Problem je jedino problem kada mi kažemo da je tako, a problem nije problem, problem je kako mi reagiramo na problem.

Postoji zen poslovica koja kaže: “Nemožeš spriječiti ptice da lete oko tvoje glave, ali možeš spriječiti da sviju gnjezda u tvojoj kosi.

Nije stvar u nijekanju nas samih ili ne prepuštanja iskušenju obraćanja pažnje na njih. Stvar je otkrivanju tko smo mi. Kad to činimo, mi se razvijamo i osjećamo unutranju slobodu tako da nas te stvari više ne
ometaju.”

Naša podsvijest je pohranila sva naša sjećanja. Kada su ta sjećanja uspavana, pospremljena u našoj banki sjećanja, tada ne predstavljaju
problem. Ljudi koji se pojavljuju u našem životu, odlasci na pojedina mjesta ili neke životne situacije bude ta sjećanja. Na taj način se sjećanja mijenjaju u misli i manifestiraju se. Zato je vrlo važno znati da se u stvarnosti ljudi pojavljuju u našem životu da bi nam pružili drugu priliku.
Što je prilika? To je mogućnost da učinimo sebe 100% odgovornima i
kažemo: “Žao mi je. Molim te, oprosti za bilo što u meni što je stvorilo
ovo.” (Ho’oponopono).

Da li ste ikada primjetili da je svaki puta kada se dogodi problem vi ste tamo? Ukoliko element već nije u vama, vi ga ne biste mogli pojmiti.
Problemi su jednostavno ponavljanje naših sjećanja. Ona su poput informacije snimljene na audio vrpcu. Kad vrpca počne svirati, mi mislimo da su stvarni. Problemi se ponavljaju jer, dok se očituju, mi reagiramo prema njima i držimo ih se. Mi ne prestajemo razmišljati o problemu i na taj način postanemo zarobljeni. Čak privlačimo sve više problema umjesto da jednostavno odaberemo da ih pustimo.

Da li ste primjetili da opsesivno razmišljamo tek kad se pojavi problem? Jednom kad se pokrene ovaj opaki ciklus, mi zaboravljamo da
imamo moć zaustaviti snimanje.

 U svojoj knjizi “Moć sadašnjeg trenutka“ Eckhart Tolle govori: “Um nikada ne može pronaći rješenje, niti može dozvoliti da ga vi nađete jer je um sam po sebi bitan dio ‘problema’.”

Mnogo puta vrpca se vrti, ali je zvuk stišan. Mi ga čak nismo niti svjesni. Ipak, podsvijest cijelo vrijeme pušta snimke. Upravo zato je toliko
važno preuzeti stopostotnu odgovornost. Jedino na taj način možemo razumjeti da se događamo samo mi i naše snimke, naše misli i naši
programi. Kao primjer uzmimo projekciju koja se očituje na zidu ili projekcijskom platnu. Savršeno smo svjesni da, iako možemo vidjeti sliku projiciranu na zid ili platno, slika nije tamo već je u uređaju. Potpuno je isto s našim problemima. Kad se očituju, oni su samo projekcija onoga što se zbiva u nama, a ne van nas. Uprkos tome, provodimo naše živote na način da pokušavamo promijeniti platno. Problem nije tamo “vani”.
Uvijek tražimo rješenje na krivom mjestu.

Izuzetno je važno zapamtiti da problemi, situacije i ljudi ne postoje izvan nas kao što ih doživljavamo, već je naša percepcija jednostavno refleksija naših misli. Niti su problemi ono što mi mislimo da jesu. Mi
nikada ne znamo doista što se zbiva. Problemi su “uvijek” prilike.

Mi moramo shvatiti da mi imamo utjecaj na događaj ili problem i da smo ga mi kreirali. To je, u stvari, dobra vijest shvaćajući da ako smo ga mi kreirali, mi ga možemo i promijeniti bez obzira na bilo što ili bilo koga.

Postoji priča koja govori da je u selu postojao izuzetno siromašan seljak kojem su zavidjeli i kraljevi zbog prekresnog konja kojeg je posjedovao.

Kraljevi su mu nudili nezamislive svote za konja, ali je čovjek odgovarao: “Za mene to nije konj; on je osoba. Kako se može osoba, prijatelj prodati?“ Bio je siromašan čovjek, ali nikada nije prodao svog konja. Jednog je jutra otkriveno da konj više nije u staji. Seljani su se okupili govoreći: “Glupi starče. Svi smo znali da će ti jednog dana ukrasti konja. Bilo bi bolje da si ga prodao. Kakva šteta!“

“Nemojmo se zanositi“, reče starac. “Recimo samo da konj nije u staji.
To je činjenica. Sve ostalo je mišljenje. Da li je nesreća ili sreća, ja to ne znam jer ovo je samo dio cjeline. Tko zna što nosi sutra?“

Ljudi su ga ismijali. Oduvijek su starca smatrali pomalo ludim. No, nakon 15 dana, jedne noći se vratio konj. Nije bio ukraden već je pobjegao.
I ne samo to, već je sa sobom doveo tucet divljih konja. Još jednom su se ljudi okupili govoreći: “Bio si u pravu, starče. Nije bila u pitanju nesreća, već sreća.”

