Suho zapadnjačko srce

Razmotrimo sada put predanosti. Svami je rekao da postoji put mudrosti i put predanosti, uspoređujući put predanosti sa ovisnosti mačića o njegovoj majci.

Između ta dva puta, moj put je put predanosti. Ja se pokušavam suočiti s drugim putom - putom mudrosti - i pokušavam ga primjenjivati, ali u svojem srcu sam otkrio da sam ja poklonik.

Kada sam prvi puta otišao vidjeti Svamija, smatrao sam se intelektualcem. Imam sveučilišnu diplomu Sveuličišta u Kaliforniji i kada bi se pojavilo nešto na intelektualnoj razini što bi me privuklo, ja bih se uvijek na tu diplomu pozvao. Zbog toga sam smatrao da sam ono što se naziva ‘intelektualcem’.

Običavao sam se žaliti da sam imao suho zapadnjačko srce, intelektualno srce. U tom suhom zapadnjačkom srcu nije bilo ljubavi. Kada sam prvi puta svojim očima vidio Svamija, otkrio sam da sam u potpunoj zabludi, da sam poklonik, a na intelektualac.

Možda bih vam trebao reći što se je dogodilo. U to je vrijeme bilo svega nekoliko stranaca u Prasanthi Nilayamu - možda ne više od osam stranaca i mislim ne više od pedeset Indijaca. Kompleks zgrada su činile samo stare zgrade, nije bilo nikakvih novih zgrada. Tako da su žene smjestili u jednu staru sobu, a muškarce u drugu staru sobu. Nakon što su nas smjestili rekli su nam: “Svi ćete se okupiti u ovoj jednoj sobi zbog toga što će Svami doći posjetiti vas.” Tako da smo posjedali i Svami je ušao.

O toj predivnoj osobi smo čuli od Indre Devi. Ona sada ima otprilike devedeset i pet godina, ali još uvijek poučava jogu u Argentini. Ona je Bjeloruskinja. Vratila se s puta u Indiju, i rekla je meni i svojim prijateljima da je tamo, u Indiji, osoba koja bi mogla promijeniti vaš život i vaš život više nikada ne bi bio onakav kakvim je bio. To je nesumnjivo pobudilo moju radoznalost. Tako da me je moja znatiželja dovela do Svamija.

Moja supruga nije željela ići zbog toga što ne voli Indijsko podneblje. Ali godinu dana prije toga bili smo u Švicarskoj, slijedeći J. Krishnamurtija po Europi i slušajući njegova predavanja. Netko je, vjerujem svojom nepažnjom, gurnuo Victoriu i ona je pala i slomila stopalo. Švicarski su liječnici stavili stopalo u gips i mislili smo da će to u Švicarskoj napraviti na najbolji mogući način. Kada smo se vratili u Ameriku, liječnici su skinuli gips i stopalo je bilo jako iskrivljeno. Liječnik je rekao da će takvo i ostati do kraja njezinog života i da će morati koristiti štap. Iako je putovanje bilo preko njezine volje, pomislila je da ako taj čovjek u Indiji može promijeniti vaš život da više nikada ne bude onakav kakvim je bio, možda može promijeniti i to njezino stopalo.

A to se u stvari i dogodilo. Svami je naprosto pogledao njezino stopalo i rekao: “Nemoj brinuti, to će biti u redu.” U vremenu od jedne godine stopalo se ispravilo.

Svami je ušao u sobu i počeo hodati, naprijed i natrag, tako veličanstveno, tako prekrasno, činilo se kao da plovi. Imao je velike blistave oči, prekrasan osmijeh, ugodan glas. To me je u potpunosti izbacilo iz svijeta. Izgubio sam svijest o svijetu i uronio duboko u sebe. Tada sam u svojem srcu osjetio mali pokret. Mogao bih ga usporediti sa vjetrom kojeg stvaraju leptirova krila. Samo mali pokret. Spoznao sam da je taj pokret ljubav u mojem srcu, u mojem suhom zapadnjačkom srcu.

Isto tako sam spoznao da je Svami, taj čovjek sam, bio u mojem srcu kao ljubav. Rekao sam sâm sebi: “Tko je taj koji može ući u srce nekog stranca nepozvan? To mora da je Bog. Samo Bog to može učiniti.” Tako da sam od prvog trenutka kada sam vidio Svamija znao da je On Bog. To je bilo moje iskustvo, moje izravno iskustvo. Ništa od onoga što bi bilo tko mogao reći, od jednog kraja svijeta do drugoga, ne bi moglo promijeniti moje mišljenje. Na taj sam način otkrio da sam ja poklonik.