Deveta izreka...

Isus je rekao:

“Ti vidiš trun u oku brata svojega,

a ne vidiš brvno

u svome oku.

“Kada izvadiš brvno

iz vlastitog oka,

onda ceš jasno vidjeti

trun u oku svog brata “.

ŠTO NIJE U REDU S MOJOM ŽENOM?

Samospoznaja je najteža moguca stvar - ali ne zbog toga što je ta vrsta spoznaje zaista složena, vec zbog toga što ste vi prestrašeni cak i od same mogucnosti da znate istinu o sebi. Jedan nevjerojatno dubok

strah postoji u svemu tome. Svako bježi od sebe, i upravo zbog toga, taj strah se mora razumjeti. I ako je taj

strah zaista prisutan, što god da pokušate na svoju ruku, uopce nece pomoci. Možete misliti kako želite da

se približite sebi, ali ako u nesvjesnom postoji gore spomenuti strah, vi cete sa neustrašivom upornošcu

zaobilaziti sebe; zavaravati cete se, kriti. S jedne strane željeti cete približavanje, ali cete s druge strane

stvarati sve vrste otežavajucih okolnosti - kako bi odložili samospoznaju.

Svjesno želite, ali nesvjesno - a nesvjesni dio je mnogo veci, dublji, jaci - želite po svaku cijenu zaobici

samospoznaju. Dakle, taj strah od samospoznaje se mora shvatiti. Zašto ste toliko uplašeni? Prva stvar: ako

iskreno zakopate, vi cete otkriti da je vaša slika o sebi, slika koju namecete svojoj okolini, potpuno lažna,

krajnje lažna. Spoznati cete da je citava vaša prošlost sasvim ništavna, jer bio je to samo san, dugorocna

“šarena laža”. A vi ste u sve to toliko investirali, uložili ste strahovitu energiju, i sada bi vas spoznaja gotovo

ubila - jer uvid se sastoji iz sljedeceg: “Citav svoj život upropastio sam ni zbog cega”.

Ako je sve ono što ste živjeli bio jedan pseudoživot, ako ste samo glumili da volite a niste osjecali ama

baš ništa, kako cete onda samom sebi izaci u susret? Jer, onda cete shvatiti da je sve besmislena

predstava: ne samo da ste se pretvarali da volite, nego ste se pretvarali i da ste sretni jer, eto, volite. Nikoga,

osim sebe, niste zaludivali time. I sada, gledati unazad, u to ništavilo, zaista nije lako.

Vi ste sigurno mislili da ste nešto posebno i jedinstveno – svi to misle o sebi. Misliti o sebi kao o

necem neobicnom je najobicnija stvar koja postoji, jer ama baš svako misli da je on nešto posebno, maltene

- svi misle: “Ja sam izabrani”. Ali, ako se dublje zagledate u sebe, necete naci ništa što je vrijedno spomena

- cak nema razloga da se u vezi bilo cega pokazuje egoizam. Na cemu ce onda citava vaša ego-struktura

pocivati? Sravniti ce se sa zemljom, nestati...

Strah je tu. Ne gledati u sebe... jer kada nema samoudubljenosti, imate dovoljno prostora za

sanjarenje, stvaranje ružicastih slika o sebi a to je vrlo jeftina stvar - teško je zaista BITI NEŠTO. A svatko je

takva kukavica, i, samim tim, svi biraju onu najjeftiniju varijantu. Sada, sresti se sa takvim jednim slabickim

ponašanjem stvarno nije lako.

Nešto iza ponoci, oko cetiri sata, zazvonio je telefon. Covjek, bijesan zbog prekinutog sna, skocio je

na noge, dotrcao do telefona i uzviknuo “Što hoceš?.. ,

“Ništa”, cuo se glas.

“Pa dobro”, bio je zapanjen onaj rasanjeni, “ako baš ništa neceš, što si onda uopce zvao?”

“Racun je manji kada zoveš u ovo vrijeme”.

Ako je cijena niska, onda cete vi kupiti bilo što. To je ono što ste radili citavog svog života. Stvoriti sliku

o sebi kao o necem jedinstvenom zaista je jeftino, ali biti stvarno takav, to je teško da teže i ne može biti. Da

bi covjek postao nešto, neophodna je borba, godine samopregora, životi ispunjeni natcovjecanskim

naporima. Vjerovati u vlastitu jedinstvenost zaista je jeftina stvar - to ste vec sada, ovakvi ste u ovom

trenutku, cak nema potrebe ni da mrdnete iz fotelje. Vi vec tisucama godina vjerujete u jeftine stvari - zbog

toga niste u stanju svoj strah odbaciti tako lako.

Vi niste u stanju gledati u sebe. Sve ono što ste o sebi mislili u sebi necete pronaci. Vi sve to znate

jako dobro. Tko bi o tome mogao znati tako dobro kao vi? Ako mislite da ste lijepi, onda - pod uvjetom da je

to samo jedna umišljenost - necete smjeti gledati u ogledalo. A vi znate kako stvari stoje! Vi cete biti spremni

razbiti svako ogledalo - samo da se ne bi susreli sa pravim stanjem stvari. Kada god grdoba od covjeka

pogleda svoje lice u ogledalu, ona odmah pomisli kako je s ogledalom nešto pogrešno - ono nije u redu, a

lice je divno, zar ne? Zašto je to tako? Zbog toga što je bolno priznati da ste nitko i ništa.

Vi ste netko u vlastitim ocima, svi osim vas znaju da ste ništavni. Cak i ludak misli da je cijeli svijet

abnormalan. Citav mu se svijet dere na uho: “Ti si lud! “, ali on ne daje ni pet para za svu tu buku. On ce

izmisliti sve moguce racionalizacije, pa ce na kraju zakljuciti kako su svi ludi; svi su ludi, osim njega, naravno.

Jedne veceri Mula Nasrudin je dotrcao, sav usplahiren, do neke farme, i cim je vidio seljaka, nije

mogao a da ga ne upita: “Jesi li vidio jednu potpuno ludu ženu koja je protrcala ovuda?”

78

“A kako je izgledala?”, upita ga seljak oprezno.

““Visoka je metar i po, užasno je debela i ima oko petnaest kilograma”.

“Kako to?”, zacudi se seljak. “Ako je visoka toliko i toliko, i ako je stvarno debela, kako je onda

moguce da ima samo petnaestak kila?”

“Pa ne budi naivan”, rece mu Nasrudin pokroviteljski. “Zar ti nisam rekao da je potpuno luda?”

Uvijek je netko drugi kriv; svi su ludi osim vas. Tako vi štitite vlastito nazovi zdravlje i nazovi

normalnost. Projekcija je osnovna mjera vaše samozaštite. A osoba koja ne smije da se zagleda u sebe ne

boji se samo onog što ce otkriti - ona se boji i gledanja samog po sebi. Kada gledate u druge, i svi drugi

predstavljaju ogledala: svako sa kim dolazite u dodir ukazuje na nešto što se u vama nalazi. Odraženi ste u

tudim ocima, tako da niste u stanju gledati cak ni u svijet oko vas. Zbog toga, vi ne samo da stvarate

cudesne price i slike o sebi - to isto vi cinite i sa drugim ljudima, I konacno, vi živite u svijetu snova, ali u

njemu niste usamljeni - svi žive u istoj oblasti nestvarnog.

