Drugi dio

Analiza temeljnih razlika između dvaju modusa postojanja

BILJEŠKE UZ TREĆE POGLAVLJE

1. Koncepciju mesijanskog vremena analizirao sam u knjizi You Shall Be as Gods (Bit ćete kao bogovi). U toj ranoj knjizi sam analizirao i shab- bat, kao i u poglavlju »Shabbatski ritual« knjige Zaboravljeni jezik.

2. Zahvaljujem Raineru Funku na cjelovitoj obavijesti o tome kao i na njegovim plodnim sugestijama.

3.       O tome vidi radove A. F. Utza, O. Schillinga, H. Schumachera i dru gih.

4.       Gornji navodi su preuzeti od Otta Schillinga. Vidi također njegove citate iz djela K. Farnera i T. Sommerlada.

5.       Za  dublje  shvaćanje  budizma  vidi  spise  Nvanaponika  Mahatere, naročito The Heart of Buddhist Meditation /Srž budističke meditacije/ i Pathways of Buddhist Thought. Essays from the Wheel /Putovi budisti čke misli. Ogledi i kotaču/.

4.    

Gramzljivo društvo - osnova za modus imanja

Naši sudovi su puni predrasuda, jer živimo u društvu koje po- čiva na stupovima privatnog vlasništva, profita i sile. Stjecati, posjedovati i stvarati profit su sveta i neotuđiva prava poje- dinca u industrijskom društvu.1 Pri tom nije važno odakle privatno vlasništvo potječe kao ni to da ono vlasniku ne na- meće nikakvih obaveza. Princip glasi: »Nikoga se ne tiče gdje i kako sam stekao svoje vlasništvo i što s njim činim. Moje pravo je neograničeno i sveto sve dok ne prekršim zakon.«

Takvu vrstu vlasništva možemo nazvati privatnim vlasni- štvom (od latinskog privare, »lišiti nečega«) jer je osoba, ili osobe, koja ga posjeduje jedini njegov gospodar, s punim pravom lišavanja ostalih da ga koriste ili u njemu uživaju. Dok se privatno vlasništvo smatra prirodnom i univerzalnom kategorijom, ono je, zapravo, ako uzmemo u obzir cijelu ljud- sku povijest (uključujući i prethistoriju) i posebno izvan- evropske kulture u kojima ekonomija nije glavni životni cilj, više izuzetak nego pravilo. Uz privatno vlasništvo postoji i od mene stvoreno vlasništvo koje je isključivo posljedica mog rada; ograničeno vlasništvo koje je ograničeno obavezom da poma- žemo našim bližnjima; funkcionalno ili lično vlasništvo koje se sastoji ili od alata za rad ili od predmeta za užitak; zaje- dničko vlasništvo — kao, na primjer, izraelski kibuci — gdje gru- pa dijeli dobra u duhu zajedništva.

Postojeće društvene norme formiraju i karakter svojih članova (»društveni karakter«). U industrijskom društvu nje- gove osobine su: želja za stjecanjem, održavanjem i uvećavanjem vlasništva tj. za stjecanjem profita; one, pak, koji imaju vlasništvo vrlo cijene i zavide im kao da su moćna bića. Ali većina ljudi nema nikakvog vlasništva u pravom smislu kap- itala i kapitalnih dobara i otuda se postavlja zagonetno pita- nje: kako može takav čovjek zadovoljiti svoju strast za stjeca- njem i održavanjem vlasništva ili se čak uhvatiti u koštac s njom odnosno - kako se može osjećati kao vlasnik kad nema nikakvo vlasništvo o kojem bi mogao govoriti?

Naravno, postoji prihvatljiv odgovor po kojem čak i ljudi koji posjeduju malo ipak posjeduju nešto i oni se brinu za svoje male posjede jednako kao što se vlasnici kapitala brinu za svoje vlasništvo. Kao i veliki posjednici, siromašni su op- sjednuti željom da sačuvaju ono što imaju i da to povećava- ju, pa makar i u neznatnoj količini (na primjer da se uštedi koja para ovdje, dvije pare ondje).

Nadalje, najveće zadovoljstvo možda ne leži toliko u po- sjedovanju materijalnih dobara, već u posjedovanju živih bi- ća. U patrijarhalnom društvu čak i najbjedniji ljudi iz siro- mašnijih klasa mogu imati vlasništvo — svoju ženu, svoju dje- cu, svoje životinje, prema kojima se mogu osjećati kao apso- lutni gospodari. Zbog toga je, bar za čovjeka patrijarhalnog društva, mnoštvo djece jedini način da, uz male investicije, posjeduje osobe, što ne zahtijeva rad za stjecanje vlasništva. Uz spoznaju da cjelokupni teret za uzdizanje djece pada na teret žene, teško da je moguće poreći kako proizvodnja djece u patrijarhalnom društvu predstavlja bezobzirnu eksploataciju žena. S druge strane, međutim, majke imaju svoj oblik vlasništva - vlasništvo nad djecom dok su mala. Krug je bez- graničan i zatvoren: muž eksploatira svoju ženu, žena eksplo- atira malu djecu, a odrasli muškarci se uskoro pridružuju sta- rijima te eksploatiraju žene itd.

