25.          SUKOB PRI „BITI ČOVJEK”

Baba je jednog dana odmah poslije daršana otišao autom. Neki mi mladić kaže da je otišao inaugurirari školu u obližnjem selu. Kažem Galvinu da želim steći određeno iskustvo i slijediti Babu. Požurimo sjesti u taksi (koji se uvijek nalaze u određenom dijelu ašrama) i slijedimo ga, kršeći pravila koja su određena hodočasnicima.

Babina prisutnost u nekom selu stvara uvijek veliko uzbuđenje. Predanost stanovništva tog područja je velika. Oni Babi duguju svoje ekonomsko blagostanje, obrazovanje svoje djece, život koji više nije onaj težak i mukotrpan jedne pretpovijesne zajednice.

Tom prilikom Baba govori o poslu kojeg je svaki čovjek pozvan obavljati. Objašnjava da je svrha života služenje drugima. To je jedini zadatak kojeg Gospodin od nas traži.

Na povratku sa dr. Galvinom pretresam Sai Babin socijalni program: razgovaramo o društvenim djelima koja je Sai Baba izvršio tijekom ovih posljednjih godina, blagostanju kojeg je donio narodu ovog područja, učenju kojeg pruža svijetu.

„No koja je to osnovna poruka koju nam je donio?”

„Njegova je ista ona poruka koju su čovječanstvu predale sve prethodne kristovske inkarnacije: prepoznavanje i ostvarenje unutarnjeg Sebstva kao jedine i posljednje istine. Isus je govorio da je došao otkriti nam Kraljevstvo Nebesko koje je u nama. Temeljna je postavka uvijek ista. Načini se ostvarenja razlikuju ovisno o dobu u kojem živimo i razini svijesti koju smo dostigli. Učiteljev je cilj ukazati nam što je i gdje vrhunska Istina i kojim je načinima možemo dostići. Kada jednom otkrijemo tu Istinu tada shvaćamo i da je život igra, izazov, san i pjesma koju moramo igrati, suočiti se, ostvariti i pjevati s veseljem”.

„Kako možemo sudjelovati u mijenjanju svijeta?”

Galvin se zamisli, kao da u nekom sakrivenom kutku svog mozga traži odgovor.

„Prema teoriji Ruperta Sheldrakea, koju je tako dobro iznio učitelj mudrosti poput Raphaela, ako određeni broj osoba razvije određene psihološke, organske ili oznake ponašanja, njih automatski usvajaju ostali pripadnici iste vrste. Tako, ako veći dio čovječanstva dostigne određenu razinu duhovne spoznaje, ta se spoznaja poput odjeka širi na druge grupe zahvaćajući dakle cijeli sustav. To je zakon koji nikome ne oprašta. Svaka pojedinačna promjena uzrokuje mijenjanje sustava i svaki je onaj tko se nalazi unutar njega neizbježno njome zahvaćen. Počinjemo, dakle, mijenjati sebe same. To je najviše što možemo učiniti. Svi se trude služiti društvu, sudjelovati u tisuću dobrotvornih djelatnosti a ne misle da ponajprije moraju raditi na osobnoj promjeni. Kakvu to uopće pomoć možemo pružiti drugome ako nismo najprije promijenili sebe? Kakvu pomoć može bližnjemu dati onaj tko najprije nije riješio vlastite psihološke teškoće, i svoje nezadovoljstvo, bijes, ljubomoru i oholost? Osobna je promjena najjače oružje kojim se može mijenjati čovječanstvo i sveukupni planet”.

„Sai Baba je uzrok mnogih sukoba. Zbog čega?”

„I Isus je bio uzrokom sukoba. Razlog treba tražiti u činjenici da veliki sveci, a ponajviše kristovske inkarnacije, pogađaju prostotu i pokvarenost kojom smo okruženi. Tko će osporavati Sai Babu? Isti oni koji su osporavali Isusa. Sigurno ne pošteni, ne ispravni, ne duhovno visoko razvijene osobe. Ti nikada ne bi mogli osporavati Sai Babu, osporavati Ljubav ili Moralni Zakon. Sai Baba je osporavan od onih koji nešto moraju sakrivati, bez obzira osporava li ga laik ili svećenik. Razmotri tko osporava osobu ili stvarnost Sai Babe i uvjeriti ćeš se da to nije ni pravednik, ni poštenjak u pravom smislu te riječi. To je netko napuhan od vlastite važnosti, uobražen i bezobrazan, tup, posvećen više koristi za svoju osobu nego onoj za svoje srce. Onaj tko je ispravan se ne može boriti protiv samilosti, ljubavi, istine ili onih koji podržavaju i nude te vrijednosti. To mogu samo nepošteni i dvolični. Ukratko, farizeji”.