Na kraju dolazimo do toga da pitate: “Kako biti blažen, spokojan, sretan?” Sve vaše nocne more su

savršeno prirodne: što god da ste cinili, krajnji proizvod bila je samo još jedna nocna mora. A vi pitate: “Kako

biti miran, kako osjecati lagodnost?” S fikcijama je mir nemoguc - samo vam cinjenice mogu donijeti

lagodnost i spokoj. Bez obzira na to - koliko je teško to prihvatiti, samo vas cinjenica može opustiti, samo vas

ona može približiti onoj konacnoj istini. Ako osporavate cinjenicno stanje stvari, onda nema istine za vas, i

onda se možete vrtiti koliko god hocete, ali do središta necete doci.

Cuo sam: jednom se dogodilo da je doktor otišao da obide bolesnicu. Pet minuta nakon što je ušao u

njenu spavacu sobu - a za to vrijeme vladala je mrtva tišina, pojavio se na vratima i zamolio njenog muža,

koji je sav usplahiren cekao u predsoblju: “Dajte mi otvarac, molim vas najljepše”.

Muž je bio malcice zaplašen doktorovom potražnjom - jer što ce mu otvarac?

Ipak, otvarac je nabavljen, ali je doktor vec nakon pet minuta ponovo izašao, no ovoga je puta

zahtijevao da mu muž, nabavi bonsek.

Muž je bio šokiran, ali je i dalje šutio, pa kada je doktor po treci put izašao iz sobe, tražeci cekic i

dlijeto, više nije mogao da suspreže: “Doktore, recite mi, molim vas, što nije u redu s mojom ženom?”

“Još uvijek ne znam', rece mu doktor, “jer nisam u stanju otvoriti torbu”.

Ali ja vam najiskrenije kažem: vi se još uvijek zaludujete sa torbom! I ne samo da je ne možete otvoriti

- vi to i ne želite! Svi ti otvaraci, bonseci, dlijeta i cekici, sve je to laž. Vi torbu ne želite otvoriti, jer kada je

jednom otvorite, što cete ciniti? Tada cete morati dati dijagnozu pacijentu - a vi ste taj pacijent - i biti cete

primorani suociti se sa sobom.

Dakle, svi su zaposleni torbom - to je citav vaš posao. Možete biti pjesnik, slikar ili muzicar, ali svi vaši

poslovi postoje samo zbog jedne stvari - kada ste uposleni, nemate vremena za samoposmatranje. Zato

nitko nije spreman da ostane sam sa sobom, makar samo na nekoliko trenutaka. To je jedno zastrašujuce

iskustvo, jer kada nikog nema, na koga da usmjerite pozornost? Tada cete možda naletjeti na sebe! Jer,

kada ste sami, što cete raditi? U samoci, vi ste sa sobom - a stvarnost može izbiti na površinu svakoga sata.

Zbog toga svako traži posao pomocu kojeg bi se mogao zamajavati dvadeset i cetiri sata dnevno.

Kada ste uposleni, izgledate nekako sretno, ali cim vam se igracke oduzmu, javlja se potiskivana bijeda.

Psiholozi kažu da ce svaki covjek ubrzo poludjeti, ako mu se oduzme svaka zaposlenost. Ali, zašto? Zašto

cete poludjeti ako vam se na netko vrijeme ne dozvoli okupiranost? Cini se - morali biste ozdraviti u tom

periodu, sazrijeti! Ali zašto bi poludjeli ako se nicim ne bavite duže vremena? Zbog toga što vi i jeste ludi!

Vaša danonocna uposlenost samo želi zataškati tu cinjenicu.

Gledajte malo oko sebe! U stvari, trebali biste gledati u sebe, ali to je trenutno nemoguce, jer je

preteško. Zbog toga, osvrnite se malo - proucavajte ljude: covjek je neprestano okupiran novcem - ali što on

u suštini radi? Bježi od sebe, jer um usmjerava na nešto izvan sebe samoga. Misli o glupom novcu samo da

ne bi morao misliti o sebi i vlastitom životu. Mišljenje o parama nastavlja se iz dana u dan, od jutra do veceri.

Cak i u krevetu takav covjek razmišlja o imbecilnim papirima i o svom bankovnom racunu. A što ce raditi sa

svim tim novcem? Zbog toga je svaki covjek u potpunosti izgubljen kadoci do velike kolicine novca. Zapita se

- što sada? Kada zaradi dosta, onda pocinje grabež - još, još i još. Zašto? Jedno je sigurno - novac nije

osnovni motiv. Covjek bi trebao osjecati zadovoljstvo kadoci do novca o kojem je sanjao, ali cak ni Ford ni

Rokfeler ne osjecaju nekakvo zadovoljstvo ili ispunjenost.

Cim dobijete sasvim zadovoljavajucu sumu novca, vi automatski pocinjete zahtijevati dvostruko vecu

kolicinu - ali ona suštinska motivacija uopce nije novac; zaista, ona s novcem nema nikakve neposredne

veze. Osnovni motiv je: biti okupiran bilo cim - samo ne gledati na unutra. Kada god ste besposleni, osjecate

nelagodnost; odjednom se u vama rada dubok strah. Što da se radi? Ako nemate nikakvog posla kojeg bi se

prihvatili, vi citate novine koje ste procitali vec nekoliko puta. Ako nema posla, možete radite nepotrebne

stvari, ali ne možete sjediti smireno na jednom mjestu. Otuda obecanje Majstora: “Ako sjediš nekoliko sati na

jednom mjestu besposlen, uskoro ceš se prosvijetiti”

Nezaokupljeno stanje uma je meditacija. Zaokupljeno stanje uma je svijet, samsara, tocak umiranja i

radanja. Uopce nije bitno cime ste zaokupljeni - ne cini nikakvu razliku da li je u pitanju politika, socijalna

služba ili revolucija - vaša “normalnost” je ista. Cak i ako Lenjina ostavite samog, on ce poluditi: potrebno mu

je društvo, kako bi izveo revoluciju koju je planirao. Ako ne bi imao što da radi, poludio bi i Lenjin: teško da bi

izdržao samocu. On je zdrav kroz vas.

79

Starci izgledaju gotovo uvijek budalasto i ekscentricno, a razlog se ne krije u njihovim godinama, vec u

tome što sada više nisu neophodni, u tome što su ih penzionirali. Penzioneri moraju na ovaj ili onaj nacin

poludjeti - nešto krene krivim putem gotovo uvijek. Možda je neki covjek bio potpuno zdrav - možda je bio

predsjednik zemlje, ili premijer ili neka ugledna licnost - penzionirate ga, i vidite što ce se dogoditi - covjek ce

se izgubiti vec nakon par tjedana. I tijelo i um, sve ce u njemu poceti osipati se i gubiti zdrav temelj.

Odjednom, okupiranosti nema, nitko ga ne gleda, nikome nije zanimljiv i bitan, nema što raditi, ni na što ne

može usmjeriti pažnju. Citava bura polako se uvlaci u njega, i prodire sve dublje i dublje.

