Što je Zen? - Alan Watts

SADRŽAJ

Uvod (Mark Watts)..................................................... 3

Predgovor (Alan Watts).............................................. 4

1.    dio: Jednostavan put, težak put............................. 6

2.    dio: Zen ponovo promišljen.................................. 9

3.    dio: Prostor............................................................ 16

4.    dio: Zen um........................................................... 23

O autoru.................................................................... 33

Svatko od vas

savršen je onakav kakav jest.

I svima bi vam dobro došlo malo oplemenjivanja.

Suzuki Roshi, osnivač zen centra u San Francisku

UVOD

Mark Watts

Zen je metoda ponovnog otkrivanja iskustva života. Potječe iz Indije i Kine, a na Zapad je došao posredstvom Japana, i iako je jedan od oblika mahavana budizma, on nije religija u uobičajenom smislu riječi. Cilj je zena proizvesti transformaciju svijesti, probuditi nas iz svijeta snova i beskrajnih misli da bismo iskusili život onakvim kakav jest u ovom trenutku.

Zen ne može biti uistinu podučavan, ali se može prenositi seansama kontemplacije ili meditacije, koje se nazivaju zazen, i kroz dijaloge između učenika i učitelja, sanzen. U dijalogu koji vode učenik i zen majstor, učenik nailazi na prepreke razumijevanju, a učitelj upućuje, ali ne tako da odgovor bude očigledan.

Zen je sve popularniji u zapadnoj književnosti. D. T. Suzukijeva knjiga Outlines of Mahayana Buddhism (Glavne crte mahayana budizma) prvi je put objavljena na engleskom jeziku 1907. godine, a autori R. H. Blythe, Christmas Humphries i Alan Watts dali su prve doprinose zen književnosti na Zapadu. Alan Watts napisao je svoj prvi rad o zenu 1933., a 1936. godine, u dvadeset prvoj godini, svoju prvu knjigu, The Spirit of Zen (Duh zena). Iz Londona se preselio u New York 1938. godine, a nakon desetak godina provedenih u anglikanskoj crkvi 1950. uputio se na zapad, u Kalifoniju. Na Američkoj akademiji za azijske studije u San Francisku počeo je držati predavanja o istočnjačkoj misli.

Tamo je upoznao japanskog umjetnika Sabroa Hasegawu i beat pjesnike Garyja Snydera i Allena Ginsburga. Njegova su se predavanja iz učionica preselila u lokalne kavane, a 1953. počeo je svakog tjedna govoriti uživo na radiju, na stanici Pacifika KPFA u Berkeleyu, Kalifornija. Njegovi prvi nastupi na radiju uključuju The Great Books of Asia (Velike knjige Azije) i Way Beyond the West (Put s one strane Zapada), koje su poslije ponovno emitirane na KPFK u Los Angelesu. Godine 1955. započeo je rad na knjizi The Way of Zen (Put zena). U tome mu je pomogla Bollingen stipendija koju mu je pribavio Joseph Campbell, a nakon objavljivanja 1957. odlazi u New York na prvu od svojih brojnih turneja koje su se nastavile tijekom idućih petnaest godina i na kojima je govorio diljem zemlje.

Građa za knjigu Što je zen? odabrana je iz njegovih kasnijih govora koje je održao nakon dugogodišnjeg proučavanja i prakticiranja zena. Većina je preuzeta sa snimki koje su snimljene tijekom vikend seminara, na kojima je Watts promišljao zen sa skupinom znanaca u njegovoj kući na vodi, u Sausalitu, u Kaliforniji.

Umjesto da se usredotoči na povijesnu pozadinu zena, on je predmet predstavio izravno, na način za koji je osjećao da će biti najpristupačniji njegovoj uglavnom zapadnjačkoj publici. Rezultat je jedinstven i učinkovit primjer sanzen dijaloga u praksi, a iako su riječi upućene grupi, psihološkim preprekama pojedinca obraća se s iznimnom osjetljivošću za "zamke uma" koje značajno zbunjuju učenike zena.

Prekrasnom igrom riječi Wattsovo iskusno izlaganje pruža nam zdravu, bogatu, prijeko potrebnu mudrost koju otkrivamo iskustvom zena, i pokazuje nam put.

PREDGOVOR

Alan Watts

Iako je donedavno riječ zen bila nepoznata većini Europljana i Amerikanaca, zen je stoljećima veoma snažno utjecao na oblikovanje kulture Japana i Kine. Ne razmatrati zen u povijesti Japana bilo bi jednako pogrešno kao i izostaviti kršćanstvo u povijesti Engleske.