Hegemonija muškaraca u patrijarhalnom društvu trajala je, okvirno, šest ili sedam milenija i još prevladava u najsiro- mašnijim zemljama i medu najsiromašnijim klasama dru- štva. Ta hegemonija, međutim, polako nestaje u bogatijim društvima i izgleda da se emancipacija žena, djece i adolesce- nata zbiva tamo i onoliko koliko raste životni standard. S obzirom na polagano opadanje staromodnog patrijarhalnog tipa vlasništva nad osobama, čime će prosječni građani pot- puno razvijenih građanskih društava moći zadovoljavati svoje strasti za stjecanjem, održavanjem i uvećavanjem vlasništva? Odgovor leži u proširenom području vlasništva koje uključuje prijatelje, ljubavnice, zdravlje, putovanje, umjetničke predmete, boga, vlastito ja. Izvrsnu sliku građanske zaokupljenosti vlasništvom dao je Max Stirner. Osobe su pre- tvorene u stvari, njihov uzajamni odnos poprima osobinu vlasništva. »Individualizam« koji u svom pozitivnom smislu označava oslobođenje od društvenih lanaca, u negativnom smislu znači »posjedovanje samoga sebe«, pravo — i obavezu

-  investiranja vlastite energije u vlastiti uspjeh.

Naše ja je najvažniji predmet našeg osjećaja za vlasništvo, jer podrazumijeva mnogo toga: naše tijelo, naše ime, naš dru- štveni položaj, naše posjede (uključujući i naše znanje), sliku koju imamo o sebi i sliku koju želimo da je drugi imaju o nama. Naše ja je mješavina zbiljskih osobina kao što su znanje i vještine, i nekih fiktivnih osobina koje gradimo oko realne jezgre. Bitno u svemu tome nije toliko sadržaj ja već činjeni- ca da ga počinjemo osjećati kao stvar koju svatko od nas po- sjeduje i da je ta »stvar« osnova za naš osjećaj identiteta.

U raspravi o vlasništvu moramo uzeti u obzir važan oblik vlasništva koji je cvao u XIX. stoljeću, a koji je nestao u de- setljećima nakon prvog svjetskog rata i danas je vrlo rijedak. Nekada se sve što je netko posjedovao cijenilo, pazilo i upotrebljavalo do samih granica upotrebljivosti. Kupovalo se radi »održavanja« (»keep-it« buying) i možemo reći da je moto

XVIII.                      stoljeća glasio: »Staro je lijepo!« Danas je naglašena potrošnja, a ne čuvanje, i kupuje se radi odbacivanja (»throw- away« buying). Bez obzira na to da li je predmet što ga čovjek kupuje auto, odjeća ili neki aparat čovjeka, nakon određenog vremena upotrebe, odgovarajući predmet počinje zamarati i on gori od želje da ukloni »stari« i kupi najnoviji model. Stjecanje —> kratkotrajno imanje i korištenje —> odbacivanje (ili, ako je moguće, novčano povoljna zamjena za bolji mo- del) —> novo stjecanje predstavlja zatvoreni krug potrošačkog kupovanja i zaista bismo mogli reći da bi današnji moto mogao glasiti: »Novo je lijepo!«

Možda je najočitiji primjer današnjeg potrošačkog kupo- vanja privatni automobil. Naše doba zaslužuje naziv »doba automobila«, jer je cijela naša ekonomija koncentrirana na proizvodnju automobila, a naš cijeli život uvelike određen us- ponom i padom prometa na tržištu automobila.

Auto, onima koji ga imaju, izgleda kao životna nužnost, a onima koji ga još nemaju, naročito u takozvanim socija- lističkim zemljama, auto predstavlja simbol sreće. Očito je, međutim, da sklonost prema vlastitom automobilu nije du- boka i trajna već je ljubav za nj kratkog vijeka, jer vlasnici često mijenjaju svoje automobile. Nakon dvije godine, ili čak i nakon jedne, vlasnik se zasiti svog »starog auta« i sprema se na »dobar posao« kupovine novoga. Od traganja za popus- tom do dobitka cijeli se poduhvat pričinja kao igra u kojoj je ponekad čak i smicalica osnovni element. U »dobrom poslu« se uživa bar kao u dobitku konačne nagrade: u posve novom modelu automobila.