Danas psiholozi kažu da bi osoba koju penzioniraju živjela barem desetak godina duže - pod uvjetom

da nastavi s poslom. Zašto? Zašto je tako teško biti u miru sa samim sobom? A vi uvijek mislite da bi drugi

morali biti sretni kada su s vama -muž ili žena, prijatelji, djeca, svi. Vi ste sami nesretni sa sobom - kako da

onda drugi budu sretni kada su u vašem društvu? Ako ste vi tako užasno dosadna osoba, kako je onda

moguce da vas drugi podnose? Oni vas toleriraju ne zbog toga ste vi jedna divna osoba i vrlo prijatan covjek

- ne! Oni su tolerantni prema vama jer im pružate priliku da na nešto usmjere svoju pažnju. Žena i muž su

dovoljna preokupacija jedno drugom. To je uzajamna prijevara: dogovorili su se kako da se zaluduju, kako

da pomažu jedno drugom da ne vide vlastiti jad.

Vi niste u stanju da se zadubite u sebe, a do samospoznaje je daleko - to je neshvatljivo daleko

ostvarenje. Ne možete se okrenuti i prihvatiti cinjenicno stanje stvari, a jedini razlog skriva se u lažnoj ideji da

ste netko, da ste vrlo znacajni - kao da ce se kugla zemaljska zaustaviti ako vi, kojim slucajem ispustite

dušu. I stvarno, što ce se dogoditi sa ovim svijetom kada vas ne bude? Prije no što ste se rodili, što je bilo s

njim? Svijet je bio nešto mirniji, i to je sve. Kada budete otišli biti ce mnogo manje nevolja na ovoj planeti, i to

je sve - nestala je jedna problematicna osoba, a ona je stvarala nevolje i svojoj okolini. Ali da bi se ego -

struktura poduprla, svi podržavaju gluposti jedni drugim

U posljednjim godinama svog života Napoleon je postao zatvorenik na jednom malom otoku, Svetoj

Jeleni. Nikom nije znacio ama baš ništa. Bio je car, jedan od najvecih svjetskih osvajaca, pa je mislio: “Što

sada? Kako da sebi priznam tu cinjenicu da sam sada najobicniji zatvorenik, robijaš na nekom bijednom

otocicu?” Ali on je odbijao prihvatiti cinjenicno stanje, i uporno se držao stare umišljenosti. Svoju kraljevsku

odjecu nije mijenjao citavih šest godina, a upravnik zatvora nije mu davao odjecu koja bi pristajala jednom

osvajacu. Ona stara odjeca vremenom se pretvorila u krpe, sve je bilo užasno prljavo i izblijedjelo ali

Napoleon nije bio spreman da kraljevsku odjecu - makar i u ritama - zamijeni za robijašku.

Zatvorski lijecnik jednom ga je upitao: “Možemo ti dati mnogo bolju odjecu, cistiju i ljepšu; zašto ne

promijeniš kaput? - ovaj stari je potpuno neupotrebljiv?”

Napoleon ga je pogledao, i prezrivo mu dobacio: “To je kaput imperatora. Možda je prljav, možda ništa

ne vrijedi, ali ja ne želim promijeniti ga za neki obican kaput”.

I dalje je hodao kao car, obracao se svima kao da je gospodar svijeta, naredivao je - nitko ga nije

slušao, ali on je nastavljao da se svima obraca zapovjednickim tonom. Uvijek je sa sobom nosio papir na koji

je ispisivao svoje želje - u sebi je i dalje smatrao da je car nad carevima.

Što se dogodilo tom jadnom covjeku? Onako nezaokupljen, njegovo je stanje iz dana u dan bivalo sve

gore. Doktor je u svom dnevniku zapisao: “Osjecam da njegova bolest nije ništa drugo do nedostatak

zaokupljenosti”. Napoleon ponekad govori “moj stomak” “moja glava”, “moje ovo ili ono”. Sasvim ispravno,

doktor je znao da mu je tijelo savršeno zdravo, ali on se obracao tijelu samo da bi imao s kim pricati. Ostao

je sam, i pošto tudih tijela nije bilo, Napoleon se zabavljao sa vlastitim.

Mnogi ljudi se prave bolesni samo da bi necim bili okupirani: pedeset postotaka bolesti postoji samo

kao vrsta uposlenosti. Kada se zaludujete nekom nazovi bolešcu, vama je dobro - barem se ne morate

suocavati sa sobom. Inace, zašto bi Napoleon bio onoliko usmjeren na vlastito tijelo? Ako se suoci s

cinjenicama, shvatiti ce da je prosjak - a to je stvarno previše! Umro je kao car. Prije smrti je izdavao

naredenja: kako da ga sahrane, što da kažu pri oproštaju, i tako dalje i tako dalje. Bukvalno, nijedan detalj

nije propustio. Ama baš nikoga nije zanimalo što taj svenuli starac lupeta, ali Napoleon je nastavio naredivati

sve do kraja, i sasvim je sigurno da je umro sretan, jer se do kraja ponašao kao car.

S Napoleonom stvari su jasne, jer on je makar bio imperator. No, u suštini, i to je bila fikcija - koju je

podupiralo društvo. A sada - ništa se nije promijenilo, Napoleon je isti kakav je i bio, ali podrške nema. To je

teško shvatiti: postoje umišljenosti u kojima vam društvo pomaže, i postoje one druge - umišljenosti pri

kojima ste sami, bez podrške. U tome je sva razlika izmedu djelomicno lude i potpuno lude osobe: u slucaju

prve postoji društvo koje potpomaže umišljenost, dok je druga sama... nitko joj ne pomaže, te je na kraju

društvo primorano takvu osobu smjestiti u ludnicu.

Ali vaša podrška ništa ne cini stvarnijim nego što jeste - ako je nešto zamišljeno, onda je zamišljeno.

Ako se udubite u sebe, odjednom cete osjetiti da ste ništavni, beznacajni. Ali, onda vam je podloga

izmaknuta, i vi ste pred ponorom. Bolje je ne gledati u sve to - samo nastavite sa svojim snovima. Možda je

sve ono u cemu živite samo san i ništa drugo, ali vi ste barem djelomicno ludi - a bolje je biti djelomicno nego

potpuno lud.

Dakle, vi ne samo da ne smijete zagledati se u sebe. Takoder, nitko od vas nije u stanju ni drugima

zagledati se u oci, jer svijet oko vas odražava sve u vama. I tako ste primorani da i o drugima smišljate

“smiješne price”: kroz mržnju umislite da je drugi davo, a kroz ljubav od obicnog covjeka napravite andela. O

drugima - ne samo o sebi – vi stvarate najraznovrsnije fikcije: ne možete da gledate pravo, da gledate

80

duboko - vaše opažanje nije snažno. Zbog toga, što god da gledate vi pretjerujete: ako nekog mrzite, on je

olicenje zla; ako nekog volite, ta osoba je bog s neba. Dakle, pretjerivanje je prisutno bez obzira na osjecaje:

ako vidite nešto što je loše, to automatski postaje olicenje zla, a ako kojim slucajem ugledate nešto što je

dobro, vrijednost tog pozitivnoga može se mjeriti samo sa božanskim milosrde.

