.

Može se dogoditi da barem u nekim područjima našeg unutarnjeg života ne znamo što želimo. To može djelovati tako da nas zbuni, često nas može i uznemiriti. Zbunjeni smo zbog toga što su te želje suprotstavljene ili/i nepoželjne, pa će trebati puno truda da sve to otkrijemo. Na početku može izgledati zastrašujuće da ne znamo što želimo, a na van imamo tako jasne ciljeve. Ali iznutra se nalazimo u zbrci i ne znamo što želimo, pa na van imamo prejake želje. Tu ćemo u sebi obično naći dosta suprotstavljenih i nepoželjnih želja, koje imaju iza sebe različite motive. Naša odrasla inteligencija nije mogla sebi priznati da u sebi nosimo dječje želje koje su međusobno suprotstavljene. Potiskujući te želje mislili smo da smo ih se riješili. Međutim, upravo te suprotstavljene želje su uzrok naših razočaranja, sukoba i neispunjenja. Jedini je izlaz iz toga da smognemo hrabrosti i strpljenja da zapitamo sebe u što želimo u svakoj pojedinoj dnevnoj reakciji.

U početku to samo treba zabilježiti. Trebamo izbjegavati da prosuđujemo i procjenjujemo kao primjerice: “ali to je glupavo, to nije moguće, itd.” Takav pristup nas sprječava da bilo što promijenimo. Trebamo znati da skriveni osjećaji nemaju ništa zajedničkog s našim vanjskim zdravim razumom. Moramo znati da taj dio u nama nije mogao rasti jer smo ga držali potisnutim zbog slika. Taj dio upravo želi dvije ili više želja koje se međusobno poništavaju. Ranjeno dijete u nama želi nemoguće, a prikriva to razumnim vanjskim željama, dok u nama sve kipi. A budući da su slike kao magneti, mi neprestano privlačimo neprilike koje su u skladu s unutarnjim nesvjesnim sukobima. Svjesno želimo dobro, no na nesvjesnom nivou postoji strah od ispunjenja, ali ne želimo osjetiti taj strah, pa ga potiskujemo. A što su želje i osjećaji nesvjesniji, to oni imaju veći učinak u našem životu. Dosljedno tome, mi dobivamo točno ono što svjesno ne želimo, već ono što želimo nesvjesno. Kad kupujemo ljubav, dobivamo upravo ono što smo takvim kupovanjem željeli izbjeći.

Kada radimo na sebi mnogi naši skriveni osjećaji dođu na površinu. I što postajemo svjesniji naših osjećaja, mi ćemo biti obazriviji i pažljiviji prema drugim ljudima. Negativni osjećaji više neće izbijati punom snagom u frustrativnim situacijama, i mi nećemo povređivati druge ljude, naročito nama bliske ljude. Što više postajemo svjesni sami sebe, to ćemo više razumjeti druge ljude, pa im nećemo suditi i tako ćemo postajati sve manje sebični, a više ćemo voljeti sebe i druge.