Ako se prisjetimo ljudi koji su na nas najviše utjecali, koji su nam pružili najviše snage i utjehe, utvrdit ćemo da to nisu bili ljudi koji su nam davali razne savjete i preporuke. To nisu bili ljudi koji su nas slali psihijatru, spremni platiti i račun za nas. Nisu bili ni takozvani prijatelji koji su nas samo potapšali po ramenu i otišli za svojim poslom. Bile su to osobe koje su nam rekle: «Ne znam što učiniti da ti pomognem, ali u jedno možeš biti siguran: ostajem uza te. Uvijek sam tu kad god ti zatrebam, bilo kada i bilo gdje». Pravi prijatelj nije onaj tko ima rješenje, nego onaj koji ostaje s nama čak i kada nema rješenja.

Biti s drugim s iskrenim osjećajem blizine i su-trpljenja istinska je zadaća koju pred nas postavlja sućutni Bog. U evanđelju postoji riječ koja se upotrebljava samo za Gospodina Isusa. Ona znači: «osjećati nešto s dna utrobe», «biti prožet do crijeva». Isus do dna utrobe osjeća trpljenje svoga naroda. Kad vidi mnoštvo bez hrane, osjeća glad do dna svoga bića. Kad vidi slijepe i gubave, osjeća njihovu muku u svome srcu. Kad vidi udovicu iz Naima da izlazi iz grada s mrtvim jedincem, osjeća do dna utrobe njezinu majčinsku tugu. To je najdublje iskustvo trpljenja: majčinsko iskustvo, trpljenje majke koja osjeća bol svoje djece do dna svoga bića. Isusa razdire bol do dna njegova bića kada vidi suze svoje djece. Su-osjeća s patnicima. Gospodin doživljava trpljenje svoga naroda kao svoje vlastito trpljenje. On je razdrt. Slomljen. Na koncu se ta suosjećajna patnja posve očitovala na drvetu križa. Isus nije došao da se postavi umjesto nas, njeguje siromahe, promijeni strukture i reorganizira svijet. Nije došao reći: «Ja sam jak, a vi slabi», nego je došao biti sa slabima, podnositi naše boli, ući u njih, sudjelovati u našem ljudskom položaju. Bog nije došao ukinuti naše trpljenje, nego u nj ući. Trpljenje koje podnosi osamljenik veoma se razlikuje od onoga koje se podnosi zajedno s nekim. Gorčina, tjeskoba, moralno ili fizičko trpljenje nisu isti kad ih čovjek ne podnosi sam, iako bol uvijek ostaje. Isus kaže: «Ja sam s vama uvijek i posvuda. Su-osjećam. Trpim s vama». Nema ljudskoga trpljenja – radilo se o trpljenju male djece, bračnih parova, onih koji nemaju zaposlenja, koji su bolesni, o obiteljskim sukobima i poteškoćama – nema trpljenja na zemlji koje nije potpuno privučeno u srce Božje. Nema ničega ljudskog što ne bi bilo božansko, nije jedne borbe koju nije i Bog iskusio.

Pozvani smo sudjelovati u tome otajstvu. Trebamo živjeti Božju sućut tako da se ona očituje u našem životu i u životima drugih. Naš život treba da otkriva, čini vidljivom Božju sućut. Bog preko nas hoće posredovati svoju su-osjećajnu prisutnost koja ozdravlja, jača, tješi. Pravu liječniku službu liječnika, bolničarke, psihologa ili svećenika Nouwen opisuje s pomoću dva izraza: «služba prisutnosti» i «služba odsutnosti». Služba prisutnosti: biti s drugim, ući u njegovu slabost, voljeti ga kao osobu, slušati ga s dovoljno srca. Ljude preobražava svijest da ih se prihvaća, da im se pristupa kao osobi, a ne samo kao «pacijentu» ili «teškom slučaju». Mnogi ljudi misle da slušati znači sjesti i jednostavno slušati riječi onoga koji govori. Slušati uključuje naše sudjelovanje, našu zauzetost, naše razmišljanje. Slušati svojom utrobom, srcem, cijelim bićem, tako da drugi može zaključiti da smo «prisutni» kraj njega. Da vrijedi truda iznijeti svoju priču i da možda naša osobna priča pripomogne ozdravljenju srca i pronalaženja puta. Služba odsutnosti: mogi od nas sebi prigovaraju zato što ne mogu dovoljno učiniti za druge. Imamo svoje osobne poslove i brige. Imamo osjećaj da druge, svoje bližnje, zanemarujemo i da im ne posvećujemo dovoljno vremena i pažnje. Trebali bismo se češće posjećivati, viđati, biti bliskiji. S vremenom nas počne opterećivati neugodan osjećaj krivnje. Život nam je pun obećanja koja nismo sposobni održati. No, evanđelje nam kaže da je samo Bog sućutan, a mi ljudi smo puni sebe i često bezosjećajni. Sami po sebi nikada ne možemo biti dobri, milosrdni i suosjećajni. To postajemo samo u mjeri u kojoj u nama zažive ta Božja svojstva. Na nama je samo da očitujemo njegovu sućut, njegovu blizinu. Ne samo svojom prisutnošću, nego i odsutnošću. Jer, kad ostavimo drugoga, priznajemo da smo tek ljudi koji dolaze i odlaze, kratko bljesnu, a potom se ugase kao nestalno, prevrtljivo svjetlo. Da je samo Bog onaj koji uvijek sja nepromijenjenim, vječnim sjajem. Kroz našu ograničenost, odsutnost, Božja sućut postaje vidljiva. Mi ne možemo učiniti sve. Moramo ostaviti prostora da Bog govori, pustiti mu da i on bude prisutan. Otići nije samo povlačenje i bježanje, nego je i svijest o tome da ne možemo sve učiniti, radosna izvjesnost: dok mi odlazimo, Bog ostaje. Upravo je to kazao Isus svojim učenicima: «Dobro je da ja odem; ako ne odem, ne mogu vam poslati svoga Duha». Boga objavljujemo ne samo svojim dolaskom, nego i svojim odlaskom. Moramo se stoga usuditi reći: «Bio sam s vama jedno vrijeme, imali smo mnogo toga zajedničkoga, ali je za vas dobro da ja odem. Vrijeme je da ja odem kako bi se Bog mogao vama bolje očitovati. Ja sam put, ali mi je potrebno da budem i na putu!».

Ima jedna priča koja dobro sažimlje ovu temu prisutnosti i odsutnosti. Radi se o kratkom razgovoru između oca i njegova sina slikara: «Crtao sam ... Način kako je moj otac gledao pticu koja je ležala na suprotnoj strani nogostupa blizu naše kuće. 'Je li mrtva, oče?' Imao sam šest godina i nisam mogao podnijeti pogled na mrtvu pticu. 'Zašto je mrtva?' – 'Sve što živi mora i umrijeti'. – 'Sve?' – 'Da'. – 'Također i ti, oče? I majka?' – 'Da'. – A ja?' – 'Da', reče on. I nadoda: 'Ali to će vjerojatno biti pošto budeš dobro i dugo živio, moj sine'. Nisam to mogao razumjeti. Prisilio sam se da ponovno bacim pogled na pticu. 'Sve što živi bit će jednoga dana kao ta ptica? Zašto?', pitao sam. 'Zato što je Gospodin Bog tako načinio svoj svemir, sine'. –'Zašto?' – 'Pa zato da bi život bio dragocjen. Stvar koju posjeduješ zauvijek nije više dragocjena'».

Dr. fra Ivan Ivanda