Glava II

Stvaralac iluzije

»Kad je učenik postao posve ravnodušan prema svim predmetima promatranja, onda neka u sebi potraži Rađu (kralja) ćutila, stvaraoca misli, koji je vrelo iluzija. «

»Intelekt (misaoni princip) veliki je krvnik zbiljnosti«.

Tako čitamo u jednom fragmentu, kojeg je H.  P. Blawatsky prevela iz

»Knjige zlatnih nauka«, iz one izvanredne pjesme u prozi, koja je jedan od najdragocjenijih darova, što ih je ona svijetu ostavila. Pa zaista i nema bolje oznake za intelekt ili za misaoni princip, do li te, da je on »stvaralac iluzija«.

Intelekt nije spoznavatelj sam, pa zato treba, da ga se uvijek točno razlikuje od ovoga potonjega. Mnoge zablude i teškoće, koje istraživača smetaju, nastaju uslijed toga, što on ne pravi razliku između onoga, koji spoznaje i intelekta, koji je samo sredstvo, kojim se dolazi do spoznaje. To je isto tako, kao kad bismo kipara htjeli postaviti u isti red s njegovim dlijetom.

Intelekt je po svojoj biti dvojake i to tvarne naravi, i sastoji se s jedne strane iz jednog plašta finije materije, zvanog kauzalno tijelo i Viši Manas, odnosno apstraktni intelekt; s druge strane iz jednog plašta grublje materije, zvanog Mentalno tijelo i Niži Manas, odnosno konkretni intelekt, — pri čemu se pod Manasom razumijeva refleks onoga Egovag aspekta, koji je spoznaja u atomističkoj materiji. — Taj intelekt sputava Jiva, koji, — dok samosvijest raste — biva od njega sa sviju strana sprečavan. Kao što čovjek, koji navukavši za izvjestan posao na ruke debele rukavice, otkriva, da su mu ruke time izgubile prijašnji fini osjećaj i sposobnost da hvataju sitne predmete, jer mogu hvatati samo velike stvari i provesti grube dodire, — isto tako se događa i spoznavatelju, kad se obuče, u intelekt, ruka je uvijek ostala ista, ali je spretnost sada mnogo manja; spoznavatelj je također isti, ali njegova je snaga u svom izrazu mnogo sprečavana intelektom.

U slijedećim odlomcima razumjet ćemo pod izrazom intelekt samo konkretni intelekt t. j. Mentalno tijelo i Niži Manas.

Intelekt je rezultat prijašnjeg mišljenja i biva neprestano modificiran sadašnjim mišljenjem; on je posve određena stvar sa određenim silama i pogrješkama, koje sačinjavaju posljedicu djelovanja, koja su počinjena u prijašnjim životima. On je ono, što smo mi sami iz njega učinili; mi ga možemo tek polagano preudesiti; ne koristi nam nikakvo naprezanje volje, da preko njega pređemo, niti ga možemo na stranu potisnuli, niti možemo najedanput odstranili njegove nedostatke. Takav, kakav jest, ou je naša svojina, on je jedan dio Ne-Ega, koji se je prilagodio našoj uporabi i samo s pomoću njega možemo spoznavati.

Svi rezultati našeg prošlog mišljenja prisutni su u nama kao intelekt; svaki intelekt posjeduje svoj vlastiti titrajni ritam, svoju vlastitu titrajnu frekvenciju i nalazi se u stanju stalnog gibanja, koje mu neprestano predvodi cijeli niz slika, koje se mijenjaju. Svaki izvana dolazeći utisak ulazi, kao novi pridošlica, u tu radnu sferu, pa će modificira titraje, koji se ondje već nalaze, a i sam će biti modificiran. Ono, što iz toga rezultira, nije prema tomu točna reprodukcija novih titraja, nego je kombinacija ovih već postojećih titraja i onih, koji su nanovo pridošli. Da nam to bude što jasnije, vratimo se ponovo k primjeru svijetla. Kada kroz crveno staklo promatramo kakav zeleni predmet, pričinit će nam se on crnim. Vibracije, koje u nama izazivaju osjećaj o crvenom, budu ukinute od onih, koje pobuđuju u nama osjećaj o crvenom, oko je tako zavarano i vidi predmet crnim. Isto tako, kad gledamo na kakav modri predmet kroz žuto staklo, činit će nam se on crnim. U svim tim slučajevima šareni će medij izazvati utisak jedne boje, koja se razlikuje od one, u kojoj nam se prikazuje dotični predmet, kad ga gledamo prostim okom. Pače i kod gledanja prostim okom, vide pojedinačni ljudi različno, jer i samo oko modificira primljene titraje i to u većoj mjeri, nego što mi to sebi obično zamišljamo. Utjecaj intelekta, kao medija, kroz kojega spoznavatelj promatra vanjski svijet, ima veliku sličnost sa utjecajem šarenog stakla na boje predmeta, koje gledamo kroz staklo. Spoznavatelju ne dolazi taj utjecaj intelekta do svijesti, kao što ni čovjeku, koji bi uvijek gledao kroz obojeno staklo — ne bi nikada došlo do svijesti, da to staklo potpuno mijenja šarenu sliku njegove okoline.

