Što je pjesnik navečer vidio

Južnije srpanjski dan žareći se zalazio, planine su plivale u modroj
ljetnoj omaglici s ružičastim vrhovima, u poljima se na sparini kuhao
teški urod, nabreklije kukuruz stajao visok i jedar, u mnogim je
poljima žito već bilo pokošeno, a u mlaki, brašna-sto zasićeni miris
prašnjave seoske ceste iz polja i vrtova slijevali su se slatki i
prezreli mirisi različita cvijeća. U gustome zelenilu zemlja je još
zadržavala dnevnu toplinu, a seoski zlatni zabati blistali su toplim
odsjajem u sutonu koji pada.
Iz jednoga sela prema drugome uzavrelom je cestom hodao zaljubljen
par, polako i besciljno, odgađajući rastanak, čas nježno se držeći za
ruke, čas zagrljeni, rame uz rame. Hodali su lijepo i meko,
svjetlucavi u laganoj ljetnoj odjeći, u bijelim cipelama, gologlavi,
nošeni ljubavlju, u tihoj groznici večeri, djevojka bijela lica i
vrata, muškarac tamno preplanuo, oboje vitki i uspravni, oboje
lijepi, oboje sjedinjeni u osjećaju trenutka i kao jednim srcem
hranjeni i tjerani, no oboje ipak duboko različiti i međusobno
udaljeni. Bio je to trenutak u kojem se prijateljstvo htjelo
prometnuti u ljubav, a igra u sudbinu. Oboje su se smiješili i oboje
bijahu gotovo tužno ozbiljni.
Nitko u tom času nije prolazio cestom između dvaju sela, radnici u
polju već su pošli na počinak. U blizini jedne seoske kuće, koja je
svijetlo sjala između stabala kao da je još uvijek na suncu,
zaljubljeni su zastali i zagrlili se. Muškarac je nježno poveo
djevojku do ruba ceste uz koju se protegnuo zidić, sjeli su na njega
da bi još bili zajedno, da se ne bi morali vratiti u selo i k
ljudima, da ne bi već potrošili ostatak zajedničkoga puta. Tiho su
sjedili na zidu, među karanfilima i kamenikama, a iznad njih lišće
vinove loze. Kroz prašinu i mirise dopirali su zvuči sela, cika
dječje igre, zov majke, muški smijeh, zvuči staroga glasovira, daleki
i plahi. Sjedili su tiho naslonjeni jedno na drugo, ne govoreći,
osjećajući zajedno kako lišće nad njima tamni, mirisi oko njih se
roje, a topli se zrak ježi u prvoj slutnji rose i hladnoće.
Djevojkaje bila mlada, vrlo mlada i lijepa, vitak i prekrasan iz
lagane se oprave izvijao visok, svijetao vrat, a iz kratkih rukava
vitke i duge, svijetle ruke. Voljela je svoga prijatelja, vjerovala
da ga veoma voli. Mnogo je o njemu znala, dobro gaje poznavala, dugo
su se družili. Cesto bi se na trenutak prisjetili svoje ljepote i
svoga spola, nježno produžili stisak ruke i ovlaš se, kao u igri,
poljubili. Bio joj je prijatelj, pomalo i savjetnik i pouzdanik,
stariji, upućeniji, i samo je katkad nad nebom njihova prijateljstva
na trenutak bljesnulo, kratko drago sjećanje da između njih ne
postoji samo povjerenje i prijateljstvo, već i taština, želja za
moći, pa i slatko neprijateljstvo i privlačnost spolova. Sada je to
htjelo sazreti, sada se i to drugo rasplamsalo.
I muškarac je bio lijep, no bez one mladosti i svježine kao u
djevojke. Bio je mnogo stariji od nje, iskušao je ljubav i sudbinu,
doživio brodolom i novo isplovljenje. Zamišljenost i samosvijest
oštro su mu bili urezani u mršavo smeđe lice, a sudbina naborana na
čelo i obraze. No te je večeri gledao blago i predano. Njegova se
ruka poigravala djevojčinom rukom, lagano i blago prelazila duž
cijele ruke, preko zatiljka, ramena i grudi prijateljice, opisujući
malene razigrane putove nježnosti. A kada su mu iz tiha, u suton
utonula lica ususret pošla njezina usta, ljupka i strpljiva kao
cvijet, dok je u njemu bujala nježnost i rasla glad strasti,
neprestance je mislio na to i znao da su mnoge druge mile žene isto
tako hodale s njim za ljetnih večeri, da su na drugim rukama, drugim
kosama, oko drugih ramena i bokova njegovi prsti opisivali ove iste
putove nježnosti, daje vježbao naučeno, ponavljao doživljeno, da je
cijela ova struja osjećaja za njega bila nešto drugo nego za
djevojku, nešto lijepo i milo, ali ne više novo, ne još neviđeno, ne
još neokušano i sveto.
I ovaj napitak mogu pijuckati, pomislio je, i on je sladak, i on je
čaroban, i možda ovaj mladi cvijet mogu bolje voljeti, znalački,
obazrivije, nježnije no što bi to mogao neki mladić, negoli sam to i
sam mogao prije deset, prije petnaest godina. Mogu ju nježnije,
pametnije, ljubaznije prenijeti preko praga prvoga iskustva nego bilo
tko drugi. To fino, plemenito vino mogu kušati plemenitije i
zahvalnije od ikojega mladca. No ne mogu joj skriti da nakon
opojnosti dolazi sitost, ne mogu joj, pošto prođe prva opojnost,
glumiti voljenoga o kakvome sanja, koji ostaje u zanosu. Gledat ću ju
kako drhti i plače i bit ću hladan i potajno nestrpljiv. Plašit ću se
trenutka, već sada se plašim trenutka, kada će očima koje se bude
morati okusiti otrežnjenje i kada joj lice više ne bude cvijet, nego
se razvuče u grimasu užasnuto spoznajom o izgubljenom djevojaštvu.
