Istina će vas osloboditi. Isus

Na ovom putu duhovne potrage na koju sam se odlučila, morala sam se suočiti s mnogim strahovima. Osjetila sam strah kada sam napustila svoj brak nakon više od 20 godina, napustila svoju djecu, ponovo započela
karijeru i potpisala najam gdje se pretpostavljalo da snosim svu
odgovornost, a nisam imala nikakvo financijsko zaleđe. Ipak, vjera i pouzdanje u sebe dozvolili su mi da djelujem uprkos mom strahu.
Unutarnji glas mi je govorio da ja to mogu. Ali ta sigurnost nije došla sama po sebi; postigla sam ju radeći na sebi čitanjem knjiga, pohađanjem seminara, odvaživši se da se suočim i prihvatim stvari koje sam trebala mijenjati. Naučila sam mnogo iz iskustava poput Rebirthinga i Kolibi znoja.

U Kolibi znoja je totalan mrak i iznimno vruće. Vrućina je toliko intenzivna da se javlja bol u prsima prilikom disanja i osjećaš se kao da ćeš umrijeti. Indijanka koja je vodila to iskustvo u Mount Shasta nam je objasnila da u Kolibi znoja nemate drugu opciju osim prepustiti se i vidjeti se takvima kakvi jeste. Sjećam se da sam tamo imala dvije vrlo važne misli:
”Ako mi Bog dozvoljava da ovo radim, mora da je sigurno.“, a odmah nakon toga sam si rekla: “Mabel, ukoliko možeš činiti ovo, onda možeš
sve.“ Mislim da sam ostavila mnoge svoje strahove u Kolibi znoja.

Kada otkrijemo tko smo i moć koju posjedujemo, shvaćamo da se nemamo čega bojati. Uvijek smo zbrinuti. Uvijek smo zaštićeni. Svi patimo od straha, čak bismo mogli reći da je to bolest.

Ovisni smo o strahu, patnji. Odabiremo patnju jer nam je to poznato.
Znamo kako je to patiti. Uprkos našoj patnji, osjećamo se ugodno. Strah je poznata, svakodnevna pojava.

Kad se usudimo suočiti i proći kroz naše strahove, stižemo do druge strane tunela. Vidimo svjetlost. Spoznajemo što je istina i, ne samo da se osjećamo pobjedonosno i sretni, već se možemo okrenuti unazad i vidjeti
da nije bilo tako strašno kao što smo mislili.

Jednom sam pohađala tečaj poslovne izobrazbe gdje nam je jedan čovjek ispričao kako je postao posrednik za nekretnine. Bio je jako mlad i prvi dan posla ga je šef upitao:“Da li želiš prodati kuću?”“Naravno!”, odmah je odgovorio. Šef ga je poveo u susjedstvo i rekao mu:“Ovdje ću te ostaviti. Doći ću po tebe za četiri sata. Idi od vrata do vrata i pitaj ljude da
li žele prodati svoje domove.” Ostavio ga je s listom papira na kojoj je bila mreža sa stotinama polja i rekao mu je da svaki puta kada mu netko kaže ne zabilježi X u jedno od polja. “Idi po svoje prve NE.” Mladić nije mogao vjerovati, ali nije mogao iz te situacije. Ispostavilo se da su mnogi rekli NE, ali, na njegovo iznenađenje, mnogi su rekli DA -da su upravo razmišljali o tome i da bi željeli imati više informacija. U tom trenutku je mladić spoznao da je sa svakom osobom koja mu je rekla NE bio bliži DA mogućnosti.

Svi mi imamo veliki strah od NE, veliki strah od odbijanja. Ali, ako se ne izložimo riziku da primimo NE, nikada nećemo primiti niti DA. Što
se događa kada nam ljudi vele ne? Ukoliko dobro promislimo o tome, to i nije tako strašno.

Mogućnost da prebrodimo strah je ono što razlikuje ljude koji imaju mnogo od života i onih koji jedva što imaju, ljude koji su uspješni i
nadmašuju prosjek od onih koji su zaglavljeni.

Strah ima veze sa našim osobnim nesigurnostima. Mi ne znamo tko smo, niti ne poznajemo moć ili sposobnost kojom raspolažemo da privučemo sve savršeno i ispravno za nas. Kada vjerujemo u sebe, tada
znamo prepoznati da je svaki trenutak savršen. Ukoliko nam netko kaže NE, to nije velika stvar, osim možda da to što tražimo nije savršeno i ispravno za nas u tom trenutku. Kada se volimo i prihvaćamo, tada ne ovisimo o tome što drugi ljudi govore ili misle o nama, Ne uzimamo to
osobno. Onaj tko ima vjere, zna da mnogo puta u tim trenucima nešto veće i bolje je na putu i strpljivo čeka sa sigurnošću i povjerenjem. S druge strane, onaj tko je izgubljen i zbunjen te ne zna svoj pravi identitet osjeća dubok, paralizirajući strah.

Svi mi osjećamo strah, od osobe koja mete ulice do predsjednika nacije. Strah ne poznaje hijerarhiju. Razlika je u tome da neki ljudi imaju hrabrosti da ga osjete i svejedno nastavljaju.

Neophodno je biti hrabar da bismo shvatili te promjene. Ukoliko to sami ne učinimo, nitko to neće učiniti umjesto nas. Niti Isus niti Buda se
neće vratiti da nas spase. Ono što trebamo da bi se transformirali je unutar nas. Transformacija je iznutra. Ne postoji drugi način da se to učini. Ne postoji prečac u toj potrazi. Svatko od nas bira svoj put. Što smo hrabriji,
dalje stižemo i ukazuje nam se više mogućnosti na našem putu. Dobra vijest je da strah postoji samo u našem umu. Mi smo ga stvorili. Samo mi ga možemo promijeniti. Uvjerenja i sjećanja se mogu obrisati. Nisu nam potrebna da bismo preživjeli. Naša sloboda ovisi o tom procesu. Tijekom napuštanja zatvora koji smo kreirali u svom umu, mi otvaramo vrata našoj duši i ponovo stječemo svoju slobodu.

Strah i patnja, upravo kao i hrabrost, su mogućnosti. Oni ovise samo o tome što ćemo odabrati svakoga trenutka. Mnogo puta je neophodno stati nasred puta i načiniti drastične promjene. Na neki način, moramo prvo umrijeti da bismo mogli početi živjeti. Govorim o smrti onog dijela nas koji nije stvaran, o onome za što vjerujemo da jesmo, slici koju prodajemo drugima ili, još gore, prodajemo samima sebi.
Strah pretpostavlja da će se dogoditi nešto loše, znajući da će se loše stvari koje zamišljamo zaista dogoditi. Strah, također, pomiče i planine.

Jednom sam pročitala da se uspjeh u životu ne mjeri onime što smo postigli, već preprekama s kojima smo se morali suočiti.

Mnogo puta je sreća odmah iza ugla, upravo onog za koji se nikad nismo odvažili skrenuti.