5.                Što je modus bivanja?

Većina nas zna o modusu imanja više no o modusu bivanja, jer je imanje daleko učestaliji oblik iskustva u našoj kulturi. Ali postoji nešto mnogo značajnije što definiranje modusa bivanja čini toliko težim od definiranja modusa imanja. To je priroda razlike između dvaju načina postojanja.

Imanje se odnosi na stvari, a stvari su stalne i opisive. Bi- vanje se odnosi na iskustvo, a ljudsko iskustvo, u principu, nije opisivo. U potpunosti je opisiva naša osoba, maska koju svatko od nas nosi, je koje predstavljamo - jer ta osoba po sebi je stvar. Nasuprot tome, živo ljudsko biće nije neka neživa slika i nemoguće je opisati ga kao stvar. Zapravo živo ljudsko biće uopće nije moguće opisati. Moguće je mnogo reći o meni, o mom karakteru, o mojoj cjelokupnoj životnoj orijentaciji. To pronicavo poznavanje može doprijeti daleko u shvaćanju i opisivanju moje ili tuđe psihičke strukture. Ali totalno ja, moja cijela individualnost, moja takvost koja je jedinstvena kao i moji otisci prstiju nikada ne može biti po- tpuno shvaćena, čak ni empatijom, jer ne postoje dva iden- tična ljudska bića.1 Netko drugi i ja možemo prevladati bari- jeru odvojenosti jedino u procesu živog odnosa, onoliko koliko oboje sudjelujemo u plesu života. Pa ipak nikada nije moguće doseći puno poistovjećenje s drugim.

Nije moguće opisati čak ni običan čin ponašanja. Moguće je osmijeh Mona Lize opisivati na mnogo stranica, a da nasli- kani osmijeh ne bude »uhvaćen« riječima — ali ne zato što bi bio »misteriozan«. Misteriozan je osmijeh svake osobe (osim ako se ne radi o naučenom, sintetskom osmijehu tržišta). Nitko ne može u cijelosti opisati izraz zanimanja, oduševljenja, biofilije, mržnje ili narcisoidnosti koje možemo vidjeti u oči- ma neke druge osobe, kao ni raznolikosti izraza lica, kretnji, držanja, intonacije, koji karakteriziraju ljude.

Aktivno bivanje

Pretpostavke modusa bivanja su nezavisnost, sloboda i pri- sutnost kritičkog uma. Njegova osnovna osobina je aktiv- nost, ali ne u smislu izvanjske aktivnosti ili biznisa već unu- trašnje, produktivne upotrebe naših ljudskih moći. Biti akti- van znači izražavati svoje sposobnosti, talente, bogatstvo ljudske darovitosti kojim je — iako u različitim stupnjevima — obdareno svako ljudsko biće. To znači obnavljati se, rasti, izražavati se, voljeti, prevladavati zatvor izolacije vlastitoga ja, zanimati se, davati. Pa ipak ništa od toga nije u potpunosti izrazivo riječima. Riječi su posude ispunjene iskustvom koje se preko njih prelijeva. Riječi ukazuju na iskustvo, one nisu iskustvo. U trenutku kada isključivo mišlju i riječima iskazu- jem što doživljavam, doživljaj je već prošao: presušio je, po- stao mrtav, pretvorio se u puku misao. Zbog toga je bivanje neopisivo riječima i prenosivo je jedino zajedničkim iskus- tvom. U strukturi imanja vlada neživa riječ, u strukturi biva- nja živo i neizrecivo iskustvo. (Jasno je da i u modusu bivanja postoji živo i produktivno mišljenje.)

Možda je modus bivanja moguće najbolje prikazati sim- bolom što ga navodi Max Hunzinger: plavo staklo nam izgle- da plavim jer sve boje spektra osim plave apsorbira i ne prop- ušta. To znači da staklo nazivamo »plavim« upravo zato što ne zadržava valove plave boje. Nazvano je ne prema onome što sadrži, već prema onome što isijava.

Modus bivanja može napredovati samo u onoj mjeri u kojoj smanjujemo modus imanja tj. nebivanja — prestanka traganja za sigurnošću i identitetom prianjanjem za ono što imamo i ustrajanjem na našem ja i našim posjedima. »Biti« zahtijeva napuštanje egocentričnosti i sebičnosti ili, izraženo riječima  koje  su  često  upotrebljavali  mistici,  sebe  učiniti

»praznim« i »siromašnim«.

Ali većina ljudi smatra previše teškim napuštanje orijenta- cije na imanje. Svaki takav pokušaj izaziva veliku bojazan i osjećaje kao da se radi o napuštanju svekolike sigurnosti, kao da je čovjek bačen u ocean, a ne zna plivati. Ne znaju da bi, kad bi se odrekli štaka vlasništva, mogli početi koristiti svoje vlastite snage i samostalno hodati. U tome ih zadržava iluzija da ne bi mogli samostalno hodati, da bi se srušili kad ih ne bi podržavale stvari koje imaju.

Aktivnost i pasivnost

Bivanje u gore opisanom smislu implicira sposobnost da bu- demo aktivni, dok pasivnost isključuje bivanje. Međutim aktivnost i pasivnost spadaju medu najneshvaćenije riječi, jer je njihovo današnje značenje posve drugačije od onoga što su ga te riječi imale od klasične antike i srednjeg vijeka do po- četka renesanse. Da bismo mogli shvatiti pojam bivanja, moramo razjasniti pojam aktivnosti i pasivnosti.

