"Učitelju", upita učenik, "što je zapravo naše istinsko ja?"

Mudrac mu odgovori: "Tvoje pravo ja je tao i tao si ti."

"To mije teško vjerovati, učitelju. Tao je velik, ja sam beznačajan. Tao je moćan, ja nemam mnogo snage. Tao je beskonačan, ja se trudim, a imam mnogo ograničenja. Tao je svugdje, ja mogu u jednom trenutku biti samo najednom mjestu. Koliko ja vidim, tao i ja smo posve drukčiji. Zašto onda kažete da sam ja tao i daje tao ja?"

Umjesto da mu odgovori izravno, učitelj učeniku dade zdjelicu i reče: "Ponesi je na rijeku i donesi mi u njoj vode, tada ćemo nastaviti razgovor."

Učenik izvrši što mu je rečeno, ali kad se vratio, učitelj pogleda u zdjelicu mršteći se: "Nisam li ti rekao da doneseš vode iz rijeke? Ovo ne može biti voda iz rijeke."

 

"Ali jest, učitelju." Učenik je bio zbunjen. "Vodu sam zagrabio uronivši zdjelicu u rijeku. Vjerujte mi daje ovo voda iz rijeke."

"Rijeku dobro poznajem", reče učitelj. "U riječnoj vodi pliva mnogo riba, a u ovoj vodi ne vidim nijednu ribu. Mnogo životinja dolazi na rijeku piti vodu, a u ovoj zdjelici ne vidim nijednu. Mnoga djeca iz sela igraju se u riječnim plićacima. A ja ovdje ne vidim ni djece. Stoga ovo ne može biti voda iz rijeke."

"Učitelju, ta u zdjelici je samo mala količina riječne vode, naravno da u nju nije stalo sve to!"

"A tako", reče učitelj. "Onda pođi još jednom i vrati vodu u rijeku."

Zbunjen, učenik tako i učini. Nije se mogao načuditi učitelju, pitao se zašto se učitelj tako čudno ponaša. Obavio je zadaću koju mu je dao i vratio se.

"Je li se voda vratila u rijeku?", upita učitelj. Učenik potvrdi kimanjem glave.

"Dobro", reče učitelj. "Ona mala količina vode koju si vratio sada je voda koja oplakuje ribe, životinje i djecu. Zapravo, sve što se može reći za rijeku može se reći i za onu vodu koju smo maloprije gledali u zdjelici.

Zamisli da je rijeka tao, a voda u zdjelici tvoje istinsko ja. Iz ograničenog kuta gledanja, ta voda se činila drukčijom od riječne vode i shvatljivo je kako netko može pomisliti da te dvije vode nisu isto i nikad neće biti isto. Rijeka je neusporedivo veća od zdjelice vode, kao što je Tao neusporedivo veći od jednog ljudskog bića.

No, ti si donio vodu iz rijeke i možeš to sagledati iz šire perspektive. Rijeka je izvor vode, kao što je tao izvor našeg istinskog unutarnjeg ja. I sam si to vidio kad si zdjelicu uronio u rijeku. Zato si tvrdio da je to ista voda kad sam te ja pokušao uvjeriti da nije.

Vrativši vodu u rijeku, znaš da je voda u zdjelici samo privremeno bila izdvojena iz vode u rijeci. To možemo reći i za naše istinsko ja. Naša je fizička egzistencija samo privremeno stanje. Vječna je istina da naša unutarnja priroda dolazi i vraća se u tao. Na kraju krajeva, mi i tao smo jedno."

Tao

Kao što je voda u zdjelici iz priče, tako je i naše istinsko ja u našem tijelu. Dobro je što imamo zdjelicu jer zdjelica prenosi vodu s jednog mjesta na drugo. Dobro je što imamo tijelo jer ono nam omogućava da doživimo materijalni svijet.

Ponekad se tako poistovjećujemo s tijelom da se previše vežemo za njega i doživljavamo ga kao sebe. To bi bilo kao da za zdjelicu mislimo da je voda. Voda ostaje ista voda bez obzira na to u kakvoj se posudi trenutačno nalazi. Isto tako, vaše istinsko "ja" ostajete istinski vi bez obzira na to kako se mijenja vaše tijelo.

Kao što je učenik naučio lekciju tako što je najprije morao prijeći put od rijeke da bi donio vodu i zatim natrag do rijeke da bi je vratio, tako i mi učimo iz svojih putovanja kroz materijalni svijet. Kao što se ta jedna zdjelica prenosi ovamo i onamo, tako se i mi možda osjećamo samima i izoliranima na svojem putovanju kroz život, jer svatko od nas treba naučiti svoju lekciju. Taj osjećaj, koji se podudara i s fizičkom percepcijom, može nas navesti da zaboravimo da smo svi dio iste velike cjeline.

Voda u zdjelici ne može ostati zauvijek. Možda zdjelica jednog dana nekom padne na pod i pukne ili napukne i nakon puno godina razbije se potpuno. Tako ni fizičko tijelo ne može zauvijek trajati. Nesreće, ozljede, bolesti i starenje učinit će na kraju zdjelicu neupotrebljivom.

Voda se mora vratiti u rijeku. Čak i ako se ne izlije natrag u rijeku, nego se putem prolije, naći će na kraju put do rijeke. Isto tako, kad tijelo prestane biti pogodna posuda, istinsko ja koje se u njoj nalazilo mora se vratiti na mjesto odakle je poteklo. Vjernici to zovu Bogom, ateisti možda zakonima prirode, a mi to zovemo Tao. Kako god ga nazvali, ta je točka naše polazište i naš krajnji cilj.

Kao što se voda stapa s rijekom, tako se istinsko ja stapa s taom. I tada uviđamo kakva je iluzija osjećaj odvojenosti i odijeljenosti. Vi i ja nikad nismo bili ni odvojeni ni odijeljeni od božanskog izvora univerzalne kreacije. I nikad nismo bili sami. Jednost, tao koji sve ujedinjava, stvarnost je našeg istinskog ja.