Da bismo bili u stanju riješiti potpuno očitu proturječnost između odnosa vlasnika prema njegovom automobilu i njegovom kratkotrajnom zanimanju za nj, moramo uzeti u obzir mnoge faktore. Kao prvo, u vlasnikovom odnosu pre- ma njegovom automobilu postoji element depersonalizacije. Auto nije konkretni predmet što ga vlasnik voli već je simbol statusa, produžetak moći - graditelj njegovog ja. Nakon što je stekao auto, vlasnik je zaista stekao novi dio ja. Kao drugo, kupovanje auta svake dvije godine umjesto, recimo, svakih šest, povećava kupčevo uzbuđenje u dobitku. Čin postajanja vlasnikom novog automobila predstavlja vrstu defloracije — ono pojačava osjećaj vlasti nad nečim; uz to, taj je čin uzbu- dljiviji što je češći. Treće, česta kupovina automobila pred- stavlja čestu mogućnost za »dobar posao« — stvaranja profita zamjenom — zadovoljstvo koje je duboko usađeno u današ- njim ljudima. Četvrti faktor je vrlo važan: potreba za novim pobudama, jer stare - nakon kratkog vremena - postaju je- dnolične i nezanimljive. U jednoj ranijoj raspravi o pobu- dama (u knjizi Anatomija ljudske destruktivnosti) razlikovao sam »aktivirajuće« i »pasivirajuće« pobude i napisao: »Što pobuda više pasivizira, to se češće mora mijenjati njen inten- zitet i vrsta; što je više aktivirajuća, to duže zadržava svoju stimulirajuću kvalitetu i manje je neophodna promjena in- tenziteta i sadržaja.«* Peti i najvažniji faktor je promjena društvenog karaktera do koje je došlo u posljednjih stotinjak godina, tj. promjena od »zgrtačkog« do »tržišnog« karaktera, lako ta promjena ne uklanja orijentaciju na imanje, ona je znatno modificira. (O tom razvitku, od zgrtačkog do tržiš- nog karaktera bit će govora u VII. poglavlju.)

Osjećaj za vlasništvo pokazuje se i u drugim odnosima, na primjer prema liječnicima, zubarima, advokatima, šefovima, radnicima. To je vidljivo u izrazima kao što su »moj liječnik«,

' Vidi E. Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb, »Naprijed«, ll)75, II knjiga, str. 64-5. (prim. prev.)

»moj zubar«, »moji radnici« itd. Uz doživljavanje ljudi kao vlasništva isti se osjećaj javlja u doživljavanju nebrojenih pre- dmeta, pa čak i osjećaja kao vlasništva. Uzmimo kao primjer zdravlje i bolest. Ljudi koji govore o svom zdravlju čine to s osjećajem vlasništva, spominjući svoju bolest, svoje operacije, svoja liječenja, svoje dijete, svoje lijekove. Oni zdravlje i bolest nedvojbeno smatraju vlasništvom. Njihovo vlasničko odno- šenje prema slabom zdravlju analogno je odnosu — na primjer

—   akcionara čije su akcije izgubile dio vrijednosti zbog pro- mjena na tržištu.

Ideje i uvjerenja također mogu postati vlasništvo jednako kao i navike. Na primjer netko tko jede istovrstan doručak svako jutro u isto vrijeme može se uznemiriti i zbog najma- nje promjene, jer je ta navika postala vlasništvo, čiji gubitak ugrožava sigurnost te osobe.

Ovako predstavljanje univerzalnosti modusa imanja mnogim čitaocima može izgledati odviše negativno i jednos- trano. Ono to zaista i jest. Želio sam prikazati društveno-pre- vladavajući stav prvenstveno zato da pružim najjasniju mo- guću sliku. Ali uz to postoji i element koji toj slici daje stu- panj ravnoteže: širenje medu mladom generacijom stava koji je sasvim drugačiji od stava većine. Među tim mladim ljudi- ma nalazimo i oblike potrošnje koji nisu skriveni oblici stje- canja i imanja već manifestacije istinske radosti u činjenju onoga što se nekome sviđa, bez očekivanja stjecanja ičeg »traj- nog«. Ti mladi ljudi idu na daleka putovanja, često mu- kotrpna, da bi slušali muziku koju vole, da bi vidjeli mjesta koja žele vidjeti, da bi sreli ljude koje žele sresti. Ovdje neće- mo raspravljati o tome da li su njihovi ciljevi onoliko vrije- dni koliko ti mladi ljudi misle da jesu. Premda nisu dovoljno ozbiljni, pripremljeni i koncentrirani, ti se mladi ljudi ohra- bruju na bivanje i ne zanima ih što dobivaju za uzvrat ni ono što im ostaje. Izgledaju mnogo iskreniji od stare generacije premda često - filozofski i politički gledano - i naivni. Oni ne poliraju stalno svoje ja da bi bili poželjni »predmeti« za tržište. Oni sliku o sebi ne čuvaju neprestanim - svjesnim ili nesvjesnim - laganjem i ne troše svu svoju energiju na poti- skivanje istine, kao što to čini većina ljudi. Cesto svojim po- štenjem ostavljaju dojam na starije, jer stariji potajno cijene ljude koji su u stanju vidjeti i reći istinu. Medu njima posto- je političke i religijske grupe svih mogućih orijentacija, ali ima i mnogo onih koji nemaju nikakve posebne ideologije ili doktrine i koji za sebe mogu reći da upravo »traže«. Budući da je moguće da ne nalaze sebe, kao ni cilj koji bi dao pravac njihovom životu, oni nastoje biti »svoji« umjesto da se us- mjere na imanje i trošenje.