U modernoj upotrebi, aktivnost, djelatnost, obično se de- finira kao osobina ponašanja koje trošenjem energije proiz- vodi vidljiv učinak. Tako, na primjer, aktivnima nazivamo poljoprivrednike koji obraduju svoju zemlju, aktivni su i ra- dnici na tekućoj traci, prodavači koji svoje klijente nagovaraju na kupnju, investitori koji ulažu svoj ili tud novac, liječnici koji liječe svoje bolesnike, činovnici koji prodaju poštanske marke, birokrati koji ispunjavaju formulare. Premda neke od ovih aktivnosti mogu zahtijevati više interesa i koncentracije no druge, one nemaju nikakve veze s »aktivnošću«. Aktivnost je, općenito govoreći, društveno priznato svrhovito ponašanje koje uzrokuje odgovarajuće društveno korisne promjene.

Aktivnost se, u modernom smislu, odnosi samo na pona-

šanje, a ne i na osobu koja ga vrši. Tu se ne pravi razlika da li su ljudi aktivni zato što su na to prisiljeni izvanjskom silom, kao rob, ili unutrašnjim nagonom, kao osoba upravljana strepnjom. Svejedno je da li se osoba zanima za svoj posao, kao npr. tesar ili kreativni pisac, znanstvenik ili vrtlar, ili što ne postoji nikakav unutrašnji odnos i zadovoljstvo u poslu, kao u slučaju radnika na tekućoj traci ili poštanskog činovnika.

U modernom značenju aktivnosti ne pravi se nikakva raz- lika između aktivnosti i pukog biznisa. Ali medu njima po- stoji temeljna razlika koja odgovara pojmovima »otuđene« i

»neotuđene« aktivnosti. U otuđenoj aktivnosti ne doživlja- vam sebe kao aktivnog subjekta svoje aktivnosti već osjećam posljedicu svoje aktivnosti — i to kao nešto »tamo«, odvojeno od mene, te iznad i protiv mene. U otuđenoj aktivnosti, ja zaista ne djelujem već izvanjske ili unutrašnje sile djeluju protiv mene. Odvojio sam se od rezultata vlastite aktivnosti. Na području psihopatologije najuočljiviji slučaj otuđene ak- tivnosti predstavljaju kompulzivno-opsesivne osobe. Prisiljene nekim unutrašnjim nagonom da čine nešto protiv svoje volje - kao što je brojanje koraka, ponavljanje određenih re- čenica, izvođenje nekih rituala - one mogu biti krajnje aktivne u ostvarivanju tog cilja. Međutim psihopatološka is- traživanja su pokazala da su takve osobe gonjene nekom unutrašnjom silom koje nisu svjesne. Jasan primjer otuđene aktivnosti je ponašanje nakon hipnoze. Osobe kojima se pod hipnozom sugeriralo da nešto učine učinit će to nakon buđe- nja iz hipnotičkog transa ali uopće neće biti svjesne da ne čine ono što žele već da slijede odgovarajuće, pod hipnozom dobivene naloge.

U neotuđenoj aktivnosti ja doživljavam sebe kao subjekt svoje aktivnosti. Neotuđena aktivnost je proces stvaranja, proizvodnje nečeg i ostajanja u vezi sa svojim proizvodom. To također znači da je moja aktivnost izražavanje mojih moći, da smo ja i moja aktivnost jedno. Tu neotuđenu aktiv- nost ja nazivam produktivnom aktivnošću.2

»Produktivan«, u smislu u kojem ga ovdje rabim, ne odnosi se na sposobnost stvaranja nečeg novog ili originalnog, kao što je kreativnost umjetnika ili znanstvenika. A ne odnosi se ni na proizvod moje aktivnosti već na njenu osobinu. Slikanje ili znanstveno proučavanje mogu biti sasvim neproduktivni tj. sterilni; s druge strane proces koji se zbiva u osobama koje su duboko svjesne sebe ili koje drvo ne samo gledaju već ga uisti- nu i »vide«, koje čitaju pjesmu i u sebi doživljavaju osjećaje što ih je pjesnik izrazio riječima - taj proces može biti vrlo pro- duktivan iako ništa nije »proizvedeno«. Produktivna djelat- nost označava stanje unutrašnje aktivnosti, ona nema nužno veze sa stvaranjem umjetničkog ili znanstvenog djela ili nečeg

»korisnog«. Produktivnost je orijentacija karaktera za koju su sposobna sva ljudska bića, ako nisu emotivno bogalji. Emotiv- ne osobe animiraju sve što dotaknu. One izražavaju vlastite sposobnosti i oživljavaju druge osobe i stvari.

I »aktivnost« i »pasivnost« pojedinačno mogu imati dva sa- svim različita značenja. Otuđena aktivnost, u obliku pukog bi- znisa, zapravo predstavlja pasivnost tj. neproduktivnost dok pasivnost, kao ne-biznis, može biti neotuđena aktivnost. Danas je to toliko teško razumjeti, jer je većina oblika aktivnosti otu- đena »pasivnost«, dok produktivnu pasivnost rijetko susrećemo.

Aktivnost—pasivnost u djelima velikih mislilaca

U filozofskoj  tradiciji predindustrijskog društva pojmovi

»aktivnost« i »pasivnost« nisu upotrebljavani u današnjem značenju. Teško da bi to i bilo moguće, jer otuđenje rada nije dosizalo razinu koja bi bila usporediva sa sadašnjom. Zbog toga filozofi kao što je Aristotel i ne provode jasnu razliku iz- među »aktivnosti« i pukog »biznisa«. U Ateni otuđeni rad obavljaju jedino robovi. Izgleda da je fizički rad, koji uklju- čuje tjelesni napor, bio isključen iz pojma praxis ('praksa'), pojma koji se odnosi na gotovo sve djelatnosti podobne da ih obavlja slobodna osoba a u biti pojma što ga Aristotel upotre- bljava za slobodnu aktivnost čovjeka (o tome vidi Nicolas

Lobkowicz, Theory and Practice). Imajući to u vidu teško je

kove aktivnosti te ako je čovjek sposoban vladati svojim stra- stima i svojim tijelom (Summa, 2-2: 182, 183; 1-2: 4, 6).