„Sai Baba, dakle, od svojih poklonika mnogo očekuje?”

„Ono što Sai Baba od svojih poklonika očekuje je neizmjerno malo prema onome što im udjeljuje. U Puttaparthi se stiže pun nedoumica a kući vraća siguran u sebe i stvarnost koja nas očekuje. K njemu odlazimo prepuni patnji i tjeskoba a vraćamo se smireni i oslobođeni okova koji su nam godinama stezali srca. Što on od nas traži zauzvrat? Samo dvije stvari. Nema obreda ni ceremonijala koje treba poštovati, dogmi u koje treba vjerovati, nekog određenog lika za obožavati ili postupaka koje treba slijediti. S jedne strane traži da naše ponašanje bude u skladu sa stvarnošću koju smo upravo otkrili. To znači u drugome vidjeti sebe, služiti drugima kao da same sebe služimo. Takav stav podrazumijeva raspoloživost, trpeljivost, strpljenje i milostivost; ono što obično jednom riječju nazivamo Ljubav. S druge strane traži intelektualni napor kako bi se razumjelo i usvojilo postavku prividnosti života. Ta nas dva puta oslobađaju lanaca koji nas

vežu uz zemaljsko postojanje. Prvi vodi do postavke sveukupne jedinstvenosti i predstavlja najlakši put do plaže s koje ćemo biti ukrcani na palubu spasilačkog broda. Drugi je sam spasilački brod”.

„Što može očekivati čovječanstvo od Sai Babe?”

„Mi svi očekujemo da nas izliječi, da nas primi, govori nam, mazi nas i nagrađuje. Ako je On Bog, kaže se, mora za nas sve učiniti. Pa ipak je Sai Baba više puta naglasio: ‘Ja sam za kormilom, vi ste na veslima. Mislite li da čamac može ploviti ako je za kormilom dobar kormilar, ali su veslači lijeni i neuredni?’ Mi izjavljujemo da je Baba božanska inkarnacija i zbog toga očekujemo da bude nama na usluzi. No još je gore što Sai Babu priznajemo kao božanstvo samo tada kada nam to odgovara. Ako ga priznajemo za božanstvo onda znamo da je sveznajući i sveprisutan, pa ipak se ponašamo kao da nas ne čuje i ne vidi. Svojim ponašanjem pokazujemo da ne vjerujemo u Njega. Sai Baba kaže: ‘Ja svoj daršan dajem kroz vaše ponašanje. Vi to ne primjećujete, no tako jeste. No tako će biti samo ako vaše ponašanje bude dostojno imena Sai’. Tako nam je Baba spreman dati sve. Prima nas i onda kada smo krivi za teška nedjela, kao što liječnik prima teškog bolesnika; prepun je samilosti; teško podiže svoj prst koji optužuje; uvijek ima ohrabrujuću riječ; gostoljubiv je, uslužan i mio. U zamjenu traži samo da slijedimo jednu od Vrijednosti koje podržava. Kada smo u Indiji na usluzi nam je 10.000 dobrovoljaca i sa tri franka koje potrošimo za smještaj ili dva za obrok sigurno ne platimo usluge koje nam oni pružaju. Sai Baba nam na raspolaganje stavlja sve Sai strukture, čini da su vanjske usluge odgovarajuće, gradi besplatne bolnice, međunarodnu zračnu luku da bi nam olakšao putovanja, nagrađuje neizmjernim poklonima, katkada liječi od neizlječivih bolesti i uvijek unosi vedrinu u našu dušu. Kada  nas primi  postaje utjelovljenje ljubavi,  a  mi  mu  odgovaramo netrpeljivošću, nestrpljenjem ili čak zlonamjernošću. Ulazimo u njegovu organizaciju i umjesto da budemo djelotvorni mi činimo sve kako bi je uništili svojim neskladnim ponašanjem. I još uvijek ne uviđamo da je jedina osoba na svijetu koja si može uzeti pravo da se nazove božanskom On, ne poglavar neke crkve, ne vladar. Samo taj mali čovjek iz najpretpovjesnijeg sela na svijetu u sebi ujedinjuje božanske moći”.

Galvin je poput motora u punom pogonu: kada krene ne zaustavlja se lako. Koristim se time.

„Kako je moguće da se osobe koje su upoznale Sai Babu nesnošljivo ponašaju?”