Taj pozitivni element u cijeloj toj slici moramo okvalifici- rati. Mnogi od tih mladih ljudi (broj kojih je znatno pora- stao od kraja šezdesetih godina) nisu napredovali od slobode od ka slobodi za. Oni su se jednostavno bunili, ne trudeći se da iznađu cilj prema kojem bi se kretali, osim cilja slobode od ograničenja i zavisnosti. I njihov je moto, kao i njihovih buržujskih roditelja bio: »Novo je lijepo!« te su razvili gotovo fobičnu odbojnost prema cjelokupnoj tradiciji, uključujući i misli najvećih umova. U svojevrsnoj naivnoj narcisoidnosti vjerovali su da sami mogu otkriti sve što je vrijedno da bude otkriveno. U osnovi, njihov se ideal sastojao u tome da pono- vo postanu mala djeca, a autori kao što je Marcuse razvili su ideologiju da je povratak u djetinjstvo - a ne razvitak do zre- losti - krajnji cilj socijalizma i revolucije. Bili su sretni dok su bili dovoljno mladi da bi ta euforija mogla trajati. Ali mnogi su, prepuni teških razočaranja, bez dobro utemeljenih uvjerenja, bez središta u sebi samima, prerasli to doba. Oni često završavaju kao razočarani, apatični ljudi ili pak kao ne- sretni fanatici destrukcije.

Nisu svi koji su otpočeli s velikim nadama završili u ra- zočaranju. Broj takvih, na žalost, nije moguće saznati. Koli- ko znam, ne postoje vjerodostojni statistički podaci ni do- stupne procjene. Ali kada bi i postojali, bilo bi gotovo nemo- guće naći pouzdan način za pobliže određenje pojedinaca. Danas milijuni ljudi diljem Amerike i Evrope nastoje naći put do tradicije i učitelja koji im ga mogu pokazati. Toj veli- koj većini slučajeva takva učenja i takvi učitelji su ili preva- rantski ili okuženi duhom javne slave ili predstavljaju mje- šavinu interesa za novac i prestiž sve većeg broja gurua.

Neki ljudi mogu imati istinskih koristi od takvih metoda, usprkos njihovoj krivotvorenosti, a neki će pokušati pri- mjenjivati ih bez ikakve ozbiljne nakane da se unutra mije- njaju. Samo bi detaljna kvalitativna i kvantitativna analiza mogla pokazati u kojoj mjeri pojedini novi vjernik pripada kojoj od ovih grupa.

Prema mojoj procjeni, mladih je (kao i starijih) koji oz- biljno nastoje promijeniti modus imanja za modus bivanja više od šačice usamljenih pojedinaca. Vjerujem da se povelik broj grupa i pojedinaca kreće u pravcu bivanja, da oni pred- stavljaju novi trend transcendiranja modusa imanja većine te da im pripada povijesna važnost. To nije prvi slučaj u povi- jesti da manjina označava put kojim će poći povijesni razvi- tak. Postojanje te manjine pruža nadu u opću promjenu od imanja na bivanje. Ta nada je tim stvarnija jer su neki faktori, koji su omogućili nastanak tih novih stajališta, povijesne pro- mjene koje bi bilo teško vratiti unatrag. To su slom patrijar- halne dominacije nad ženama i roditeljske dominacije nad djecom. Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revo- lucija, propala (još je prerano za ocjenjivanje konačnih rezul- tata kineske revolucije), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska, dječja i seksualna revolucija. Njihove principe je već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom po- staju sve smješnije.

Priroda imanja

Priroda modusa postojanja zasnovanog na imanju potječe iz privatnog vlasništva. U tom modusu postojanja važno je je- dino moje stjecanje vlasništva i neograničeno pravo da saču- vam stečeno. Modus imanja isključuje druge i od mene ne zahtijeva nikakve daljnje napore da sačuvam vlasništvo ili da ga produktivno upotrebljavam. Buddha je taj način ponaša- nja opisao kao žudnju, a kršćanska i židovska religija kao gramzljivost. On svakoga i sve pretvara u nešto mrtvo i podre- đuje moći drugoga.

Rečenica »Ja nešto imam« izražava odnos između subjek- ta ja (ili on, mi, vi, oni) i objekta O. Ona implicira da je sub- jekt stalan i da je objekt stalan. No postoji li stalnost su- bjekta? Ili stalnost objekta? Umrijet ću, mogu izgubiti dru- štveni položaj koji mi jamči imanje. Slično tome, ni objekt nije stalan: on može biti uništen, izgubljen ili obezvrijeđen. Razgovor o imanju stalno počiva na iluziji o stalnoj i nerazo- rivoj supstanciji. Ako mi se čini da nešto imam, u stvarnosti nemam ništa, jer je moje imanje, posjedovanje, upravljanje predmetima samo prolazni trenutak u procesu života.