Dok Toma zastupa stav svojevrsnog kompromisa, autor djela The Cloud of Unknowing, suvremenik Meistera Eckhar- ta, oštro ustaje protiv aktivnog života. Eckhart, s druge strane, govori mnogo u prilog aktivnom životu. Ali protu- rječnost nije toliko oštra kao što bi se moglo činiti, jer svi vje- ruju da je aktivnost »cjelovita« samo ako je ukorijenjena u vrhovnim etičkim i duhovnim zahtjevima te ako te zahtjeve i ostvari. Zbog toga svi ovi učitelji smatraju da treba odbaciti

3

zamisliti da bi se za slobodne Atenjane mogao postaviti prob- lem subjektivno besmislenog, otuđenog, posve rutiniziranog rada. Upravo zato što nisu bili robovi, njihova sloboda je omogućavala produktivnost i smislenost njihove djelatnosti.

Postaje nedvosmisleno jasno da Aristotel nije dijelio naše današnje poimanje aktivnosti i pasivnosti, ako uzmemo u obzir da je za njega najviši oblik prakse, tj. aktivnosti - koji je čak i iznad političke djelatnosti - kontemplativni život, posvećen traganju za istinom. Njemu je nezamislivo da bi ta kontemplacija bila oblik neaktivnosti. Aristotel smatra da je kontemplativni život aktivnost našeg najboljeg dijela, nousa ili uma. I rob, kao i slobodan čovjek, može doživjeti osjetil- ni užitak. Ali eudaimoniu, »blagostanje«, ne čine užici već ak- tivnosti u skladu s vrlinom (Nikomahova etika, 1177a, 2).

I za Tomu Akvinskog, kao i za Aristotela, aktivnost je shva- ćena suprotno modernom shvaćanju tog pojma. I za Tomu život je posvećen unutrašnjoj mirnoći i duhovnoj spoznaji, a vita contemplativa je najviši oblik ljudske aktivnosti. On do- pušta da je svakodnevni život, vita activa, prosječne osobe također valjan i da vodi blaženstvu (beatitudo) ako - a to je bitno — je blaženstvo cilj prema kojem su usmjerene sve čovje-

biznis tj. aktivnost odvojenu od duhovne osnove ljudi.

Kao ličnost i kao mislilac, Spinoza je predstavljao utje- lovljenje duha i vrijednosti koje su bile žive u Eckhartovo do- ba, tek četiri stoljeća ranije, no ipak je oštro zapažao promje- ne koje su se zbivale u društvu i prosječnom čovjeku. On je bio osnivač moderne znanstvene psihologije, jedan od onih koji su otkrili dimenziju nesvjesnog i tim obogaćenim uvidom dao nam je sistematičniju i točniju analizu razlike između aktivnosti i pasivnosti od bilo kojeg njegovog prethodnika.

U svojoj Etici Spinoza razlikuje aktivnost i pasivnost (dje- lovanje i trpljenje) kao dva temeljna vida djelovanja duha. Prvi kriterij djelovanja je da ono slijedi iz ljudske prirode:

»Kažem da djelujemo kad se nešto događa, bilo u nama, bilo izvan nas, čega smo mi adekvatni uzrok, tj. kad nešto, bilo u nama, bilo izvan nas, slijedi iz naše prirode, što se jedino njo- me može jasno i razgovijetno razumjeti. Nasuprot tome ka- žem da trpimo (tj. u Spinozinom smislu: da smo pasivni) kada se u nama nešto događa ili kad iz naše prirode slijedi ne- što čega smo mi sami samo djelomični uzrok.« (Etika, 3, definicija 2)

Te su postavke teške modernom čitaocu koji je naviknut misliti da »ljudska priroda« ne odgovara ni jednoj pokazivoj

iskustvenoj činjenici. Ali to nije tako za Spinozu, kao ni za Aristotela, kao ni za neke suvremene neurofiziologe, biologe i psihologe. Spinoza vjeruje da je ljudska priroda karakteri- stična za ljudska bića jednako kao konjska priroda za konja. Nadalje, da dobro ili loše, uspjeh ili neuspjeh, blagostanje ili patnja, aktivnost ili pasivnost ovise o stupnju u kojem je ne- ka osoba uspjela dostići optimalno ostvarenje svoje rodne prirode. Što smo bliže realizaciji modela ljudske prirode, veći su naša sloboda i naše blagostanje.

U Spinozinoj koncepciji ljudskih bića atribut aktivnosti

nedjeljiv je od uma. Istinu o sebi spoznajemo onoliko koliko djelujemo u skladu s uvjetima naše egzistencije te koliko smo svjesni njihove stvarnosti i nužnosti. »Naš duh povremeno djeluje i povremeno trpi: ukoliko ima adekvatne ideje, on nužno djeluje; ukoliko ima neadekvatne ideje nužno trpi.« (Etika, 3, postulat 1)

Želje su podijeljene u aktivne i pasivne (actiones i passio- nes). Prve su ukorijenjene u uvjetima naše egzistencije (pri- rodnim, a ne patološkim iskrivljenjima), a posljednje nisu ukorijenjene na taj način već su uzrokovane unutrašnjim ili izvanjskim iskrivljenjima. Prve postoje onoliko koliko smo slobodni dok su druge uzrokovane unutrašnjom ili izvanj- skom silom. Svi »aktivni afekti« nužno su dobri, »strasti« mo- gu biti dobre ili loše. Spinoza smatra da su nerazdvojno povezani aktivnost, um, sloboda, blagostanje, radost i samo- usavršavanje jednako kao pasivnost, iracionalnost, ropstvo, tuga, bespomoćnost te težnje suprotne zahtjevima ljudske prirode. (Etika, 4)

Spinozino poimanje strasti i pasivnosti moguće je potpu- no shvatiti samo1 ako se pristupi zadnjem - i najsuvremeni- jem — koraku njegovog mišljenja: biti gonjen iracionalnim strastima znači biti mentalno bolestan. Prema stupnju dosti-

gnuća optimalnog razvitka nismo samo relativno slobodni, jaki, racionalni i radosni, već i mentalno zdravi; prema stupnju neispunjenja tog cilja bivamo neslobodni, slabi, neracionalni i potišteni. Spinoza je, koliko znam, bio prvi moderni mi- slilac koji je pretpostavio da su mentalno zdravlje i mentalna bolest posljedice ispravnog odnosno pogrešnog življenja.

