Strah od straha

GRIJANJE JE U SOBI uključeno na najjače. Prije nego što sam uopće potražio prekidač za svjetlo, skidam kaput, kapu i šal i od-

lazim do prozora kako bih ga otvorio i u sobu pustio malo zraka. Kako je hotel smješten na malenom brijegu, s prozora mogu vidjeti kako se svjetla u mjestašcu polako gase. Neko vrijeme stojim po- kraj prozora i zamišljam sve te ljepote koje je moj duh doživio. A onda napravim pokret kako bih se okrenuo, kad začujem glas.

—  Ne okreći se.

To je Hilal. A ton kojim je izrekla tu rečenicu uplašio me. Govori

ozbiljno.

—  Naoružana sam.

Ne, to ne može biti. Osim ako one žene...

—  Pomakni se malo unazad. Učinim što je tražila.

—  Još malo. Sada odi jedan korak udesno. Tako, ne miči se više.

Više ne mogu misliti — instinkt za preživljavanje preuzeo je nadzor nad svim mojim reakcijama. Moj um u djeliću sekunde raz- matra sve mogućnosti koje imam za opstanak: da se bacim na pod, da pokušam uspostaviti razgovor ili da samo čekam njezin sljedeći korak. Ako je zaista odlučila ubiti me, neće dugo oklijevati, ali ako u sljedećoj minuti ne opali, započet će razgovor i imat ću više šanse da preživim.

Začuje se zaglušujuća buka, zatim prasak, i odjednom pokriven

sam krhotinama stakla. Luster iznad moje glave eksplodirao je.

—  U desnoj ruci imam gudalo, u lijevoj violinu. Ne okreći se. Ne okrećem se, ali duboko uzdahnem. Nema nikakve čarolije ni

specijalnog efekta u onome što se upravo dogodilo: operni pjevači mogu to učiniti glasom — mogu, na primjer, razbiti čaše šampanj- ca tako što proizvedu glas takve frekvencije da se od njega vrlo krhke  stvari  mogu  razbiti.

Gudalo ponovno dodirne žice, ispuštajući prodoran zvuk.

— Znam što se dogodilo. Vidjela sam. Žene su me onamo odvele

bez svjetlosnog prstena.

Vidjela je.

Golem teret pada s mojih leđa prekrivenih krhotinama lustera. Moj put ovamo i bez Yaova znanja bio je dio mojeg puta povratka mojemu kraljevstvu. Nisam joj morao ništa reći, ona je vidjela.

—  Napustio si me kada si mi bio najpotrebniji. Zbog tebe sam

umrla i sada sam se vratila da te progonim.

—  Ne progoniš me. Ne plašiš me. Oprošteno mi je.

—  Iznudio si moj oprost. Oprostila sam ti ne znajući što činim. Još jedan prodoran i neugodan akord.

— Ako želiš, povuci svoj oprost.

— Ne želim. Oprošteno ti je. I kada bih ti trebala oprostiti nebro- jeno mnogo puta, oprostila bih ti. Ali slike mi se zbrkano pojavljuju u glavi. Moraš mi točno ispričati kako se sve dogodilo. Sjećam se samo da sam bila gola, ti si me gledao, ja sam svima govorila da te volim i zbog toga sam osuđena na smrt. Moja me ljubav osudila.

—  Mogu li se okrenuti?

—  Ne još. Prvo mi ispričaj što se dogodilo. Sve što znam je da sam u jednom prošlom životu zbog tebe umrla. Ne znam je li se to dogodilo ovdje, ili na nekom drugom mjestu na svijetu, ali žrtvova- na sam u ime ljubavi, da te spasim.

Moje  su  se  oči  već  navikle  na  tamu,  ali  vrućina  je

nepodnošljiva.

—  Što su žene točno napravile?