„Čovječju prirodu pretežno čini sujeta. Više znači privremeni osobni uspjeh no vlastiti bitak i vlastita vječnost. Neke se osobe ponašaju poput onih životinja koje zgrabe krpu misleći da je lisica, i ne puštaju je mada ih tuku po glavi. Spremni su i izgubiti život zbog te krpe. Čini se bezumnim, no događa se. Čovjek nije drugačiji. U branjenju malog prostora i beznačajne moći propušta vlak koji vodi do božanskosti. Sjetimo se Petra koji je iz straha zanijekao svog Učitelja; sjetimo se Jude koji ga za par srebrnjaka izdaje; sjetimo se Devadatte koji, kako bi imao malo više vlasti unutar određenog društva, daje otrovati Buddhu. Ne mislimo da su samo okorjeli zločinci ti koji ubijaju za par novčića ili bezvrijednu moć. Nekoliko je studenata iz ljubomore ili osvete ubilo najsvetijeg od Sai Babinih suradnika; rabini su razapeli Isusa. Ne razumijevaju svi u potpunosti značaj života i veliku priliku koja im je pružena. Bog ne pruža besplatno svoje usluge: nečim moramo uzvratiti. Ako je bočica koju nosimo oko vrata već puna coca-cole što još možemo uliti u nju? Bog traži da se odreknemo barem djelića coca-cole kako bi mu omogućili da nam ulije Svoj nektar. Mnogi očekuju a da ništa ne daju. To je uzaludna, nesvrsishodna politika i stvara samo patnju i teškoće. Neusklađeni ljudi nisu pojmili Sai Babinu poruku, nisu shvatili igru života i već u početku gube. Ima ljudi koji imaju sramnu sudbinu: dođu do Sai Babinih stopala a onda se putem izgube. Nije dovoljno imati sreću da se stigne na vrh planine. Treba imati i mudrosti da se ne posklizne, inače je sav trud bio uzaludan”.

„Kakva je dakle sudbina neusklađenih ljudi?”.

Galvin postaje ozbiljan; razmisli trenutak a potom, svekolikom tugom koja potamni njegove oči i glas, reče:

„U jednom je govoru održanom u lipnju 1993 Sai Baba jasno kazao da su te osobe osuđene na patnju, teškoće i bolesti. To će im biti sudbina dok god ne usvoje ispravnu mudrost. Sasvim je drugačija sudbina onih koji su uzrokom nesređenosti tih osoba. Duhovni je tragatelj osuđen na to da bude meta zlonamjernosti i ogovaranja, kaže Sai Baba, no za njega će priznanje biti veliko. Strpljivo podnositi nesklad drugih je dostojno poštovanja. To ne znači prihvatiti nesklad. Protiv njega se uvijek treba boriti. Važno je (i u tome je osnovno Sai Babino učenje) da se ne dozvoli biti uvučen u neskladne događaje nego ih promatrati sa strane”.

„Zašto Sai Baba ne odvoji odmah neusklađene osobe?”

„Neusklađene su osobe (lopovi, ubojice, zločinci, narkomani, pokvarenjaci, nasilnici, ratni huškači, arivisti i ravnodušni, ljubomorni i zavidnici) poput kestena. Njihova je kora bodljikava i treba ih uhvatiti klještica ili rukavicama da se ne bi povrijedili. No kada se ta bodljikava kora skine unutrašnje sakriveno sjeme iz kojeg može niknuti veliko stablo”.

„No teško će biti skinuti bodljikavu koru!”.

„Baba to može, mada postupak zahtijeva vrijeme”.

„Znači li to da Sai organizacija mora prigrliti i te nesređene osobe?”.

Postavljam pitanje veću naprijed znajući odgovor, no ipak želim od Galvina čuti potvrdu.

***„Organizaciju čine ljudi koji moraju slijediti ljudska pravila. Nesređene treba što hitnije udaljiti inače će ugroziti sav posao koji je Sai pokret stavio pred sebe. Odnos Sai Baba i poklonik je izravan i učitelj njime osobno upravlja. Voditelji organizacije moraju slijediti pravila zajednička svim duhovnim pokretima. Kazao sam ti da je jedno biti član organizacije a sasvim drugo biti Sai Babin poklonik. To su dvije različite stvari. Onaj tko ulazi u organizaciju mora imati sve papire u redu: mora čvrsto vjerovati u božanstvenost Sai Babe, mora u potpunosti poštovati pravila jer su pokreti te vrste duhovnog a ne demokratskog karaktera. Obodnica mora samo slijediti pravila, a ne osporavati ih ili predlagati nova. Sai članovi se moraju ponašati poput vojnika. Vojnika koji ne poštuje disciplinu se izbacuje. Odgovornost dužnosnika Sai organizacije je velika i oni si ne mogu dozvoliti luksuz  da  tetoše neusklađene subjekte koji  neprekidno  koče širenje i djelovanje njegovih sljedbenika”.

„Nije lako prisiliti ljude na disciplinu!”