U krajnjoj konsekvenciji iskaz »Ja (subjekt) imam O (ob- jekt)« daje definiciju mene pomoću mog imanja O-a. Subjekt nisam ja već ono što imam. Moje vlasništvo konstituira mene i moj identitet. Misao na kojoj počiva iskaz »Ja sam ja« glasi

»Ja sam ja jer imam X« — gdje X označava sve prirodne

predmete i osobe s kojima sam u odnosu pomoću vlastite moći da njima upravljam, da ih učinim stalno svojima.

U modusu imanja nema živog odnosa između mene i onoga što imam. Ono što imam i ja postali smo stvari, a ja to imam jer imam moć da to učinim svojim. Ali postoji i obrnut odnos: ono ima mene, jer moj osjećaj identiteta tj. moje (psihičko) zdravlje počiva na tome da ga imam (u što je moguće većem broju). Modus postojanja zasnovan na imanju ne počiva na živom, produktivnom procesu između subjekta i objekta već stvari čini i subjektom i objektom Taj odnos je odnos smrti, a ne životnosti.

Imanje — sila —pobuna

Tendencija rasta, u okviru vlastite prirode, zajednička je svim živim bićima. Zbog toga se opiremo svakom pokušaju sprečavanja našeg rasta koji je određen našom strukturom.

Da bi se slomio taj otpor — bilo svjesno, bilo nesvjesno — neophodna je fizička ili psihička sila. Neživi predmeti opiru se promjeni njihovog fizičkog sastava u različitim stupnje- vima, ovisno o energiji koja je inherentna njihovim atom- skim i molekularnim strukturama. Ali oni se ne bore protiv toga da budu upotrebljavani. Upotreba heteronomne sile protiv živih bića (tj. sile koja nas nastoji uputiti u smjer pro- tivan našoj postojećoj strukturi, a koji je poguban za naš ra- zvitak) izaziva otpor. Otpor može poprimiti sve oblike, od otvorenog, djelotvornog, neposrednog, aktivnog, do posred- nog, uzaludnog i, što je vrlo često, nesvjesnog.

Ograničeno je slobodno, spontano izražavanje volje dojen- četa, djeteta, adolescenta i, na koncu, odrasle osobe, njihove žeđi za znanjem i istinom, njihove želje za osjećajima: osoba koja raste prisiljena je na odricanje od svojih autonomnih, pravih želja i interesa, od svoje vlastite volje te na prihvaćanje volje, želje i osjećaja koji nisu autonomni, već nametnuti oblicima društvene misli i osjećaja. Društvo, pa i obitelj kao njegova psihodruštvena agentura, moraju riješiti teški prob- lem: kako slomiti volju pojedinca, a da on toga ne bude svjestan? Pomoću složenog procesa indoktrinacije, nagrada, kazni i pogodnih ideologija taj se zadatak uvelike toliko spretno rje- šava da većina ljudi vjeruje kako slijedi vlastitu volju i nisu svjesni da je sama njihova volja uvjetovana i manipulirana.

Najveća teškoća u takvom potiskivanju volje postoji na

području seksualnosti, jer se tu radi o snažnoj prirodnoj sklo- nosti kojom je lakše manipulirati no mnogim drugim želja- ma. Zbog toga se društvo pokušava žešće boriti sa seksualnim željama no sa bilo kojom drugom ljudskom željom. Nije po- trebno navoditi skalu različitih oblika ocrnjivanja seksa, od moralnih (seks je loš) do zdravstvenih razloga (masturbacija je fizički štetna). Crkva zabranjuje kontrolu rađanja, ali ne zbog svoje brige za svetost života (takva bi briga, u tom sluča- ju, dovela do zabrane smrtne kazne i ratova) već zbog zabra- njivanja svakog seksa koji ne služi proširenju potomstva.

Teško bi bilo shvatiti napor suzbijanja seksa kada bi se ra- dilo o samoj seksualnosti. Razlog za ocrnjivanje seksa nije seks sam, već slamanje ljudske volje. Veliki broj takozvanih primi- tivnih društava uopće ne pozna seksualne tabue. Budući da funkcioniraju bez eksploatacije i dominacije, ona ne moraju slamati volju pojedinaca već mogu dopustiti sebi da ne žigo- šu seks i da u njemu uživaju bez osjećaja krivnje. Najznačaj- nije u tim društvima je da ta seksualna sloboda ne dovodi do seksualne pohlepe, da se parovi, nakon relativno kratkog pe- rioda seksualnih odnosa ponovo nalaze i da tada nemaju ni- kakve želje za zamjenom partnera već su slobodni razići se kada ljubav prođe. Za te grupe, koje nisu orijentirane na vlasništvo, seksualno uživanje je izraz bivanja, a ne posljedica seksualnog posjedovanja. Kada to kažem ne mislim da bismo se trebali vratiti načinu života tih primitivnih društava — to ne bi bilo moguće ni kada bismo to željeli, jednostavno zato što je proces individualizacije i individualne diferencijacije te distanca koju je civilizacija donijela individualnoj ljubavi dala drugačiju kvalitetu od one u primitivnom društvu. Ne možemo nazadovati, možemo se kretati jedino prema napri- jed. Važno je da će novi oblici bezvlasništva okončati sa sek- sualnom pohlepom koja je karakteristična za sva društva za- snovana na imanju.