—  Sjele smo na obalu jezera, a one su zapalile vatru, svirale bubanj, ušle u trans i dale mi da nešto popijem. Kada sam popila, počele su te zbrkane vizije. Trajale su jako kratko. Sjećam se samo onoga što sam ti upravo ispričala. Mislila sam da se radilo samo o

noćnoj mori, ali one su mi jamčile da smo bili zajedno u prošlome životu. A ti si mi rekao isto.

—  Ne. To se dogodilo u sadašnjosti, događa se sada. U ovome trenutku nalazim se u hotelskoj sobi u Sibiru, u nekom mjestu za koje ne znam ni kako se zove. Također sam u tamnici pored Cor- dobe, u Španjolskoj. Isto tako sam sa svojom ženom u Brazilu, sa svim ženama s kojima sam bio, a u nekim od tih života i sam sam žena. Sviraj nešto.

Skidam vestu. Ona počinje svirati sonatu koja nije skladana za

violinu; moja ju je majka svirala na klaviru dok sam bio dijete.

—  U jednom razdoblju čitav je svijet bio kao žena čija je ener- gija bila lijepa, ljudi su vjerovali u čuda, sadašnji je trenutak bio jedino što su imali i zbog toga vrijeme nije postojalo. Grci su imali dvije riječi za vrijeme. Prva je bila kairos, Božje vrijeme, vječnost. A onda se odjednom nešto promijenilo. Borba za opstanak, potre- ba da saznamo gdje trebamo sijati sjeme da bismo mogli pobra- ti žetvu, i vrijeme kakvo danas poznajemo počelo je biti dijelom naše povijesti. Grci ga zovu chronos, a Rimljani Saturnus, po bogu poznatom po tome što proždire svoju vlastitu djecu. Postali smo robovi sjećanja. Nastavi svirati i objasnit ću ti bolje.

Ona nastavi svirati. Zaplačem, ali ne prekidam:

—  U ovome se trenu nalazim u vrtu jedne vile, sjedim na klupi pred kućom, promatram nebo i pokušavam otkriti što ljudi žele reći kada se koriste izrazom »graditi kule u zraku«, koji sam čuo prije nepunih sat vremena. Imam sedam godina. Pokušavam sagraditi dvorac od zlata, ali teško mi se skoncentrirati. Moji prijatelji veče- raju u svojim kućama, moja majka svira istu melodiju koju ti sviraš sada, samo na klaviru. Da nemam potrebu sada sve ti ispričati, bio bih u potpunosti tamo. Miris ljeta, cvrčci cvrče u krošnjama drveća, a ja razmišljam o djevojčici u koju sam zaljubljen.

Ne nalazim se u prošlosti, nego u sadašnjosti. Ja sam sada taj dječak koji sam bio. Uvijek ću biti taj dječak, svi ćemo biti djeca, odrasli, starci koji smo bili i koji ćemo ponovno biti. Ja se sjećam. Ja ponovno živim to vrijeme.

Ne mogu nastaviti. Zaklanjam lice rukama i plačem, dok ona svira sve izražajnije, sve savršenije, prenoseći me u mnoge mene koji jesam u ovome životu. Ne plačem za majkom koja je otišla, jer ona je sada ovdje, i svira za mene. Ne plačem za djetetom koje, zbunjeno tim kompliciranim izrazom, pokušava izgraditi svoj zlat- ni dvorac koji svake sekunde nestaje. I to je dijete ovdje i sluša Chopina, zna kako je lijepa ta glazba, mnogo ju je puta već slušalo i željelo bi je slušati još mnogo puta! Plačem jer nema drugog na- čina da izrazim to što osjećam: ŽIV SAM. U svakoj pori, u svakoj stanici mojeg tijela, ja sam živ, nikad se nisam rodio i nikada nisam umro.

Katkada doživim trenutke tuge i zbrkanih misli, ali nada mnom

stoji veliko Ja, koje sve razumije i smije se mojim mukama. Plačem zbog prolaznosti i zbog vječnosti jer znam da su riječi same puno siromašnije od glazbe i da nikada neću moći opisati taj trenutak. Puštam da me Chopin, Beethoven i Wagner odvedu u prošlost koja je sada — njihove su skladbe moćnije od svih zlatnih prstenova koje  poznajem.