Ali teško je održavati te fikcije duže vrijeme, te ih vi mijenjate bez prestanka. Zašto vi uopce toliko

pretjerujete? Zašto ne vidite jasno ono što je ispred vas? Zbog toga što se bojite jasnog videnja. Želite

oblake ispred ociju - da ne biste vidjeli jasno što je što. Vi jednostavno ne želite spoznati sebe. A svi oni koji

znaju uporno ponavljaju: “Spoznaj sebe samoga!” I Buddha, i Sokrat, i Isus, svi oni govore jedno te isto, jer

toga se sastoji smisao postojanja svekolike religije.

I dok Buddha, Sokrat, Isus, Mahavir i ostali uporno traže da spoznate sebe, dotle vi težite ka

suprotnost. I ne samo to: vi ponekad glumite kako se želite spoznati. Ja sam se sreo s nebrojeno mnogo

ljudi koji igraju tu igru, premda se u dubini sebe najviše plaše upravo samospoznaje. To je igra: oni žele

stvoriti novu fikciju. Biti ce to religiozna umišljenost, i zato sada oni dolaze kod mene - da bih im pružio

neophodnu podršku. Dolaze do mene i govore: “Ostvario sam ovo, ostvario ono”, a njihove oci me preklinju

da potvrdim: “O, kako da ne sve si ti ostvario!”

Ako odgovorim potvrdno, pružio sam im podršku i oni odlaze sretni, ali ako osporavam njihovu iluziju,

nikad mi više ne dolaze. Tada traže nekog drugog, nekoga tko ce ih podržati. Ali, zašto ste uopce potrazi za

autoritetom? Što ce vam svjedok? Ako ste nešto ostvarili, stvar je riješena - nema potrebe za podrškom, jer

svako je iskustvo evidentno.

Ako ste ostvarili vlastitu dušu, ne treba vam certifikat. Cak i ako vam citav svijet osporava to

dostignuce, razlike nema - glasanje vam nije nužno, jer vi znate što se dogodilo. Ako slijepac progleda,

njemu ne treba netko tko ce mu potvrditi novo iskustvo - on vidi, i to je dovoljno. Ali, ako slijepac pocne da

umišlja, onda mu treba neki autoritet koji ce zapecatiti cinjenicu: “Da, ovaj covjek je progledao”. Ali, problem

je u tome što to nije cinjenica - da jeste, zašto bi ovaj dolazio po potvrdu

Ljudi stalno igraju neke igre; cak i spiritualnih igara ima “mali milijun”. Sve dok se ne prestanete

glupirati, sve dok se ne otrijeznite i ne prepoznate cinjenicno stanje stvari, ništa se nece promjeriti – jer

prihvacanje istine je prolaz. Cak i kada vas nitko ne podržava, vi onda pocinjete podupirati sebe. Tad,

ispunjeni gnjevom pravednika, vi prestajete opciti sa širokim narodnim masama, jer - “Oni me ne mogu

shvatiti!”

Baš prije par mjeseci bio je kod mene jedan covjek: “Nitko me ne može razumjeti osim vas, jer ja

svake noci primam poruke od Boga”. A oko njega se skupila masa najrazlicitijeg svijeta - jedna apsolutna

glupost vec na prvi pogled! Ali covjek je bio ubijeden kako mu Bog prenosi poruke svake noci - i da je ono

što dobiva posljednji Kuran, jer onaj što je Muhamed primio nije bio posljednji - sada je Kuran zaokružen. Da

su ga Muslimani culi, zasigurno bi ga rastavili od života, jer oni vjeruju u jednu sasvim drugu fikciju. A taj

covjek koji prima poruke od Boga bio je sav uspanicen, drhtao je, bio je nervozan da nervozniji ne može biti -

jer kome god da je ispricao svoju pricu, ljudi su odmahivali rukom i mislili u sebi kako je covjek potpuno

otkacio. Ali, kada je došao kod mene: “Ja znam da ste vi prosvijetljeno bice” - ha! - ulagivao se! - “i vi sigurno

znate kako stvari stoje”. Njegove oci su prosile odgovor: “Da, reci da, i bicu presretan”.

Ali ja sam mu rekao: “Ako ti Bog osobno daje poruke svake noci, onda uopce nisi morao dolaziti

ovamo - Bog je sasvim dovoljan”.

U tom trenutku postao je malo sumnjicav, zadrhtao je: “Ali - tko zna? Možda se to moj um poigrava sa

mnom”. Zna on dobro u cemu je stvar. Kada se igrate, vi savršeno znate koji su trikovi u pitanju. Nitko vam

nije potreban sa strane, da razjasni situaciju - ali vi ne želite gledati cinjenicama u oci.

Rekao sam mu da je lud da ludi ne može biti, i od onda nije dolazio - jer ja sada nisam prosvijetljeno

bice! On želi uzajamni dogovor: ako kažem da je sve istina, onda ce me on smatrati prosvijetljenim.

Ako ja zdravo za gotovo prihvatim ono što vi umišljate, vi cete onda, valjda iz zahvalnosti, prihvatiti

moje fikcije. To je ta uzajanma glupost, najdrevnija društvena igra. Ona je toliko zadovoljavajuca da vi

jednostavno ne želite da je prekinete. Ali, u isti mah, u vama se nalazi i duboko nezadovoljstvo. Tako mora

biti, jer u pitanju nije istina, nego obicna fikcija.

Prosjak umišlja da je car, znajuci tko je i što je. U tome je problem: on se ponaša kao car, predstavlja

se kao gospodar, ali duboko u sebi, prosjak sasvim dobro zna da je prosjak - umišljenost mu donosi

zadovoljstvo, ali nezadovoljstvo postoji i pored svega, jer nitko ne može da se zavarava u potpunosti. Iz toga

se sastoji i vaša muka: vi nešto umišljate o sebi, mada jako dobro znate da te vaše fikcije postoje samo u

vašoj glavi.

Nikada niste voljeli, ali zato nikad niste propuštali priliku – uvijek ste glumili ljubav. Nikada niste bili

iskreni, nikada istiniti – citav vaš život je gluma bez kraja i konca. No, vi ste toliko energije potrošili u tom

smjeru, i sada je teško prepoznati i priznati cinjenicno stanje stvari. Zato kažete sebi: “Ma neka ide kako ide,

ionako me uskoro nece ni biti.” Ali, cak i ako okoncate svoju umišljenost, ništa se iz toga nece iznjedriti.

Gubitak je gubitak, i na kraju ce se citava osujecenost jednostavno raspršiti..

Zbog toga je smrt tako problematicna. U njoj ne postoji ništa što je opasno, i to je jedna od najljepših

pojava - zapadate u san! I sve se to nastavlja: sjeme se pretvara u drvo, a zatim drvo stvara novo sjeme koje

pada na zemlju i spava jedno vrijeme, ali se nakon sna opet pokrene. Nakon svake aktivnosti odmor je

81

neophodan. Tako mora biti, jer nakon odmora, novi život pocinje da se budi. Nema nikakve opasnosti unutar

smrti - sve je savršeno prirodno.