***„Ljudi koji slijede duhovno učenje se moraju samodisciplinirati. Dužnosnici nekog poduzeća moraju propisati pravila i učiniti da ih se poštuje. Ako se ne poštuju pravila poduzeće propada. Onaj tko je odgovoran za poduzeće odgovoran je i za njegovu propast. Oni koji, bilo gdje, imaju neku odgovornost moraju učiniti da se pravila poštuju i zahtijevati određenu disciplinu. Ako to ne čine, osobno će platiti. Pripovijeda se da je Baba jednog dana dao zaustaviti auto kod nekog loše održavanog bunara. Pozvao je čuvara i izgrdio ga kako se to rijetko događa. Čovjek se posramljen udaljio. Prisutni su poklonici upitali Babu zašto je tako grubo postupio sa jadnim čovjekom. Odgovor je odmah stigao. Čovjekov je zadatak bio da dobro održava bunar kako se ne bi zagadio. Lošim je obavljanjem svoje dužnosti doveo u opasnost živote seljaka koji su se koristili tom vodom. Pravila treba poštovati a onaj tko je odgovoran za njihovo poštivanje ne može zažmiriti na nedisciplinu. Ako to učini dovodi u opasnost druge. Svi nastoje postići neku moć u poduzećima a ne znaju opasnosti kojima idu u susret”.

„Misliš li da bi trebao ući u organizaciju?”

Galvin me gleda duboko u oči, kao da želi prodrijeti u skrovitost mog srca.

„Jednog ćeš dana ući. Sada se moraš kulturološki i psihološki pripremiti kako bi se mogao suočiti sa svakom zaprekom koju ćeš neizbježno susresti unutar organizacije. U svakom pokretu ima zavisti i ljubomore koje se iskazuju kroz zlonamjernost i ogovaranje. Oni koji ne žele da ih drugi ocjenjuju će učiniti sve kako bi tražili dlaku u jajetu i iznijeli na vidjelo manjkavosti koje svatko neizbježno ima. A ako te manjkavosti ne mogu naći, oni će ih izmisliti. Da bi se ostalo ravnodušno prema tim napadima potreban je veliki nadzor uma. Najveća se zloća otkriva unutar onih udruga u kojima su uravnotežene osobe u manjini te time i više izložene ljubomori. Neznanje i ljubomora su otrovi koji u udrugama dobro uspijevaju. Da bi se s njima borio moraš biti iznad pohvala i pokuda. To postižeš tek kada si spoznao ono što spoznati treba. U svaki pokret ulaze poremećeni koji se proglašavaju čuvarima ove ili one istine ili vitezovima ove ili one službe. Očajnički nastoje zauzeti mjesto koje smatraju, netočno, povlasticom i čine sramotu na sramotu samo kako bi zadržali svoj mali prostor”.

„Ne čini li ti se da je neophodno da upravo uravnotežene i spremne osobe uđu u Sai pokret? Ako uravnotežene i spremne osobe ostaju izvan, tada ostavljaju prostora arivistima, neznalicama i zavidnicima koji uništavaju organizaciju ili je zagađuju kao što su to učinili sa religijama”.

Shvaćam da je svugdje gdje su se uobličili neki Pokreti bilo teškoća a ispravni su bili prisiljeni stisnutih se zuba boriti kako ne bi dozvolili da ideali budu ugušeni neznanjem i pokvarenošću nekih pojedinaca. Galvin točno ocrtava situaciju. Od nedavno su Sai organizaciji pristupile uravnotežene osobe, otporne na uspjehe, jer su ih već postigle izvan. Prošlih bi godina te osobe uništili zavidnici i neznalice. Mudri i uravnoteženi koji su preživjeli i danas dokazuju da uživaju Babinu milost. Druge je učitelj označio kao nezadovoljavajuće i više puta naglasio da nije zadovoljan njihovim ponašanjem. Ponetko ne može više ni na daršan, jer mu je Baba to zabranio. Danas srećom uravnotežene osobe koje su u Sai organizaciji čine snagu sposobnu da ukloni one koji unose nered, mada uz izvjesne teškoće.

„Zašto te osobe uopće ulaze u neki duhovni Pokret?”

„Za mnoge je to utočište pred porazima života, teškoćama, frustracijama, osobnim ili profesionalnim neuspjesima. Nekada su se takve osobe sakrivale u samostane. Sada je to izašlo iz mode. Ponetko to još uvijek čini, no samostani više ne privlače toliko. No zato privlače duhovni Pokreti. Takvi o kojima smo govorili misle da mogu živjeti u društvu noseći krinku čistoće. Jadnici! Prije će ili kasnije biti raskrinkani a to će raskrinkavanje biti dramatično!”.

„Čini se skoro da me želiš obeshrabriti da uđem u neki duhovni Pokret!”

„To nikako! Osobe kao ti su dostojne toga da uđu, no obzirom na klimu koja vlada u svim duhovnim pokretima dužnost je ući jasnih misli i s urednim papirima kako ne bi prouzročio štetu ili nekome nanio zlo”.