Što je nedostajalo u našoj sirovoj prehrani
Moj suprug, naša dva najmlađa djeteta i ja od siječnja 1994. hranili smo se isključivo sirovom hranom, duže od jedanaest godina. Na tu radikalnu prehranu prešli smo iz potpunog očaja, nakon što su nam liječnici rekli da nema izgleda da se oporavimo od naših užasnih bolesti.
Moj suprug Igor bio je neprestano bolestan od svog ranog djetinjstva. Do osjetljive dobi od 17 godina već je imao devet operacija. S progresivnom hipertireo- zom i kroničnim reumatoidnim artritisom, u 38. je bio potpuna zdravstvena olupina. Za kišnih dana morala sam mu zavezivati vezice na cipelama jer se njegova artritična kralježnica nije mogla saviti. Igorov broj ot kucaja srca u minuti najčešće je bio iznad 140, oči su mu suzile za sunčanih dana, a ruke su mu se tresle. Osjećao je neprestan umor i skoro je stalno bio u bo lovima. Igorov liječnik «za štitnjaču» rekao mu je da će umrijeti za manje od dva mjeseca ako ne pristane
da mu se odstrani štitna žlijezda. Njegov liječnik «za artritis» rekao mu je da se pripremi za to da će ostatak svog života morati provesti u invalidskim kolicima.
Meni su dijagnosticirali istu bolest koja je odnijela mog oca; aritmiju ili nepravilan rad srca. Noge su mi bile neprekidno natečene od edema, imala sam preko 127 kila i stalno sam se debljala. Cesto bi mi noću tr- nula lijeva ruka i bojala sam se da ću umrijeti i da će moja djeca ostati siročad. Sjećam se da sam uvijek bila umorna i depresivna.
Naša kći Valya rođena je s astmom i alergijama, če sto je po čitave noći jako kašljala. Našem sinu Sergeiju dijagnosticiran je juvenilni dijabetes tipa 1.
Jednoga dana, nakon što sam cijele noći plakala, od lučila sam da moramo poduzeti drugačije mjere želimo li dobiti drugačije rezultate. Tada smo počeli isprobava ti razne oblike liječenja i na kraju smo došli do ideje da prijeđemo na sirovu hranu. U to vrijeme nismo znali ništa o pripremanju raskošnih sirovih jela, pa čak ni da možemo sušiti lanene krekere. Usprkos tome, traj no isključivši pećnicu i prestavši kuhati, uspjeli smo izliječiti sve naše neizlječive, po život opasne bolesti. Naše se zdravlje popravljalo tako brzo da smo za tri i pol mjeseca svo četvero trčali utrku Bolder Boulder 10K s 40.000 drugih natjecatelja.
Čak se i Sergeijev šećer u krvi stabilizirao zahva ljujući njegovoj novoj prehrani i redovitom joggin- gu. Otkad smo počeli jesti sirovu hranu, nikada više nije imao nikakve simptome dijabetesa. Uvelike smo se iznenadili ne samo brzinom kojom se naše zdrav lje vratilo u normalno stanje, nego i time koliko smo zdraviji nego što smo ikada prije bili. Priču o našem
čudesnom izlječenju detaljno smo iznijeli u našoj knji zi Raw Family: A True Story of Awakening.
Međutim, nakon nekoliko godina prehrane sirovom hranom, svi smo počeli osjećati kao da smo stigli do platoa na kojem je naš proces ozdravljenja stao, pa čak pomalo krenuo unatrag. Nakon otprilike sedam godina na isključivo sirovoj hrani, počeli smo s vremena na vrijeme, sve češće i češće, osjećati neza dovoljstvo našim tadašnjim programom prehrane. Po čela sam osjećati težinu u želucu nakon što bih pojela skoro bilo koju vrstu sirove hrane, a posebno salatu s preljevom. Zbog toga sam počela jesti manje zelenja i više voća i orašastih plodova. Počela sam dobivati na težini. Moj suprug je počeo intenzivno sijedjeti. Čla novi moje obitelji bili su zbunjeni u vezi s prehranom, i činilo se da se često pitaju: «što da jedemo?» Bilo je čudnih razdoblja kad smo osjećali glad, ali nam se nije jelo ništa od hrane koja je za nas bila «dozvoljena» u sklopLi tipične sirove prehrane: voće, orasi, sjemenke, žitarice ili sušeno voće. Salate (s preljevima) bile su iz vrsne, ali od njih smo se osjećali umorno i pospano. Osjećali smo se kao u zamci. Sjećam se kako bi Igor gledao po unutrašnjosti hladnjaka i stalno ponavljao:
«Da mi se bar jede nešto od toga». Takva razdoblja nisu dugo trajala. Za sve smo okrivljavali prejedanje i uspijevali smo povratiti apetit postom, vježbanjem ili tako što smo više radili. U mojoj obitelji čvrsto vjeruje mo da je sirova hrana jedino rješenje i zato smo se me đusobno ohrabrivali da ostanemo na sirovoj prehrani bez obzira na sve, neprestano izmišljajući nove triko ve. Mnogi od mojih prijatelja pričali su mi o sličnim iskustvima nakon kojih su odustali od prehrane 100% sirovom hranom i ponovno počeli dodavati kuhanu
hranu u svoj jelovnik. Moja je obitelj ostala na sirovoj hrani zahvaljujući tome što smo jedni drugima neprestano pružali podršku.
U mom je srcu svakim danom raslo jedno goruće pitanje. Pitanje je glasilo: «Nedostaje li nešto u našoj prehrani?» Odmah bi došao odgovor: «Ne. Ništa ne bi moglo biti bolje od sirove prehrane.»
Ipak, koliko god sitni, počeli su se javljati neželjeni znaci nesavršenog zdravlja, kao što su bradavica na ruci ili sijeda kosa, koji su unosili sumnju i pitanja u vezi cjelovitosti prehrane sirovom hranom u njenom tadašnjem obliku. Konačno, kad su se moja djeca po čela žaliti na povećanu osjetljivost zuba, došla sam do faze u kojoj nisam mogla misliti ni o čemu drugom osim o toj zdravstvenoj zagonetki. Izluđivala sam sve oko sebe svojim neprestanim raspravama o tome što bi moglo nedostajati.
U svojoj revnoj potrazi počela sam prikupljati po datke o svakoj postojećoj vrsti hrane koju ljudi jedu. Kao što je moja baka običavala govoriti: «Traži i naći ćeš». Nakon brojnih krivih pokušaja, konačno sam pronašla pravi odgovor. Pronašla sam jednu određenu grupu namirnica koja je ispunjavala SVE ljudske pre hrambene potrebe - zelenje. Činjenica je da moja obitelj dotad nije jela dovoljno zelenja. Štoviše, nije nam se ni sviđalo. Znali smo da je zelenje važno, ali nikada i nigdje nismo čuli koliko je točno zelenja potrebno u našoj prehrani. Čuli smo samo neodređen savjet da ga jedemo što je više moguće. Kako bih saznala koliko ze lenja trebamo jesti, odlučila sam proučiti prehrambene navike čimpanza, budući da su one jedan od najbližih srodnika ljudskih bića.
bglavac
edin.kecanovic