U tom smislu, koji na površini leži i lako si progledati može, možemo intelekt nazvali »stvaraocem iluzije«. On nam predvodi samo iskrivljenu sliku, t. j. kombinaciju samoga sebe i vanjskog predmeta. On je međutim »stvaralac iluzije« još i u jednom mnogo dubljem smislu, naime u toliko, što su te iskrivljene slike, samo slike utvara ne slike zbiljnosti. Sve, što nam on donosi, samo su sjene od sjena. Za sada će međutim biti dovoljno, da razmotrimo iluzije, što ih stvara njegova vlastita bit.

Naše predodžbe o svijetu bile bi posve drugačije, kad bismo ga mi mogli upoznati i s njegove fenomenalne strane, kakav on uistinu jest, a ne samo preko titraja, koji su izvrgnuti modifikatornom djelovanju. A to nije niti potpuno nemoguće. Razumije se, da je to moguće samo onima, koji su u svladavanju svojeg intelekta veoma daleko napredovali.

Titraji intelekta mogu se eliminirali tako, da se intelektu oduzme svijest. U tom će slučaju vanjski impulsi proizvesti posve vjernu sliku, jer su onda vibracije kvalitativno i kvantitativno identične i nisu ispremiješane sa vibracijama, koje pripadaju promatraču. Osim toga možemo učiniti i to, da naša svijest izađe iz nas i da se prenese u predmet tako, da njegovi titraji mogu direktno djelovati na nas. U obim slučajevima dobije se pravo poznavanje forme. Isto je tako moguće spoznali ideju u svijetu noumena, koji nalazi svoj fenomenalni izražaj u formi, ali samo putem svijesti, koja djeluje u kauzalnom tijelu i koja su ne nalazi u okovima konkretnog Intelekta i njegovih nižih vehikla.

Činjenica, da spoznajemo samo utiske, koje na nas čine stvari, a ne stvari same, — izuzev ove netom iznesene slučajeve, — od vitalnog je značenja za praktičan život. Ona nas uči: poniznosti, opreznosti i pristupačnosti za nove Ideje. Ona nam oduzima instinktivni osjećaj sigurnosti u pogledu ispravnosti našeg promatranja i još nas uči, da moramo točno ispitati same sebe, prije nego što druge osuđujemo.

Da nam to bude jasno, treba da sebi predočimo slijedeće: Uzmimo, da se sastanemo sa nekom osobom, čija titrajna djelatnost čini donekle nadopunu naše vlastite. U času, kad smo se sreli, mi se na neki način među sobom paraliziramo i uslijed toga ne možemo jedan drugoga da trpimo. Ni jedan od nas ne može, da u drugomu nađe nešto zajedničkog i zato smatramo jedan drugoga bedastim. Ali

ima li u nas nešto malo samospoznaje, to ćemo sa svoje strane naskoro cijeloj stvari doći na kraj. Umjesto, da onog drugoga jednostavno proklamiramo bedastim, mi ćemo sebi postaviti pitanje: »Što nedostaje meni, da ne mogu na njegove titraje reagirati? Ti titraji postoje i kod mene i kod njega, pa ako ja za život i mišljenje toga čovjeka nemam pravog shvaćanja, onda uzrok tome leži u tom, što ja ne mogu, da reproduciram njegove titraje. Zašto dakle, da ja njega osuđujem, kad i onako nemam nikakvog prava, da o njemu sudim, sve dotle, dok samoga sebe nisam toliko preudesio, da ću moći sebe duševno prenijeli, u njega?« Druge ne možemo preudešavati, ali sebe možemo i bilo bi dobro, da stalno na tom radimo, da proširimo svoju nutrinu za što obilnije, primanje. Moramo se trsiti, da budemo kao bijelo svjetlo, koje u sebi sadrži sve boje. Jer ni jednu ne odbija i nijednu ne izvraća, već ima u sebi toliko snage, da se može prilagoditi svim bojama. Iskrenost pak svojeg nastojanja, da se približimo savršenosti bijeloga svjetla, moći ćemo mjeriti onom sposobnošću, kojom ćemo se znati prilagoditi najrazličitijim karakterima.