Za Spinozu je, u krajnjoj liniji, mentalno zdravlje mani- festacija ispravnog života, a mentalna bolest simptom propu- sta da se živi u skladu sa zahtjevima ljudske prirode. »Ali ako pohlepna osoba misli samo o novcu i vlasništvu, ambiciozna samo o slavi, ne smatramo ih bolesnima već samo dosadni- ma; općenito prema njima osjećamo prezir. Ali zapravo po- hlepa, ambicija itd. su oblici nezdravosti, iako nije uobiča- jeno smatrati ih 'bolešću'.« (Etika, 4). U ovoj tvrdnji, toliko stranoj našem načinu mišljenja, Spinoza naziva patološkima one strasti koje ne odgovaraju potrebama ljudske prirode. Zapravo on ide tako daleko da ih naziva nezdravima.

Spinozini pojmovi aktivnosti i pasivnosti predstavljaju najradikalniju kritiku industrijskog društva. U suprotnosti današnjem vjerovanju da su osobe, gonjene uglavnom pohle- pom za novcem, vlasništvom ili slavom, normalne i dobro prilagođene, Spinoza ih je smatrao krajnje pasivnima i u osnovi bolesnima. Po Spinozi je aktivna osoba, koju je on oličavao, postala izuzetak te ju sumnjiče za »neurotičnost«, jer nije prilagođena takozvanoj normalnoj aktivnosti.

Marx je u Ekonomsko-filozofskim rukopisima pisao da je

»slobodna ljudska djelatnost« (tj. ljudska djelatnost) »radni karakter čovjeka«. Rad za njega predstavlja ljudsku djelatnost a ljudska djelatnost je život. S druge strane, kapital za Marxa predstavlja gomilu, prošlost i, u krajnjoj konsekvenci, smrt (Grundrisse ...). Nemoguće je u potpunosti shvatiti afektivni naboj koji za Marxa ima borba između kapitala i rada ako se

ne zna da to u njemu predstavlja borbu između životnosti i mrtvila, sadašnjosti nasuprot prošlosti, ljudi nasuprot stvari, bivanja nasuprot imanju. Marxu se nametnulo pitanje o sub- jektu i objektu vladanja: treba li život vladati smrću ili smrt životom? Za njega socijalizam predstavlja društvo u kojem život nadvladava smrt.

Cijela Marxova kritika kapitalizma i njegova vizija socija- lizma utemeljena je na shvaćanju da je u kapitalističkom svi- jetu ljudska samodjelatnost paralizirana i da je cilj uspostaviti potpunu ljudskost obnovom aktivnosti na svim područjima života.

Usprkos formulacijama pod utjecajem klasičnih ekono- mista, kliše da je Mare bio determinist i da je ljudsko biće prikazao pasivnim objektom povijesti i lišio ga njegove dje- latnosti teško će prihvatiti itko tko je čitao Marxa nešto više od nekoliko izoliranih rečenica iščupanih iz konteksta. Nije moguće jasnije izraziti Marxov stav no što to uspijevaju nje- gove riječi: »Povijest ne radi ništa, ona 'ne posjeduje ogromno bogatstvo', ona 'ne bije bitke'! Naprotiv, to je čovjek, stvarni, živi čovjek koji djeluje, ima i bori se; nije 'povijest' - kao neka zasebna osoba — ta koja koristi čovjeka kao sredstvo za ostva- renje svojih ciljeva jer ona nije ništa do li djelatnost čovjeka koji slijedi svoje ciljeve.« (Marx i Engels, Sveta porodica).*

Ni jedan od bližih nam suvremenika nije tako pronicavo zapazio pasivni karakter moderne aktivnosti kao što je to učinio Albert Schweitzer. On je u svojoj studiji o propasti i obnovi civilizacije modernog čovjeka opisao kao neslobod- nog,  nepotpunog,  nekoncentriranog,  patološki  zavisnog  i

»apsolutno pasivnog«.

*  Usporedi K. Mara—F. Engels, Dela, tom 5, Beograd, Prosveta, 1968, str. 82. (prim. prev.)

Bivanje kao stvarnost

Do sada sam opisivao značenje bivanja, kontrastirajući ga s imanjem. Ali drugo, jednako važno značenje, bivanje dobiva iz kontrasta s prividom. Ako se pretvaram prijaznim, a moja prijaznost je samo maska za prikrivanje izrabljivanja, ako se pretvaram hrabrim dok sam krajnje razmetljiv ili sam možda na granici samoubojstva, ako se pretvaram da volim svoju ze- mlju dok zadovoljavam svoje sebične interese, privid tj. moje javno ponašanje u drastičnoj je kontradikciji sa stvarnim snagama koje su me motivirale. Moje ponašanje je različito od mog karaktera. Moja karakterna struktura, istinska moti- vacija mog ponašanja, tvori moje realno bivanje. Moje pona- šanje može djelomično odražavati moje biće, ali ono je obi- čno maska koju imam i koju nosim radi svojih potreba. Biheviorizam se bavi tom maskom kao da je ona vjerodosto- jna znanstvena činjenica: istinski uvid je usmjeren na unutra- šnju stvarnost koja najčešće nije ni svjesna, ni izravno opazi- va. Ovaj pojam bivanja kao »demaskiranja«, kao što je rekao Eckhart, središnji je u Spinozinoj i Marxovoj misli i temeljno je otkriće Freuda.