Ali zašto se svi toliko plaše umiranja? Zbog toga što u tom trenutku sva vaša umišljanja išcezavaju. U

tom trenutku cete vidjeti da je citav vaš život bio protracen ni za što. Zašto se dešava da osoba pred smrt

vidi unazad citav svoj život? To se zbiva zbog toga što više nema buducnosti, i sada je nemoguce naci

prostora za smišljanje novih fikcija.

Da bi se rodila bilo kakva zamisao, potrebna je buducnost, jer fikcija se nalazi u nadi, u sutrašnjici.

Blizina smrti razotkriva cinjenicu: sutrašnjice više nema - buducnosti nema. I gdje cete sada sanjati? Gdje li

sada možete projicirati vlastite maštarije? Nemate gdje! Odjednom ste zateceni spoznajom: citav vaš život

bio je protkan stvaranjem novih i novih umišljenosti. I sada, iznenada, buducnost ne postoji – gdje cete

gledati? U kom pravcu? Prisiljeni ste da zurite u prošlost, a u trenutku smrti društvo išcezava: sami ste,

gledate u sebe, jer ništa vam ne skrece pozornost. I tada dolazi do razocarenja, do saznanja da je citav život

proživljen u bunilu.

Ako taj uvid ostvarite prije smrti, vi postajete duhovna osoba. Spiritualan covjek je onaj koji za života

spozna ono što vecina shvati neposredno pred smrt. Duhovno bice je ono koje se zagleda u sebe dok je još

potpuno životno - koje je sagledalo vlastitu prošlost, razotkrilo citavu igru - koje je imalo hrabrosti da se suoci

sa sobom.

Promjena je apsolutno sigurna ako se okrenete ka sebi, jer jednom kada prepoznate umišljenost, ona

pocinje nestajati. Fikcija, ako želi da se održi, ne smije biti shvacena kao zamisao, nego kao cinjenica. Cak i

jedna istina, ako hoce da traje, mora se usvojiti kao nešto istinito. U trenutku kada shvatite kako stoje stvari,

svaka umišljenost pocinje da se gubi - one su ionako izvan vašeg domašaja, i vi se ne možete vezivati za

njih. Zaista, cim doživite san kao san, on išcezava jednom za svagda.

Vaš citav napor sastoji se iz pokušaja da ne upoznate sebe; upravo zbog toga što se želite izbjeci po

svaku cijenu, vama uopce nije lako kada ste sami. Cak i kada idete na Himalaje, ne pada vam na pamet da

podete bez vokmena, a vokmen, tranzistor ili radio sadrže u sebi citav svijet koji ste ostavili za sobom. Cak i

ako odete u neku pecinu, svi vaši prijatelji, žena, djeca, rodaci - svi oni idu sa vama. Idete na vikend u

samocu, ali gdje god da odete, ipak ste opkoljeni svim tim glupostima.

Jednom se dogodilo da se mornar, koji je pretrpio brodolom, iskrcao na pusti otok, i na njemu je živio

punih pet godina - nijedan brod nije prošao mimo njega. Izgradio je malu kolibu u kojoj je provodio dane, ali

je nastavio da misli o svijetu. Citavo okruženje bilo je zapanjujuce mirno i tiho - on ranije nije mogao cak ni

zamisliti da takva jedna ljepota uopce postoji. Otok je bio mali i nenaseljen ali moenar je otkrio da je problem

upravo u tome. Inace, na otoku je bilo svega: potoci su bili predivni, drvece je bilo prepuno najrazlicitijeg

voca. Mogao je mirno spavati, jesti što god mu se prohtije, nije imao o cemu brinuti, nitko ga nije nervirao. A

on je ionako mislio kako bi bilo dobro da se jednoga dana nade na takvom mjestu - i što je najgore, želja mu

se ispunila! Ali njemu je sve to bilo neizdrživo. Tišina otoka bila je neizdrživa, jer covjek mora biti potpuno

spreman za nju - inace, ona može i ubiti.

Sve je bilo vrlo teško za tog brodolomca, i pošto nije znao kako prekratiti vrijeme - a bio je arhitekta -

on je poceo da pravi male kucice, modele kucica, tek da bi bio necim zaokupljen. Napravio je male ulicice -

cak im je dao i imena: napravio je poslije ne jednu, nego dvije crkve - jednu blizu svoje kolibe, dok je drugu

izgradio na periferiji tog malog gradica. Cak je bio toliki majstor da je napravio i nekoliko ducana. Covjek je

za pet godina od otoka napravio pravi gradic.

I kada je nakon svih tih godina neki brod bacio sidro na obalu tog otoka, covjek je bio presretan. Vidio

je kako mu se približava osoba u camcu. Istrcao je iz svoje kolibe kako bi mu pokazao koliko se raduje što

ga vidi, ali je bio zapanjen, jer je pridošlica nosio hrpu novina u svojim rukama - to je bio kapetan onog

broda. Bivši brodolomac ga je upitao u cudu: “Zašto si mi donio sve te novine? Zbog cega si ih morao tegliti

odande?”

Prvo ih procitaj”, rece mu kapetan, “pogledaj što se dešava u svijetu - pa mi na kraju reci da li uopce

želiš da te spasimo”.

Covjek je sa prezirom pobacao novine u more: “Kakva glupost! pa naravno da se želim vratiti medu

ljude. Ali, prije no što odem volio bih vam pokazati moj gradic”.

I tako je on kapetanu s ponosom pokazao sve svoje gradevine, ali ovome samo jedna stvar nije bila

baš najjasnija: “Ja, doduše, mogu shvatiti zašto si napravio crkvu - želiš da moliš - ali zašto si onda sagradio

dvije crkve?”

“Jedna je crkva”, odgovori mu covjek, “u koju idem, a u onu drugu jednostavno ne zalazim'.

Potrebne su vam dvije crkve, najmanje dvije religije, jer um je dvostrukost: “Ovo je crkva u kojoj kažem

“da”, a ono je crkva kojoj kažem “ne”. Ta druga crkva je pogrešna, i samo pogrešni ljudi idu u nju, oni koji ne

pripadaju mom tipu' A covjek je bio potpuno sam, ali ipak nije propustio da stvori citav svijet na pustom

otoku. I bio je, još i više, sav uspaljen da se ponovo vrati u društvo - cak nije stigao ni novine procitati. Zaista,

pametno je to izveo, jer da je procitao makar naslove, ne bi mu palo na pamet da se vrati.

Pa, citaj te malo podrobnije te svoje casopise! Što se dešava u svijetu? Da li uopce vrijedi živjeti u

njemu? Ali vi samo cituckate, ne udubljujete se previše; vaše citanje nije gledanje, vi to radite tek po prilici,

olako. Vi ni ne shvacate što se u svijetu dogada, što covjek covjeku radi: takvo nasilje, takve budalaštine,

trovanje svega što je znacajno i divno i istinito; sve je zatrovano od vrha do dna. Želite li živjeti usred tog

82

smeca? Ako zaista gledate, tada bi se covjek veoma teško odlucio na taj potez. I zato... bolje je ne gledati,

ne udubljivati se- kretati se kao sumanut; kao hipnotizirana budala.