Seksualna želja je izraz nezavisnosti koja se izražava vrlo

rano u životu (masturbacija). Zabrana masturbacije služi sla- manju volje djeteta te stvaranju njegovog osjećaja krivnje i još veće podredljivosti. Poriv za uklanjanjem seksualnih ta- bua u velikoj je mjeri, u biti, pokušaj pobune, s ciljem obna- vljanja vlastite slobode. Ali uklanjanje seksualnih tabua kao takvih ne vodi većoj slobodi. Pobuna se tako reći utapa u seksu- alnom zadovoljstvu... i u kasnijim osjećajima krivice. Slobodi vodi jedino ostvarenje unutrašnje nezavisnosti koja okonča- va potrebu za besplodnom pobunom. Isto vrijedi za sve ostale oblike ponašanja koji čine nešto zabranjeno radi pokušaja obnove vlastite slobode. Tabui uzrokuju seksualnu opsjednu- tost i perverzije, ali seksualna opsjednutost i perverznost ne uzro- kuje slobodu.

Pobuna djeteta manifestira se na mnogo drugih načina: neprihvaćanjem pravila o čistoći, nejedenjem ili prejedanjem, agresijom ili sadizmom kao i mnogim vrstama autodestruk- tivnih čina. Pobuna se često manifestira u nekoj vrsti općeg

»štrajka usporenošću« — prestanku zanimanja za svijet, lijeno- sti, pasivnosti, pa sve do najpatološkijih oblika polaganog samouništenja. O posljedicama te borbe između snage rodi- telja i snage djece raspravlja David E. Schechter u svom djelu Infant Development /Razvitak djeteta/. Sve činjenice ukazuju da je heteronomno ometanje procesa razvitka djeteta — kao i odrasle osobe — najdublji korijen mentalne patologije, naročito destruktivnosti.

Treba biti sasvim jasno da sloboda nije ni laissez-faire ni samovolja. Ljudska bića imaju specifičnu strukturu — kao i bića bilo koje vrste - i mogu napredovati samo u okvirima te strukture. Sloboda ne znači slobodu od svih vodećih princi- pa. Ona znači slobodu razvitka prema zakonima strukture ljudskog postojanja (autonomna ograničenja). Ona znači po- koravanje zakonima koji upravljaju optimalnim ljudskim razvitkom. Svaki autoritet koji unapređuje taj cilj je »racio- nalni autoritet«, ako to unapređivanje pomaže mobilizirati aktivnost djeteta, kritičko mišljenje i vjeru u život. »Iracio- nalni autoritet« je onaj koji nameće djetetu heteronomne norme koje služe svrsi autoriteta a ne svrhama specifične strukture djeteta.

Modus postojanja zasnovan na imanju, stav usredotočen na vlasništvo i profit, nužno proizvodi želju - zapravo potre- bu — za silom. Za vladanje drugim živim bićima, da se skrši njihov otpor, potrebna je upotreba sile. Zbog održavanja vlasti nad privatnim vlasništvom trebamo upotrebljavati silu da bismo privatno vlasništvo zaštitili od onih koji nam ga hoće uzeti, jer ni oni, kao ni mi, nikada nemaju dovoljno. Zelja za privatnim posjedom proizvodi želju za upotrebom nasilja da bismo orobili druge, na otvoren ili prikriven način. U modusu imanja, čovjekova sreća leži u njegovoj nadmoći nad drugima, u njegovoj sili i, u krajnjoj liniji, u mogućno- sti pobjeđivanja, orobljavanja, ubijanja. U modusu bivanja sre- ća počiva na ljubavi, dijeljenju, davanju.

