SMRT, BOL I UTJEHA
Nijekanje i prihvaćanje
Preživljavanje
gubitka voljene osobe jedno je od najtežih životnih iskušenja. Dobro je poznato da se proces nošenja s boli sastoji od početnog šoka, zatim nijekanja, gnjeva i depresije, da bi završio prihvaćanjem. Svaki od tih stadija emocionalnog previranja razlikuje se po intenzitetu i trajanju koje može biti od nekoliko mjeseci do više godina. Gubitak osobe s kojom smo bili duboko povezani može izazvati toliki očaj da se osjećamo kao da smo u jami bez dna iz koje ne možemo pobjeći, zato što nam se smrt čini toliko konačnom. U zapadnom društvu, vjerovanje u konačnost smrti prepreka je iscjeljenju.
Imamo dinamičnu kulturu u kojoj je mogućnost gubitka našeg jastva nezamisliva. Dinamika smrti u obitelji punoj ljubavi slična je uspješnoj predstavi koja pada u kaos zbog gubitka jedne od zvijezda.
Glumci u sporednim ulogama muče se zbog potrebe za promjenom scenarija. Nošenje s tom golemom rupom u priči, koju je za sobom ostavio pokojnik, utječe na buduće uloge preostalih glumaca. Ovdje dolazi do razdvajanja, jer, dok se duše u duhovnom svijetu pripremaju za nov život, smiju se zbog proba za svoju novu veliku predstavu na Zemlji. Znaju da su sve uloge privremene.
U našoj se kulturi tijekom života ne pripremamo za smrt na odgovarajući način, zato što je to nešto što ne možemo popraviti niti promijeniti.
Iščekivanje smrti sve nas više grize kako starimo. Ona je uvijek tu, vreba iz sjene, bez obzira na naša vjerovanja o tome što se događa nakon smrti. Pričajući o životu nakon smrti na svojim predavačkim turnejama, iznenadio sam se otkrivši da se mnogi ljudi s vrlo tradicionalnim religijskim stavovima najviše boje smrti.
Većina nas boji se nepoznatog. Ako nismo imali neko iskustvo bliske smrti, ili se nismo podvrgnuli regresiji u prošli život u kojoj smo se sjetili smrti u prošlom životu, smrt nam je misterij. Kad se moramo suočiti sa smrću osobno, ili kao promatrači, to nam iskustvo može biti bolno, tužno i zastrašujuće. Zdravi ljudi ne žele razgovarati o tome, a često ni oni teško bolesni. Naša kultura promatra smrt s gađenjem.
U dvadesetom stoljeću došlo je do mnogih promjena u javnom stavu o životu nakon smrti. Tijekom prvih desetljeća tog stoljeća, većina ljudi imala je tradicionalni stav da žive samo jedan život. U posljednjoj trećini dvadesetog stoljeća procijenjeno je da oko 40 posto Amerikanaca vjeruje u reinkarnaciju. Ta promjena stava malo je olakšala prihvaćanje smrti onim ljudima koji su postali duhovniji i odmakli se od vjerovanja u ništavilo nakon smrti.
Jedan od najznačajnijih aspekata mojeg rada u duhovnom svijetu je spoznaja s gledišta preminule duše o tome kako je to umrijeti i o tome kako se duše pokušavaju vratiti i utješiti one koji su ostali. Nadam se da ću u ovom poglavlju potvrditi kako ono što osjećate duboko u sebi nakon gubitka voljene osobe nije samo sugestija. Osoba koju volite nije stvarno nestala. Razmislite i o onome što sam u prošlom poglavlju rekao o dvojnosti duše. Dio vaše energije ostao je u duhovnom svijetu u trenutku inkarnacije. Kad se vaša voljena osoba vrati kući, vi ćete već biti tamo i čekati je s onim dijelom svoje energije koji je ostao. Tu istu energiju čuvate za ujedinjenje s dušom koja se vraća. Jedno od značajnih otkrića mojeg istraživanja bila je spoznaja da se srodne duše zapravo nikada ne rastaju.
Odjeljak koji slijedi ocrtava određene metode kojima se duše služe za komunikaciju s voljenim osobama. Te tehnike mogu započeti neposredno nakon fizičke smrti i mogu biti vrlo intenzivne. Ipak, preminula duša jedva čeka da se pokrene kući, jer Zemljina gustoća iscrpljuje energiju. U smrti, duša se iznenada oslobađa i dobiva slobodu. No ako imamo potrebu za tim, duše mogu redovito kontaktirati s nama iz duhovnog svijeta.
Tiha kontemplacija i meditacija trebala bi nam stvoriti veću prijemčivost za pokojnike i osigurati našoj svijesti povišenu razinu svjesnosti. Nisu nam potrebne verbalne poruke s druge strane.
Uklanjanje blokada sumnje u sebe i otvaranje uma prema mogućoj prisutnosti voljene osobe pomoći će vam u procesu oporavka od boli.