Da bi se izbjeglo sagledavanje vlastite unutrašnjosti, koristila se jedna tehnika koju Isus objašnjava, a

taj metoda je: gledaj u druge i budi usmjeren na sve što je negativno u njima, tako da ceš vremenom biti u

stanju sebe doživjeti kao nešto što je krajnje pozitivno. Dva su nacina da se bude dobar: jedan je

jednostavno biti dobar - a to je tako teško; drugi nacin, da se bude dobar u onom relativnom smislu je:

dokazati da su svi ostali loši. Tada vam nije potrebno da zaista postanete dobri - sasvim je dovoljno pribaviti

dokaze o tudoj negativnosti. Naravno, preko toga dolazite do osjecanja kako ste stvarno prava dobricina.

Upravo stoga, svi mi dokazujemo da su svi lopovi, ubice prenosioci zla - svi, osim nas samih. Kada ste

na kraju ubijedili sebe kako su svi apsolutno zlobni, pokvareni i ništavni, u vama se javlja strahovito jasan

osjecaj: “Pa, ja sam jedini dobar!” To je relativna pojava: ne mijenjati sebe, vec samo ici na to da se dokaže

tuda negativnost. A to je tako lako - ništa lakše od toga. Možete velicati mane drugih ljudi, i nitko vas ne

može sprijeciti u tome. A kada isprojektirate vlastito smece, i kada svijet pocne da izgleda kao kolijevka

zlobe, vi odjednom djelujete krajnje nevino - kao ovcica medu vukovima. Zbog toga, kada god netko kritizira

odredenog covjeka, govoreci da je on loš, glup ili zao, vi toj osobi nikad ne protivrjecite, nikada, kažem. I ne

samo to - vi svu tu kritiku potpuno prihvacate. Cak dolazite do takvog apsurda da govorite: “Pa, ja sam to

odavno znao”. No, ako netko prica kako je onaj tamo jako dobar, plemenit i pun suosjecanja, u vama se rada

neviden otpor; odmah zahtijevate dokaze, spremni ste na raspravu, želite da opovrgnete.

Da li ste postali svjesni cinjenice da je bilo mali milijun ljudi koji su govorili: “Mi cemo vjerovati u Boga,

ali prvo nam dokaži da On uopce postoji”. Ali, do sada nitko nikada nije napisao knjigu u kojoj dokazuje

postojanje Davola! Nikada! Nikom nikada nije palo na pamet da kaže. “Ja cu vjerovati u Davola ako mi se

ponude dokazi”. Bog nedostaje, ali Davola i davolskog imamo na pretek.

Zašto je za dobrotu potreban dokaz, dok se dokaz i ne spominje kada je rijec o zlu? Osmotrite malo tu

težnju: doci cete odjednom do misterije ljudskog uma, do jednog divnog fenomena. Duboko u sebi, svi žele

biti dobri, ali to je tako teško, gotovo nemoguce - i sada, što da se radi? Dokazi da su drugi rdavi: “Ti si gori

od mene - ako ništa drugo, ja sam barem malcice dobar!”

Isus je rekao: “Ti vidiš trun u oku brata svojega, a ne vidiš brvno u svome oku.

“Kada izvadiš brvno iz vlastitog oka, onda ceš jasno vidjeti trun u oku svoga brata”.

Vi nastavljate gledati druge kao tamu, i to u vama rada jedno nestvarno osjecanje da ste svijetli - no to

vam ne daje istinsku svjetlost. I ako pokušavate da prosvijetlite drugoga zbog toga što mislite da je on

utjelovljenje mraka, samo cete od loše stvari naciniti još goru. To je samo nova cigla u zidu ljudske gluposti.

Na prvom mjestu, vi ste isprojektirali tu tamu, a na drugom, vi niste svijetlo sebi samima, te stoga - vi niste u

stanju prosvijetliti druge.

Ljudi koji pokušavaju izmijeniti društvo samo usložnjavaju bijedu, dok su oni koji se trude promijeniti

svijet veoma opasni. Oni su ubice u onom najsuptilnijem smislu, i ubistva su tako prefinjena da ih nitko ne

može optužiti za idiotizam koji cine. Oni ne ubijaju izravno - samo obogaljuju - i to iskljucivo za “vaše vlastito

dobro”, a što je najgore, kada vam netko nešto radi zbog vašeg blagostanja, vi se ne možete pobuniti. Vaši

takozvani sveci samo pokušavaju uništiti mrak koji možda i ne postoji u vama, ali oni rade svoj posao kao da

je sve u redu. Oni gledaju u pakao u vama, zbog toga što je to jedini nacin da osjete rajsko stanje u sebi.

Kada je Mula Nasrudin umro, zakucao je na nebeska vrata. Sveti Petar mu je otvorio, dobro ga

osmotrio, i na kraju rekao: “Kako je to moguce? Ja danas nikoga ne ocekujem, jer na listi cekanja ne piše

nijedno ime. Danas nitko ne treba pristici. I kako si... Baš si me iznenadio - daj reci mi kako si uopce došao

ovamo? Kaži mi glasno i jasno svoje ime! Hajde polako, slovo po slovo, a ja cu još jednom provjeriti”.

I tako je Nasrudin morao ponoviti: “M-u-1-a N-a-s-r-u-d-i-n”. Sveti Petar je otišao provjeravati, ali

zaista, toga dana nije ocekivao nijedno ljudsko bice. Kada je napokon provjerio, Petar se vratio i rekao

Nasrudinu: “Stvarno, nije mi jasno... mi ne samo da te nismo ocekivali danas, nego cak ni za deset godina.

Nego, reci ti meni jednu stvar kako se zove tvoj doktor?”

Doktori mogu ubijati, dušobrižnici takoder - zbog toga su svi ti plemeniti ljudi izuzetno opasni tipovi. Ali,

na žalost, svi ste vi nekome dušobrižnici, na ovaj ili onaj nacin, u ovom ili onom smislu. Svako želi promijeniti

svoju okolinu, jer su svi ubjedeni da “onaj drugi” ne valja. Svako želi promijeniti svijet. a nikom ne pada na

pamet da promjeni sebe. A u tome se krije sva razlika izmedu politickog i religioznog uma.

Politicki um uvijek želi promijeniti svijet, jer on ne može pojmiti da je on sam pogrešio - ne, svijet je

takav, ali, eto, on nije, stvarno nije. Na kraju krajeva, ako on i jeste pogrešan, to je iskljucivo zbog toga što je

citav svijet pogrešan, i svi ljudi, i sve ostalo, sve, apsolutno sve. Zaista, izgleda da on mora takav biti - a da

je situacija makar malcice bolja, pa on bi bio svetac, u to nema sumnje. Religiozna osoba pocinje s drugog

kraja: ona misli: “Pošto sam ja pogrešan, zbog toga je i svijet takav kakav jeste, jer ja samo potpomažem

sveopcu bijedu: Svet je pogrešan kroz mene, i zato, ako ne promijenim sebe, sve ce ostati u onom starom

stanju”.