Daljnji faktori koji podupiru modus imanja

Jezik je važan faktor u utvrđivanju orijentacije na imanje. Ime neke osobe — a svi mi imamo imena (ako se nastavi sadašnje kretanje depersonalizacije dobit ćemo brojeve) — stvara iluziju o njenoj besmrtnosti. Osoba i njeno ime postaju ekvi- valentni; ime pokazuje kako je osoba trajna, nerazoriva sup- stancija — a ne proces. Neke imenice imaju istu funkciju: ljubav, ponos, mržnja, radost pružaju privid stalnih supstan- cija ali takve imenice nemaju stvarnost i samo zamagljuju uvid da se radi o procesima koji se zbivaju u ljudskom biću. Na krivi put upućuju čak i imenice koje su imena stvari, kao što su »stol« ili »svjetiljka«. Riječi ukazuju da govorimo o stalnim supstancijama premda su stvari samo procesi energije koji uzrokuju određene osjete u našem tjelesnom sistemu. Ali ti osjeti nisu opažaji specifičnih stvari kao što je stol ili svjetiljka; ti opažaji su posljedica kulturnog procesa učenja, procesa koji djeluje tako da određeni osjeti počinju popri- mati oblik specifičnih opažaja. Naivno vjerujemo da stvari kao što su stol i svjetiljka postoje kao takve, a ne uviđamo da nas društvo uči da osjete pretvaramo u opažaje, što nam do- pušta manipuliranje sa svijetom oko nas a što nam, na taj na- čin, omogućava preživljavanje u postojećoj kulturi. Kada smo takvim opažajima jednom dali imena, izgleda nam da ime garantira konačnu i nepromjenljivu stvarnost opažaja.

Potreba za imanjem ima još jednu osnovu, biološki danu želju za životom. Bez obzira na to da li smo sretni ili nesretni, naše nas tijelo nagoni k težnji prema besmrtnosti. I premda po iskustvu znamo da ćemo umrijeti, tragamo za rješenjima koja bi nas uvjerila da smo, usprkos iskustvenim dokazima, bes- mrtni. Ta se želja različito artikulirala: vjerovanje faraona da će njihova tijela, zatvorena u piramide, biti besmrtna; mnoge religijske maštarije o životu nakon smrti na sretnim lovnim područjima, što su ih stvarala društva lovaca; kršćanski i islam- ski raj. U suvremenom društvu od XVIII. stoljeća »povijest« i

»budućnost« postadoše zamjena za kršćanski raj: ugled, slava,

pa čak i ozloglašenost — išta što bi moglo jamčiti neku fusnotu u povijesnom zapisu — predstavlja mrvicu besmrtnosti. Žudnja za ugledom nije puka ovozemaljska ispraznost - ona ima religijsku osobinu za one koji više ne vjeruju u tradicionalnu onostranost. (To je naročito uočljivo kod političkih voda.) Javnost popločuje put u besmrtnost pa direktori za publicitet postaju novi svećenici.

Možda je imanje vlasništva, više no bilo što drugo, pred- stavljalo ispunjenje žudnje za besmrtnošću pa je to razlog zbog kojeg orijentacija na imanje ima toliku snagu. Ako mene konstituira ono što imam, ako imam neuništive stvari, ja sam besmrtan. Od starog Egipta do danas — od fizičke besmrt- nosti, putem mumifikacije tijela, do legalne besmrtnosti, putem testamenta — ljudi su ostajali u životu i nakon svog fi- zičkog/duhovnog života. Putem legalne moći testamenta od- ređena je, za nadolazeće generacije, razdioba našeg vlasništva. Zakonom o nasljedstvu ja — u onoj mjeri u kojoj sam vlasnik kapitala - postajem besmrtan.

Modus imanja i analni karakter

Do korisnog pristupa shvaćanju modusa imanja dolazimo podsjećanjem na jedno od Freudovih najznačajnijih otkrića. Nakon rane faze puke pasivne receptivnosti, za kojom slijedi faza agresivne eksploatativne receptivnosti, sva djeca, prije no što postanu zrela, prođu kroz fazu što ju je Freud nazvao analno-erotskom. Freud je otkrio da ta faza često ostaje domi- nantna u daljnjem razvitku i da, kada je to slučaj, vodi razvitku analnog karaktera tj. karaktera osobe čija je glavna životna energija usmjerena na imanje, štednju i zgrtanje novca, ma- terijalnih dobara kao i osjećaja, postupaka, riječi, energije. To je karakter škrtice i obično je povezan s prenaglašenim karak- ternim crtama kao što su urednost, točnost, svojeglavost.

Vrlo važan aspekt Freudovog shvaćanja je simbolička veza između novca i fekalija - zlata i prljavštine - za što on navodi brojne primjere. Freudovo shvaćanje analnog karaktera, koji još nije dostigao zrelost, zapravo je oštra kritika građanskog društva XIX. stoljeća u kojem su osobine analnog karaktera tvorile normu moralnog ponašanja i koje su bile smatrane izrazom »ljudske prirode«. Freudova jednadžba: novac = fekalije predstavlja implicitnu, premda ne i namjernu kritiku funkcioniranja građanskog društva i njegove posesiv-nosti i može se usporediti s Marxovom raspravom o novcu u Ekonomsko-filozofskim rukopisima.

U tom je kontekstu od velikog značaja Freudovo uvjerenje da je posebna faza razvitka libida primarna, a da je oblikova- nje karaktera sekundarno (dok je, po mom mišljenju, ono proizvod međusobnog odnosa u ranoj mladosti pojedinca i ponajviše društvenih uvjeta koji vode njegovom formiranju). Važno je Freudovo shvaćanje da se prevladavajuća orijentacija na imanje javlja u periodu prije dostignuća pune zrelosti te da je patološka ako ostane stalna. Drugim riječima, prema Freudu osoba koja je posvećena isključivo imanju i posjedovanju je neurotična, mentalno bolesna. Otuda bi proizlazilo da je društvo, u kojem je velika većina osoba analnog karaktera, bolesno društvo.

