Jednom davno, u drevnoj Kini, u jedno selo stigla je obavijest da je upravitelj pokrajine selu zapovjedio da sagrade hram u počast caru. Stignu li ga sagraditi do roka koji im je odredio, upravitelj će ih lijepo nagraditi.

 

Na mjestu odabranom za gradnju hrama bijaše bunar. Prije nego sto započnu graditi hram, trebalo je bunar zatrpati. Dovedoše magarca koji će prenijeti košare pijeska i blata pomoću kojih to mišljahu obaviti.

No nesretnim slučajem magarac je stao preblizu otvorenom bunaru, okliznuo se i pao u njega. Seljani ga bezuspješno pokušavahu izvući iz vode. Nakon mnogo uzaludnih pokušaja, shvatiše da će izgubiti previše vremena ako ga nastave spašavati.

S obzirom na rok koji im bijaše zadan, seljani odlučiše žrtvovati magarca. Nastaviše bacati lopatama pijesak i blato u bunar, uvjereni da ne mogu ništa drugo nego zakopati živo magare.

Kad je magarac uvidio što oni rade, počne tužno zapomagati. Seljani su ga čuli, ali se nisu obazirali. Vrijednost ovog magarca bila je ništavna prema vrijednosti nagrade koja ih je čekala te oni nastaviše zatrpavati bunar.

Nakon nekog vremena magarac utihnu. Seljani se začudili što je sada bilo. Je li magare već uginulo? Ili je  odustalo? Što se dolje zbiva?

Radoznali zaviriše u bunar. Na dnu bunara čekao ih je iznenađujući prizor: magarac je bio živ i zdrav. Kako su oni na njega bacali blato i pijesak, tako ih je on stresao sa sebe i zatim  dobro izgazio papcima dok se tlo oko njega nije sleglo i otvrdnulo, a on svaki put stao još malo više.

Na kraju je stajao dovoljno blizu vrhu bunara. Odrazivši se snažno, magarac iskoči iz bunara. Seljani u čudu gledahu kako odlazi kaskajući visoko podignute glave.

Tao

Nismo li i mi ponekad nalik ovom magarcu? Svima nam se događa da se nekad osjećamo stiješnjenima u kut, u zamci iz koje ne možemo izaći, dok nam po glavi padaju pijesak i blato.

Kad nas u životu zadesi nesreća, često nam je prva, impulzivna reakcija da se žalimo na svoju zlu sudbinu. Pitamo se zašto se to uvijek nama događa i čime smo to zaslužili.

Kao ni magarac svojim tužnim zapomaganjem, tako ni mi svojim žalopojkama nećemo postići ništa. Pijesak i blato nisu prestali padati po nama. Samosažaljenje ili srdžba to ne mogu promijeniti.

U našoj je priči magarac uvidio da mu zapomaganje neće pomoći. U stvarnom životu mnogi među nama nisu tako pametni. Iako znamo da od toga nema koristi, ipak jadikujemo, žalimo se i puni smo gorčine.

To se može ponavljati poput začaranog kruga, jer uzrujavanje i žalopojke vode u još veće uzrujavanje i žalopojke. Jednom kad smo se našli u tom kolu, nema mu kraja ni konca jer se više ne snalazimo. Začarani krug negativnosti ne daje nam daha da stanemo i smislimo nešto pametno.

Jedan od načina na koji ga možemo prekinuti jest shvatiti da svoju sudbinu jednim dijelom oblikujemo sami - i dobru i lošu. Sjetite se kako je u našoj priči pijesak i blato do bunara donio upravo magarac. Bez obzira na to je li on pritom znao što čini, ironična je činjenica da je upravo on na svojim leđima donio problem zbog kojeg je poslije tako požalio.

Imam jednog prijatelja koji non-stop priča o tome kako mu je život postao hrpa jada. Radio je u velikoj moćnoj tvrtki i bio je pod stalnim pritiskom. Bio je okružen brojnim suradnicima, ali nije se sa svima dobro slagao. "Stiješnjen sam u kut", znao je reći, "i znam da iz ovoga moram izaći, ali ne znam kako."