Politicari pocinju od svijeta, i zato nikada ne ostvaruju cilj - jer svijet je suviše velik, kao prvo, a kao

drugo, problem uopce nije u svijetu. Politicar samo umnožava probleme: kroz njegovu nazovi medicinu

javljaju se bolesti kojih ranije nije ni bilo, kroz njegove napore mizerija se produbljuje. Religiozni covjek

preobražava sebe - on to cini, jer se ništa drugo i ne može mijenjati.

83

Vi samo sebe možete promijeniti, i u trenutku kada ste ucinili sve što ste mogli, svijet pocinje da se

mijenja - jer vi ste njegov dio. I kada ste probudeni - dakle, totalno promijenjeni - vi postajete sve životniji,

zbog toga što je sada u vama ona vrhovna energija. Buddha jednostavno sjedi ispod bodhi drveta i svijet se

time mijenja - više nikada nece biti kakav je bio prije Buddhinog probudenja.

Isus je razapet, ali to je postao dogadaj koji je sve podijelio, cak i vrijeme. Povijest je podijeljena toga

dana, i poslije Isusovog raspeca nece biti ista kakva je bila prije toga. I stoga je dobro što znamo da dijelimo

godine na “prije Krista” i “poslije Krista” , jer prije Isusa covjecanstvo je bilo drugacije. Nakon njegovog

raspeca promijenilo se toliko toga. Pojava je tako Životna: kada god se pojavi jedna nevjerojatno snažna

svijest - kao što je to bila Buddhina, Isusova, Muhamedova - ljudska svijest je istovremeno promijenjena.

Kroz probudenje jednog, svi drugi dobivaju iskricu tog iskustva, i covjecanstvo raste kroz to. Ono se više

nikada nece moci vratiti na onaj stari stupanj.

Religiozni covjek jednostavno preobražava sebe: ali transformacija je moguca samo ako se duboko

sagledate - ona postaje moguca tek kada odbacite sve vrste umišljanja. Ako uvidite vlastitu ništavnost, ako

ste spoznali neautenticnost svog Života, odjednom, sva izvještacenost pocinje nestajati.

Znanje je revolucija - i to ne ono znanje koje ste skupili kroz um, vec ono znanje koje sticete pri

susretu sa samim sobom. Samospoznaja je sila koja preobražava - ništa više nije potrebno. To se mora vec

sada shvatiti: ljudi misle: “Prvo cemo saznati, a onda cemo se promijeniti”. Ama, ne! U trenutku spoznaje,

promjena se dešava jednovremeno. Znanje samo po sebi je potpuno preobražavajuce. Stvari ne stoje onako

kako ljudi obicno misle - prvo znanje, pa onda promjena. Znanje nije nikakva metoda; nije rijec o sredstvu -

znanje je cilj sam po sebi.

Ali kada kažem “znanje”, ja mislim “samospoznaja”... Sva druga znanja predstavljaju sredstvo: prvo

morate znati “kako, što” i tako dalje, a zatim morate i uciniti nešto. Ali, sa samospoznajom stvari stoje

drugacije: spoznate, i sama vas spoznaja preobražava.

Odbacite umišljenost i skupite hrabrost da spoznate sebe. Odrecite se straha, i prestanite vec jednom

bježati od sebe.

A Isus kaže: “Kada izvadiš brvno iz vlastitog oka, onda ceš jasno vidjeti...” Samo kada odbaciš

svoju umišljenost! Ona je brvno u tvom oku, slijepa mrlja, maglena koprena, oblak, Vi ne možete vidjeti jasno

- sve je iskrivljeno, mutno, nedovoljno bistro. Cistoca, jasnoca, to mora postati vaš cilj. Kada vam brvno bude

izvadeno iz oka, vidjeti cete cisto. Tada ce nestati cas u kom cete biti u stanju jasno sagledavati i svijet u

sebi i svijet oko sebe. Tada cete moci znati cinjenicno stanje bez ikakvog projiciranja. Ali, da budemo iskreni,

to je jako, jako teško, jer vi ste postali robot u sistemu projiciranja - potpuno ste potpali pod mehanizaciju.

Bacite pogled na neki cvijet, i vaš um odmah pocinje blebetati: “Ali, kako je divan ovaj cvijet - nikad

ljepši cvijet nisam vidio”. Odjednom pocnete sijati neku poeziju koju ste tko zna odakle izvukli, ali

istovremeno zaboravljate na cvijet sam po sebi. Rijeci iskacu - a možete li vidjeti cvijet bez imenovanja? Da li

je to vaše imenovanje zaista neophodno? Hoce li vam oznacavanje pomoci u bilo kojem smislu? Ako ste

negdje sakupili znanje iz botanike, što mislite - da li ce ono doprinijeti da ljepota cvijeta postane upadljivija?

U tome se skriva sva razlika izmedu botanicara i istinskog pjesnika: botanicar zna sve o cvijetu, pjesnik zna

cvijet. Botanicar je u suštini neznalica - on zna mnogo o ovome ili onome - ali pjesnik vidi potpuno jasno.

U sanskrtu postoji samo jedna jedina rijec za rišija i kavija - za vidioca i pjesnika. To nisu dvije

odvojene rijeci, jer gdje je vidioc tu je i pjesnik, a gdje je pjesnik tu je i vidioc. Jasnoca, cistoca, bistrina... i

tada život postaje poezija. Ali, onda morate gledati cvijet bez imenovanja - da li je to ruža ili nešto deseto?

Zašto su rijeci potrebne? Zašto katete da je “to” predivno? Možete li da ljepotu prepoznate bez

brbljanja? Zar je stvarno neizbježno da ponavljate to “divno, divno, divno”? Što li vam uopce znaci to

papagajsko ponavljanje? To znaci da cvijet sam po sebi nije dovoljan treba vam odredena sugestija da je on

divan ili prelijep ili tko zna kakav, i tek nakon sugestije vi stvarate kakvu-takvu ljepotu iz videnja. Vi u stvari

cvijet i ne vidite. On je samo ekran na kojeg projicirate ljepotu.

Gledajte u cvijet i ne govorite ništa. Bice teško; um ce biti sav napet, jer u njemu postoji tisucugodišnja

navika da blebece - on uporno nastavlja da prica i da prica i da prica, a tom cegrtanju ne sagledava se kraj.

Ali, neka vaše sadašnje videnje cvijeta postane meditacija. Posmatrajte netko drvo bez imenovanja, bez

oznacavanja, i nemojte pricati. Nema nikakve nužde da se brblja, drvo je dovoljno, cvijet je sasvim dovoljan -

ali zašto onda...

Cuo sam da se jednom davno dogodilo: Lao Tzu, jedan od najvecih kineskih mistika, imao je obicaj da

svakog jutra ide u šetnju. Njegov susjed je ponekad išao s njim, ali pošto je znao da Lao Tzu uglavnom šuti,

nikada nije progovorio ni jednu jedinu rijec. Kada je susjedu došao neki covjek u goste, i kada je izrazio želju

da bi volio poci sa njim u šetnju, ovaj ga je upozorio: “Dobro, ali nemoj pricati, jer Lao Tzu želi da živi

neposredno. Zbog toga, ne pricaj”.

