Što je za vas smrt? Za mnoge ona je kraj.

No smrt nije ništa drugo nego prijelaz u

drugi oblik postojanja u kome živite na isti

način kao što ste živjeli kao čovjek.

Smrt vam neće ništa uzeti - ona vam neće

ništa ni dati. Duša koja napušta tijelo je

ista ona koja je bila u čovjeku i koju je

čovjek zrcalio. Zato nećete uskrsnuti nakon

smrti tijela.

U svjetlo ulazi samo onaj koji putuje

prema svjetlu, koji putuje unutra. Tako kao

što duša djeteta iz unutarnjega kraljevstva

stupa u životnu školu Zemlja, tako stariji

čovjek zemaljske škole treba urasti u nutrinu

preko ostvarivanja i Božje blizine.

Tko otvori unutarnje kraljevstvo postat

će hram spasenja i već u vlastitome hramu,

u hramu od mesa i kostiju on će uskrsnuti;

tada nije potrebno da okusite smrt. No, tko

je duhovno mrtav taj je i kao duša mrtav.

Duhovno mrtvi neće uskrsnuti nakon fizi-

čke smrti. Oni ostaju duhovno mrtvi, jer

onako kako stablo padne, tako ostane ležati.

Zato dođite do spoznaje: U tijelu se trebate

probuditi kao djeca Božja i u tijelu trebate

postići uskrsnuće, jer duša u čovjeku je

u životnoj školi Zemlja da bi ponovno

postala ono što u Ocu jest: božanska.

Znajte: Duhovno mrtvi gledaju samo na

slovo, a ne shvaćaju smisao. Stoga provjerite

kome govorite i što kažete, jer perle ne

trebate bacati u grob, već donijeti onima

koji se hoće probuditi.

Tko Me nije pronašao kao čovjek, neće

Me pronaći ni nakon svoje tjelesne smrti.

Jer tko je živio samo u ljudskom, taj će i kao

duša živjeti samo svjetovno i ponovno

tražiti tijelo, koje je za njega život.

Zato spoznajte: Život je Bog i tko nije u

sebi našao Boga taj nije našao ni Mene,

Krista Božjeg. On će nakon svoje tjelesne

smrti proći kroz kapiju smrti i ostati duhov-

no mrtav - dok ne spozna samoga sebe i sebe

ne nađe u Meni.

Tko Mene prepozna, taj poznaje svemir.

On je u svemiru i svemir je u njemu. Tko

Me ne prepoznaje, taj je vezan za Zemlju i

skuplja izvanjska blaga i bogatstva jer ne

opaža nutrinu, jer nije povezan s velikom

cjelinom. Zato što ne poznaje Mene, ne poznaje

ni sebe, niti svemir, koji Ja Jesam.

Bezbrojne snage svemira su kao bit u

tebi, jer ti si, o čovječe, mikrokozmos u

makrokozmosu; ti si baština beskonačnosti.

U tebi je sve ujedinjeno; a to što jest, je

vječno. To što je vječno, u tebi je.

Samo ono što je u najdubljoj nutrini

tvoje duše, tvoje je, a što je tvoje, to je vje-

čno. Izvanjsko je privid i prolazno. Ti to ne

možeš uzeti sa sobom; moraš ga tu i tamo

ostaviti.

Spoznaj da je sva zgusnutost prolazna - a

što je prolazno, to nestaje. Tako će i materija

nestati jer zgusnutost nije vječna, niti je

vječnost.

Vi vjerujete da biste morali uteći svijetu

kako biste ga svladali. Ja vam kažem:

Bijegom od svijeta nećete pobijediti sebe; vi

nećete prepoznati tko ste jer ste izgubili

ogledala svoga svijeta.

Sve dok u svijetu ne svladate svijet koji

još prianja uz vas, bit ćete ranjivi od svijeta.

Morate se osloboditi sveg zrcaljenja i

postati takvi kakve vas Bog vidi, kakvi ste

dakle bili od početka - i kakvi ćete ponovno

biti preko Mene, Krista: bića svjetla.

Jer svijet utjelovljenih bića, ljudi, je

istovremeno svijet bestjelesnih bića, duša.

Oba svijeta prožimaju jedan drugoga. Oni

su prebivališta ljudi i duša u kojima ljudi i

duše postajanjem i rastom sazrijevaju i tako

se približavaju vječnom Kraljevstvu, da bi

uronili u rijeku, Boga, koja je vječna.

Duhovno probuđeni sazrijevaju za

vječnost - duhovno mrtvi zadovoljavaju se

zrcaljenjem.

Ovaj svijet je štetna tvar za dušu i tijelo.

Tko od toga jede, oboljet će.

Svaka bolest je posljedica jednoga ili više

uzroka. Ona može biti i kolektivna bolest na

temelju kolektivne krivice, onda, kad se više

ljudi s istim motivom ogriješilo o ljude oko

sebe. Ako im ovi ljudi ne oproste, tada njihova

bolest traje, često inkarnacijama ili u

području duša.

Bolest je slika tvoje duše. Ona je ogledalo

u kojem možeš prepoznati svoj svijet čuvstava,

osjećaja i misli.

Blago dušama koje su prihvatile tijelo da

bi u zemaljskoj školi postali božanskima.

Jao onim dušama koje su prihvatile tijelo

da bi se iznova odale tjelesnom užitku.

Duša u čovjeku je u životnoj školi Zemlja

da bi ponovno postala božanskom.

Što se mijenja kada duša napusti svoju

smrtnu ljusku?

Što se mijenja kada cvijet uvene?

Što se mijenja kad godišnja doba nestaju?

Odlaze li i ne vraćaju se nikad više?

A nije li u nestajanju bitak i ponovno

postajanje, koje se oblači u još ljepše i rasko

šnije ruho?

Čovjek naziva jesen, ponovno postajanje

u prirodi, ono što se iznova i raskošnije

oblikuje: prolaznim.

Ne postoji međutim prolaznost - samo

mijena i promjena.

Može li u mijeni i promjeni postojati vrijeme?

Vrijeme je prolaznost. Što prolazi?

Što je prostor ako je svijest bezgranična?

Što je prostor ako je čovjek stanica koja

odašilje i prima?

Što je prostor ako su carstva prirode

kozmička?

Što su dakle vrijeme i prostor?