Mentalno tijelo i Manas

Sad ćemo se pozabaviti s intelektom i razmotrili kakav je on u svojem sastavu, kao organ svijesti i u svojem aspektu kao spoznavatelj, nadalje kakove je vrsti taj sustav; na koji smo način mi svoj intelekt u prošlosti izgradili i kako bi ga magli u sadašnjosti preudesiti.

Na strani života intelekt je Manas. Manas je refleks spoznavajućeg Egovog aspekta — Ega kao spoznavatelja, u atomističkoj materiji, treće razine, t. j. mentalne sfere.

Na strani forme pruža intelekt dva aspekta, od kojih svaki za sebe zahtjeva djelovanje Manasa t. j. one svijesti, koja djeluje u mentalnoj sferi. Ovi aspekti nastaju skupljanjem materije dotične sfere oko titrajućih centara. Bit i svrha te materije dovela je do toga, da ju zovemo mentalnom ili misaonom tvari. Ona čini u svemiru golemi krug, prožima astralnu i fizičku materiju i dijeli se, kao i fizička materija, u sedam podrazreda. Ona reagira sumo na titraje, koji dolaze od onog aspekta Egovog — koji znači spoznaju — a taj aspekt udara joj žig njezinog posebnog karaktera.

Prvi i viši aspekt formalne strane tog intelekta zove se Kauzalno tijelo. Ono obuhvaća peti i šesti podrazred mentalne sfere, što analogno odgovara finijim eterskim vrstama fizičke sfere. Ovo kauzalno tijelo je kod većine današnjeg ljudstva još slabo razvijeno, jer ostaje posve netaknuto od mentalnog djelovanja, koje je upravljeno samo na vanjske stvari. Radi toga možemo, barem za sada, preko njega preći. U zbiljnosti čini ono organ za apstraktno mišljenje.

Drugi aspekt zove se Mentalno tijelo, a sastoji se iz misaone tvari, koja pripada četirima nižim podrazredima mentalne sfere, što bi analogno odgovaralo eterično-najgušćem, plinovitom, tekućem i čvrstom agregatnom slanju fizičke sfere. Moglo bi ga se punim pravom nazvati: gustim mentalnim tijelom. Mentalna tjelesa iskazuju sedam velikih fundamentalnih tipova; svaki pojedini od tih tipova ima opet formi, koje stoje na najrazličitijim razvojnim stepenicama. Tko te zakone shvaća i razumije da ih primijeni, taj može, da spori evolucioni tok  prirode pretvori vlastitim obzirnim nastojanjem u rapidno rastenje. Zato i jest studij tih zakona tuko neizmjerno važan.

Stvaranje i razvoj mentalnog tijela

Metoda po kojoj svijest izgrađuje sebi nosioca, jest stvar, koju bismo morali osobito dobro poznavati, jer nam svaki dan, pače i svaki sat našega života pruža priliku, di tu metodu upotrijebimo u velike svrhe. Kad smo budni, a i kad spavamo, uvijek preudešavamo svoje mentalno tijelo; jer čim nam svijest vibrira, ona time već i djeluje na mentalnu tvar, koja se nalazi oko nje. Pače i najneznatniji drhtaj svijesti, koji uzrokuje moguće samo sasvim prolaznu misao, uvlači nekoliko sitnih dijelova mentalne tvari u mentalno tijelo, a druge opet tjera napolje. Što se tiče nosioca — tijela — to titraji dolaze k njemu. Ne smijemo međutim zaboraviti, da prava bit svijesti leži u tom, da se ona stalno identificira sa Ne-Egom i isto tako stalno sama sebe utvrđuje odbijajući od sebe Ne-Ego. Svijest se dakle sastoji iz stalnog alterniranja između afirmacije i negacije: — »ja sam to«, »ja nisam to«, a to je kretnja, koja u materiji izaziva privlačenje i odbijanje, što mi zovemo: titranjem. Materija, što se nalazi naokolo, doći će također u valovito gibanje i služi tako kao medij, preko kojega se utječe na svijest drugih.