Otišli su, a jutro je bilo jednostavno božansko: sve je bilo tiho, samo su ptice u krošnjama pjevale, i

onda je odjednom, iz ciste navike, susjedov gost progovorio: “Kakva ljepota!” Ništa više nije rekao - samo te

dvije rijeci - “Kakva ljepota”, ali Lao Tzu ga je pogledao kao da je ovaj ucinio nevideni zlocin.

Na povratku, taman kada su se rastajali, Lao Tzu se obratio svom susjedu: “Nikada više nemoj ici sa

mnom u šetnju, i više nikoga nemoj dovoditi. Taj tvoj gost je izgleda nepodnošljivo brbljav” - a covjek je samo

rekao dvije rijeci - “Kakva ljepota” - no po Lao Tzuu i to je bilo stvarno previše. “Jutro je bilo predivno, ali onaj

covjek je sve poremetio”, objasnio je Lao Tzu na kraju.

84

“Kakva ljepota!” - to je odjeknulo kao bomba, kao stijena koja je pala u potpuno mirno jezerce. Citava

ljepota isparila je u trenutku kada je jezicki izražena.

Meditirajte u blizini nekog drveta, meditiraj te sa zvijezdama, rijekama, s morem. Meditirajte na tržnici

dok vas ljudi zaobilaze u žurbi - ali nemojte ništa reci. Ne procjenjujte, ne koristite rijeci. Samo gledajte. Ako

možete procistiti vlastiti pogled, ako ste u stanju dostignuti bistrinu sagledavanja, doci cete do vrba. Onog

trenutka kada vaša jasnoca postane potpuna, suociti cete se sa sobom.

Samospoznaja se dešava samo unutar savršeno jasnog uma. Um koji je ispunjen razlucivanjem dobra

i zla ne može ostvariti takav jedan cilj. Samospoznaja nije bliska umu koji je krcat idejama o ljepoti i ružnoci,

vec samo onom koji je osloboden od rijeci. Takav jedan um zaista postoji u vama, ali je potrebna bistrina

udubljivanja, jer bez nje ostati cete na površini. Potreban vam je um cist kao ogledalo - samo se kroz njega

dešava odražavanje. No, jednom, kažem, jednom kada se to desi, tada cete moci pomoci - nikad prije! I

zbog svega toga, ne dijelite savjete šakom i kapom, ne usmjeravajte ljude. Svi vaši savjeti neshvatljivo su

opasni, jer vi ionako nemate pojma što radite.

Ne mijenjajte nikoga, cak ni rodeno potomstvo. Nikom nije neophodna vaša pomoc, jer vi ste zaista

opasni. Možete obogaljivati, možete ubijati, zaludivati, ali vi niste niti možete biti onaj faktor koji ubrzava

preobražaj. Ne dirajte u tude živote dok niste promijenili svoj. Tek kada ste ispunjeni vlastitim svijetlom, u

stanju ste pomoci. Ali, stvarno, tad nije potrebno da pomažete - jer pomoc ce izvirati iz vas baš kao što

svjetlost izvire iz svjetiljke, kao što miris dopire iz cvijeta, kao što mjesecina zraci sa Mjeseca - sve prirodno

istice, nikakav trud ne postoji u svemu tome.

Netko je upitao Bašoa, poznatog Zen Majstora: “Reci nam nešto o svojim predavanjima. To stalno

pricaš, ali tvoje su rijeci usmjerene protiv rijeci samih po sebi. Pricaš protiv pricanja, koristiš rijeci da bi

smanjio potrebu da se one koriste. Zato te molimo da nam kažeš nešto u vezi svega toga”.

“Drugi pricaju”, odgovorio im je Bašo, “ja cvjetam”.

Ako nema napora, to je cvjetanje, a ne brbljanje. Cvijet se otvara bez grca, bez napora, prirodno. Bašo

govori, Buddha govori - ali napora nema, sve se dešava samo po sebi. To je potpuno prirodna pojava, ali

kada vi govorite to nije prirodno, jer su mnoge druge stvari ukljucene u vašu pricu: želite impresionirati druge,

mijenjati druge, da ih kontrolirate, upravljate njima, vladate, želite, jednom rijecju, stvoriti utisak kako ste vi

covjek od znanja - želite da utovite vlastiti ego. To nije cvjetanje - to je egoisticno prežderavanje rijecima,

velika politicka igra, strategija, taktika.

Ali, kada govori covjek kakav je Bašo, on cvijeta. Ako je netko kraj njega, imati ce mnogo koristi - ali

Bašo nije usmjeren na to da ga drugi cuju, jer sve se dešava bez ikakvog njegovog napora. Ruža ne cvijeta

zbog vas. Ako prolazite kraj ružicnjaka, vi možete uživati u mirisima, možete biti zahvalni i radosni - ali cvijet

nikada ne cvijeta zbog vašeg prisustva. Sve je prirodno, nenaporno, spontano.

Buddha cvijeta, Bašo cvijeta, i Isus takoder, a citav svijet uživa u mirisima, ali kada vi pokušavate

pomagati, iz toga proizlazi više štete nego koristi. Ovaj svijet bi bio mnogo ljepši i bolji da je manje ludaka

koji žele pomoci. Sve su revolucije jednostavno upropastile svijet, i svaka je društvena reforma samo stvorila

još vecu zbrku.

Dejvid Herbert Lorens je jednom predložio da u sljedecih sto godina prekinemo sve revolucije, sve

reforme i visoko školstvo, i da za to vrijeme živimo kao primitivci. Prijedlog je divan, jer bi onda covjecanstvo

postalo mnogo životnije, mnogo energicnije, a bistrina sagledavanja bila bi neusporedivo dublja.

Rijeci su sve uspele zamagliti, a vaše znanje vam ne dopušta da raskrilite svijest i poletite. Vaša su

krila potpuno sapeta - zato i puzite po zemlji. A sve ono što je postalo vaša je tamnica, i dalje vas prisiljava

da se držite za rešetke koje vam uskracuju slobodu - i ne samo to: vi to ropstvo smatrate necim izuzetno

vrijednim. Te stvari nisu samo bezvrijedne; one su i neshvatljivo opasne: rijeci, sveti spisi, znanja, teorije,

“izmi” - sve vas to obogaljuje. A jedan psihicki bogalj ne može ostvariti cistocu i bistrinu sagledavanja. I zato -

odložite malo te vaše spise, okanite se pametovanja i slicnih gluposti.

Posmatrajte život ocima djeteta. Gledajte “to”, ne znajuci u što gledate - to ce vam videnje omoguciti

novo opažanje, a to je upravo ono o cemu Isus govori. Ponoviti cu vam još jednom njegove rijeci:

“Ti vidiš trun u oku brata svojega, a ne vidiš brvno u svom oku”. “Kada izvadiš brvno iz

vlastitog oka, onda ceš jasno vidjeti trun u oku svoga brata”.

Samo ce to biti od pomoci. Ako postanete svijetlo sebi samima, onda cete postati svijetlo i svim

ljudima oko vas. Ali, to nije brbljanje nego cvjetanje, i od toga svi imaju velike koristi, znali to oni ili ne. Nakon

suocavanja sa svijetom u sebi, vi postajete blagoslov za svijet oko sebe.