Da li je zaista tako? Da život ne znači ništa - pa čak i ako znači,  smrt potire to značenje? Da li je sve to ni zbog čega? Ne vjerujem. Smrt je suprotna onome o čemu i i mišljamo. Smrt ne oduzima već, prije, daje životu značaj.

Više od bilo čega drugog, moja romansa sa smrću poklonila mi je osjećaj za smisao života. Ako vas muči problem besmisla ili poricanja, najbolje što vam mogu uvjetovati je - uhvatite se ukoštac sa vlastitim odnosom prema završetku svog postojanja. Kao i druge velike ljubavi i smrt je ispunjena misterijom, a otuda dolazi i najuzbudljiviji dio. Boreći se sa misterijom vlastite smrti, otkrit ćete i smisao vlastitog života.

Naravno, većina nema nikakvu želju da se pozabavi Idejom o vlastitoj smrti. Mnogi ne žele čak ni razmišljati o tome. Po svaku cijenu pokušavaju je isključiti iz svakodnevnice, ograničavajući na taj način svoju svjesnost. Naslov Sandbergove poeme, 'Ograničenost', ne odnosi se samo na vlak već ima mnogo dublje značenje. Život je ograničen i čovjek koji kaže da putuje u Omahu je ograničen, svjestan svog pravog odredišta - smrti.

Ali, otkrit ćete da ljudi koji nisu tako ograničeni - poput mnogih velikih pisaca i mislilaca - prije ili kasnije, postaju fascinirani fenomenom smrti. Albert Schweitzer je zapisao: 'Ako želimo postati zaista dobri ljudi, misao o smrti mora nam biti bliska. Nema potrebe da o njoj razmišljamo svakodnevno, iz sata u sat. Ali, kada nas životni put dovede do željene točke, dok prizori oko nas lagano blijede i iščezavaju, dok naslućujemo još uvijek daleki pejsaž kraja, nemojmo sklapati oči. Zaustavimo se na trenutak, osmotrimo taj daleki pejsaž, i nastavimo dalje. Kada nam smrt postane bliska, prihvaćamo svaku sedmicu, svaki dan, kao poklon. Jedino ako smo u stanju na ovakav način prihvatiti život - djelić po djelić - on postaje nešto zaista dragocjeno i vrijedno.

Ovo nije uobičajeno razmišljanje o smrti. U praksi sam otkrio da je neophodno bar polovinu pacijenata koji su mi dolazili suočiti sa realnošću smrti. U suštini, odbijanje da učine tako nešto sastavni je dio njihove bolesti. Otkrivali su da im je život istovremeno monoton i zastrašujući. Nikada nisu posjećivali prijatelja u bolnici, preskakali su u novinama stranice sa osmrtnicama, zaboravljali su napisati izjave saučešća. A noću su se budili natopljeni znojem poslije košmarnih snova o utapljanju. I sve dok ih ne natjeram da probiju samonametnuta ograničenja svijesti, liječenje ne moze biti potpuno. Ne možemo živjeti ispunjeni hrabrošću i povjerenjem, sve dok ne stvorimo odnos prema vlastitoj smrti. I zaista, ne možemo živjeti punim životom, ako ne postoji nešto za šta bismo bili spremni umrijeti.

Ovakva ograničavanja svjesnosti ponekad mogu biti iscrpljujuća. Na početku moje prakse posjetio me uspaničen čovjek. Došao je tri dana poslije samoubistva svog zeta. Čovjek je bio toliko prestrašen da se nije čak usudio doći sam. Došao je sa suprugom držeći je čvrsto za ruku. Čim je sjeo, započeo je zbunjeno: 'Znate, moj zet, ovaj, izvršio je samoubistvo. Ovaj, imao je taj pištolje...ovaj, to je sve što je uzeo... jedan jedini metak sad je mrtav. A kada bih ja imao pištolj, ovaj, ja ustvari nemam pištolj, ali da ga imam i da se želim ubiti, ovaj, sve što je potrebno, bilo bi - ja se, ustvari, ne želim ubiti, ali sve to...'

 

Dok sam ga slušao, postalo mi je jasno da njegovu paniku nije izazvala tuga zbog zetove smrti, već činjenica da je bio suočen sa vlastitom smrtnošću, a to sam mu i rekao. Međutim, neprestano mi se suprostavljao tvrdeći: 'Ja se ne bojim smrti. To nije tačno.' U tom trenutku umiješala se njegova supruga. 'Dragi, možda bi trebao ispričati doktoru o mrtvačkim kolima i smrtovnicama.' I tada mi je ispričao o svojim strahovima od mrtvačkih kola I smrtovnic - toliko jakim, da je svakoga dana odlazeći I vraćajući se s posla pješačio tri bloka više - dakle, šest blokova svakoga dana - samo da ne bi prošao pored table na koju se lijepe smrtovnice. Takođe, svaki put kad bi kraj njega prošla mrtvačka kola, okretao bi glavu na drugu stranu i utrčavao u prvi ulaz ili u prvu prodavaonicu.

‚Vi zaista imate popriličan strah od smrti', rekao sam. Međutim, on je uporno inzistirao: 'Ne, ne, ne. Ja se ne bojim smrti. Jedino me ta mrtvačka kola i smrtovnice uznemiravaju.'

Psihodinamički, fobije su obično rezultat mehanizma nazvanog premještanje ili zamjena. Ovaj čovjek se toliko bojao smrti, da nije imao hrabrosti ni da se suoči sa svojim strahom. Umjesto toga, strah od smrti zamijenio je strahom od mrtvačkih kola i smrtovnica.

Možda ćete pomisliti da su pacijenti čije primjere ovdje iznosim, mnogo veće kukavice i da su podložniji strahu od drugih ljudi. Ali, nije tako. Oni koji dolaze na psihoterapiju su najmudriji i najhrabriji među nama. Svi imamo probleme, ali se obično pretvaramo da problemi uopće ne postoje, ili ih jednostavno ignoriramo. Samo oni mudriji i hrabriji među nama voljni su se podvrgnuti napornom procesu samoispitivanja tokom psihoterapijske seanse.

Činjenica je da živimo u kukavičkom svijetu, gdje je uvijek prisutno poricanje smrti. Jedna kolegica mi je ispričala da su u gradu gdje je ranije živjela, poslije smrti jednog srednjoškolca od leukemije i drugog od posljedica saobraćajne nesreće, učenici peticijom zahtijevali od direktora da uvede fakultativna predavanja o smrti i umiranju. Tamošnji svećenik se ponudio da besplatno organizira predavanja i osigura predavače.

Ali, svako novo predavanje morao je, prema lokalnom zakonu, odobriti školski odbor koji je, sa devet glasova prema jedan, odbacio peticiju učenika, smatrajući da su takva predavanja krajnje morbidna. Četrdesetak mještana pisalo je lokalnim novinama protestirajući protiv takve odluke, a jedan od urednika je ovoj temi posvetio kompletan uvodnik. Izvršen je velik pritisak na školski odbor da preispita svoju odluku, stoje i učinjeno. Sa devet glasova prema jedan, školski odbor je i po drugi put odbacio peticiju.

Čini mi se da uopće nije slučajnost, kako je moja kolegica napomenula, što su svi mještani koji su pisali protestna pisma, urednik novina i jedini član školskog odbora koji je glasao za usvajanje peticije, bili pod terapijom, ili su već prošli psihoterapijske seanse. A kao što rekoh, pacijenti nisu veće kukavice od drugih ljudi. Naprotiv, oni su mnogo hrabriji.