Što je oprost?

 

Mnogi misle da oprost znači isto što i oslobađanje od kažnjavanja za počinjeno krivično dijelo.

Međutim nije tako, jer oprost nije fizički čin, već duhovni.

Slobodno možemo reći da je oprost bezuvjetna ljubav prema sebi.

Grijeh je usađen u ljudsku prirodu.

 Nanosi nam štetu i bol, pa je normalno da se od njega želimo distancirati i zaštititi.

U tu svrhu smo izgradili dva sustava, moralni i pravni.

 

Moral je skup nepisanih pravila koja govore što je dobro a što loše ponašanje.

Glavni kriterij prema kojem se moral ravna jest savjest.

Problem s moralom je taj što je on relativan pojam tako da niti svi pojedinci, a niti sve društvene zajednice nemaju iste kriterije.

Često nam nije jasno kako netko može mirno lagati, krasti, varati, pa čak i ubijati i pri tome imati čistu savjest.

Stoga smo ustrojili pravni poredak, pred kojim svi, prema istim kriterijima, odgovaramo za kršenje zakona.

Oba sustava se temelje na strahu od kazne.

Neki ljudi se više boje nečiste savjesti i moralne osude, dok se drugi više boje financijske i zatvorske kazne.

Kako god bilo, svi duboko u sebi nosimo osjećaj da nismo dovoljno dobri i da griješimo, tako da nitko od toga nije pošteđen i svatko se sa svojim „demonima“ bori na svoj način.

 

Dakle od kad postoji grijeh (ego), postoji i borba protiv njega.

U kolumni Ego opisala sam njegov nastanak pa sad to ne bih ponavljala, ali želim objasniti zašto sam u prošloj kolumni napisala da krađu treba oprostiti, jer je to nekima izgledalo kao da sam rekla da krađu treba odobravati.

 

Osudom postajemo žrtva grijeha

 

Oprostiti znači uzeti u obzir razloge za loše počinjeno (Hrvatski enciklopedijski rječnik).

Oprost nije odobravanje grijeha, niti njegovo zanemarivanje, ignoriranje, zaborav.

Dapače oprost je suočavanje s njegovim uzrokom.

Tek kad spoznamo genezu grijeha, moći ćemo ga se osloboditi.

 

S obzirom da je grijeh nastao u našoj svijesti, u njoj se nalazi i rješenje.

Ne kažem da je oprostiti lako, ali je moguće.

Kako?

 

Kao prvo trebamo ga prepoznati.

Dva su načina kako se on očituje.

Prvi je kroz aktivno činjenje, dakle kroz kršenje Božjih zapovjedi i svjetovnih zakona.

To je svima jasno.

Međutim manje je jasno da ga osudom privlačimo u svoj život i postajemo njegova žrtva.

To je zato što misli i emocije kojima osuđujemo imaju istu vibraciju kao i ono što osuđujemo, a znamo da se prema zakonu rezonancije iste vibracije privlače.

Zato se i kaže: ne sudi da ti ne bude suđeno.

 

Razumijevanje i oprost su viša svijest, tako da su najbolja zaštita od nižih vibracija.

Pretpostavljam da mnogi misle da oprost znači isto što i oslobađanje od kažnjavanja za počinjeno krivično dijelo.

Međutim nije tako, jer oprost nije fizički čin, već duhovni.

 

Srdžba je gora muka od nanesene nepravde

 

Dakle, sve dok grijeh budemo sudili do tada ćemo se protiv njega i boriti, pa ćemo ga na taj način i održavati.

To je začarani krug iz kojeg možemo izaći jedino tako da odustanemo od energije optuživanja i okrivljavanja i da shvatimo zbog čega nam se određena iskustva događaju.

 

Mnogim ljudima je to još uvijek apstraktno razmišljanje, iako vidimo da u onim zemljama (uglavnom skandinavskim), gdje nema korupcije, ljudi imaju drukčiju svijest o radu i zajedničkom životu.

Oni cijene svoj radni doprinos i ne žele trošiti više nego što zarađuju.

 

Oprost je odustajanje od ego koncepta koji se bazira na borbi za opstanak i strahu od neimaštine.

 

Iz osobnog iskustva znam da je teško oprostiti, jer nas ego muči s pitanjima na koja nema odgovora: zašto su drugi prema nama nepošteni, nepouzdani, nepravedni, okrutni, bezosjećajni, od kud im pravo da nas ne plaćaju, da nas ogovaraju, da nas iskorištavaju, zašto nas ne vole i ne cijene kad im s ničim nismo dali povoda?

To nas u odnosu na druge čini nemoćnima i u nama stvara potrebu za osvetom kako bi lakše podnijeli ogorčenost zbog učinjene nepravde.

Problem je što se ogorčenost pretvara u srdžbu koja je gora muka od nanesene nepravde, jer blokira protok energije i stvara bolesti.

 

Naš oprost ne može druge osloboditi njihove kazne

 

Predlažem vam da odustanete od razmišljanja o tome zašto je netko nekakav i da se ne obazirete na tuđa ponašanja.

Naravno da to ne znači da ćete drugima dozvoliti da vas povređuju.

To samo znači da ćete odustati od toga da budete moralni sudac.

To je proces u kojem ćete posve drukčije reagirati sve dok postupno ne očistite svoju svijest od starog načina razmišljanja.

 

Konkretno, kad vam netko nanese neku nepravdu slobodno se prepustite svojem osjećaju žrtve i ljutnje.

To je normalna reakcija, samo nemojte dozvoliti da ta emocija postane vaš gospodar.

Stoga si što prije postavite čarobno pitanje kojim ćete automatski preokrenuti gubitničku situaciju u dobitničku: zbog čega se meni ovo dogodilo?

Na taj način svoj um usmjeravate prema rješenju i što je najvažnije, oslabljujete ego, a jačate snagu duha.

 

Slobodno možemo reći da je oprost bezuvjetna ljubav prema sebi.

On nije namijenjen drugima, nego isključivo nama.

Naš oprost ne može druge ljude osloboditi niti od njihove kazne, jer je svatko sam odgovoran za svoja iskustva.

 

Ali zato svojim oprostom možemo doprinijeti da u svijetu bude više energije ljubavi. 

 

 

Napisala: Natalie Luks, autorica knjige Duhovna ekonomija – novi pogled na ljudske vrijednosti (uskoro izlazi iz tiska)

Kontakt: natalie.luks@zg.t-com.hr.

Izvor: Monitor.hr