Asketizam i jednakost

Većina rasprava o moralu i politici usmjerena je na pitanje: imati ili ne imati? Na moralno-religijskoj razini to znači al- ternativu između asketskog ili neasketskog života, gdje neas- ketski život uključuje i produktivno uživanje i neograničeno zadovoljstvo. Ta alternativa gubi najveći dio svog značaja ako ne naglašava pojedini čin ponašanja već držanje na kojem se on gradi. Asketsko ponašanje, sa svojom stalnom zaokupljenošću neuživanjem, moglo bi biti samo negacija snažnih želja za imanjem i trošenjem. Te se želje u askezi mogu potis- nuti; ipak, i samim pokušajem da potisne imanje i trošenje, čovjek je jednako zaokupljen imanjem i trošenjem. Kao što psihoanalitički podaci pokazuju, ovo negiranje prekomjer- nim kompenziranjem vrlo je često. Postoje slučajevi u koji- ma fanatični vegetarijanci potiskuju svoje destruktivne porive, fanatični protivnici pobačaja svoje ubojičke impulse, fanatici »vrline« svoje »grešne« porive. Ovdje se ne radi o uvjerenjima već o fanatizmu koji ih podupire. Taj fanatizam, kao i svaki drugi, ukazuje na sumnju da služi za prikrivanje drugih, najčešće suprotnih poriva. Na ekonomskom i poli- tičkom planu postoji slična pogrešna alternativa između neo- graničene nejednakosti i apsolutne jednakosti prihoda. Kada bi postojalo samo funkcionalno i osobno vlasništvo, tada dru- štveni problem ne bi predstavljalo pitanje da li netko ima nešto više nego netko drugi jer, budući da vlasništvo ne bi bilo bitno, ne bi nastajala zavist. S druge strane oni koji se brinu za jednakost u smislu da udio svakoga mora biti sasvim jednak, pokazuju da je njihova orijentacija na imanje jednako snažna, osim što je negirana preokupacijom za točnu jedna- kost. Iza te brige izviruje njihov pravi motiv: zavist. Oni koji zahtijevaju da nitko nema više od njih samih na taj se način štite od zavisti koju osjećaju kad netko stekne i sitnicu više od njih. Trebalo bi raditi na iskorjenjivanju i raskoši i siro- maštva.

Jednakost ne mora značiti kvantitativnu jednakost u po- gledu i najmanje sitnice materijalnog dobra već se sastoji u tome da razlika u prihodu ne stvara različita životna iskustva za različite grupe ljudi. U Ekonomsko-filozofskim rukopisima Marx je taj tip komunizma nazivao »grubim komunizmom« koji »svugdje negira čovjekovu ličnost«, koji »je samo dovršenje te zavisti i te nivelacije sa stanovišta zamišljenog mi- nimuma«.

Egzistencijalno imanje

Da. bismo u potpunosti mogli shvatiti modus imanja kojim se ovdje bavimo čini se nužnim još jedno određenje, određe- nje funkcije egzistencijalnog imanja. Ljudski način postojanja zahtijeva da neke stvari imamo, održavamo, pazimo i upotre- bljavamo, da bismo preživjeli. To se odnosi na naše tijelo, hranu, stan, odjeću i oruđa neophodna za zadovoljavanje na- ših potreba. Takav oblik imanja možemo nazvati egzistenci- jalnim jer je ukorijenjen u ljudskoj egzistenciji. To je racio- nalno upravljen poriv k održanju života - za razliku od kara- kterološog imanja kojim smo se do sada bavili, a koje je nakon strasti da se prisvoji i zadrži ono što nije urođeno već što se razvilo kao posljedica utjecaja društvenih uvjeta na biologij- ski zadan ljudski rod.

Egzistencijalno imanje nije u sukobu s bivanjem, dok ka- rakterološko nužno jest. Čak i »pravednik« i »svetac« moraju željeti imati - u egzistencijalnom smislu - dok prosječan čo- vjek želi imati u egzistencijalnom i karakternom smislu. (Ra- spravu o egzistencijalnim i karakternim dihotomijama vidi u knjizi Čovjek za sebe.)

BILJEŠKA UZ ČETVRTO POGLAVLJE

1. Djelo R. H. Tawneya The Acquisitive Society IGramzljivo društvo/ (1920) do danas je ostalo nenadmašeno u shvaćanju modernog kapitalizma i mogućnosti za mijenjanje društva i čovjeka. Radovi Maxa Webera, Brentana, Shapira, Pascala, Sombarta i Krausa sadrže temeljne postav- ke za razumijevanje djelovanja industrijskog društva na ljudska bića.