Glavno dostignuće Freudove psihoanalize je uočavanje diskrepancije između ponašanja i karaktera, između moje maske i stvarnosti koju ona skriva. Freud je iznašao metodu (slobodne asocijacije, tumačenja snova, transfer, otpori) čiji cilj je razotkrivanje nagonskih (u biti seksualnih) želja koje su bivale potiskivane u samom djetinjstvu. I kada je kasnije ra- zvitak psihoanalitičke teorije i terapije nastavljao naglašavati događaje s područja ranih međuljudskih odnosa više no na- gonskog života, princip je ostao isti: ono što se potiskuje su rane i — po mom uvjerenju — kasne traumatske želje i stra- hovi. Put ozdravljenja od simptoma ili - općenitije - slabosti

leži u razotkrivanju tog potisnutog materijala. Drugim riječi- ma, potisnuti su iracionalni, djetinji i individualni elementi iskustva.

S druge strane zdravorazumski stavovi su normalnog, tj.

društveno prilagođenog građanina smatrali racionalnim i onim tko nema potrebu za dubinskom analizom. Ali to uopće nije istina. Naše svjesne motivacije, ideje i vjerovanja su mješavina pogrešne informacije, predrasuda, iracionalnih strasti, racionalizacija, preduvjerenja gdje komadići istine pli- vaju okolo i pružaju dojam, premda kriv, da je cjelokupna mješavina stvarna i istinita. Misaoni proces pokušava cijelu tu kaljužu iluzija organizirati prema zakonima logike i uvjer- ljivosti. Pretpostavlja se da ta razina svijesti odražava stvar- nost, da je to mapa kojom se služimo pri organiziranju našeg života. Ta pogrešna mapa nije potiskivana. Potiskivano je zna- nje o stvarnosti, znanje o istinitom. Ako dakle pitamo: što je nesvjesno?, odgovor mora glasiti: uz iracionalne strasti, goto- vo cjelokupno znanje o stvarnosti. Nesvjesno je u osnovi od- ređeno društvom koje proizvodi iracionalne strasti i svojim članovima pruža razne vrste mašte i tako prisiljava istinu na zarobljeništvo takozvane racionalnosti.

Tvrdnja da je istina potiskivana zasnovana je na premisi da istinu znamo i da to znanje potiskujemo; drugim riječi- ma, da postoji »nesvjesno znanje«. Moje iskustvo u psihoana- lizi to doista i potvrđuje. Opažamo stvarnost, ali u tome si ne možemo pomoći. Upravo kao što su naša osjetila organizi- rana da vide, čuju, mirišu, opipavaju kada dolaze u dodir sa stvarnošću, naš je um tako organiziran da uvida stvarnost tj. da vidi stvari kakve one jesu, da opaža istinu. Ovdje, narav- no, ne govorimo o onom dijelu stvarnosti za čije su opažanje potrebna znanstvena pomagala ili znanstvene metode. Mi- slim na ono što je pojmljivo koncentriranim »viđenjem«,

posebno stvarnosti u nama i drugima. Znamo kada smo sa- stali opasnu osobu i kad smo sreli nekoga u koga možemo imati puno povjerenje. Znamo kada smo izdani ili iskorišteni ili prevareni, kada obmanjujemo sami sebe. Znamo gotovo sve što je važno znati o ljudskom ponašanju, upravo kao što su naši preci znali važne stvari o kretanju zvijezda. Ali dok su oni bili svjesni svog znanja i koristili ga, mi odmah potisku- jemo naše znanje, jer bi nam, kada bismo ga bili svjesni, život činilo odviše teškim i, kao što sami sebe uvjeravamo, odviše

»opasnim«.

Lako je naći dokaz za ovu tvrdnju. Postoje mnogi snovi u kojima stječemo dubok uvid u bit drugih ljudi i nas samih, snovi kojih smo sasvim lišeni u danjem životu. (U Zaborav- ljenom jeziku govori se i o »snovima uvida«.) Potvrđuju ga one česte reakcije u kojima nekoga vidimo u potpuno druga- čijem svjetlu i osjećamo se kao da to znanje imamo oduvijek. Moguće ga je naći u pojavi otpora kada bolna istina prijeti da izbije na vidjelo: u omaškama jezika, u nepriličnim izrazima, u stanju transa ili u slučajevima kada netko nešto kaže kao da je odsutan, nešto što je sasvim protivno onome što je taj isti stalno tvrdio da vjeruje, a zatim kao da je, minutu kasnije, zaboravio tu odsutnost. I zaista, veliki dio naše energije utro- šen je na skrivanje našeg znanja od nas samih, a stupanj ovako potisnutog znanja teško da je moguće precijeniti. Talmudska legenda vrlo poetski prikazuje potiskivanje istine: prilikom rođenja djeteta anđeo mu dotiče čelo pa dijete zaboravlja is- tinu koju je znalo u trenutku rođenja. Ako je dijete ne bi zabo- ravilo, život bi mu bio nepodnošljiv. Vratimo se našoj glav- noj temi: bivanje se odnosi na stvarnu sliku nasuprot onoj falsificiranoj, iluzornoj. U tom smislu svaki pokušaj proširi- vanja područja bivanja znači proširenje uvida u vlastitu stvar- nost, stvarnost drugih, svijeta oko nas. Glavni etički ciljevi

judaizma i kršćanstva - prevladavanje pohlepe i mržnje - ne mogu biti ostvareni bez jednog drugog faktora kojem pripada središnje mjesto u budizmu, a ima čak i određenu ulogu u judaizmu i kršćanstvu: put bivanja leži u probijanju površine i zahvaćanju stvarnosti.