Finoća ili gruboća te tako upotrijebljene materije ovisi o kvaliteti titranja, koji su proizvedeni po svijesti. Čiste i visoke misli sastoje se iz vrlo brzih titraja, u

koje se mogu stavili samo fini i suptilni partikli mentalne tvari. Grublji partikli ostaju pri tom netaknuti, jer ne mogu sudjelovati kod tih brzih titraja. Kad takova misao stavi mentalno tijelo u titranje, onda budu grublji partikli istjerani iz tijela, a na njihovo mjesto dolaze finiji partikli, tako da se na taj način poboljšava materijal, iz kojeg je građeno mentalno tijelo. Obratno opet, ružne i gadne misli uvlače u mentalno tijelo grublji, za svoj izražaj potrebiti, materijal, koji onda istiskuje onaj finiji materijal, koji se ondje nalazi.

Na takav način bivaju, uslijed ovih titraja svijesti, izvjesni partikli neprestano iz mentalnog tijela izbacivani, a drugi opet ulaze u njega. Iz toga prirodno slijedi, da sposobnost reagiranja na misli, koje dolaze izvana, ovisi o tom, koje smo vrsti materiju upotrijebili u prošlosti, kad smo izgrađivali svoje tijelo. Ako je ono sastavljeno iz finijeg materijala, onda ne će reagirati na surove i zle misli, pa mu zato one ne mogu ni škoditi. Sastoji li se ono nasuprot iz grubog materijala, onda će svaka zla misao, koja do njega dolazi, na njega utjecati, dok sve dobre izvana k njemu dolazeće misli ne će dobiti odgovora, pa će ostati bez svakog uspjeha.

Kad dođemo u doticaj s kojim čovjekom, čije se misli kreću u višim sferama, onda će njegovi misaoni titraji u našem mentalnom tijelu staviti u vibraciju one tvarne partikule, koje su za to sposobne. Te će vibracije nekoje od onih partikula ispremiješati, a moguće je, da će i istjerali one, koje su odviše grube, a da bi mogle zajedno titrati u toj visokoj frekvenciji titranja. U kojoj će mjeri sastanak s takovim čovjekom za nas biti od koristi, ovisi isključivo o kvaliteti našeg dosadašnjeg mišljenja, i o mogućnosti, da ga pratimo s razumijevanjem t. j. da s njegovim mislima zajednički titramo. Mi ne možemo jedan za drugoga misliti, on može da misli samo svoje vlastite misli; ovi time stvoreni titraji, koji su se nalazili oko njegove mentalne tvari, nasrnu na nas i stave naše mentalno tijelo u harmonično titranje. Ovo djeluje opet na našu svijest. Drugi mislilac može dakle da na našu svijest utječe samo tako, da stavi naše mentalno tijelo u titranje.

Međutim na ove izvana prouzročene titraje ne slijedi uvijek neposredno razumijevanje. Više puta to nalikuje djelovanju sunca, kiše i zemlje na posijano sjeme. Najprije se ne opaža nikakav utjecaj vibracija na sjeme izvana; ali u nutrini počeo je život da tiho titra i to titranje biva od dana do dana sve jače, dok konačno onaj život, koji se razvija, ne probije ljusku sjemena, potjera korjenčić i doskora se

mogu opaziti vršci kako rastu. Posve slično događa se i sa intelektom. Najprije mora da nastupi neko tiho vibriranje svijesti u njegovoj nutrini i to prije, nego što je on u stanju, da odgovara na vanjske porive. Ako i nismo u stanju da razumijemo misli čovjeka, koji plemenito misli, one ipak pokreću u nama neko besvjesno tiho vibriranje, što krči put dolazećoj svjesnoj rezonanci.

Prisutnost kojeg velikog mislioca, dovodi nas nešto bliže do bogatog misaonog životu, koji iz njega suklja i mi mu se besvjesno približujemo. Misaone klice, koje su u nama mirovale, iznenada se prenu i cijeli naš intelektualni razvoj biva najednom pokrenut.

Za stvaranje i razvoj našeg intelekta može se i izvana nešto doprinijeti, no glavni udio maže da dođe samo iz rada vlastite nam svijesti. Ako dakle želimo, da nam mentalno tijelo bude puno snage i života, da je radino i da može u sebe primiti viši misaoni svijet, koji mu stoji otvoren, onda se moramo stalno trsiti, da ispravno mislimo, jer mi smo svoji vlastiti stvaraoci, pa sami formiramo i stvaramo svoj intelekt.