Potpuno je zanemario činjenicu da je prije puno godina on bio taj koji se javio na natječaj za to radno mjesto. U to doba cilj mu je bio zaposliti se upravo u nekoj takvoj velikoj, moćnoj tvrtki, pa se grčevito borio da bi baš on dobio posao nastojeći se nametnuti ispred ostalih kandidata i u toj je borbi zaista i pobijedio. Dakle, barem je jednim dijelom sam odgovoran za ono što mu se poslije dogodilo.

Stoga se nemojmo pitati: "Čime sam ja to zaslužio?" nego se zapitajmo: "Sto sam ja učinio da se to dogodi?"

Kad se trgnemo i prestanemo žaliti sami sebe, moramo shvatiti da sve što postoji ima neku vrijednost - pa tako i sve ono što smatramo "lošim". Što god da nam se dogodi u životu, uvijek iz toga nešto možemo naučiti. I uvijek postoji način da negativno iskustvo pretvorimo u pozitivno.

Zatim se moramo pozabaviti nesrećom koja nas je snašla. Moramo je stresti sa sebe kao što je magarac stresao pijesak i blato. To ne znači odmahnuti rukom i zaboraviti. Što god se događalo, treba razumjeti što je posrijedi i prihvatiti, samo to nemojmo shvaćati kao napad na nas. Seljani su nastavili ubacivati lopatama pijesak i blato jer su za to imali svoje razloge, a ne zato što su mrzili magarca. Isto tako, kad nam se dogodi nešto loše, to nam se ne događa zato što se cijeli svijet urotio protiv nas. To nije napad na nas.

Nakon toga negativan događaj, što god on bio, treba okrenuti u svoju korist. Magarac je pijesak i blato iskoristio kao građevni materijal. Tako i mi možemo neki negativan događaj iskoristiti kao sirovinu za gradnju ili kultivaciju duhovnog. Evo nekoliko primjera:

•             Netko vam je uputio oštru kritiku? Koliko god vas je zaboljela, moguće je da u kritičnoj primjedbi koja vam je upućena postoji i zrnce istine. Ako je tako, kritika vas zapravo upozorava na to što možete poboljšati. Ako nije istinita, bezrazložan napad iskoristite kao priliku da vježbate odmaknuti se od stavova i sudova koji nisu konstruktivni.

•             Netko vam je stao na put? Evo vam prilike da pokušate biti čvršći i odlučniji, a i fleksibilniji dok razmišljate o tome kako zaobići prepreku.

•             Netko vas je ostavio na cjedilu ili nije ispunio obećanje? Iskoristite to kao priliku da naučite biti nezavisniji i samopouzdaniji. Ipak se na kraju možemo osloniti samo na sebe.

•           Netko o vama širi gadne i neistinite glasine? Ne zaboravite da možete živjeti i na takav način da ovakvim glasinama nitko ne bi povjerovao. Osim toga, možda je ovo baš dobra prilika da vidite kakvi vas ljudi okružuju i tko su medu njima vaši pravi prijatelji.

Gledamo li takve situacije iz ove perspektive, vidimo da ne postoji ništa što nam na neki način ne bi moglo biti korisno. Mogli bismo čak reći da je sve što se događa "dobro" jer nam sve donosi neko dobro. Bez obzira na to koliko pijeska i blata pada po nama, stresimo ga, stanimo nogom na njega i popnimo se još malo više.

Sto više tako radimo, to nam bolje ide. Svaka negativnost samo je još jedan kamen na koji možemo stati. Svaka neugodnost pomaže nam da se popnemo više, sve dok ne dosegnemo visinu na kojoj su taoistički mudraci koji se prema svakoj pojavi odnose s jednakom sabranošću i mirnoćom. Počeli smo pronicati u njihovu tajnu!

I kao što je na kraju magarac iskočio iz bunara, tako ćemo i mi odbaciti blato i pijesak. Negativnosti i neugode nemaju nad nama nikakvu moć, blato kao da uopće ne postoji. Kad smo se vinuli, tamnica u kojoj smo bili zatvoreni ostala je duboko ispod nas.

Nismo više zatvoreni u bunaru!