Voljnost davanja, dijeljenja, žrtvovanja

U suvremenom društvu se smatra da je modus imanja uko- rijenjen u ljudskoj prirodi i, zbog toga, zaista nepromjenljiv. Ista ideja izražena je u dogmi da su ljudi u osnovi lijeni, po prirodi pasivni te da ne žele raditi ili bilo što činiti, osim ako nisu navedeni poticajem za materijalnim dobitkom... ili gla- đu... ili strahom od kazne. U tu dogmu gotovo nitko ne su- mnja i ona određuje naše metode obrazovanja i rada. No ona je tek nešto više od izraza želje da se dokaže vrijednost naših društvenih uređenja, pripisujući im da slijede potrebe ljud- ske prirode. Pripadnicima mnogih različitih društava prošlosti i sadašnjosti pojam urođene ljudske sebičnosti i lijenosti izgledao bi onoliko fantastičan, koliko nama zvuči suprotno.

Istina je da su modusi i imanja i bivanja potencijali ljud- ske prirode, da naš biološki nagon za opstankom nastoji una- prijediti modus imanja, ali da sebičnost i lijenost nisu jedine sklonosti inherentne ljudskim bićima.

Mi, ljudska bića, imamo inherentnu i duboko ukorije- njenu želju za bivanjem: za izražavanjem svojih sposobnosti, za aktivnošću, za odnosom s drugima, za izbjegavanjem za- tvorske ćelije sebičnosti. Istinitost te tvrdnje potkrepljuju to- liki dokazi da bismo njima mogli ispunili cijelu jednu knjigu.

D. O. Hebb je formulirao srž problema na najopćenitiji na- čin, tvrdeći da je jedini problem ponašanja objašnjenje ne aktiv- nosti, već neaktivnosti. Sljedeće činjenice dokazuju ovu

4. opću

1.     Ponašanje životinja. Eksperimenti i neposredna proma tranja pokazuju da se mnoge vrste prihvaćaju teških zadataka sa zadovoljstvom, čak i kada nema nikakve materijalne na grade.

2.     Neurofiziološki eksperimenti dokazuju da je aktivnost inherentna živčanim stanicama.

3.     Ponašanje djece. Najnovija istraživanja pokazuju kako mala djeca imaju sposobnost i potrebu da aktivno reagiraju na složene podražaje. Ti su nalazi u suprotnosti s Freudovom pretpostavkom da dijete izvanjski podražaj doživljava kao opasnost te da mobilizira agresivnost radi uklanjanja te opa snosti.

4.     Ponašanje pri učenju. Mnoga istraživanja pokazuju da su i dijete i odrastao čovjek lijeni, jer im je materijal što ga uče predstavljen na suhoparan i neživ način pa nije u stanju po buditi njihovo živo zanimanje. Ako se uklone pritisak i dosa da i ako se materijal prikaže na živ način, dolazi do pokreta nja značajne aktivnosti i inicijative.

5.     Ponašanje pri radu. Mayov klasični eksperiment je po kazao da čak i po sebi dosadan rad postaje zanimljiv ako ra dnici znaju da sudjeluju u eksperimentu kojim upravlja živa i nadarena osoba koja je sposobna pobuditi njihovu znatiže lju i njihovu suradnju. Do istog se rezultata došlo u brojnim tvornicama Europe i SAD. Menadžerski stereotip o radniku glasi: radnici nisu istinski zainteresirani za aktivnu participa ciju. Oni žele jedino povećanje nadnica pa bi udio učešća u dobiti mogao biti poticaj za višu produktivnost rada, ali ne i za radničku participaciju. Dok su menadžeri u pravu što se tiče radnih metoda koje oni nude, iskustvo je pokazalo i uvjerilo mnoge rukovodeće osobe da će radnici, ako imaju prilike postati istinski aktivni, razvijati odgovornost i steći zna nje o svojoj ulozi u radnom procesu, iz prethodno nezainteresiranih znatno se promijeniti i pokazati izuzetan stupanj inventivnosti, aktivnosti, maštovitosti i zadovoljstva.5

6. Bogatstvo činjenica iz društvenog i političkog života. Potpuno je pogrešno uvjerenje da se ljudi ne žele žrtvovati. Kada je Churchill na početku drugog svjetskog rata objavio da će od Engleza tražiti krv, znoj i suze, nije zastrašio Engleze već je, upravo suprotno, apelirao na njihovu duboko ukori- jenjenu ljudsku želju da se žrtvuju, da daju sebe. Reakcija Engleza - jednako kao Nijemaca i Rusa - na slučajno bom- bardiranje civilnog stanovništva dokazuje da zajednička pat- nja nije oslabila njihov duh već je ojačala njihov otpor i do- kazala kako su bili u krivu oni koji su vjerovali da bi teror bombardiranjem mogao skršiti moral neprijatelja i pomoći okončanju rata.

Ipak je tužan komentar našoj civilizaciji da rat i patnja, više no mirnodopski život, mogu mobilizirati ljudsku spre- mnost na žrtve te izgleda kako mir uglavnom potiče sebi- čnost. Na sreću, i u mirno doba postoje situacije u kojima se ljudske sklonosti davanja i solidarnosti izražavaju u ponaša- nju pojedinaca. Radnički štrajkovi, naročito prije početka prvog svjetskog rata, primjer su takvog bitno nenasilnog po- našanja. Radnici su se tada borili za više nadnice, ali istovre- meno su se izlagali opasnostima ozbiljnih tegoba i prihvaćali ih radi borbe za svoje dostojanstvo i zadovoljstvo doživljaja ljudske solidarnosti. Štrajk je bio jednako »religijska« koliko i ekonomska pojava. Iako do takvih štrajkova dolazi i danas, većinu današnjih pokreću ekonomski motivi, iako je neda- vno počeo rasti broj štrajkova radi poboljšanja uvjeta rada.