Plačem dok Hilal svira. A ona je svirala sve dok se nisam umorio

od plakanja.

* * *

Ona odlazi do prekidača. Žarulja razbijenog lustera eksplodira u kratkom spoju. Soba je i dalje mračna; ona prilazi noćnom ormari- ću i pali stolnu svjetiljku.

—  Sada se možeš okrenuti.

Kada su mi se oči priviknule na svjetlost, ugledao sam je potpu- no golu, raširenih ruku, s violinom i gudalom u rukama.

—  Danas si mi rekao da me voliš poput rijeke. Ja ti sada želim reći da te volim poput Chopinove glazbe. Koja je jednostavna i duboka, plava poput jezera, koja može...

—... glazba govori sama za sebe. Ne moraš reći ništa.

—  Bojim se. Jako se bojim. Što sam točno vidjela?

Detaljno joj opisujem sve što se dogodilo u tamnici, moj kuka-

vičluk i djevojku koja je bila ista kao ona sada, samo ruku vezanih konopcima koji nisu bili ni gudalo ni violina. Ona me sluša u tišini, raširenih ruku, upijajući svaku moju riječ. Oboje stojimo u sredini sobe, njezino je tijelo bijelo poput tijela petnaestogodišnje djevojke koju odvode na lomaču zapaljenu u blizini Cordobe. Neću je moći spasiti, znam da će nestati u plamenu zajedno sa svojim prijatelji- cama. To se već jednom dogodilo, i dalje se događa i nastavit će se događati dok bude svijeta i vijeka. Kažem da je ta djevojka imala busen stidnih dlačica, a ova preda mnom svoje je obrijala — sma- tram to užasnim, kao da svi muškarci zapravo traže djevojčice za spolne odnose. Molim je da to više ne radi i ona mi obećava da se više nikada neće tako obrijati.

Pokazujem joj svoje kožne ekceme, koji su vidljiviji i upaljeniji nego ikada i objašnjavam joj da su oni pečati tog istog mjesta i iste prošlosti. Pitam je sjeća li se što mi je rekla, ili što su mi njezine prijateljice rekle dok su ih vodili na lomaču. Ona niječno zanjiše glavom.

—  Želiš li me?

—Jako. Sami smo ovdje, na ovom jedinstvenom mjestu na svi- jetu, a ti stojiš preda mnom gola. Jako te želim.

—  Bojim se svojeg straha. Tražim oprost od sebe same, ne zato što sam ovdje, nego zato što sam uvijek bila sebična u svojoj boli. Umjesto da oprostim, tražila sam osvetu. Ne zato što sam bila jača od drugih, nego zato što sam se uvijek osjećala slabijom. Dok sam povređivala druge, još jače povređivala sam sebe. Ponižavala sam da bih bila ponižena, napadala da bih se osjećala zlostavljanom zbog svojih vlastitih osjećaja.

»Znam da nisam jedina koja je prošla kroz zlostavljanje koje sam opisala za stolom u veleposlanstvu, na najtrivijalniji mogući način: zlostavljao me susjed koji je bio obiteljski prijatelj. Te sam večeri rekla da to nije tako rijetko i sigurna sam da je barem jedna od tada prisutnih žena u djetinjstvu bila na sličan način iskorištava- na. Međutim, ne ponašaju se sve one tako kako se ja ponašam. Ne mogu biti u miru sama sa sobom.«

Duboko uzdahne, tražeći riječi, a onda nastavlja:

—  Ne mogu prevladati ono što svi uspiju prevladati. Ti si u po- trazi za svojim blagom, a ja sam dio njega. Usprkos tome, osje- ćam se kao stranac u vlastitoj koži. Postoji samo jedan razlog zašto se sada ne želim baciti u tvoj zagrljaj i voditi ljubav s tobom: jer nemam hrabrosti, bojim se da ću te izgubiti. Ali dok si ti tragao za svojim kraljevstvom, ja sam pronalazila samu sebe, sve dok u jednom trenutku na ovome putovanju nisam prestala napredovati. Tada sam postala svadljiva. Osjećam se odbačeno i beskorisno i ti mi ne možeš reći ništa što bi promijenilo te osjećaje.