Ima ljudi, koji mnogo čitaju. Čitanje samo ne doprinosi ništa izobrazbi intelekta, njega može da izgradi samo mišljenje. Čitanje je od koristi samo u toliko, u koliko pribavlja mišljenju materijala. Čovjek može da mnogo čita, ali njegov mentalni razvoj ravnat će se prema količini misaonog rada, koji smo u čitanje uložili. Vrijednost misli, koju je on čitao, ovisi kod njega o tom,  kako ju je upotrijebio. Ako on misao nije dobro zahvatio i potpuno prokuhao, ona će mu tek malo koristiti, a i ta će korist biti prolazna. »Čitanje ispunjava čovjeka « — kazao je Lord Bacon (engleski državnik i filozof god. 1561.—1626.), a to vrijedi isto tako za intelekt, kao i za tijelo. Jelo ispunjava želudac, ali ono nema vrijednosti za tijelo, dok nije prokuhano i asimilirano. Isto tako možemo i intelekt napuniti čitanjem, ali bez razmišljanja nemoguća je asimilacija onog, što se čitalo, pa zato i intelekt ostaje ne samo prazan, nego će mu to nakrcavanje samo škoditi;  teret neasimiliranih misli više će ga oslabiti nego li ojačati.

Ako dakle želimo pospješili porast svog intelekta i razvoj svoje inteligencije, onda moramo manje čitati, a višu razmišljati. Gajimo li ozbiljnu želju, da svoj intelekt zbilja izobrazimo, onda moramo svaki dan posvetili barem jedan sat studiju bilo kojeg vrijednog djela, ali tako, da nakon, što smo pet časaka čitali, da

onda barem deset časova o tom razmišljamo. Običan naćin čitanja  jest jednostavno, mehaničko čitanje, dok se knjiga ne odloži na stranu i dok opet ne dođe sljedeće vrijeme za čitanje.

Međutim, to je baš i razlog, zašto misaona snaga kod prosječnih ljudi tako izvanredno polagano raste.

Jedna od najnapadnijih pojava u teozofskom pokretu jest mentalni porast, koji se od godine do godine može opažati kod njegovih pristaša. U glavnom se to može pripisati okolnosti, da su oni upućeni u bit mišljenja. Oni uslijed toga sve više shvaćaju moć njegova djelovanja i prema toma znaju, kako moraju odgajati svoje mentalno tijelo, umjesto da tok njegovog razvitka prepuste procesu prirode, a da ga nimalo ne podupru. Istraživač, koji zbilja teži za takovim napretkom, mora stvoriti odluku, da ne će propustiti niti jedan dan, a da ne bi bar pet časova čitao i bar deset minuta razmišljao o onom što je pročitao. U prvo vrijeme činit će mu se, da je ovakva vježba u mišljenju naporna i da umara, ali to će mu samo pokazati; kako slaba je njegova misaona snaga. Ovo otkriće određuje već prvi korak, koji se ima poduzeti; jer već je i to mnogo, kad čovjek sam sebi prizna, da nije bio dovoljno jak, da oštro i dosljedno misli. Ljudi, koji ne mogu misliti, ali si usprkos toga utvaraju, da bi to mogli, ne čine nikakav napredak. Bolje je poznavali svoje slabe strane, nego li utvarati si, da smo jaki, dok u istinu smo slabi. Osjećaj slabosti, lutanje misli, uzbuđenje, zatim smetenost i iznemoglost, što sve nakon duljeg neprekidnog, intenzivnog misaonog rada izbija u mozgu, podsjeća nas na slične pojave u mišicama, nakon što smo ih mnogo naprezali. Redovitim, neprekidnim, ali i nepretjeranim vježbanjem pospješuje se snaga mišljenja, isto tako, kao i snaga mišica. Misaona snaga postepeno će rasti, a mi ćemo se naučiti da držimo misli u vlasti i da ih upravljamo na izvjesne tačke. Bez takovog školovanja ostaje mentalno tijelo nestašan produkt bez organizacije i ako se nije postigla sposobnost koncentracije t. j. fiksiranje misli na određenu točku, onda se u opće ne može govoriti o bilo kakovoj vježbi misaone snage.