Potrebu za davanjem i dijeljenjem te voljnost žrtvovanja za druge još je moguće naći medu pripadnicima određenih zanimanja kao što su njegovateljice, liječnici, svećenici i re- dovnice. Mnogi pripadnici tih zanimanja, ako ne i većina

njih, kao da se samo pretvaraju da im je cilj pomaganje i žrtvovanje. Pa ipak, karakter većine njih odgovara vrijednosti- ma kojima su se posvetili. Iste su se potrebe potvrđivale i iz- ražavale stoljećima u raznim — religijski, socijalistički ili huma- nistički orijentiranim — zajednicama. Istu želju za davanjem nalazimo medu dobrovoljnim davaocima krvi, u mnogim situacijama u kojima se ljudi izlažu opasnosti da bi spasili ži- vote drugih. Izražavanje voljnosti davanja nalazimo medu ljudima koji istinski vole. »Kriva ljubav« tj. uzajamna sebi- čnost čini ljude još sebičnijima (što je prilično čest slučaj). Istinska ljubav povećava sposobnost da volimo druge i da im dajemo. Onaj tko istinski voli, u svojoj ljubavi za određenu osobu on voli cijeli svijet.6

Nailazimo na ne mali broj ljudi, napose mladih, koji ne mogu podnijeti raskoš i sebičnost što ih nalaze u svojim utje- cajnim obiteljima. Sasvim protivno očekivanjima svojih ro- ditelja, koji misle da njihova djeca »imaju sve što žele«, oni ustaju protiv mrtvila i izolacije u kojima žive. Jer činjenica je da nemaju sve Što žele i da žele ono što nemaju.

U povijesti izrazite primjere takvih ljudi nalazimo medu sinovima i kćerima bogataša u starom Rimu koji su prigrlili religiju siromaštva i ljubavi. Jedan drugi primjer predstavlja Buddha koji je bio princ i koji si je mogao ispuniti svaku že- l j u ali je ustanovio da imanje i trošenje uzrokuje nesreću i pa- tnju. Vremenski bliži primjer (druga polovica XIX. stoljeća) su djeca ruske više klase, tzv. narodnjaci. Kada su uvidjeli da više nisu u stanju podnositi besposlen i nepravedan život u kojem su rođeni, ti su mladi ljudi napuštali svoje obitelji, od- 1azili siromašnim seljacima, živjeli s njima i pripomogli po- laganju jednog od temelja revolucionarne borbe u Rusiji.

Svjedoci smo slične pojave medu sinovima i kćerima imućnih u SAD i Saveznoj Republici Njemačkoj koji svoje živote, prepune obilja, nalaze dosadnima i besmislenima. Ali još više od toga, nepodnošljiva im je bešćutnost svijeta prema siromaštvu i poticanju nuklearnog rata zbog individualnog egoizma. Zato napuštaju svoje domove u potrazi za novim stilom života i ostaju nezadovoljni, jer se čini da nikakav kon- struktivni napor nije moguć. Mnogi medu njima su nekada bili najidealističniji i najsenzibilniji predstavnici mlade gene- racije. No nakon toga su, bez tradicije, zrelosti, iskustva i političke mudrosti postali očajni, narcisoidno su precjenjivali vlastite sposobnosti i mogućnosti i pokušali su, primjenom sile, dostići nemoguće. Oni sačinjavaju tzv. revolucionarne grupe i misle da mogu spasiti svijet terorom i uništavanjem, ne uviđajući da doprinose općoj tendenciji razvitka nasilja i nehumanosti. Izgubili su sposobnost voljenja i zamijenili je željom da žrtvuju svoje živote. (Žrtvovanje vlastitog života često je rješenje za pojedince koji su imali žarku želju da vole, ali koji su tu sposobnost izgubili te u žrtvovanju vlastitih ži- vota vide doživljaj ljubavi najvišeg stupnja.) Ali ti mladi ljudi koji su riješeni na žrtvu vlastitog života vrlo su različiti od mučenika koji vole, koji žele živjeti jer vole život i koji prihva- ćaju smrt jedino kada su prisiljeni umrijeti da ne bi izdali sami sebe. Današnji mladi ljudi spremni da žrtvuju svoj život su osuđenici, ali i oni koji osuđuju ukazivanjem da su u našem društvenom sistemu neki od najboljih postali toliko izolirani i bespomoćni da kao izlaz iz svog očaja vide samo razaranje i fanatizam.

Ljudska želja za doživljavanjem jedinstva s drugima uko- rijenjena je u specifičnim uvjetima ljudskog postojanja i jedan je od najsnažnijih motiva ljudskog ponašanja. Kombinacijom minimalnog određenja instinktima i maksimalnog razvitka sposobnosti uma mi, ljudska bića, izgubili smo izvorno je- dinstvo s prirodom. Da se ne bismo osjećali krajnje izoli-

 

ranima - što bi nas, u stvari, osudilo na nezdravost - trebamo pronaći novo jedinstvo: kako s drugim ljudima, tako i s pri- rodom. Tu ljudsku potrebu za jedinstvom s drugima doži- vljavamo na mnogo načina: u simbiotičkoj vezanosti za maj- ku, idol, pleme, naciju, klasu, religiju, bogatstvo, profesio- nalnu organizaciju. Te veze se, naravno, često prožimaju, a često poprimaju ekstatički karakter, kao npr. kod pripadnika nekih religijskih sekti, u rulji spremnoj za linčovanje ili u eksplozijama nacionalne histerije za vrijeme rata. Tako je, na primjer, izbijanje prvog svjetskog rata pokazalo jedan od naj- drastičnijih oblika ekstatičkog »jedinstva«. Iznenada, ljudi su preko noći napuštali svoja životna uvjerenja u pacifizam, antimilitarizam, socijalizam; znanstvenici su napuštali svoja dugogodišnja obučavanja u objektivnosti, kritičkom mišlje- nju i nedjelomičnosti da bi se mogli pridružiti velikome Mi.