Međutim, zen je ostao relativno nepoznat svijetu jer su donedavno njegovi predstavnici oklijevali proširiti doktrinu izvan granica iz straha da se ne izgubi njegova bit. To je zato što se zen u potpunosti temelji na vrsti osobnog iskustva, i nikakva potpuna ideja njegove istine ne može se iskazati riječima. Konačno su početkom dvadesetog stoljeća razni pisci Dalekog istoka - među njima i glasoviti dr. D. T. Suzuki - objavili pojedinosti o ovom iznimnom načinu života. Tada je Zapadnjacima postalo jasno da je zen odgovoran za mnoge pojave koje nas oduševljavaju na Dalekom Istoku, uključujući borilačke vještine džudo i aikido te izniman osjećaj za lijepo koji karakterizira kinesku i japansku umjetnost.

Mnogi smatraju da je zen jednak korijenu svih religija, jer je to način oslobađanja koji se usmjerava na pojave koje su u osnovi svakog misticizma: postati svjestan jedinstvenosti i sklada života, i unutarnjeg - nasuprot vanjskom - postojanja Boga. U ovom kontekstu riječ Bog može biti varljiva jer, kao što ćemo vidjeti, ideja božanstva u zapadnom religioznom značenju strana je zenu.

Cilj je ove knjige da bude vodič i da suvremenom čitatelju objasni osnovna načela zena. Moja je namjera pokazati put, upućujući na temeljne staze, onima čija je potraga za istinom zapriječena dogmama, vjerovanjima i pogrešno shvaćenim ritualima, što sužava put moderne religije.

Na Zapadu smo navikli razmišljati o duhovnom kao o nečemu što se razlikuje od svakodnevnog života. Za duhovno držimo da se tiče drugog svijeta, pa umjetnički oblici koji prikazuju duhovne predmete koriste simbole božanskog, koji transcendiraju svakodnevnu materijalnost. No, u umjetnosti kineskog zen budizma nalazimo krajnju koncentraciju na najuobičajenije oblike svakodnevnog života. Čak i kad su prikazani, veliki mudraci budizma predstavljeni su svjetovnim stilom, poput običnih ljudi, a često i kao lutajući idioti i skitnice. Važnost ovog izrazito ljudskog prikazivanja jest što nam pokazuje da je njihovo stajalište o odnosu duše i tijela, odnosno uma i materije potpuno različito od našeg - oni duhovni život zapravo uopće ne razmatraju u tim kategorijama.

Mi osjećamo da je naša duša odvojena od tijela, da je duh odvojen od tvari, a na isti način da je i Bog odvojen od svijeta. Suprotstavljajući se materijalnom svijetu i pokušavajući se pomiriti s njim počeli smo se poistovjećivati s vrstom odvojene duše, pa smo tako počeli uočavati probleme u materijalnoj egzistenciji. Vjerujemo da je život nešto što moramo pobijediti ili nešto iz čega se nekako moramo izvući. No, i u jednom i u drugom slučaju osjećamo se različitim od njega, a sebe ne smatramo dijelom prirodnog materijalnog svijeta nego odvojenim od njega, osjećamo da dominiramo njime i pokušavamo ga pokoriti.

Umjetnički oblici kineskog budizma, međutim, izražavaju posve različito stajalište, ono stajalište po kojem materijalni, svakodnevni, obični svijet ne predstavlja problem koji treba riješiti niti nešto što treba osvojiti.

Bilo bi nam malo lakše kad bismo svijet vidjeli kao dodatak nama samima, a sebe kao dodatak svijetu. Da bismo shvatili kako je u zenu nastala ova ideja moramo razmotriti okružje u kojem se prvi put pojavio, a to je autohtoni kineski svijet taoizma. Kada je budizam prvi put došao u Kinu, bilo je najprirodnije da Kinezi o njemu govore riječima taoističke filozofije, jer i budizam i taoizam poimaju život kao rastući proces u kojem su um i svijest

čovjekova neraskidivo povezani. Ne radi se o tome da postoji nepomičan zaslon svijesti preko kojeg prolazi naše iskustvo i ostavlja zapis. Riječ je o tome da je polje same svjesnosti dio rastućeg procesa, pa ljudski um nije zaseban entitet koji promatra proces izvana nego je njegov neraskidiv dio.

Kao posljedica toga, osnovni sukob između uma čovjeka i tijeka života zen vidi kao iluziju, kao nešto nestvarno što smo izmislili. Ta iluzija nastaje jer je ljudsko pamćenje dio promjenjivog modela koji ima sposobnost predstaviti prijašnja stanja modela, a to daje dojam određene stalnosti u ponašanju modela. Kako bilo, moramo biti svjesni da je naš dojam stalnosti vrsta misaonog procesa koji se čini odvojenim od modela po kojem je zapis napisan, ali je zapravo i dio modela.

Praksa je zena iskusiti cjelokupni model izravno, a svoje ja prepoznati kao bit modela.