Sjedili su šutke na zidu u procvjeta-lom bilju, privijeni jedno uz
drugo, s vremena na vrijeme podišla bi ih jeza požude i tješnje
sljubila. Tek tu i tamo rekli bi pokoju riječ, nerazgovijetnu,
djetinjastu riječ: dragi - dušo - mila -voliš li me?
Tada iz seoske kuće, čiji je odsjaj u tami lišća također stao
blijedjeti, izađe dijete, malena djevojčica, od kojih deset godina,
bosonoga, na vitkim preplanulim nožicama, u kratkoj, tamnoj
haljinici, tamne duge kose iznad blijedosmeđega lica. Dolazila je
zaigrano, neodlučno, pomalo zbunjeno, noseći u ruci uže za
preskakanje, dok su nožice bešumno trčale cestom. Mijenjajući korake
razigrano je prilazila mjestu nakojem su zaljubljeni sjedili.
Stigavši do njih usporila je hod kao da nerado prolazi, kao daju
nešto tamo vuče kao što noćnoga leptira privlači cvijet plamen-ca.
Tiho je procvrkutala pozdrav "buona sera'.Djevojka joj ljubazno kimnu
sazida, muškarac joj ljubazno do viknu: "Ciao, cara mia."
Dijete je kraj njih prolazilo, polako, nerado, sve više i više
oklijevajući, a nakon pedeset koraka zastalo, okrenulo se,
oklijevajući, ponovno se približilo, prošlo blizu pokraj zaljubljenog
para, zbunjeno i nasmiješeno pogledalo, produžilo, nestalo u vrtu
seoske kuće.
"Kako je samo zgodna!" reče muškarac.
Proteklo je malo vremena, sumrak jedva da se produbio, kadli
djevojčica ponovno izađe kroz vrtni ulaz. Načas je zastala, potajice
pogledala niz ulicu tražeći zidić, lišće loze, zaljubljeni par. A
onda je stala trčati prema ulici brzim trkom na bosim, gipkim
stopalima, proletjela pokraj para, u trku se okrenula, odskakuta-la
do vrtnih vrata, na minutu zastala, pa onda protrčala još jednom, još
dvaput, triput u tihom, usamljenom trku.
Zaljubljeni par šutke ju je promatrao kako trči, okreće se, kako joj
kratka, tamna haljinica udara o vitke dječje noge. Osjećali su daje
taj trk bio njima posvećen, daje čarolija iz njih sjala, da ta malena
djevojčica u svom dječjem snu osjeća slutnju ljubavi i bezglasnu
opojnost čuvstva.
Djevojčin se trk sada pretvorio u ples, približavala se leb-deći,
njišući se, mijenjajući korak. Mali je lik usamljeno plesao u mraku
na bijeloj cesti. Njezin je ples iskazivao počast, njezin mali dječji
ples bio je pjesma i molitva upravljena budućnosti, ljubavi. Ozbiljno
i predano prinijela je svoju žrtvu, lebdeći amo, lebdeći tamo,
nestavšt na kraju u tamnome vrtu.
"Opčinili smo ju", reče zaljubljena djevojka. "Ona osjeća ljubav."
Prijatelj je šutio. Mislio je: možda je to dijete u svojoj malenoj
opijenosti plesom ljepše i punije uživalo u ljubavi no što će ju
ikada doživjeti. Mislio je: možda smo i nas dvoje već kušali ono
najbolje i najsrdačnije od svoje ljubavi, a ono što se još može
desiti jest sumoran svršetak.
Ustao je i podigao prijateljicu sa zida.
"Moraš poći," reče, "kasno je. Otpratit ću te do raskrižja."
Utonula u san stajala je seoska kuća i vrt kada su prošli kraj
njezinih vrata. Preko ulaznih vrata visjeli su cvjetovi šipka još se
vedro i svijetlo rumeneći u noći koja pada.
Zagrljeni su stigli do raskrižja. Za rastanak, strasno su se
poljubili, otrgli, razdvojili, još jednom se oboje okrenuli, još
jednom poljubili, no poljubac više nije donosio sreću, već samo
vreliju žeđ. Djevojka je pružila korak, a on dugo za njom gledao. I u
tom je trenutku prošlost bila s njim i gledala ga u oči: drugi
rastanci, drugi noćni poljupci, druge usne, druga imena. Obuze ga
tuga i on polako pođe natrag svojom cestom, a iznad stabala izađoše
zvijezde.
U toj noći, u kojoj nije usnuo, misli su mu došle do zaključka:
beskorisno je ponavljati prošlost. Još bih pokoju ženu mogao voljeti,
možda mi još koju godinu pogled bude svijetao, ruka nježna i moj
poljubac ženama drag. A onda ću se morati rastati, no to će biti u
porazu i očaju, danas to još mogu dobrovoljno učiniti. Odricanje,
koje danas znači pobjedu, tada će biti još samo prezira vrijedno.
Stoga se već danas moram odricati, već danas rastajati.
Mnogo sam danas naučio, mnogo još moram naučiti. Moram učiti od
djeteta koje nas je razdragalo svojim tihim plesom. U njemu je
procvjetala ljubav kada je navečer ugledalo ljubavni par. Rani val,
tjeskobno lijepa slutnja užitka potekla je tom djetetu kroz krv i ono
je zaplesalo jer još ne može voljeti. Tako i ja moram naučiti
plesati, požudu pretvarati u glazbu, putenost u
molitvu. Tada ću uvijek moći voljeti i nikada više prošlost neću,
morati ponavljati. To je put kojim želim poći.
(oko 1924.)