Želja za doživljavanjem jedinstva s drugima izražava se jednako u najnižim oblicima ponašanja, tj. u sadizmu i de- strukciji, kao i u najvišima: u solidarnosti na osnovi ideala ili uvjerenja. Ona je ujedno i glavni uzrok potrebe za prilagod- bom: ljudska se bića više boje izopćenosti no čak i smrti. Za svako je društvo presudan oblik jedinstva i solidarnosti koje ono njeguje i može unapređivati u danim uvjetima društve- no-ekonomske strukture.

Izgleda kako ova razmatranja ukazuju da su u ljudskim bićima prisutne obje tendencije: jedna - imati, posjedovati - koja svoju moć, u krajnjoj konsekvenciji, duguje biološkom faktoru želje za opstankom; druga - biti, djelovati, davati, žrtvovati se - koja svoju moć duguje specifičnim uvjetima ljudske egzistencije i inherentna je potrebi da se izolacija pre- vlada u jedinstvu s drugima. Otuda slijedi da društvena stru- ktura, njene vrijednosti i norme, odlučuju koje će od ta dva proturječna stremljenja, koja se nalaze u svakom ljudskom

biću, postati dominantno. Kulture koje unapređuju pohlepu za posjedima i time modus imanja, ukorijenjene su u jednom ljudskom potencijalu; kulture koje njeguju bivanje i dijeljenje

—u drugom. Moramo odlučiti koji od ta dva potencijala želimo njegovati, ali shvaćajući da je naša odluka uvelike od- ređena socijalno-ekonomskom strukturom danog društva, strukturom koja nas upućuje prema jednom ili drugom rje- šenju.

Na osnovu mojih promatranja grupnog ponašanja moglo bi se zaključiti da dvije krajnje grupe, naime one koje izražavaju duboko usađene i gotovo isključive tipove imanja odnosno bivanja tvore izrazitu manjinu te da su, u velikoj većini sluča- jeva, realne obje mogućnosti i da o okolnim faktorima ovisi koja će od njih prevladati, a koja biti potisnuta.

Ta tvrdnja znatno proturječi psihoanalitičkoj dogmi pre- ma kojoj okolina proizvodi bitne promjene u razvitku li- čnosti u ranom djetinjstvu te je nakon tog doba karakter učvršćen i teško se mijenja pod utjecajem vanjskih događaja. Ta je psihoanalitička dogma mogla biti prihvaćena, jer kod velike većine ljudi osnovni uvjeti njihovog djetinjstva traju u kasnijem životu budući da, općenito govoreći, traju i dru- štvena stanja. Ali postoje brojni primjeri u kojima drastična promjena okoline dovodi do temeljite  promjene  u ponaša- nju, tj. do prestanka njegovanja negativnih snaga, a početka njegovanja i poticanja pozitivnih.

Da zaključimo, učestalost i jačina želje za dijeljenjem, da- vanjem i žrtvovanjem nisu iznenađujuće ako imamo u vidu uvjete egzistencije ljudskog roda. Iznenađujuće je da je mo- guće tu potrebu toliko potiskivati da sebičnost ovlada u in- dustrijskim (i mnogim drugim) društvima, a solidarnost po- stane izuzetak. Ali, paradoksalno, sama ta pojava uzrokovana je potrebom za jedinstvom. Društvo čija su načela zgrtanje,

profit, vlasništvo, proizvodi društveni karakter orijentiran na imanje, a kada se jednom uspostavi dominantni oblik nitko ne želi biti autsajder ili, zapravo, izopćenik. Da bi se izbjegao taj rizik svatko se prilagođava većini, kojoj je zajednički samo uzajamni antagonizam.

Kao posljedica prevlasti sebičnosti, vođe našeg društva vjeruju da ljudi mogu biti motivirani samo materijalnim pro- bicima tj. nagradama, te da se neće odazvati pozivima na solidarnost i žrtvu. Osim u ratu takvi su apeli zaista rijetki, čime je izgubljena prilika za promatranje mogućih rezultata takvih apela.

Samo radikalno drugačija društveno-ekonomska struktura i radikalno drugačija slika ljudske prirode mogu pokazati da potkupljivanje nije jedini (ni najbolji) način djelovanja na ljude.

BILJEŠKE UZ PETO POGLAVLJE

1.        To je granica čak i najboljih psihologija. O tome sam detaljno pisao u eseju »On the Limitations and Dangers of Psychology« (1959), uspo ređujući »negativnu psihologiju« i »negativnu teologiju«.

2.        Pojam »spontana aktivnost« počeo sam upotrebljavati u knjizi Bijeg od slobode a »produktivna aktivnost« u kasnijim spisima.

3.        Djela W. Langea, N. Lobkowicza i D. Mietha (1971) mogu čitaocu pružiti dublji uvid u problem kontemplativnog i aktivnog života.

4.        Nekima od ovih činjenica bavio sam se u knjizi Anatomija ljudske de struktivnosti.

5.        U svojoj sljedećoj knjizi (The Gamesmen: The New Corporate Leaders),

koju sam imao čast čitati u rukopisu, Michael Maccobv navodi neke nove projekte o participativnoj demokraciji i naročito svoje istraživa nje u okviru »The Bolivar Project«. Obrada tog projekta, zajedno s još jednim, predstavljaju Maccobvjeve planove za budućnost.

6.        Jedan od najznačajnijih izvora za razumijevanje prirodnog ljudskog poriva za davanjem i dijeljenjem je klasično djelo P. A. Kropotkina

Mutual Aid: A Factor ofEvolution /Uzajamno pomaganje: faktor evolu- cije/ (1902). Druga dva važna izvora su djelo Richarda Titmussa The Gift Retationsbip: From Human Blood to Social Policy IDarodavni odnos: od ljudske krvi do društvene politike/ (u kojem autor ukazuje na mani- festacije volje ljudi da daju i naglašava kako naš ekonomski sistem sprje- čava ljude da se slobodno služe svojim pravom na davanje) te urednika Edmunda S. Phelpsa Altruism,  Morality and Economic Theory /Al- truizam, moralnost i ekonomska teorija/.