Materija označuje najniži oblik svijesti, a uzevši obrnu­to: svijest je najviši oblik materije. Duh i materija su konver­tibilni, izmjenljivi. U stanju smo shvatiti kad se kaže: »Bog se izražava u svojemu stvorenju: stvorenje i Bog jedno su.«

Crkva tu nije vodila računa o ljudskoj inteligenciji, jer je izmislila osobnoga Boga. Niti je Bog osoba, niti se skrbi za vas osobno. Riječ Bog simbolizira princip koji je svemiru imanentan. Predočite sebi taj princip kao neki kućni red. Kućni red često nije u pismenom obliku, ali zato nije manje nazočan. Nekog biste čovjeka možda mogli moljenjem ili za­pomaganjem navesti na nešto, ali princip koji pokazuje smjer ne biste nikada mogli umoliti.

Mi ljudi smo prerasli životinjsku svijest. Rado uspo­ređujem taj proces s praskozorjem jednoga divnog dana. Pola sata prije izlaska sunca noć, simbol nesvjesnog, počinje pola­ko uzmicati; postaje svjetlije, jasnije, svijest se budi. To je Božje uskrsnuće u čovjeku. Postaje svjetlije, i naša slika u zrcalu postaje jasnija od inkarnacije do inkarnacije. Što nas razlikuje od jučer, poriv je prema svijesti i spoznaji.

Stvorenje je dobilo krunu što simbolizira onu svijest koja je spoznala samu sebe. Odsad u nama vlada pitanje: »Tko sam ja?« Odgovor stiže u onoj mjeri u kojoj se ostvaruje evo­lucija.

Imajte dakle strpljenja. U prvom školskom razredu ta­kođer se ne predaje znanje desetoga razreda. Postanak spozna­je i svijesti proteže se preko mnogo stoljeća.

Ja osobno pristalica sam teorije inkarnacije, koja polazi od toga da je život neuništiv i da u sve višim stupnjevima sazrijeva do svijesti.

Primijenjeno na nas ljude, to znači da ćemo nakon svoje tjelesne smrti najprije neko vrijeme biti u međuprostoru, da bismo zatim započeli nov život u nekome ljudskom tijelu. Hipoteza polazi od toga da ja u svoju novu inkarnaciju dono­sim unaprijed dosegnuti stupanj zrelosti te se potraga za spo­znajom nastavlja.

U mojoj je praksi za nas terapeute uvijek iznova divan doživljaj kad neki pacijent kojega vodimo u prošlost, ponovno proživi različite stupnjeve vlastitog nastajanja.

Do deset, pa i dvadeset različitih stupnjeva vlastita predživota moguće je na taj način vratiti u svijest. Kao da pada zastor i pojavljuju se slike koje onda, pod stručnim vod­stvom terapeuta postaju zbivanja. Tijekom veoma dubokoga opuštanja - hipnoza u tom slučaju nije potrebna - mogu se posve svjesno i s jasnim ciljem iznova proživjeti minule epohe.

U nekoliko slučajeva pošlo je za rukom baciti pogled u budućnost. Ako, naime, razumom za kontrolu osposobljeni intelekt izgubi tu kontrolu, poći će nam za rukom preskočiti ogradu budućnosti. Tko u takvu terapeutskome vođenju do­živi na primjer vlastitu smrt, bude u većini slučajeva pod silnim dojmom toga zbivanja.

Max von Winterthur, sudionik seminara, rekao je, na­kon što je proživio vlastitu smrt: »Kad se rodiš, plačeš, a svi se oko tebe smiju. Kad umireš, smiješ se, a svi oko tebe plaču.« Mislio je time: tko svjesno bez straha stupa u vlastitu smrt, oduzima tome procesu sve mistično i omogućuje uvid u ciklus smrti i ponovnoga rođenja.

Preporučujem svakome čovjeku koji se boji smrti da se podvrgne takvom terapeutskome postupku, koji može, već prema mogućnostima neke osobe, dati i uvid u buduće godine života.

Ali kod bojažljivih priroda sigurno je bolje da ne upo­znaju vlastitu buduću smrt, pa se terapija mora usredotočiti na prošlost. Tko nakon više mjeseci ponovno obavi uvid u iskustva proteklog života na magnetofonskoj vrpci snimljenoj za vrijeme terapeutskoga vođenja, stječe sa sigurnošću transparentniji uvid i nov odnos prema sebi i prema životu uopće.

Kotač smrti i ponovnog rađanja ispunio je svoju zadaću da kad steknemo tako visok stupanj svijesti da bi neka nova uloga u zemaljskom životu bila suvišna. Takav posljednji život je život čovjeka koji ulazi u povijest.

Do sada je, u uvjetima našeg još niskog evolucijskog stupnja, prosvjetljenje iznimka. A imena kao Isus, Buda, Bhagavan, Lao-tse pokazuju što krajnji stupanj može biti.

 

nastavlja se...

 

POMOĆ IZ NESVJESNOG

Erhard F. Freitag.