Zbog čega je strah od smrti toliko često predimenzioniran? Primarni razlog je narcisoidnost -začuđujući, veoma kompleksan fenomen. Djelić narcisoidnosti je, sa psihološke strane, neophodna podrška našem instinktu samoodržanja. Međutim, veliki dio koji se manifestira kod odraslih ljudi je destruktivne prirode. Nezajažljiva narcisoidnost je u osnovi pokazatelj psihospiritualnog oboljenja. Zdrav duhovni razvoj počiva na progresivnom prerastanju narcisoidnosti. Neuspjeh takvog procesa je izuzetno čest i izuzetno destruktivan.

Kada psihijatar govori o povrijeđenom ponosu, on podrazumijeva narcisoidne povrede. A na ljestvici narcisoidnih povreda, prvo mjesto zauzima smrt. Gotovo svakodnevno doživljavamo narcisoidne povrede: školski drug nas nazove glupanom; kolege nas odbacuju: pretpostavljeni kritiziraju; djeca nas ne slušaju. Rezultat svakodnevnog povređivanja može biti ili strašna ogorčenost ili suočavanje sa problemom i njegovo prevazilaženje. Međutim, smrt je prevelik zalogaj. Ništa ne prijeti narcisoidnom samoljublju i samosvijesti više od predstojećeg uništenja. Zbog toga je i strah od smrti sasvim prirodan.

Postoje dva načina na koja se problem straha može riješiti: prvi način je uobičajen, a drugi vrlo mudar. Uobičajen način podrazumijeva svjesno ignoriranje straha i pokušaj da se o njemu uopće ne razmišlja. Ovo savršeno funkcionira dok ste mlađi. Ali, što ga više ignoriramo, strah nam se sve bliže prikrada. Poslije izvjesnog vremena, svaka sitnica i svaki događaj počinju nas podsjećati na smrt - diplomska proslava naše djece, prijateljeva bolest, nezgoda u kupatilu. Drugim riječima, uobičajeni način nije baš jako mudar. Što vise odgađamo suočavanje sa smrću, tokom godina koje dolaze postajemo sve uplašeniji. Mudar način je suočiti se sa smrću što prije. Tada shvaćamo nešto krajnje jednostavno - kada prevladamo vlastitu narcisoidnost (potpuno prevladavanje je nemoguće) tada ćemo prevladati i strah od smrti. Onima koji uspiju, iskustvo, spoznavanja smrti postaje fantastičan stimulans psihološkog i duhovnog razvoja. To je proces koji traje, putovanje prepuno izazova. Iskrice narcisoidnosti krajnje suptilno bijesnu u trenutku, a moraju se obuzdavati dan za danom, iz mjeseca u mjesec, decenijama. Prije četrdeset godina prepoznao sam i primijetio svoju narcisoidnost koju još uvijek pokušavam obuzdati.

A opet, što se više trudimo da savladamo vlastitu narcisoidnost, egocentrizam i sujetu, sve više nestaje strah od smrti i - strah od života. Rađa se jedan novi osjećaj - ljubav. Neopterećeni stalnom potrebom da zaštitimo sebe, postajemo svjesni činjenice da nas okružuju i drugi ljudi. Doživljavamo nešto novo,, neobično, vrstu odloženog zadovoljstva i sreće kakvu nikada ranije nismo iskusili. Po prvi put sposobni smo za opraštanje - sebi i drugima - i spremni smo da se ponovo prisjetimo Boga.

Lekcija o umiranju je i suštinska poruka svih velikih religija: naučite kako se umire. Sve velike religije govore da je put koji nas udaljava od narcisoidnosti, zapravo put ka smislu. Budisti i hinduisti smatraju da je predstava koju čovjek ima o sebi iluzija. Slično je i u kršćanstvu. Da parafraziram Isusa: 'Tko god spašava vlastiti život (ili, tko, se uljuljkuje vlastitom narcisoidnošću) izgubit će ga. A tko izgubi život zbog mene, pronaći će ga ponovo.'