Sjednem na jedini stolac u sobi i molim je da mi sjedne u krilo. Njezino je tijelo vlažno od znoja zbog vrućine u sobi. Ona i dalje u rukama drži violinu i gudalo.

—  I ja se bojim mnogo toga — kažem. — I dalje ću se bojati. Ne želim ti ništa objašnjavati. Ali postoji nešto što ovaj čas možeš napraviti.

— Ne želim si nastaviti govoriti da će sve ovo jednog dana proći.

Neće. Moram naučiti živjeti sa svojim demonima!

—  Čekaj. Nisam krenuo na ovo putovanje kako bih spasio cijeli svijet, niti kako bih spasio tebe. Ali Tradicija magije kaže da je mo- guće premjestiti bol. Ona ne nestaje odmah, ali polako se smanjuje ako je uspijemo prebaciti na drugo mjesto. Ti to nesvjesno radiš cijeli život. Sada ti predlažem da to činiš svjesno.

—  Zar ne želiš voditi ljubav sa mnom?

—  Jako to želim. Usprkos toplini u ovoj sobi, osjećam još veću toplinu u svojim nogama, na mjestu gdje sjediš i dodiruješ me. Ja nisam nikakav superjunak. Zato te molim da premjestiš svoju bol i moju želju.

»Molim te da ustaneš, odeš u svoju sobu i sviraš do iznemoglo- sti. Sami smo u ovom hotelu, nikom neće smetati buka. Uloži sve svoje osjećaje u glazbu i sutra napravi isto. I uvijek kada sviraš, sjeti se da se ono što te tako povrijedilo pretvorilo u dar. Suprotno onome što kažeš, drugi ljudi nikada ne prevladaju traume, samo ih sakriju na neko mjesto koje nikada ne posjećuju. Ali, u tvojem

slučaju, Bog ti je pokazao put. Izvor obnove i ozdravljenja u tvojim je rukama.«

—  Volim te kao Chopina. Uvijek sam željela biti pijanistica, ali moji su mi roditelji mogli priuštiti samo violinu.

—  Ja tebe volim kao rijeku.

Ona ustaje i počinje svirati. Nebo sluša njezinu glazbu, anđeli si- laze da zajedno sa mnom slušaju tu golu ženu, koja povremeno za- staje, a povremeno njiše tijelo u ritmu glazbe. Želio sam je i vodio sam ljubav s njom, bez ijednog dodira i bez orgazma. Ne zato što sam ja najvjerniji muškarac na svijetu, nego zato što je to bio jedini pravi način da se naša tijela susretnu — uz prisutnost anđela.

Treći puta te noći — kada je moja duša letjela s bajkalskim or- lom, kada sam začuo melodiju iz djetinjstva i sada — vrijeme je stalo. Bio sam potpuno uronjen u taj trenutak, bez prošlosti i bu- dućnosti, proživljavajući glazbu zajedno s njom u neočekivanoj molitvi, zahvalan što sam pošao u potragu za svojim kraljevstvom. Legao sam u krevet, a ona je nastavila svirati. Zaspao sam uz zvuke njezine  violine.

Probudio sam se s prvim zrakama sunca, otišao do njezine sobe i

ugledao njezino lice — prvi put izgledala je kao da zaista ima samo

dvadeset jednu godinu. Nježno sam je probudio i zamolio je da se obuče, jer nas Yao već čeka na doručku. Moramo se odmah vratiti u Irkutsk, jer vlak kreće za nekoliko sati.

Sišli smo, pojeli mariniranu ribu (jedini izbor u to doba) i začuli brujanje automobila koji je došao po nas. Vozač nam je zaželio do- bro jutro, uzeo naše naprtnjače i stavio ih u prtljažnik.