“Još jednom se zanosite“, reče starac. “Recimo samo da se konj vratio.
Tko zna da li je to sreća ili ne? To je samo dio. Mi čitamo samo riječi rečenice. Kako možemo prosuđivati kakva je cijela knjiga?“

Ovoga puta mu seljani nisu mogli prigovoriti, ali su u sebi znali da je starac u krivu. Dvanaest prekrasnih konja je stiglo.

 Starac je imao sina koji je počeo dresirati konje. Tjedan dana kasnije pao je sa konja i slomio nogu. Ponovo su se okupili ljudi i raspredali:
“Ponovo si bio u pravu“, rekoše,“Bila je to nesreća. Sin jedinac ti ne može stati na noge, a on ti je jedina pomoć u tvojim godinama. Sad si siromašniji no ikad.“

”Vi ste opsjednuti s mišljenjima“, reče starac. “Nemojte se zanositi.
Recimo samo da je moj sin slomio obje noge. Nitko ne zna da li je to dobra ili loša sreća.Život dolazi u dijelovima i mi nikada ne znamo više od toga.“

Nekoliko tjedana kasnije zemlja se zaratila i mladi ljudi iz sela su pozvani da se pridruže vojsci. Jedino je bio pošteđen seljakov sin jer je bio povrijeđen. Cijelo selo je bilo zaplakano i žalilo se zbog beznandnog rata i jer su znali da se većina tih mladih ljudi više neće vratiti.

“Bio si u pravu, starče. Bila je to dobra sreća. Iako obogaljen, tvoj sin je još uvijek s tobom. Naši su izgubljeni zauvijek.“

”Ponovo prosuđujete“, otpovne im starac. “Nitko ne zna. Recimo samo da su vaši sinovi bili prisiljeni pridružiti se vojsci, a da moj sin nije.
Samo Bog zna da je to nesreća ili sreća.“

Kada stvorimo mišljenje ili prosudbu, zaglavimo se; sami sebe porobimo.

Kniga Učenja Bude kaže: “Onaj koji je pod utjecajem njegovih sviđanja ili nesviđanja ne može pojmiti značaj okolnosti i teži očajavati nad njima. Onaj koji distanciran savršeno razumije okolnosti i za njega su sve stvari nove i značajne.“ Kasnije se navodi: “Sreća slijedi tugu. Tuga slijedi sreću, ali kad netko više ne dijeli sreću od tuge, dobro od zla, tada je
sposoban osloboditi se.“

Ništa nije onakvo kakvim se čini. Intelekt ne može znati. Njegovo razumijevanje je ograničeno. Ipak, postoji dio nas koji zna. Razlika između intelektualnog razumijevanja i one prirodne mudrosti je slična kao da stojimo na stolcu, ogledamo se i mislimo da smo sve vidjeli i stajanja na vrhu planine i vidimo cijelu sliku. Mi dajemo prednost razgovoru s našim psihologom ili susjedima, umjesto da razgovaramo s Bogom. Imamo trajni pristup svom ovom znanju, svoj ovoj mudrosti koja je u nama, ali mi dajemo prednost stajanju na stolcu i nabacujemo se prosudbama, donosimo sudove i izražavamo svoje viđenje jer smo tako naučili. Ovisni smo o takvom načinu postojanja.

 Pa ipak, mi uvijek možemo odabrati što činiti i kako reagirati kad se dogodi situacija koju držimo problematičnom. Slijedeća priča prekrasno ilustrira taj koncept:

“Jednog je dana seljakov magarac upao u bunar. Životinja je tužno plakala satima dok je seljak tražio načine kako izvaditi magarca iz bunara.
Konačno, seljak je zaključio da je životinja stara te je bunar tako i tako potrebno zatvoriti. Nije bilo vrijedno mučiti se izvaditi magarca. Stoga je seljak pozvao susjede da mu pomognu. Svi su počeli lopatama ubacivati
zemlju u bunar. U početku, kada je magarac shvatio što se događa, neutješno je plakao. No, nakon nekog vremena, na iznenađenje svih,
potpuno se smirio. Nakon mnogih lopata zemlje, seljak je odlučio pogledati u bunar i bio je zapanjen onim što je ugledao. Sa svakom lopatom zemlje koja je pala na njegova leđa magarac je činio nešto izvanredno. Stresao bi je s leđa i stao na nju. Kako su seljakovi susjedi nastavljali ubacivati zemlju na životinju, ona bi stresla zemlju s leđa u stala na novonastalu hrpu. Uskoro je magarac došao do ruba zdenca i otkaskao.“

“Život će vam bacati zemlju na leđa, svakve vrste zemlje. Trik kako se izvući iz bunara je da je stresete i popnete se na novonastalu podlogu. Svaki od naših problema su stepenice.

Možemo izaći i iz najdubljeg bunara samo ako se ne predamo!
Stresite zemlju sa sebe i popnite se na nju!”