Izašli smo na sunce, nebo je čisto, nema ni daška vjetra; snježne planine u daljini vidljive su kao na dlanu. Zastajem oprostiti se od jezera jer znam da se vjerojatno više nikada u životu neću vratiti ovamo. Yao i Hilal ulaze u automobil, a vozač pali motor.

Ali ja se ne mogu pomaknuti.

—  Hajdemo. Imamo sat vremena do polaska, ali može se nešto dogoditi na cesti. Ne želim riskirati da zakasnimo.

Jezero me zove.

Yao izlazi iz automobila i prilazi mi.

—  Možda ste očekivali više od susreta sa šamanom. Ali meni je to bilo važno.

Ne, nisam, očekivao sam manje. Kasnije ću mu ispričati što se dogodilo s Hilal. Sada gledam kako se jezero budi zajedno sa suncem, dok njegova površina odražava svaku zraku. Moj ga je duh posjetio u letu s bajkalskim orlom, ali ja ga želim još bolje upoznati.

—  Katkada stvari ne ispadnu onako kako smo očekivali — na-

stavlja Yao. — Ali svejedno vam zahvaljujem što ste došli.

— Je li moguće skrenuti s puta koji nam je Bog zacrtao? Moguće je, ali je uvijek pogrešno. Je li moguće izbjeći bol? Jest, ali tako ništa ne možemo naučiti. Je li moguće nešto zaista upoznati, a da to ne preživimo? Moguće je, ali ono tako nikada neće zaista postati dio nas.

S tim riječima na usnama koračam prema vodama koje me zovu.

Prvo polako i oklijevajući, jer nisam siguran da ću do njih stići.

Malo-pomalo osjećam da me razum počinje vući nazad i zato kora- čam sve brže, počinjem trčati skidajući sa sebe svoju zimsku odje- ću. Stižem do obale samo u gaćama. Na trenutak, samo na djelić sekunde, oklijevam. Ali moja sumnja nije dovoljno jaka da me za- ustavi. Ledena voda dodiruje mi stopala, zatim gležnjeve, dno je puno kamenja i teško održavam ravnotežu, ali svejedno ulazim sve dublje, dok dubina nije dovoljna da mogu:

ZARONITI!

Moje tijelo uranja u ledenu vodu, osjećam kako mi se tisuće igli- ca zabija u kožu, izdržavam koliko mogu, možda nekoliko sekunda i odmah izlazim na površinu.

Ljeto! Toplina!

Kasnije ću saznati da svi koji izađu iz nekog ekstremno hladnog na neko toplije mjesto, oćute isti doživljaj. Stojim tu, bez košulje, do koljena uronjen u vodu Bajkalskog jezera, sretan poput malog djeteta jer sam bio umotan u svu tu energiju koja će od sada biti dio mene.

Yao i Hilal slijedili su me i gledaju me s obale. U nevjerici.

—  Dođite! Dođite!

Njih dvoje skidaju odjeću. Hilal ne nosi donje rublje i ponovno je potpuno gola, ali kakve to veze ima? Neki se ljudi okupljaju na doku i promatraju nas. Ali koga briga za to? Jezero je naše. Svijet je naš.

Yao ulazi prvi, ali ne primjećuje neravno dno i pada. Ustaje, ula- zi još nekoliko metara i zaranja. Hilal kao da lebdi ponad kamenja, ulazi u trku, dublje od svih nas i, nakon dugog zarona izranja, širi ruke prema nebu i smije se, smije se kao luda.

Od trenutka kada sam počeo trčati prema jezeru do trenutka kada

smo izašli nije prošlo više od pet minuta. Naš zabrinuti vozač tako- đer je dotrčao s nekoliko ručnika koje je na brzinu pokupio u hote- lu. Nas troje skačemo od veselja, grlimo se, pjevamo i uzvikujemo:

»Kako je vani toplo!« Poput djece koja nikada u životu nećemo

prestati biti.